Sejfullah-ef. Proho, čuveni šerijatski pravnik s naših prostora, je autor predivnog ilmihala nazvanog „Bidajetu-l-Inas“. Iščitavajući ovo djelo, ne možemo da ne primijetimo da je pisano s mnogo ljubavi i da se odlikuje lijepim pristupom čitaocu, baš kao i druga djela ovog velikana.
Pogledajmo npr. kako Proho-ef. u djelu Vazaifu-l-Islamijje na najljepši mogući način ljudima dočarava pojam imana i vjere u Allaha, dž.š.: „Iman, to je jedan muslimanima od Boga veliki dar, s kojim se ne može ništa, ni na nebu ni na zemlji, u vrijednosti usporediti. S imanom je musliman od ostalih insana odlikovan. Taj vrijedni dar, iman metnuo je Bog, dželle šanuhu, u muslimanska srca…”
Subhanallah, kako je ovo divan i sažet opis pojma imana, kojim se u prsima ljudi budi osjećaj svijesti o blagodati što su muslimani i padaju Bogu na sedždu. Smatramo da je baš ovakav pristup neophodan i u našem dobu, kada ljudi zbog raznih utjecaja zaboravljaju kolika je vrijednost u njihovom dinu. Ljude je potrebno utješiti, ohrabriti, motivisati, podstaći, pa i podsjetiti da Uzvišeni Allah čeka njihov povratak, raduje se njihovoj tevbi, i želi da im podari sreću na oba svijeta, kao što Uzvišeni kaže u Svojoj Knjizi:„Allah želi da vam oprosti, a oni koji se za strastima svojim povode žele da daleko s Pravog puta skrenete. Allah želi da vam olakša – a čovjek je stvoren kao nejako biće.“ Kur’an, En-Nisa, 26-27.
Upravo ovakav pristup čitaocu, Proho-ef. koristio u svom ilmihalu. Svakom ko je čitao to djelo postat će jasno da je autor posjedovao veliko pedagoško i metodičko znanje stečeno kroz dugogodišnji rad s djecom u konjičkom mektebu te cazinskoj medresi. Možemo izvući pouku da je potrebno da studenti islamskih nauka istovremeno izučavaju teorijske smjernice pedagoških i psiholoških nauka, te da naučeno gradivo odmah primjenjuju u praktičnom radu s djecom. Jer šta nam vrijedi teorijsko znanje, ukoliko ga ne znamo prenijeti na druge? U jednoj izreci se kaže: „Nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati.“ Hvala Uzvišenom, na islamskim fakultetima u BiH se ovakav pristup njeguje duži niz godina, te se studenti pokušavaju osposobiti za rad na terenu.
U ovom članku ćemo pokušati ukazati na neke od dunjalučkih i ahiretskih koristi od obavljanja namaza kako ih je opisao Proho-ef.
1: Prva od tih koristi jeste što namaz čini vezu između roba i Gospodara. Stoga obavljanje namaza olakšava spominjanje Allaha u svim okolnostima i čovjekovo srce vezuje za Onoga Koji ga je stvorio. Namaz je vid iskazivanja zahvalnosti Uzvišenom na blagodatima koje je podario čovjeku. Proho-ef. ističe da namaz nije samo tjelesni ibadet, već ibadet tijela i srca i duše, dajući čitaocu do znanja da namaz mora biti prožet skrušenošću i razmišljanjem o Uzvišenom Allahu: „Da svog Stvoritelja i Podgojitelja Allaha, dželle šenuhu, s svog uma ne smećemo i da Njegove nebrojene nimete i dobrote koje nam je podijelio ne zaboravljamo, dug nam je učinio da svaki dan po pet puta namaz klanjamo, u kojem ćemo se kako tijelom, tako i srcem i dušom, Njegovoj veličini snižavati i pokoravati, i u kojem ćemo na Njegovim nimetima neograničenim zahvalama zahvaljivati.“
2. Klanjanje namaza je znak pokoravanja naredbi Stvoritelja, što je garancija uspjeha na dunjaluku i velike nagrade na ahiretu. Kaže Proho-ef.: „Ko namaz klanja, na ovom svijetu se je velikog duga prema Bogu odužio, a na onom svijetu je veliki Božiji dar zaslužio.“
3. Namaz obavljen u njegovom vremenu je najdraži ibadet Uzvišenom Allahu, kako kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, i upravo zbog toga će namaz biti prvo za što će čovjek biti pitan na Sudnjem danu. Namaz je ključ za primanje svih ostalih dobrih djela na Sudnjem danu, zato je Proho-ef. bio pristalica stava da čovjek ukoliko ne klanja, ruši svoju vjeru i na ahiretu zaslužuje najveću kaznu: „Ko ne klanja da sve ostale ibadete uzradi, ništa mu se neće na Kijametu ukabuliti, nego će ga meleki u sindžirima sve tukući na Božiji divan u krmećoj slici doćerati i žestoko će pitan biti, pa će se sa šejtanima i kuffarima u najžešći Džehennem skrhati. Osim ako tobu učini, te se proklanja i prošle namaza naklanja, jer namaz je dinski direk, ko ga ne klanja svoj je din oborio, i sebeb mu je da bez imana umre, pa da zauvijek Bože sačuvaj, u Džehennemu ostane.“
4. Obavljanje namaza čini čovjeka društveno korisnim, poniznim prema drugima i punim ljubavi prema svim muslimanima. Skrušeno obavljen namaz čovjek udaljava od griješenja i činjenja zuluma drugim ljudima, te ga udaljava od razvrata i ružnih misli i djela: „A ko namaz klanja, od njega je svemu svijetu fajda, ako ništa u namazu je na nekoliko mjesta dovu učinio svim muslimanima.“
5. Redovno obavljanje namaza je iskup za počinjene grijehe i čisti čovjekovu dušu: „Kad stane neko na namazu, Bog zapovijedi melekima da mu grijehe skinu (izbrišu iz knjige djela), pa da čist klanja, a pošto klanja, meleki reknu: „Ja Rabbi, hoćemo li ih (grijehe) opet na njega navratiti?“ Bog rekne: „Nije laik što Ja s koga grijehe ukinem, da ih opet na njega mećem, ja mu ih poklanjam!“ Pa ko na dan po pet puta klanja, taman je kao onaj što se na dan po pet puta kupa. Kako ne može na tom plisnja (prljavštine) biti, tako ne može ni na onom grijeha biti.“
Na kraju članka, donosimo kratki sažetak koristi od obavljanja namaza prema riječima Sejfullaha-ef. Prohe, rahmetullahi alejhi:
“Namaz je Božije zadovoljstvo, melekska milost, šejtanska mržnja, pejgamberski put, imanski temelj priznavanja Boga, dove okabuljivanje, sviju ibadeta okabuljivanje, u nafaki bereket, tijelu rahatluk, na dušmane oružje, lahkoća smrti, u kaburu prostor i nur, Munkiru i Nekiru odgovor, u kaburu do Kijameta dobar drug, na mahšerskoj vrućini hlad, na glavu tadž i odijelo, na mahšerskom karanluku nur, od Džehennema pregrada, prelaženje preko Sirat-ćuprije, mizan terezije pretezanje, na mahšeru šefa’adžija, džennetski ključ, najvrijedniji ibadet, grijeha kefaret, griješenju zapreka…”
Za Akos.ba piše: Nedim Botić