Džemati i džamije

Džamije u Kruščici

Kruščica se nalazi na krajnjem sjeveru konjičke općine. Džematski odbor Kruščica obuhvata naselja Kruščica, Solakova Kula i Gornji Čažanj.

U naselju Kruščica podignute su dvije džamije (u zaseocima Habibije i Mustafići) a u Solakovoj Kuli izgrađen je lijep mesdžid.

Kruščica

Kruščica se nalazi na sjevernoj periferiji konjičke općine, oko sahat hoda južno od romantičnih padina Blazina. Priča kaže da je ovo mjesto veoma staro i da je prvi ovdje doselio Habib Erđugli, starenik porodice Habibija. Kad je sultan Mehmed II Fatih 1463. godine zauzeo Bosnu s njim je tada iz Anadolije došlo više paša, vezira i drugih visokih dostojanstvenika. S ovima je došao i jedan paša iz Erđuglije, imenom Habib Erđugli, kojem sultan podijeli visoke posjede u Kruščici i okolini i dade mu berat na njih. Kaže se dalje da je Habib sa sobom poveo i svog ličnog terziju koji se, također, ovdje naselio i čiji su potomci prozvani Terzićima.

U Kruščici se nalaze dvije džamije. Habibijina džamija (slika iznad) je smještena u naselju Habibije, a sagrađena je, kako vidimo iz natpisa na njoj, 1888.g. (1306 h.g.). Po sjećanju starijih ljudi postojala oko 20-tak metara sjeverozapadno od ove jedna starija džamija koja je bila zadužbina Habibija. Dijelom je, kako sjećanje kaže, bila sagrađena od kamena donesenog sa srušene džamije u Crnom Vrhu. Pošto je bila dotrajala, srušio ju je Salih Habibija i od njenog materijala sagradio, uz pomoć mještana, niže nje novu džamiju s drvenom munarom.

Džematlije ove džamije su 1987. godine sagradile umjesto drvene novu kamenu munaru.

Godine 1965. sagrađena je u Kruščici u naselju Mustafići još jedna džamija uz koju je 1968. podignuta drvena munara okovana pocinčanim limom.
Džematlije su ovu munaru 2006. godine zamijenile betonskom munarom i kompletno rekonstruisale unutrašnjost džamije.
Uz ove podatke bilo bi interesantno spomenuti i još neke zanimljivosti koje nisu vezane za naslov ove knjige, ali će čitaocima biti svakako interesantne.

Za vrijeme turske uprave i sve do prolaska željeznice dolinom Neretve 1891. godine, kroz Kruščicu je prolazio put (džada) koji je išao od Sarajeva preko Ivan planine, Repovaca, Seonice i Solakove Kule u Prozor i dalje. Ovdje je za vrijeme turske uprave postojala Habibijina kula u kojoj su nekada stanovali stražari koji su čuvali tu džadu. Između Kruščice i Solakove Kule nalazio se han, na mjestu Hanovi, koji je bio vlasništvo livanjskih begova Atlagića. Kad je Mijat harambaša (Mihovil Tomić) polovinom XVII stoljeća sa svojom družinom ovuda hajdukovao, zapalio je ovaj han koji se tada nalazio u posjedu Habibija. Priča se da je kuća Abdullaha Habibije sagrađena od materijala koji je donesen od porušenog hana. U njoj je uzidana ploča na kojoj piše da je sagrađena 1781/82. (1196). Za Mijata harambašu se kaže da je logorovao na Blazinama iznad Kruščice. Kad je stanovnicima dosadilo Mijatovo nasilje, potuže se oni paši u Travniku. Paša se tada spremi i pođe s vojskom put Blazina. Prešavši Zec planinu i popevši se na gorje nedaleko od kojeg izvire Vrbas, zastao je s vojskom i tu se s njom posavjetovao (divan učinio). Zato je ovo gorje, koje je dugo nekoliko kilometara, prozvano Divanom. Paša je od Divana pošao prema Blazinama, na koje je pred mrak stigao, kod vrela čadore razapeo i tu s vojskom prenoćio. Zato je ovo vrelo prozvano Pašino vrelo ili Pašine vode, Pašinac. Rano ujutro pošao je paša prema Mijatovoj glavi, na kojoj ga je čekala utaborena harambašina vojska. Mijatovom glavom zove se jedan brežuljak koji je od Pašina vrela udaljen oko kilometar. Spram Mijatove glave nalazi se Balina kosa, koja je ovaj naziv dobila po tome što je Mijat harambaša za vrijeme borbe vikao pašinoj vojsci, koja je s Baline kose napadala: „Udri, balija, ne šali se!“ Između Mijatove glave i Baline kose nalazi se mjesto Popala, dobilo naziv po tome što su se tu vojske sudarile i izginule (popadale). Mijatova glava je najvjerovatnije dobila ime na osnovu toga što mu je tu i ostala.

Imamsku dužnost u ovoj džamiji vršili su: Habib hodža oko 1817. godine, šejh Sulejman Mustafić u drugoj polovini prošlog stoljeća, Ibrahim ef. Terzić, Sulejman ef. Mustafić, Mehmed ef. Kozić, Vehbi ef. Radmanić, Mustafa ef. Zlomužica, Mesud ef. Ćosić, Agan ef. Memić, Azem ef. Čomor, Ahmed ef. Kovačević, Alić ef. Miralem i dr.

Džamija u naselju Habibije

Prezimena u Kruščici i Solakovoj Kuli danas su: Čolak, Čomor, Duro, Habibija, Hero, Košpo, Kovačević, Mezit, Mustafić, Mutapčija, Omerović, Smajić, Šačić Šoljić, Terzić, Zalup i dr. U Kruščici su najbrojnije Habibije i Mustafići, a u Solakovoj Kuli Šoljići i Terzići.

Solakova Kula

Solakova Kula nalazi se kilometar južno od Kruščice. Prošlost ovog naselja vezana je za ličnost nekog Solaka (značenje riječi solak je „ljevak“). U prošla vremena se pod ovim imenom podrazumijevao izvježban strijelac koji je bio vješt rukovati lukom i strijelom s obje ruke. Spahija Solak Skender i sin mu Hasan posjedovali su 1574. godine čifluk (posjed) u Goranima, a u to doba su stanovali na Selu, oko pet kilometara sjeverno od Gorana, gdje je neki njihov predak polovinom XVIII stoljeća sagradio kulu od pet katova, pa ovo mjesto od tada umjesto Selo nosi naziv Sola-kova Kula. Mesdžid – Solakova Kula

Prema narodnom predanju, kula je podignuta oko 1578. godine, a Solak koji ju je gradio imao je u ovom kraju velike posjede i neograničenu vlast. Priča se da su padine ispod njegove kule pa sve do Neretvice nekada bile zasađene vinovom lozom.

Kula je bila građena od tesanog i lomljenog kamena i za bazu je imala pravougaonik sa stranicama 5,5 x 5 metara. U prizemlju kule nalazila se tamnica, koja je dobrim dijelom bila smještena u zemlji. Na kuli su se nalazila samo jedna vrata i to na prvom katu južnog zida. Bila su građena na ćemer i bila visoka 1,65 m. Svaki boj (kat) je bio visok 1,9 m, pa je kula s prizemljem bila visoka 11,4 metara. Solak je doveo vodu do svoje kule iz daljine od dva i po sahata hoda s Hodina, najboljeg vrela u ovom kraju.

Ne zna se kako je Solak skončao svoj život, ali najvjerovatnije je umro daleko od ovih krajeva, čim nema nikakve predaje niti biljega o tome. Predaja kaže da iza sebe nije ostavio muških potomaka pa su njegov ogromni imetak naslijedile njegove kćeri. Veliki dio njegove imovine danas se nalazi u posjedu Dura, pa se može zaključiti ili da su bili rod, ili da se neko od Dura oženio Solakovom kćerkom.