O romanu Anadolovo pismo Zlatka Topčića
Roman se otvara kao triler. Ubistvo nasred stambolskog trga, ruski potpukovnik koji pada s konja, istražitelj koji puši tuđe cigare i radije vjeruje istočnjačkoj medicini nego čahurama — sve je tu, sav aparat žanra koji obećava potragu, otkriće i kaznu. Čitalac se namjesti u stolicu i pripremi za ono što triler po prirodi nudi, a onda ga knjiga, strpljivo i bez žurbe, odvede na sasvim drugu stranu. Jer pitanje ko je pucao pokaže se kao najmanje važno pitanje koje ova knjiga postavlja. Ispod njega leži ono pravo: šta se dogodi s čovjekom kad mu oduzmu njegov život i daju mu tuđi.
Zaplet je, u osnovi, jednostavan i užasan u svojoj slučajnosti. Trojica bosanskih muhadžera, tek stigli u Stambol pod svježim utiscima izgona, posvađaju se oko bijednih nadnica. Padne pucanj. Slučajni prolaznik, potpukovnik Kummerau, biva pogođen i tri dana kasnije umire od komplikacija. Ono što bi drugdje bila obična čaršijska svađa ovdje se, zato što je pala oficirska i ruska krv, pretvori u međudržavni incident koji uznemiri i sultana u padu i cara u usponu. Istragu vodi Nazifbey, a što dublje on kopa, to je manje jasno ko je kriv. Jedan pucanj, a dvije rane. Čahure nema. Konzul posjeti ranjenika par sati prije smrti. Sestra koja ga njeguje žena je glavnog osumnjičenog, a zaljubljena je u istražitelja. Krug se zatvara tako da svi imaju motiv, i niko ga nema.
Prava snaga knjige, međutim, nije u toj zamršenoj mreži, nego u ljudima koji su se u njoj zatekli. Topčić ne piše kriminalistički roman, on kriminalistički roman koristi kao posudu u koju sipa nešto mnogo teže — sudbinu izgnanog čovjeka. A tu sudbinu najjasnije nose dvoje ljudi koje pisac namjerno postavlja jedno pored drugog.
Husein efendija je čovjek koji je preživio vlastitu smrt. U Užicu je bio beg i gazda, čovjek koji je znao samo dvije rečenice jer mu treća nije trebala, “hajde ovo” i “dodaj ono”, i kojem je sve dolazilo po sebi, bez njegovog učešća. To je nazivao blagoslovom sve dok ga progon nije ogolio, a onda se ono što je mislio da je blagoslov pokazalo kao kazna, jer čovjek koji nikad nije morao ništa naučiti odjednom se našao u svijetu gdje njegovo znanje ne vrijedi ništa. Njegova tragedija nije u izgubljenom imanju, koje bi se dalo preboljeti. Ona je u spoznaji da iza njegovog dostojanstva nikad nije bilo ničega, da je bio prazna forma koju su punili preci, zemlja i sluge. Kad to nestane, ostane goli starac koji sebi postavlja pitanja o nebu, o zdravlju, o pčelama, o sebi, i nema odgovora ni na jedno. Zato piše ono pismo koje svaki dan prepisuje i dotjeruje, jer je to jedini čin kojim se još može umiješati u svijet koji ga je otpisao.
Njegova žena Safija ide suprotnim putem, i u tome je genijalnost te paralele. Bila je Sofija, siromašna djevojka, pa je prešla na islam i za to sama našla najljepše opravdanje — nije se, veli, promijenila ni izdala, nego se našla i prepoznala. Dok se muž gasi, ona cvjeta. Postaje bula, i to ne bilo kakva, nego druga do slavne Fočakovke, žena koja od tuđe smrti pravi zanat s takvom vještinom da ljudi zbog nje odlažu vlastite dženaze. Ona je preživljavanje u čistom obliku, umijeće da se čovjek iznova izmisli, i knjiga je ne osuđuje sasvim, iako joj otvara i tamnu stranu u sceni u crkvi, gdje ista ta pobožna žena ucjenjuje rođenog brata i sprema svog zeta na vješala samo da ga se riješi iz kuće.
Njih dvoje su dva odgovora na isto pitanje. Kad izgubiš sve, ili se predaš kao Husein, ili se pretvoriš u nekog drugog kao Safija, a knjiga hladno pokazuje da preživljavaju samo oni drugi, oni koji nemaju tvrde jezgre koju gubitak može slomiti.
Oko njih se okuplja galerija sporednih likova koji svaki nose svoju ranu. Mehmed, nasilnik i kockar kojeg cijela kuća proklinje, čovjek na kojem se lomi sva tuđa krivica, a kojeg na kraju spašava upravo laž, dok mu pravo ubistvo, ono jedino koje je stvarno počinio braneći sestrinu čast, ostaje skriveno i nekažnjeno. Bekir i Begzada, čija se bračna postelja pretvorila u mjesto gdje se noć nasilja ponavlja u beskraj, i koji jedno pored drugog jecaju u mraku. Bekir koji je svoju ranu iz Čavkarice pretvorio u udoban dom i doživotno opravdanje za vlastitu slabost. Kroz sve njih provlači se ista misao, ona koju Osman izgovori a sud odbaci kao nerazumljivu, da svo zlo tih ljudi, ako ga ima, potiče iz velike nepravde koja im je nanesena.
I tu dolazimo do onoga što roman zapravo govori. Kad se čovjek odmakne, vidi da knjiga kroz sve te sudbine gradi jednu spoznaju, i ona glasi da čovjeka ne definiše ono što je uradio, nego ono ko je i odakle je. Muhadžeri su krivi zato što su muhadžeri, jer njima, kako sultan kaže s ledenom jednostavnošću, nema niko priskočiti. Rane nisu iste, ni krv nije ista, sve zavisi od imena i ranga, i to je ona istina koju obični svijet na suđenju doživi kao prvotni šok iako ju je oduvijek znao.
Vrhunac knjige i njena emotivna okosnica jeste samo Anadolovo pismo, koje stiže na kraju i osvjetljava sve prije sebe. Pisano dijalektom, s arhaizmima i turcizmima, s onim jaukom za Užicem “malim Carigradom” koji je izgorio, to pismo otkriva najdublji sloj izgnanstva. Husein tu kaže da su ubili i žive i mrtve, da su zaorali mezarja i da nije ostalo ni kamena na kamenu, ni trunke od stotina godina. Izgnanstvo je dvostruka smrt, jednom umire čovjek koji si bio, drugi put umiru svi tvoji mrtvi kad se izbriše svaki trag da su ikad postojali. U tom pismu Husein ujedno i priznaje ubistvo, poravnavanje starih računa iz Plevne, i tako čitav triler dovodi do razrješenja.
A onda Nazifbey to pismo baci u vatru. Zna istinu, drži je na dlanu, i spaljuje je. Bira ljubav umjesto pravde, Lejlu umjesto dužnosti, i opravdava sebi mišlju da Bog ionako ljubav stavlja na prvo mjesto. Ali knjiga ga ne pušta tako lako. Kroz ono što u epilogu nazove “Nazifbeyovim sindromom” ostavlja nam svoju najgorču misao, onu o zakašnjeloj istini i obesmišljenoj pravdi. Istina koja stigne kad više nikom ne treba nije nikakva istina, laž je uvijek brža, a čovjek koji je čitav život čuvao svoju čast na kraju posluži laži tako što istinu odgodi za bolja vremena koja nikad ne dođu. Prođe stoljeće i po, i sve prekrije, kako pisac kaže, pravedna travka zaborava. Ne ostane niko da se sjeti ni ubice ni ubijenog.
Stil kojim je sve to ispisano zaslužuje posebnu riječ. Rečenica je duga i valovita, teče kao usmena predaja, kao da ti neko priča uz čaj, sporo i zaobilazno. Ona te uvlači u svijet u kojem se misli drugačije, i priprema te za onaj završni glas iz pisma prema kojem cijela knjiga zapravo ide. Ima u toj rečenici i humora, čaršijskog i gorkog, pogotovo u onoj dugoj bujici kletvi kojom Husein i Safija zasipaju svog zeta, u kojoj se smijeh i užas miješaju do nerazdvojivosti.
Priredio: E.B