Ključ iz Albaicína

Allah nam je dovoljan, i divan je On zaštitnik.

(Kur'an, 3:173)

Priredio: Esad Bajić

I. Svila

Albaicín je bio brdo zatrpano kućama.

Kuće su stajale jedna iznad druge, kao ljudi na stepenicama džamije kad se izlazi s bajram-namaza, pa je krov jedne bio avlija druge. Sokaci su bili tako uski da se natovarena mazga i čovjek nisu mogli mimoići, nego bi neko morao stati u tuđa vrata i pričekati. Ljudi su se šalili da se u Albaicínu niko nikad nije izgubio, samo se ponekad malo duže vraćao kući.

U dnu brda tekao je Darro. Stari su govorili da nosi zlato, a djeca su im vjerovala, pa bi poneki dječak zagazio do koljena i satima buljio u pijesak. Nalazili su žabe.

Preko rijeke, na drugom brdu, stajala je Alhambra. Ujutro ružičasta, u podne boje cigle, a predvečer kao da gori. Iza nje, daleko i visoko, Sierra Nevada, na kojoj se snijeg držao i u junu. Kad bi u avliji bilo toliko vruće da se jedva diše, Jusuf bi djeci pokazao bijele vrhove.

„Eno, Bog je ostavio hladovinu. Samo ju je stavio malo dalje, da je ne potrošimo odjednom.“

Ljeti su noću s planine silazili snjegonoše, s mazgama natovarenim snijegom u slami i kostrijeti, i do jutra su bili na čaršiji. Snijeg se prodavao kao šećer, i od njega se pravio šerbet s ružinom vodicom. Ibrahim je jednom ustao prije sabaha da ih vidi, čekao na sokaku, zaspao na kamenu i probudio se tek na ezan. Kleo se poslije da ih je vidio i da su imali sedamnaest mazgi. Niko mu nije vjerovao, ali on nije odustajao od sedamnaest.

Voda je u Albaicín dolazila izdaleka, s izvora iznad Alfacara, i razlijevala se po brdu u aljibe, zidane cisterne pod zemljom. Svaki komšiluk je imao svoj. Kod aljiba su se žene sretale ujutro, i tu se saznavalo ko se udaje, ko je bolestan, čija se krava otelila i čiji je sin otišao u vojsku. Muškarci su za sve to saznavali tek uveče, od žena, i pravili se da su znali od ranije.

Pet puta dnevno brdo se javljalo ezanom. Džamija je bilo dvadesetak, pa ezani nikad nisu počinjali u isti čas. Jedan bi krenuo dolje kod Darra, drugi bi se javio iznad njega, treći s vrha, i glas bi se penjao uz brdo od munare do munare, kao da ga jedan mujezin dodaje drugom.

Nena Hadidža je govorila da su i sam Albaicín sagradili ljudi koji su izgubili svoj grad, izbjeglice iz Baeze, prije dvjesta i kusur godina.

„Ovo je brdo pridošlica“, govorila je. „Samo smo zaboravili.“

*

Kuća Jusufa Harrara stajala je na onoj strani brda koja gleda u Alhambru. Imala je avliju s česmom, a oko česme jasmin i dvije narandže. Voda je curila tiho, danju i noću, pa su djeca, kad su bila mala, mislila da kuća diše.

Iza kuće bio je mali karmen, vrt na terasi. Tri reda loze, jedan šipak i jedan badem. Badem bi u februaru procvjetao prije svega drugog, dok je još bilo mraza, i Amina je svake godine govorila da je nestrpljiv kao Ali. Ali se svake godine ljutio.

Jusuf je trgovao svilom. U Alcaiceríji, na svilarskoj čaršiji, imao je dućan s mjedenim terazijama, i tu su mu dolazili Đenovljani, visoki i crveni u licu, da kupuju za svoje brodove. S njima je govorio pola arapski, pola kastiljanski, a ostatak rukama. Govorio je da je svila poštena roba, da ne laže ni na kantaru ni na tijelu, i da čovjek koji njom trguje mora biti bar upola onoliko pošten koliko i ona.

Svako jutro, prije nego izađe, stao bi na kućna vrata, dotakao dovratak desnom rukom i proučio: „Hasbunallah ve ni‘mel-vekil.“ Allah nam je dovoljan i divan je On zaštitnik. Onda bi zaključao. Ključ je bio težak, od kovanog gvožđa, dug kao dlan, visio mu je o pojasu i zvečao kad hoda. Po tom zveckanju su djeca, i kad se igraju na sokaku, znala da babo dolazi.

*

Svila je dolazila iz Alpujarre, s druge strane planine.

Alpujarra je bila zemlja koju je neko složio na stepenice. Sela bijela, zalijepljena za stijene, a ispod njih terase, jedna ispod druge, do dna doline. Snijeg bi se u proljeće topio i kanalima silazio na terase, i svaka kap je imala svoj red i svoj sat. Ko pusti vodu na svoju njivu u tuđi sat, pred kadijom je odgovarao kao da je ukrao ovcu.

Iznad jednog sela, na najvišoj terasi, stajali su dudovi koje je Jusufov otac Ahmed posadio kao mladić, četrdeset godina ranije. Sad su bili debeli kao čovjek i davali list za tri kuće.

U proljeće, kad dud pusti prvo lišće, Amina bi iz sanduka izvadila platnenu kesicu sa sjemenom svilene bube, sitnim kao zrno maka, objesila je o vrat i nosila na grudima, pod košuljom, danima. Tako su žene radile otkad se zna za svilu, jer ženska toplina budi bube.

Djeca su se smijala i pitala je li majka legla na jaja kao kokoš.

„Jesam“, rekla bi Amina. „I pazite gdje hodate, zgazićete mi svilu.“

Kad bi se bube izlegle, stavljali su ih na lese od trske u gornjoj sobi, a djeca su nosila lišće. Bube su jele danju i noću, i kad ih se namnoži, jelo se čulo kroz cijelu kuću, kao sitna kiša po krovu. Hafsa je uz tu kišu najslađe spavala.

Poslije mjesec dana bube bi se uvile u čahure. Čahure su se kuhale u kazanu, a Amina i sluškinja Mesuda nalazile su kraj niti i motale ga. Jusuf je govorio da iz jedne čahure izađe nit duga od kuće do Alhambre i nazad.

Ibrahim je to jednom htio provjeriti. Odmotavao je nit niz sokak dok mu se nije prekinula kod treće kapije, pa se vratio i rekao da je babo pretjerao.

Jusuf je rekao da je to bila loša čahura. Ibrahim je dugo mislio o tome i na kraju zaključio da je babo ipak pretjerao.

*

Imao je Jusuf četiri sina i četiri kćeri.

Ahmed je bio najstariji i ozbiljan, kao da se rodio s tuđom brigom. Ali je bio najjači i najglasniji. Hasan je čitao sve što mu padne pod ruku i pisao pjesme koje nikome nije pokazivao, pa su svi znali da ih piše. Ibrahim je bio najmlađi i brojao je sve: stepenice, golubove, zvijezde, čahure. Kad je naučio brojati do hiljadu, došao je ocu i rekao da je izbrojao koliko ga voli.

„Koliko?“ upita Jusuf.

„Hiljadu, a onda mi je nestalo brojeva.“

Kćeri su bile Zejneb, Merjem, Hafsa i Aiša. Zejneb se udala u Málagu, za trgovca ribom. Merjem je otišla daleko, u Valenciju, za Salima, svilara iz tamošnje morerije. Valencija je već dugo bila kršćanska, ali je muslimana tamo bilo koliko i kamena, a svila je te dvije kuće vezala kao konac. Hafsa je bila bolešljiva i tiha. Aiša je bila najmlađa i majčino oko, išla je za majkom kao sjena.

*

Amina je bila s mora. Rodila se u Almeríji, u kući iznad luke, a otac joj je pleo užad za brodove. Kao djevojčica sjedila je na zidu i gledala lađe, i znala je po jedrima odakle je koja, prije nego što bi pristala.

Udali su je za Jusufa kad joj je bilo šesnaest. Iz Almeríje se do Granade išlo pet dana, mazgom, kroz Alpujarru, i treći dan je prvi put vidjela snijeg na planini. Plakala je, jer odatle više nije vidjela more.

Jusuf joj je pokazao bijele vrhove i rekao da je to more koje se smrzlo.

Nasmijala se i prestala plakati. Poslije je govorila da se tog dana zaljubila, i da je bila budala, jer se smrznuto more ne topi. Jusuf je govorio da se topi, samo sporo, kao i ona.

Majka joj je u miraz dala bakarni kazan za pečenje cvjetne vodice. Svakog proljeća, kad procvjetaju narandže u avliji, Amina je brala cvijet i pekla vodicu, pa su joj ruke mirisale na narandžin cvijet i zimi, kad cvijeta nije bilo. Kad bi ih djeci stavila na čelo, djeca su zaspala.

*

U sobi iznad avlije živjela je nena Hadidža, Jusufova majka. Sitna, na jedno oko slijepa, blizu osamdeset godina, a znala je sve dove napamet. Kad zagrmi, učila je dovu za grmljavinu, kad padne kiša, dovu za kišu. Kad bi Ali zalupio vratima, učila je dovu protiv šejtana i gledala u Alija.

Nena je bila iz Antequere. Kad joj je bilo osam godina, kastiljski princ je opsjeo Antequeru, i pet mjeseci su ljudi jeli ono što se ne jede. Kad se grad predao, pustili su ih da izađu s onim što mogu ponijeti.

Njen otac je te noći zaključao kućna vrata i proučio dovu na pragu, kao da ide na čaršiju i vraća se do akšama. Ključ je zadjenuo za pojas. Pješice su išli do Archidone, pa do Granade, a nena je nosila mlađeg brata na leđima. Brat je umro u Archidoni. Otac je umro godinu poslije, u Granadi, i nena je do kraja života govorila da je umro od tuge, pa bi joj neko rekao da se od tuge ne umire, a ona bi odgovorila da taj nije izgubio kuću.

Ključ od kuće u Antequeri visio je na klinu pored nenine postelje. Bio je veći od Jusufovog i crn od starosti.

Djeca su pitala čiji je.

„Naš“, govorila je nena. „Od kuće.“

„Koje kuće?“

„One s dvije smokve kod kapije.“

Djeca su mislila da je to iz neke priče, a nena ih je gledala onim okom kojim vidi.

Jednom je Ahmedu rekla da je ona jednom već izgubila kuću, pa će drugi put znati.

„Šta ćeš znati, nena?“

„Da se ključ ne baca.“

*

Na zidu u neninoj sobi, pored ključa, stajala je mala bakarna boca zapečaćena voskom. U njoj je bio zemzem, i niko je nije smio dirati. Nena je govorila da je to za kad dođe vrijeme, a nije govorila za koje vrijeme, pa su djeca smišljala svako svoje.

Bocu je donio hadži Sa‘d, a Sa‘d je išao umjesto Jusufovog oca.

Djed Ahmed je cijeli život skupljao za hadž. Novac je držao u kožnoj kesi, u rupi u zidu iznad postelje, i svake godine, uoči ramazana, izvadio bi kesu, izbrojao i vratio. I svake godine bi se nešto ispriječilo. Loša godina za svilu. Sestrina udaja. Rat s Kastiljom. Porez koji je sultan udario da plati danak. Kad je kesa napokon bila puna, djed je bio star i kašljao je krv.

„Ako ja ne stignem“, rekao je Jusufu, „pošalji nekoga.“

Umro je te zime. Ukopali su ga na velikom mezarju kod Elvirine kapije, među hiljadama nišana.

Jusuf je poslao Sa‘da.

Sa‘d je bio muallim iz djedovog sela u Alpujarri. Učio je djecu Kur'anu u mektebu, za šaku brašna i malo ulja, bio je hafiz i siromah, a dalje od Granade nikad nije išao. Jusuf mu je dao djedovu kesu i dodao iz svoje.

Pred polazak Sa‘d je došao u Albaicín da se oprosti. Nena mu je dala praznu bakarnu bocu i zamolila ga da joj donese zemzema. Ahmedu, Jusufovom sinu, bilo je tad deset godina, i ispratio je Sa‘da do Guadiške kapije, odakle ide put na istok. Na kapiji ga je pitao zašto on ide umjesto djeda.

„Tvoj djed je platio, sine. Ja samo hodam.“

Vratio se poslije skoro dvije godine. Prvo je otišao na mezarje kod Elvirine kapije, stao kod djedovog nišana, proučio Fatihu i rekao: „Evo, Ahmede. Bio sam.“ Tek onda je došao u Albaicín i donio neni bocu zemzema, zapečaćenu voskom.

*

Od tada je dolazio svake godine o Kurban-bajramu i ostajao tri dana. Uveče bi sjeli u avliju, oko česme, i djeca su tražila da priča. Pričao je uvijek istu priču, i svake godine bila je malo duža.

Kako je pet dana pješačio do Almeríje. Kako je tri sedmice čekao lađu i spavao na palubi među balama vune. Kako ih je između Sardinije i Sicilije uhvatila oluja.

„Mornari su se molili svojim svecima, a mi smo učili svoje. Bog je slušao i jedne i druge, jer evo me.“

„U Aleksandriji su mi carinici pregledali i opanke“, govorio je. „Našli dva zrna graška. Uzeli jedno.“

Djeca su se smijala. Ali je govorio da prošle godine nije bilo graška. Sa‘d je govorio da je prošle godine bio loš rod.

Nilom je išao do Kaira, gdje je u jednoj ulici bilo više ljudi nego u cijelom Albaicínu. Ibrahim ga je pitao koliko je tamo džamija. Sa‘d je rekao da ih je brojao i da se na hiljadu i nekoj izgubio. Ibrahim je bio zadovoljan, jer se i on na istom mjestu gubio.

Iz Kaira je karavan krenuo u mjesecu ševvalu. Išli su četrdeset dana kroz pustinju. Vodu su kupovali na čaše, a Sa‘d nije imao za kamilu pa je hodao uz jednu i držao se za kajase. Ljudi su usput umirali i ukopavali su ih u pijesak, bez nišana. Jedan čovjek iz Fesa umro mu je na rukama i prije smrti mu dao kesu i rekao ime svoje ulice. Sa‘d je tu kesu poslao u Fes po prvom trgovcu kojem je vjerovao.

„Nikad nisam saznao je li stigla. Tu brigu sam Bogu ostavio, On bolje zna adrese.“

Pričao je o Medini, gdje je kod Poslanikovog mezara plakao kao dijete, i o Mekki, kad je prvi put ugledao Kabu.

„Mislio sam da ću vidjeti kuću od kamena. A kad tamo, cijeli se svijet skupio na jedno mjesto.“

Onda bi zašutio, i djeca su znala da sad dolazi Arefat.

Na Arefatu je stajao od podne do akšama. Kad je sunce bilo najjače, podigao je ruke i rekao glasno, da čuje ko god hoće: „Lebbejk, Allahumme, lebbejk. Za Ahmeda Harrara, svilara iz Albaicína, koji je skupljao trideset godina.“

„Oko mene je bilo sijaset svijeta“, govorio je. „I svi izgovaraju tuđa imena. Očevo, majčino, komšijino. Pola svijeta tamo stoji umjesto nekoga.“

Tu bi priča stala. Česma bi curila, a nena bi gledala prema svojoj sobi, prema boci na zidu.

*

Jedne takve večeri Hasan je pitao oca zašto on nikad nije išao na hadž.

Jusuf je malo šutio, pa rekao da je išao. Poslao je čovjeka umjesto svog oca. Tako se to zove, bedel, kad neko ide na mjesto onoga ko ne može.

„A ko će ići umjesto tebe?“ upita Ibrahim.

„Neko od vas. Kad bude vrijeme.“

Svi su se nasmijali, a Sa‘d najglasnije. Nena se nije smijala. Gledala je u prozor svoje sobe, gdje su u mraku visili ključ od kuće s dvije smokve i boca zemzema, i nešto je šaptala, a niko nije pitao šta.

II. Vijesti

Vijesti su dolazile sporo, s mazgama i s ljudima.

Najčešće ih je donosio Kasim, mazgar iz Loje, čovjek sa sedam mazgi i jednim zubom sprijeda. Nosio je so, ulje, kožu i pisma, a vijesti je nosio džabe, jer ih, kako je sam govorio, niko ne bi ni platio. Kad bi stigao u Albaicín, prvo bi napojio mazge na aljibu, pa bi se oko njega skupio svijet, a on bi pričao polahko, kao da istovara, najlakše na početak, najteže na kraj. Ko je znao Kasima, gledao je koliko mu je vreća ostalo na mazgama.

Jusuf je te gradove znao. Kao mladić je s ocem obišao cijeli emirat, kupovao čahure i prodavao svilu, i pamtio je gradove po mirisu. Alhama je mirisala na sumpor, Ronda na kožu, Málaga na suhe smokve, Almería na katran i more. Kad bi Kasim spomenuo neki od njih, Jusuf bi se zagledao negdje preko ljudi, i djeca su znala da je otac u tom času daleko.

Ibrahim je imao osam godina kad je rat počeo. Te godine je u mektebu naučio pisati, pa je uzeo komad ugljena iz mangala i na zidu u gornjoj sobi, iza lesa s bubama, napisao ime prvog grada.

Mislio je da će ih napisati jedno ili dva.

*

A počelo je s nama.

Jednog zimskog jutra kroz Elvirinu kapiju uvedoše kolonu sužanja iz Zahare, kršćanskog grada na stijeni s druge strane granice. Sultanova vojska ga je uzela jedne kišne noći, dok su stražari spavali, sa svim što je u njemu živjelo. Muškarci, žene i djeca išli su vezani užetom jedno za drugo, a narod je stajao pored puta i gledao.

Jusuf je poveo Ahmeda, koji je tad imao dvadeset godina. Ahmed je gledao jednu ženu vezanih ruku kojoj je dijete visilo o vratu, na marami, i klatilo se kad ona korakne.

Na kapiji je stajao stari derviš s Albaicína, bos, u pohabanoj hirki, i vikao: „Ruševine Zahare pašće nam na glave!“ Ljudi su ga tjerali, neki se smijali, a jedan vojnik ga je gurnuo u blato. Stari je ustao i vikao dalje.

Uveče Ahmed upita oca je li derviš lud.

„Ne znam, sine. Znam da je ona žena nosila dijete vezanih ruku. To znam.“

*

Dva mjeseca poslije Kasim je stigao noću i lupao na vrata dok mu nisu otvorili.

Alhama je pala.

Djed Ahmed je svake jeseni išao u Alhamu na vrela, zbog kostobolje. Sjedio bi u starom hamamu do grla u vodi i govorio da mu se kosti tope kao vosak, a mali Jusuf se bojao da će se djed stvarno istopiti pa da će ga morati nositi kući u testiji. Sad su se tamo, pričao je Kasim, tri dana tukli od kuće do kuće, i ko je preživio, prodan je.

„Ja sam tamo prošlog mjeseca prodao so jednoj ženi kod hamama“, reče Kasim i okretaše kapu u rukama. „Imala je dvije kćeri. Lijepo me dočekala.“

Jusuf ga nije ništa pitao, a Kasim nije ni čekao da ga pita.

Te zime se po Granadi počela pjevati tužbalica s jednim jedinim pripjevom, Ay de mi Alhama, jao, moja Alhamo, i pjevale su je i muslimanske i kršćanske žene, svaka na svom jeziku. Nena Hadidža čula je kako je sluškinja Mesuda pjevuši dok pere avliju.

„Prestani, kćeri“, rekla je. „Ja sam tu pjesmu pjevala prije sedamdeset godina. Samo se grad drugačije zvao.“

Ibrahim je na zidu napisao drugo ime.

*

Onda se Granada posvađala sama sa sobom.

Stari sultan je bio bolestan i gotovo slijep, brat mu je otimao vlast, a sin Boabdil je tražio svoj dio, pa je Granada jedno vrijeme imala tri sultana i nijedan nije bio dovoljan. Kršćani su Boabdila jednom zarobili i pustili, a Sa‘d, koji je o Bajramu došao iz Alpujarre, objasnio je djeci zašto.

„Pustili su ga da se mi tučemo između sebe. To im je jeftinije od topa.“

Jedan je držao Alhambru, drugi Albaicín, i preko Darra su se gađali. Jedne jeseni strijela je pala u Jusufovu avliju, pravo u česmu. Ibrahim ju je izvukao iz vode, kratku, s perjem od sive guske. Niko nije znao čija je, naša ili njihova, a ispostavilo se da su tad i naši i njihovi bili naši. Ibrahim ju je čuvao pod jastukom. Nena mu je rekla da je baci. Nije je bacio.

*

Gradovi su onda počeli padati brže nego što je Ibrahim učio slova.

Ronda, gdje je Jusuf kupovao kožu, predala se za petnaest dana, jer su kršćani doveli topove koje je vuklo po dvadeset volova, a stari su pamtili opsade koje traju godinama. Kasim je pričao kako su iz rondskih tamnica izveli kršćanske sužnje, neke godinama u okovima, pa su ih nosili ispred vojske s pjesmom. Hasan je za stolom rekao da bi i on pjevao da je deset godina nosio vodu u mješini uz stijenu. Otac ga je pogledao tako da Ahmed pomisli kako će ga udariti. Nije ga udario.

Poslije Ronde pala je Marbella, pa obala sa šećernom trskom.

„Sad će i šećer biti kršćanski“, reče Amina, i te godine je baklava bila rjeđa.

*

Kasim je iz Loje došao bez mazgi.

Sjeo je na prag i dugo pio vodu, pa pričao kako su topovi tukli sedam dana, kako su ljudi noću krpili zidove vrećama pijeska, i kako su s kršćanima došli vitezovi iz zemalja o kojima u Granadi niko nije čuo, s krstom na prsima i obećanjem da im se oproste grijesi.

„Jednom engleskom lordu naš kamen izbio prednje zube“, rekao je. „Kažu da je kraljici rekao kako mu je Bog otvorio prozor u usta, da mu lakše uđe duša.“

Niko se nije nasmijao. Kasim je pokazao svoj jedini zub.

„Meni je Bog otvorio i veći prozor. Pa nisam nikome pričao da je zbog duše.“

Tad su se smijali. Kasim je plakao. Izgubio je kuću i dvije mazge, a ostalih pet su mu uzeli kod mosta. Porodica mu je bila u Granadi, kod sestre, i rekao je da će opet nositi vijesti čim nađe na čemu.

*

Te noći nena Hadidža nije mogla zaspati.

Iz Loje se, kad je vedro, vidjela planina iznad njene Antequere. Sedamdeset i šest godina je ta planina bila s druge strane granice, a sad je granica sišla do Granade.

Ujutro je zovnula Aišu, koja je imala dvanaest godina, skinula ključ s klina, onaj od kuće s dvije smokve, i stavila joj ga u ruke.

„Ti ćeš ga čuvati. Ti si najmlađa, ti ćeš najduže živjeti.“

„A šta ću s njim, nena?“

„Ništa. Samo da ga imaš.“

Umrla je dvanaest dana poslije Loje, u vrijeme jacije. Jusuf je skinuo sa zida bakarnu bocu, razbio vosak i kapnuo joj na usne zemzema, koji je petnaest godina čekao za kad dođe vrijeme. Eto, došlo je. Ukopali su je kod Elvirine kapije, pored djeda Ahmeda.

Ibrahim je te noći rekao Aiši da ih je bilo jedanaest, a sad ih je deset. Aiša mu je rekla da šuti.

Na zidu je napisao Loju, a ispod nje nenino ime. Onda se sjetio da nena nije grad, pa ga je obrisao rukavom. Ime se nije dalo obrisati do kraja. Ostala je siva mrlja.

*

U Realeju, ispod Alhambre, živio je Jehuda Almosnino, bojadžija.

Jusuf mu je dvadeset godina nosio bijelu svilu, a Jehuda mu je vraćao obojenu. Plavu od indiga, žutu od šafrana, i crvenu, najviše crvenu, onu granadsku što je išla do Kaira i Venecije. Jehuda je govorio da su njegovi djedovi bojili platno na Darru prije nego što je prvi musliman prešao more, i Jusuf mu nije protivrječio, jer se s bojadžijom o bojama ne raspravlja.

Crvena se pravila od buba s niskih hrastova, suhih kao zrnca. Kad se samelju i kuhaju, puste boju jaču od krvi. Jehuda je to jednom pokazao djeci.

„Znači jedne bube prave svilu, a druge je boje“, reče Ibrahim.

Jehuda se nasmijao i dao mu šaku zrnaca da ih nosi kući u kesi.

Jehudin sin Samuel bio je Hasanov vršnjak. Igrali su šah među kazanima i Samuel je uvijek dobijao, a Hasan je tvrdio da mu pomaže para, jer se kroz crvenu paru ne vidi dobro tabla. Jehudina žena Sol svakog proljeća slala je u Albaicín hljeb bez kvasca, a Amina je o Bajramu slala baklavu. Tako je bilo dvadeset godina, i niko nije mislio da tome treba ime.

Jehuda je imao brata u Málagi, Mošéa, koji je trgovao suhim smokvama i grožđicama.

*

U Málagi je živjela i Zejneb, Jusufova najstarija, udata za trgovca ribom, sa sinom od tri godine.

Svake jeseni je slala kutiju suhih smokava zamotanih u palmino lišće. Tog proljeća kutija je stigla s pismom. Pisala je da je mali prohodao i da svaki dan traži da ga vode u luku da gleda lađe. Pisala je da se po gradu priča o opsadi, ali da ljudi ne vjeruju, jer Málaga ima dvije tvrđave i more.

To je bilo posljednje pismo.

Opsada je počela u maju i put je bio presječen. Jusuf je svako jutro stajao na vratima duže nego prije. Amina je svako jutro otvarala kutiju sa smokvama, gledala u njih i zatvarala je, i nije dala djeci da ih jedu.

Vijest je krajem ljeta donio jedan Đenovljanin koji je obilazio kršćanski tabor. Málaga se branila četiri mjeseca. Jeli su konje, pa pse i mačke, pa lišće s loze, pa kožu kuhanu dok ne omekša. Kralj ih je kaznio što su se branili, i gotovo cijeli grad je prodan u roblje. Jevreje su odvojili od ostalih i odveli u zatvor. Među njima je bio i Mošé.

Jusuf je poslao čovjeka da traži Zejneb. Čovjek se vratio poslije dva mjeseca. Muž joj je poginuo na zidu. Nju su odveli s djetetom. Neko je čuo da je prodana u Sevilji, a neko je čuo da nije.

Te noći Jusuf nije proučio dovu na vratima. Sjedio je u avliji kraj česme do sabaha, a Amina pored njega. Šta je čovjek mogao reći, i kome?

Ujutro je stao na vrata, dotakao dovratak i proučio. Glas mu je bio isti. Ruka nije.

Amina je te sedmice dala smokve Mesudi da ih podijeli sirotinji kod aljiba. Kutiju od palminog lišća je ostavila.

Ibrahim je Aiši rekao da ih je bilo jedanaest, pa deset, a sad devet. Aiša mu ovaj put nije rekla da šuti. Plakala je u nenin ključ.

*

Mošé je stigao u Granadu dvije godine poslije, u proljeće 1489., kad su kastiljski Jevreji skupili otkup za one iz Málage. Bio je mršav i suh i govorio je tiho, kao da ga još neko prisluškuje.

Jusuf je otišao u Realejo, i Mošé mu je u Jehudinoj radionici, među kazanima, ispričao šta zna. Kad je grad pao, sve su stanovnike natjerali u veliko dvorište kod tvrđave, muškarce na jednu stranu, žene i djecu na drugu, i onda su ih brojali. Zejneb je znao iz viđenja, kupovala je od njega grožđice za djetetove kolače. Vidio ju je drugi dan u dvorištu. Držala je dijete i nije plakala. Onda su žene odveli kroz jednu kapiju, a Jevreje kroz drugu.

„Ne znam gdje je, Jusufe. Znam da je bila živa. I mali.“

To je bilo više nego što je Jusuf imao tog jutra.

Na odlasku, Mošé je bratu nešto rekao na hebrejskom, a Jehuda je to Jusufu preveo tek na sokaku.

„Kaže, nas su brojali posebno. A kad te neko broji posebno, ima za tebe i poseban plan.“

„A ti šta misliš?“ upita Jusuf.

Jehuda je pogledao prema Alhambri, gdje se još vijala sultanova zastava, pa slegnuo ramenima kao čovjek koji bi volio da ne misli ništa.

*

Iduće godine Kasim je vijest donio pješice, s vrećom soli na leđima. Posljednji sultanov stric predao je Bazu, pa Guadix, pa Almeríju, sve jedno za drugim, za novac i lađu u Afriku.

U Almeríji je još živio Aminin otac, star, i pleo užad za lađe koje više nisu bile naše. Grad se predao bez ijednog pucnja, pa Amina nije znala da li da bude sretna. Otac je živ, kuća čitava, luka ista. Samo su na luci druge zastave.

Tog proljeća nije pekla cvjetnu vodicu. Rekla je da narandže nisu dobro procvjetale, a procvjetale su kao i svake godine. Uveče je izašla u avliju i dugo gledala bijele vrhove Sierre Nevade, iza kojih je negdje bilo more.

„Sad se i more smrzlo“, rekla je.

Jusuf je stao pored nje i nije znao šta da joj kaže, pa joj ništa nije ni rekao.

*

Kod aljiba su se žene pitale kad će doći Turci. Fatima, pekareva žena, čula je od muža, a muž od nekog fakiha, da je egipatski sultan poslao papi prijetnju. Žene su odahnule. Pomoć nije došla ni iz Kaira ni iz Istanbula, a iz Fesa nije stigao ni odgovor. Afrički sultani su za to vrijeme Kastiljancima prodavali žito, jer je žito bilo dobro plaćeno.

Svakog ljeta su kršćanske čete dolazile u vegu i palile žito, masline i vodenice. S Albaicína se dim vidio danima, i ljudi su stajali na krovovima i gledali kako gori ono od čega će zimi jesti.

Ibrahim više nije pisao na zidu. Nije imao gdje. Imena su se penjala jedno preko drugog, od lesa do tavana, a u sredini je bila siva mrlja.

Jednog dana Amina je dala da se soba okreči, i zid je opet bio bijel kao snijeg na planini.

Ibrahim nije plakao. Rekao je da nije ni trebalo pisati, jer su mu svi gradovi ionako ostali u glavi, po redu.

„A koliko ih je?“ upita Ahmed.

Ibrahim je izbrojao na prste, ali broj nije rekao.

„Ostao je još jedan“, rekao je. „Njega neću pisati.“

Niko ga nije pitao koji.

III. Zima

U aprilu 1491., kad se snijeg na planini tek počeo topiti, kršćanska vojska se utaborila na vegi.

Ali i Ibrahim su je gledali s krova. Dolazili su danima, četa za četom, pješaci, konjanici, kola s hranom, topovi koje su vukli volovi, pa opet pješaci. Ibrahim ih je prvog dana pokušao brojati. Drugog dana je sišao s krova i više se nije penjao.

Ali je imao devetnaest godina. Konja nije imao, ali je lukom gađao bolje od ikog na Albaicínu, pa je svako jutro izlazio sa strijelcima koji su pješice išli za konjicom i skrivali se po vrtovima na vegi. Vraćao se uveče crven od sunca, mirišući na dim i konjski znoj, a majka ga je čekala na vratima i brojala mu prste.

„Deset, mama. Ko god da broji, deset.“

Prvog jutra, kod Elvirine kapije, vidio je Musu ibn Ebi Gassana, zapovjednika konjice, kako sjedi na konju bez kacige i govori tiho, pa su se zadnji redovi naginjali da čuju. Uveče je Ali za stolom ponovio njegove riječi, jednu po jednu, kao da ih je učio napamet: „Ostala nam je samo zemlja na kojoj stojimo. Ko nju izgubi, izgubio je sebe.“

Jusuf je jeo dalje. Nije volio kad mu sinovi govore tuđim riječima, a još manje kad su te riječi istinite.

*

Ali je pričao, a Ibrahim ga je slušao otvorenih usta. O vitezovima koji izlaze pred vojske i zovu jedni druge na megdan, kao u pjesmama. O granadskom vitezu Tarfeu, koji je pao u prašini pred kršćanskim redovima.

„I jesi li vidio?“

„Vidio sam. Sa zida.“

„I šta si osjetio?“

Ali je dugo prevrtao hljeb po stolu.

„Da je glupo umrijeti da bi te neko opjevao“, rekao je.

Jusuf ga je pogledao preko stola kao što se gleda odrastao čovjek. Prvi put.

*

Početkom ljeta konjica je izjahala na kraljičinu pratnju kod Zubije, i s vege su se tog dana vraćali konji bez jahača.

Ali se vratio kasno, bez luka. Luk je dao Fatimi, pekarevoj ženi. Njen sin Amar bio mu je drug od mekteba, pao je u jarak kod jednog vrta, i Ali ga nije mogao izvući. Fatima je sjela na prag pekare i držala luk u krilu kao da je dijete. Te noći na Albaicínu niko nije pekao hljeb.

U julu je kršćanima izgorio tabor, od svijeće u kraljičinom šatoru, i Albaicín se radovao cijelu noć. Za nekoliko sedmica na tom mjestu je izrastao grad od kamena, s ulicama u obliku krsta. Tad se niko više nije radovao, jer ko zida grad, taj ne misli ići kući.

*

U avgustu je hadži Sa‘d došao iz Alpujarre pješice, s tri dječaka iz svog mekteba koji više nisu imali kome ići. Ruke je imao umotane u krpe.

Pričao je bez reda, kako mu je dolazilo. Kršćanske čete su prošle kroz doline, a za vojnicima su išli ljudi sa sjekirama, bez oklopa i bez zastava, koje su plaćali po posječenom stablu. Sjekli su masline, zatrpavali kanale, palili vodenice.

„Nisu tražili ni da se predamo“, reče Sa‘d. „Nije ni bilo kome.“

Mekteb mu je izgorio s krovom. Sa‘d je ušao u vatru po Kur'an s rahle i iznio ga čitavog. Ruke nije.

Iz sela su ljudi bježali u Granadu, jer Granada ima zidove. Jusuf im je dao gornju sobu, onu u kojoj su se nekad hranile bube, pa su na lesama od trske sad spavala djeca kojima niko nije znao imena. Amina je govorila da joj je to svejedno, da su i bube bile bez imena, pa ih je hranila.

Ahmed je otišao u Alpujarru da vidi djedove dudove. Vratio se crn od čađi.

„Nema ih“, reče, i otišao da se umije, i dugo se umivao.

*

Zima je pala rano i snijeg je zatvorio prevoje. Karavani iz Alpujarre, koji su dotad noću provlačili po nekoliko vreća žita, stadoše.

Prvo su se jeli konji. Pa psi. Pa ono o čemu se poslije nije govorilo. Hljeb se prodavao po cijeni svile, pa je postao skuplji od svile. Jusuf je nosio smotuljke crvene svile iz Jehudine radionice i mijenjao ih za brašno dok je iko htio mijenjati, a onda niko više nije htio, jer se svila ne jede. Terazije je sklonio u sanduk.

Jedne večeri na vratima se pojavio Jehuda, tanak kao štap, s malom vrećom brašna pod ogrtačem.

„Ne mogu, Jehuda. Imaš ti svoju djecu.“

„Svi smo u istom kazanu, Jusufe. Samo se ne kuhamo u isto vrijeme.“

Ostavio je vreću na pragu i otišao prije nego ga je iko stigao zagrliti.

*

U novembru se po gradu počelo šaptati da sultanov vezir noću izlazi i sastaje se s kraljevim ljudima u nekom selu na vegi, da se piše ugovor, da ostaju džamije, imovina i vjera. Šaptalo se i da su velikaši sebi ugovorili više nego narodu. Kasim je to čuo od jednog stražara, a stražar od pisara, i niko nije znao šta je istina, a svi su znali da je nešto od toga istina.

Jedan dječak iz komšiluka, Musin konjanik, pričao je Aliju da je Musa stao pred vijeće i rekao kako će kršćani prekršiti ugovor čim ga potpišu, i kako mu je draži grob pod ruševinama Granade nego život pod njima.

Te noći Ali je bio na straži kod Elvirine kapije. Pred ponoć je kroz kapiju projahao konjanik, sam, u oklopu, bez zastave. Stražari su mu otvorili jer su ga poznavali. Musa nije gledao ni lijevo ni desno, i kad je izašao na put, nije se okrenuo.

Poslije su pričali da je na Genilu naletio na kršćansku četu. Jedni su govorili da je pao pod kopljima, drugi da je ranjen skočio s konjem u rijeku.

Ali je došao kući ujutro i sjeo kraj česme. Hasan ga je pitao šta je bilo. Ali je rekao da je jedan čovjek otišao, i da je to bilo sve.

*

Hafsa se razboljela u decembru. Imala je dvadeset godina i bila je lahka kao svila. Amina joj je stavljala ruke na čelo, a ruke su joj i dalje mirisale na narandžin cvijet, iako narandži više nije bilo, ni cvijeta, ni ičega.

Hafsa je umrla pred zoru.

„Osam“, reče Ibrahim.

Ali ga je udario, prvi put u životu. Pa ga je zagrlio i plakao mu na ramenu, a Ibrahim je stajao ukočeno i nije znao šta je pogriješio, jer je on samo brojao.

*

Krajem decembra Albaicín je proključao.

Vijest da je predaja ugovorena prošla je sokacima kao vatra kroz suhu travu. Pred velikom džamijom skupio se svijet, a na stepenicama je stajao onaj isti derviš koji je deset godina ranije na kapiji vikao o Zahari. Sad je bio bijele brade i bez zuba, glas mu je pucao, ali ga je čuo cijeli trg.

„Rekao sam vam! Ruševine Zahare su nam pale na glave!“

Ljudi su vikali s njim. Neko je donio koplje, neko sjekiru, i krenuli su prema Alhambri. Ali je bio među njima.

Jusuf je stao na kućna vrata s ključem u ruci i pogledao Ahmeda. Ahmed je ostao.

Ali se vratio pred zoru, s posjekotinom na čelu. Pobuna je utihnula prije Alhambre. Ljudi su bili gladni i slabi, i pola ih je, kako je pričao Ali, usput sjelo na kamen jer dalje nisu mogli.

Sultan se te noći uplašio i poručio kršćanima da preuzmu grad prije ugovorenog dana.

*

Drugog januara 1492. grad se probudio i vidio krst na kuli Alhambre.

Taj dan niko iz kuće Harrarovih nije izašao, a ni iz jedne druge kuće u Albaicínu. Sokaci su bili prazni kao u kugi. Izdaleka su se čula zvona i bubnjevi. U avliji je žuborila česma, i Amina je rekla da voda nešto drugačije curi, da klobuča kao da se guši. Niko joj nije rekao da je to ista voda.

Uveče je Jusuf izašao na vrata, dotakao dovratak, proučio i zaključao.

„Šta ćemo sad, babo?“ upita Hasan.

„Živjet ćemo. Potpisali su da smijemo.“

IV. Obećanje

Prvih godina se moglo živjeti.

Ugovor je bio velikodušan, bar na papiru. Džamije ostaju, imovina ostaje, vjera ostaje, i sudit će im njihove kadije.

Mjesec dana poslije predaje Jusuf je izvadio terazije iz sanduka i otvorio dućan u Alcaiceríji. Pola čaršije je bilo zatvoreno, na nekim dućanima vrata razbijena, a na ulazu je sjedio kastiljanski stražar i jeo sir. Jusuf je obrisao terazije rukavom i čekao.

Prvi kupac bio je kastiljanski vojnik, koji je htio svilu za ženu u Burgosu. Platio je bez cjenkanja i dugo gledao kako Jusuf mjeri, pa upitao šta su te dvije posude na lancima.

„Terazije“, reče Jusuf na kastiljanskom.

Vojnik je ponovio riječ, polahko, kao da je kuša, i nasmijao se.

Uveče Jusuf reče Amini da je prvu svilu poslije rata prodao čovjeku koji je možda pucao na Albaicín.

„Svila ne pita kome ide“, reče Amina. „Ti si to uvijek govorio, a ne ja.“

Na Alhambru su objesili zvona, i prve sedmice ljudi na Albaicínu su se trzali na svaki udarac kao na top, a poslije su se navikli, jer se čovjek na sve navikne, samo ne odmah. S kršćanima su došli i doseljenici sa sjevera, dobili kuće onih što su otišli, pa su stajali po sokacima i gledali u česme i aljibe kao u čudo. Jedna Galicijka reče Amini da kod njih voda dolazi samo s neba. Amina joj je dala narandžu, a žena ju je pojela s korom.

*

Tog proljeća Amina je prvi put otišla Hafsi na mezar. Od dženaze nije imala snage.

Između nišana su pasle koze nekog doseljenika, a pastir, dječak od desetak godina, sjedio je na jednom nišanu i gulio štap. Amina je stala pred njega i gledala ga, samo gledala, dok dječak nije ustao i otjerao koze na drugu stranu.

Onda je čučnula kod Hafsinog groba i dugo ga gladila dlanom, kao što se gladi kosa.

*

Ali nije mogao sjediti u dućanu. Hodao je po Albaicínu, svađao se s doseljenicima oko vode i vraćao se kasno, pa je Jusuf govorio da mu je sin kao česma bez korita, sve teče, a ništa ne ostaje.

U jesen je došao hadži Sa‘d. Ruke su mu zacijelile, ali se prsti više nisu dali ispraviti. Rekao je da u Alpujarri trebaju ljudi, da su kanali zatrpani, a na mjestu djedovih dudova stoje panjevi.

Ali je otišao s njim. Zimu su proveli čisteći kanale, a u proljeće su posadili nove dudove, tanke kao prut, u iste redove gdje su stajali stari. Svaku sadnicu Ali je vezao za kolac svojim rukama, jer Sa‘d više nije mogao vezati čvor.

Kad se vratio, donio je majci šaku zemlje s terase i istresao je u saksiju s bosiljkom.

„Za deset godina će davati list za jednu kuću“, reče. „Za dvadeset za tri.“

„Do tada ću ja biti star“, reče Jusuf.

„Ja neću.“

*

U proljeće 1492. u Alhambri je potpisan još jedan papir, u istim dvoranama gdje je tri mjeseca ranije sjedio sultan. Svi Jevreji moraju se krstiti ili otići, za četiri mjeseca, i ne smiju iznijeti ni zlato ni srebro.

Jehuda je došao na Albaicín kao i svake sedmice, s obojenom svilom, i stavio smotuljak na terazije. Jusuf ga nije izmjerio.

„Idemo, Jusufe.“

„Kuda?“

„U Fes. Iz Almeríje ima lađa.“

Jusuf ga je upitao zašto se ne krsti. Pitao je tiho, kao što se pita nešto čega se čovjek stidi.

„Moj brat će se krstiti. Mošé. Zvat će se Diego. Kaže, voda je voda, i Bog se neće uvrijediti. Možda je i u pravu.“ Jehuda je podigao pogled s terazija. „A ja trideset godina bojim svilu. Znam šta boja uradi s niti kad jednom uđe u nju.“

Tog ljeta su Jevreji Granade prodavali sve što su imali, a kršćani su kupovali za bagatelu, jer su znali da se mora prodati. Neko je dao kuću za magarca, neko vinograd za komad platna. Jehuda je radionicu dao Đenovljaninu za pola cijene, ali kazane nije prodao. Ostavio ih je u avliji, jer nije htio da neko drugi u njima kuha njegovu crvenu.

Uoči polaska Jusuf je pozvao Jehudinu kuću na večeru. Amina je spremila ono što je bilo, a bilo je malo. Pred kraj večere Jusuf je dao Sol dug pojas od crvene svile, Jehudine svile, i rekao da je za put. Sol ga je vezala oko struka i odmah osjetila da je težak. U šavu su bili ušiveni zlatnici.

„To je za brašno“, reče Jusuf Jehudi. „Iz one zime.“

Jehuda je otvorio usta, pa ih zatvorio, pa mahnuo rukom.

Samuel je Hasanu dao svoju šahovsku tablu. „Vježbaj“, rekao je, „da mi bude teže kad se opet vidimo.“

Otišli su u julu, jednog jutra prije vrućine. Jehuda je zaključao vrata prazne radionice i stavio ključ u njedra.

„Šta će ti ključ od kuće koju si prodao?“ upita Jusuf.

„Kuća je prodana. Vrata su moja.“

*

Novi nadbiskup Granade, Hernando de Talavera, bio je starac blaga lica. Učio je arapski da može razgovarati s narodom i dijelio hljeb, pa su ga na Albaicínu zvali sveti fakih, napola u šali, napola ozbiljno. Jedan njegov fratar hodao je po sokacima s tablicom i pitao kako se šta kaže, da napravi knjigu za svećenike. Djeca su mu govorila pogrešne riječi. Ibrahim mu je za češalj rekao da se kaže „kamila“, i fratar je to lijepo zapisao.

Jednom je Talavera zastao kod Jusufovih terazija i na lošem arapskom pitao koliko je svila. Rekao je da je skupo. Jusuf je rekao da je svila poštena roba. Talavera se nasmijao i otišao dalje.

„Dobar je čovjek“, reče Jusuf Ahmedu.

„Dobar je“, reče Ahmed. „Ali je star.“

Za sedam godina Talavera je pokrstio malo ljudi, i na dvoru su govorili da je spor.

*

Hasan nije vjerovao ugovorima. Kad je sultan Boabdil 1493. prodao kralju svoje posjede i otišao preko mora, rekao je da ide i on, u Tetuan, grad koji su granadske izbjeglice podigle na afričkoj obali iz ruševina. Tamo se, pričalo se, govorio njihov arapski i pjevale njihove pjesme.

Majka je plakala tri dana. Otac mu je dao kesu zlatnika i djedov Kur'an. Ključ mu nije dao.

„Ključ ostaje na vratima, sine.“

Hasan je ponio i Samuelovu šahovsku tablu.

Ahmed i Ibrahim su ga ispratili do Adre, na obalu. Plaža je bila puna svijeta, ljudi su nosili sanduke, ćilime i kaveze s pticama, a jedna žena je nosila samo lonac s bosiljkom. Hasan je stajao u vodi do koljena, sa zavežljajem na glavi, i čekao čamac.

„Koliko se plovi do Afrike?“ upita Ibrahim.

„Ne znam, brate. Pitaću ih kad stignem pa ti pišem.“

Pisao je poslije godinu dana. Poslao je pjesmu koju je napisao na plaži dok je čekao čamac, i Ibrahim je izbrojao da ima dvadeset i dva stiha i da je u svakom Granada. Pisao je da se do Afrike plovi dva dana ako je vjetar dobar, da ulice u Tetuanu liče na Albaicín, samo su strmije, i da ga je jednog dana na čaršiji u Fesu neko zazvao po imenu. Bio je to Samuel. Prodavao je svilu obojenu u crveno.

„Rekao mi je da vježbam“, pisao je Hasan. „Još ga nisam pobijedio.“

*

Sedam godina se moglo živjeti.

Ahmed se oženio i dobio sina, pa su ga nazvali Jusuf, po djedu. Ibrahim je počeo raditi u dućanu i brojao je lakte svile brže od oca. Aiša je naučila pisati. Amina je svakog proljeća pekla cvjetnu vodicu, a Ali je dva puta godišnje odlazio u Alpujarru i vraćao se s pričama o dudovima, koji su rasli sporije nego što je obećao.

U jesen 1499. u Granadu su došli kralj i kraljica, a s njima i drugi nadbiskup.

V. Vatra

Francisco Jiménez de Cisneros, nadbiskup Toleda, ujaha u Granadu na mazgi.

Jusuf ga je gledao s ruba trga. Visok, suh čovjek u grubom smeđem habitu prosjačkih fratara, s rukama u rukavima, a za njim svećenici na konjima, u svili. Jusuf je po navici procijenio sukno. Bilo je najgore vrste, od onog kojim se pokrivaju mazge, i to mu se nije svidjelo, jer je znao da se čovjeka koji se ničim ne da podmititi treba najviše bojati.

Talaverina blagost bila je Cisnerosu spora. Prvo je pozvao fakihe, dugo s njima razgovarao preko tumača i dijelio im skupocjeno crveno sukno za kaftane. Neki su se krstili, a za njima njihove porodice, pa komšije. Koji nisu htjeli, završili su u zatvoru.

Onda je počeo tražiti elče, ljude čiji su preci nekad, prije sto ili dvjesta godina, bili kršćani pa prešli na islam. Po njegovom zakonu, oni su se morali vratiti u vjeru predaka, i ugovor ih nije štitio. Njegovi ljudi su išli po Albaicínu s popisima i odvodili ljude na ispitivanje, najviše žene.

*

Osamnaestog decembra dvojica Cisnerosovih ljudi vodila su preko trga jednu mladu ženu, kćerku tkača iz donjeg sokaka, udatu prošle jeseni. Djed joj je bio elč. Išla je između njih i vikala da je vode na silu.

Aiša je bila na aljibu s ćupom. Poznavala je tu ženu. Spustila je ćup na kamen i počela vikati, a ni sama nije znala šta viče, samo je znala da mora. Za njom su zavikale druge žene. Ljudi izađoše iz kuća, s pijace, iz džamije, i za nekoliko trenutaka trg je bio pun. Jedan od dvojice je potegao mač i narod ga je ubio na mjestu. Drugi je pobjegao. Žena je nestala među ženama i niko je više nije našao.

Aiša je došla kući bez ćupa, ruke su joj se tresle.

„Gdje ti je ćup?“ upita Amina.

„Ne znam, mama. Ne znam ni gdje sam ja bila.“

Te noći Albaicín je zatvorio sokake kolima, gredama i kamenjem. Ljudi su izvadili oružje koje su smjeli držati i ono koje nisu smjeli, i deset dana Albaicín je bio svoj.

*

Onda su se na Albaicín popela dvojica.

Prvi je bio stari Talavera. Išao je pješice, polahko, jer su ga koljena boljela, a ispred njega je svećenik nosio krst. Straže nije imao. Na barikadama su ga pustili, žene su mu ljubile rub mantije, a ljudi skidali kape. Za njim je išao jedan dječak, paž, i nosio mu rub mantije da ne vuče po blatu. Govorio je svojim lošim arapskim, i svi su ga razumjeli.

Drugi je bio grof od Tendille, kapetan Granade, bez oklopa, sa ženom i dvoje male djece. Rekao je da će porodica živjeti u jednoj kući usred Albaicína dok se stvar ne riješi. Ako on prekrši riječ, narod ima njegovu ženu i djecu.

Tendillina žena stanovala je dvije ulice od Harrarovih. Amina joj je poslala narandže i cvjetne vodice, jer šta je žena mogla kriva. Mlađe dijete je prve noći plakalo, pa se smirilo tek kad mu je Aiša otpjevala uspavanku na arapskom.

Albaicín se predao. Predali su oružje i one koji su ubili pandura, i ti su ljudi pogubljeni na trgu.

Onda je Cisneros rekao kralju da je Albaicín dizanjem bune počinio izdaju, da ugovor više ne vrijedi jer su ga oni prekršili, i da ih kralj može pomilovati ako se krste. Talavera je govorio da se tako ne pravi kršćanin. Tendilla je govorio da se tako pravi buna. Kralj je poslušao Cisnerosa.

*

U januaru se krstio Albaicín. Bilo je previše ljudi da bi se polivali jedan po jedan, pa je Cisneros stajao na stepenicama velike džamije i škropio narod kitom izopa, kao što se prska polje, a svećenici su za njim pisali imena.

Ibrahim je stajao na rubu trga i brojao glave koje je voda pogodila. Na hiljadu i nekoj se izgubio i počeo ispočetka. Na sedam stotina ga je majka povukla za rukav.

„Nemoj to brojati, sine.“

Tog dana nije večerao. Poslije je rekao Aiši da je to prvi broj koji nije htio znati.

Velika džamija postala je crkva Spasitelja, a munara zvonik. Harrarovi se tad nisu krstili, jer im je kuća bila na rubu kvarta i niko nije došao po njih. Kad su zvona prvi put zazvonila s bivše munare, Jusuf je sjedio kraj česme. Ustao je, otišao u sobu i klanjao podne, i učio je naglas, jače nego što je trebalo.

*

Tih sedmica na trgu Bib-Rambla gorjele su knjige.

Cisnerosovi ljudi skupljali su ih po kućama, po džamijama i po staroj medresi, a ko je sakrio knjigu, kažnjen je kao da je sakrio oružje. Kola su ih istovarala na gomilu kao drva za zimu. Kur'ani, tefsiri, pjesme, knjige o zvijezdama, o pravu, o konjima. Neke su imale stranice namirisane, pa je dim mirisao na ružu i mošus. Neke su bile ispisane zlatom, i slova bi zasjala kad ih liznu plamen, pa se ugasila.

Jusuf je stajao na rubu trga. Pored njega je bio stari hattat, koji je četrdeset godina prepisivao Kur'ane za granadske kuće, i micao je usnama svaki put kad bi neka knjiga pala u vatru. Jusuf je tek poslije shvatio da starac prepoznaje knjige po koricama, izdaleka, i uči njihove prve redove napamet, kao da im klanja dženazu.

Ljudi su molili da im poklone neku knjigu, samo jednu. Nikome nisu dali nijednu. Izuzete su samo ljekarske, jer ih je nadbiskup poslao na svoj univerzitet.

„Tijelo su sačuvali“, reče Jusuf uveče Ahmedu. „Dušu su spalili.“

Iste noći iz dućana je donio mali Kur'an koji je držao u sanduku pored terazija, umotao ga u platno i dao Aiši.

„Ti znaš čuvati.“

Aiša ga je stavila pored neninog ključa.

*

Poslije Albaicína se pobunila Alpujarra, od sela do sela, kao vatra niz suho strnište. Tamo nije bilo ni Tendille ni Talavere, ali je bilo planine.

Ali je otišao u planine te jeseni. Majci je rekao da ide po svilu.

Kralj je lično poveo vojsku i topove vukao stazama kojima su dotad išle samo mazge. Hadži Sa‘d je pisao Jusufu preko jednog mazgara, krivo, velikim slovima, jer mu prsti nisu držali pero. Pisao je da je u Laujaru šest stotina žena i djece pobjeglo u džamiju, jer je džamija imala debele zidove, i da su kršćani pod nju podmetnuli barut. Čuo je prasak pola dana hoda daleko i mislio je da je grom. Pisao je da je Ali kod njega, da je dobro, i da su dudovi preživjeli.

Ali je poginuo u proljeće 1500., kod Lanjarona, gdje su topovi srušili kulu na kojoj su se branili. Donijeli su njegov nož i jednu papuču. Više nije bilo šta donijeti.

Amina je papuču stavila na prozor u Alijevoj sobi, i tu je stajala godinama, i niko je nije pomjerao, a Mesuda ju je brisala od prašine kao da je od stakla.

Pobunjenici su na kraju mogli birati: ili deset zlatnika po glavi i lađa za Afriku, ili krštenje. Većina nije imala deset zlatnika.

*

Tog ljeta Jusuf je okupio sinove u avliji. Ostala su mu dvojica, Ahmed i Ibrahim.

„Ne plačem ja za onim što je prošlo“, rekao je. „U to se ne vraća. Plačem za onim što ćete vi vidjeti na ovoj zemlji, a ja neću.“

Umro je na proljeće 1501. Dženazu su mu klanjali u jednoj od posljednjih džamija na Albaicínu, a sutradan su i nju pretvorili u crkvu. U safu je ostalo prazno mjesto, i Ahmed je izašao iz reda i stao na njega, ni sam nije znao zašto, samo ga je tijelo odnijelo.

Idućeg jutra stao je na vrata, dotakao dovratak, proučio i zaključao. Ključ mu je o pojasu zvečao drugačije nego ocu. Majka je to čula iz sobe i pokrila lice rukama.

*

Godine 1502. došao je proglas: svi muslimani u Kastilji moraju se krstiti ili otići. Sitnije je pisalo da ko ode, ne smije u Afriku ni u tursku zemlju, nego samo kroz luke na sjeveru, na drugom moru, i bez zlata i srebra.

„To ti je“, reče Kasim, „kao kad ti otvore vrata na zidu, a stepenica nema.“

Ahmed je izabrao ostati. Imao je majku, sestru, brata, dudove i vrata.

Krštenje je bilo u crkvi Spasitelja, koja je do prije dvije godine bila njihova džamija. Red je išao od vrata niz stepenice, kroz avliju, kroz trg, sve do sokaka, i stajali su u njemu cijelo jutro. Ispred Harrarovih je stajala Fatima, pekareva udovica, s troje unučadi, a iza njih stari Kasim.

Svećenik je svakog pitao ime, pa mu davao drugo, pa ga polijevao, a pisar je zapisivao. Kumovi su bili stari kršćani, doseljenici i kapetanovi ljudi, pa je poslije pola Albaicína nosilo prezime Mendoza.

Jedna žena, blizu vrata, okrenula se i rekla na arapskom, dovoljno glasno da je čuje pola reda:

„Hajde, sestro, reci im tamo naprijed nek požure s tim krštenjem. Zakasniću na ikindiju.“

Neko se nasmijao, pa još neko, i smijeh je prošao kroz red, tih i kratak. Svećenik na vratima je podigao glavu i nasmiješio se, jer je mislio da su ljudi sretni. Arapski nije znao.

Kasim se nagnuo prema Ahmedu.

„Da pitam popa kvari li ova voda abdest? Jutros sam ga uzeo.“

Ahmed se nije nasmijao. Gledao je u česmu za abdest u avliji crkve, iz koje je voda i dalje tekla. Niko je nije zatvorio, a niko iz nje nije ni pio.

U crkvi su im polili glave. Ahmed je postao Juan, Amina Ana, Aiša Isabel, a Ibrahim Francisco.

Kad su izašli, Ibrahim reče da sad ima dvostruko više imena, pa će mu trebati dvostruko više brojeva. Niko se nije nasmijao, a on se nije ni šalio.

VI. Metla

U Valenciji su stvari dugo išle drugačije.

Merjem je tamo došla s mora, sa sedamnaest godina, udata za Salima, svilara iz morerije jednog sela kod Gandíje, sina čovjeka s kojim je Jusuf trgovao dvadeset godina. Svadba je bila u Granadi, a onda su je iz Almeríje, iz majčine luke, ukrcali na đenovljansku lađu, i tri dana je plovila uz obalu.

Kad su pristali, s obale se začulo zvono, i Merjem se uhvatila za Salimov rukav.

„Naviknut ćeš se“, nasmija se Salim. „Zvono ne ujeda.“

Navikla se. Valencija je bila kršćanska dvjesta i pedeset godina, ali muslimani iz nje nikad nisu otišli. Obrađivali su zemlju gospodarima, plaćali veći porez od kršćana i odrađivali im kuluk, a zauzvrat su imali svoje džamije, svoje fakihe i mir. U Salimovom selu je svako jutro s donje crkve zvonilo zvono, a s gornje munare učio hodža, i niko se nije ljutio, bar ne naglas. Na pijaci su se cjenkali jezikom koji je bio pomalo arapski, a pomalo valencijanski, i koji niko nije znao pisati.

Merjem je rodila šestero djece: Jusufa, Ridvana i Umera, Aminu, Hatidžu i Safiju. Dala im je granadska imena. Plemići su voljeli svoje Maure, jer se znala stara izreka da ko ima Maura, ima i zlata.

Salim je bio majstor za somot, tkaninu tešku kao voda, koja na svjetlu mijenja boju. Prodavao ga je u gradu, na svilarskoj berzi, u dvorani visokoj kao džamija, sa stubovima uvijenim kao konopac, koji se gore granaju kao palme. Oko cijele dvorane, pod svodom, išao je natpis zlatnim slovima na latinskom. Salim ga nije znao pročitati, pa mu ga je preveo jedan notar: trgovina je dobra stvar kad u govoru nema laži, kad se drži zakletva i kad se novac ne daje na kamatu.

Kad je Merjem to čula, zaplakala je.

„Šta ti je, ženo?“

„Moj babo bi to napisao na terazijama.“

*

Merjem je Granadi pisala svake godine, a pisma su putovala sa svilom.

Prvih godina pisma su bila duga, o djeci, o somotu, o suši i o tome kako je Salim pao s mazge. Iz Granade su dolazila pisma o gradovima koji padaju, jedan po jedan. Kad je pala Granada, pismo cijelu godinu nije stiglo, a onda je stiglo kratko, majčinom rukom: Živi smo. Hafsa nije.

Poslije 1502. pisma iz Granade su se promijenila. Potpisivali su ih ljudi koje Merjem nije znala, Ana, Juan, Isabel, Francisco. Pisali su o vremenu, o cijeni svile, o zdravlju, a o Bogu ni riječi.

Jednom je na dnu pisma, sitno, majčinom rukom, stajalo: Kod nas je rano pao snijeg.

Bio je avgust.

Merjem je razumjela. Te noći je dugo klanjala, i nije znala da li da bude zahvalna što ona u Valenciji, pod kršćanskim kraljem, smije klanjati javno, ili da se stidi što njena majka ne smije.

*

U proljeće 1510. sa svilom za berzu došao je Francisco.

Merjem ga nije prepoznala. Zadnji put ga je vidjela kad je imao šest godina i brojao zvijezde, a sad je pred njom stajao čovjek od trideset i šest godina, u kastiljanskom kaputu, obrijan.

„Merjem“, rekao je, „bilo nas je jedanaest.“

Zagrlila ga je na sokaku, pred cijelim selom.

U petak ga je Salim poveo u džamiju. Francisco je stao na prag i nije ulazio dok je hodža s munare učio ezan, a niko ga nije požurivao. Poslije je rekao sestri da ezan nije čuo osam godina, da je brojao riječi, pa izgubio broj. Klanjao je džumu u zadnjem safu, i kad je spustio čelo na sedždu, tako ga je dugo držao da je Salim pomislio da mu je pozlilo.

Pred polazak je rekao Merjem da se u Granadi oženio kćerkom jednog starog kršćanina i da mu djeca ne znaju arapski. Merjem mu nije ništa prigovorila. Dala mu je malu kesu sa šakom zemlje iz džamijskog dvorišta, a on ju je stavio u njedra i nije pitao zašto.

*

Merjem je tražila i Zejneb. Svake godine je pitala trgovce koji idu u Sevilju, a oni su se smijali, jer u Sevilji ima robova više nego golubova, pa kako da nađu jednu Zejneb iz Málage?

Jednog proljeća jedan Đenovljanin reče da u kući nekog trgovca uljem, kod rijeke, služi žena iz Málage. Krštena, starija, vodi kuću, i ima odraslog sina koji radi u luci. Zove se Catalina. Kad je trgovac spomenuo Granadu, žena se okrenula i pitala ga je li živa neka Amina Harrar.

Trgovac nije znao, a i to je bilo prije tri godine.

Merjem je te godine poslala pismo u Sevilju, trgovcu uljem. Odgovor nikad nije stigao.

*

Jednog ljeta, kad su joj unuci već trčali po avliji, sjela je s njima pod lozu i pričala o Granadi. O snjegonošama, o Alhambri koja je ujutro ružičasta, o česmi zbog koje se čini da kuća diše.

Najstariji unuk je slušao pa nešto upitao majku, brzo, na valencijanskom, kako djeca govore na ulici. Merjem ga nije razumjela. Snaha se nasmijala i prevela: pita je li Granada daleko kao Rim.

„Nije, sine. Iza onih planina, pa iza još jednih.“

Dječak je klimnuo i otrčao za loptom, a ostali za njim.

Njena najmlađa, Safija, prošla je kroz avliju s korpom veša. Merjem ju je zazvala na arapskom. Safija joj je odgovorila na valencijanskom, ne okrećući se, i otišla dalje.

Otkad je to tako? Merjem je dugo sjedila pod lozom i pokušavala se sjetiti kad joj je Safija zadnji put odgovorila na arapskom. Nije se mogla sjetiti.

*

Onda je 1519. došla kuga. Plemići su pobjegli na imanja u planinama, a grad je ostao zanatlijama, sirotinji i mrtvima. Zanatlije su bile naoružane, udružene u bratstva, germanije, i ostale su s oružjem u gradu bez gospodara. Vodio ih je Vicent Peris, izrađivač somota.

Salim je Perisa znao s berze. Nikad se nisu pozdravili. Kršćanski majstori su govorili da Mauri rade jeftino i da zbog njih kršćanski tkač ne može prehraniti djecu. Mauri su govorili da rade jeftino jer im gospodar uzme pola. Obojica su bila u pravu, i baš zato se nisu pozdravljali.

Kad su se germanije digle na plemiće, plemići su pozvali i svoje muslimane u vojsku, i Salimov najstariji, Jusuf, otišao je s kopljem koje mu je dao vojvodin upravitelj. A germanije, kad nisu mogle udariti gospodara, udarile su na njegove Maure.

*

Kod Gandíje je bitka bila u julu 1521., po najvećoj vrućini, i plemićka vojska je izgubila. Jusuf je pobjegao kroz trsku i dva dana se krio u jarku, u vodi do vrata. Kad se vratio kući, selo je već bilo kršteno.

Upali su jednog jutra s bačvama vode. Za svećenika nisu imali vremena, pa su umakali metle u vodu i škropili ljude, u redu, kao što se prska dvorište. Metle su bile obične, od sirka. Jedan mlad, znojav zanatlija mahao je metlom prema redu i voda je letjela na sve strane, nekog je pogodila po glavi, nekog po ramenu, a koga nije, njega je poprskao drugi put. Drugi je išao uz red i vikao: „Kršten! Kršten! Kršten!“ Treći je pisao, a pisati nije znao, pa je crtao crtice.

Merjem je stajala sa Safijom. Pala joj je kap na obraz, i ona ju je obrisala rukavom, polahko, pred svima. Zanatlija s metlom je to vidio i zamahnuo još jednom, jače, pravo u lice.

Salim je stajao mokre brade i gledao u zemlju. Iza njih, na brdu, gorjela je džamija.

„To ne vrijedi“, reče mu Merjem uveče. „Voda iz metle nije krštenje.“

Te jeseni stigla je vijest iz Polopa, iz planina iznad mora. Muslimani su se sklonili u tvrđavu, a kad su se predali, germanije su ih pokrstile, sve do jednog, pa ih pobile. Šest stotina ljudi. Pričalo se da je jedan od vođa rekao da je tako najbolje, duše u raj, a novac u kesu.

Salim je slušao i gladio bradu.

„E, bar su nas prskali metlom“, reče na kraju.

*

Germanije su pale iduće godine, a Perisa su raščetvorili na trgu. Plemići su se vratili i rekli svojim Maurima da je krštenje metlom ništa i da se vrate u džamije, jer musliman plaća veći porez od kršćanina. U Salimovom selu su džamiju popravili za jedno ljeto.

Ostalo je samo pitanje je li krštenje metlom krštenje. Car je sazvao teologe u Madridu, i oni su dugo čitali knjige i pisma papa, pa su 1525. odlučili da jeste. Ti ljudi, rekli su, mogli su izabrati smrt. Kad su izabrali vodu, izabrali su je slobodno.

Kad su to pročitali u selu, stari hodža je ustao, otišao u džamiju i zaključao se iznutra do akšama.

Iduće godine došao je ukaz. Ko je jednom poliven, kršćanin je zauvijek, a ko nije, neka se krsti sad. U Valenciji je 1526. islam zabranjen.

*

Te zime su se planine pobunile. U Sierri de Espadán četiri hiljade ljudi se popelo na vrhove i reklo da ne silaze. Ridvan, Merjemin srednji sin, otišao je k njima, a majci je rekao da ide na berzu.

Merjem je znala. „Pazi se, sine.“

„Paziću, mama.“

Protiv planina su poslali vojsku i njemačke najamnike, visoke plave ljude koji nisu znali ni valencijanski ni arapski, pa nisu ni čuli kad se ko predaje. Ridvan se vratio u oktobru, pješačio je dvanaest noći, i bio je mršav i šutljiv. Pobunjeničke porodice morale su platiti otkup, pa je Salim prodao dva od tri razboja.

„Na jednom se može tkati somot“, rekao je. „Samo sporije.“

*

Merjem je te godine pisala Granadi posljednje pismo na arapskom. Poslije je pisala španski, a slova su ostala arapska, jer su tako počeli pisati svi.

Pisala je jednu cijelu noć, o metli i o Polopu, o teolozima u Madridu, o Ridvanu i o razbojima, i da je stari hodža umro, a da se u džamiji sad krste djeca rođena ove godine. Na kraju je napisala:

Majko, i kod nas je pao snijeg. Isti onaj koji je kod vas pao prije dvadeset i pet godina. A ja sam mislila da u Valenciji ne pada.

Onda je iz sanduka izvadila sva pisma iz Granade, četrdeset godina pisama. U njima su bile dove, bajrami i imena koja se više nisu smjela izgovoriti, i svako je moglo biti dokaz. Čitala ih je do zore, jedno po jedno, i bacala u vatru.

Jedno nije bacila. Ono najkraće. Živi smo. Hafsa nije.

Savila ga je četiri puta i gurnula u šupljinu gornje grede na trećem razboju, onom koji je Salim zadržao, i začepila je voskom. Nikome nije rekla.

Ujutro je Salim sjeo za razboj i tkao kao i svaki dan.

Merjemino pismo putovalo je sa svilom i u Granadu je stiglo u proljeće.

VII. Otvorena vrata

U Granadi je Juan Harrar, koji je u sebi ostao Ahmed, naučio živjeti dva života.

Nedjeljom je išao na misu, klečao kad drugi kleče i ustajao kad drugi ustaju, a latinske riječi je izgovarao tačno, jer je svilar i navikao je na mjeru. Župnik je bio mlad Kastiljanac koji nije znao arapski, a ni latinski baš najbolje, pa je propovijedao ljudima koji su ga razumjeli napola. Na crkvenim vratima stajao je sakristan s popisom. Ko nije došao, plaćao je globu, a ko nije došao tri puta, po njega su dolazili.

Jednom godišnje se išlo na ispovijed, i Ahmed je dugo smišljao šta da ispovjedi, jer su pravi grijesi bili opasni. Na kraju je svake godine ispovijedao isto: da se naljutio na mazgu, da je Đenovljanina zakinuo za pola lakta svile i da je u korizmi pojeo jaje. Mazge nije imao, Đenovljane nije zakidao, a jaje nije jeo. Svećenik ga je hvalio kao dobrog kršćanina s malim grijesima.

„Prvi put u životu lažem da sam gori nego što jesam“, reče Aiši. „Ne znam je li to veći grijeh ili manji.“

Petkom su, po zakonu, vrata morala biti otvorena, da se vidi ne klanja li ko. Vrata su bila otvorena. Klanjalo se u podrumu, bez pregibanja i bez sedžde, samo očima. Tek u zadnjoj trećini noći klanjali su kako se nekad klanjalo, a neko je uvijek stajao kod vrata.

*

Najteži je bio ramazan, jer ko loži vatru prije zore, taj sprema sehur, a to su znale i komšije.

Aiša je jedne noći ustala po vodu i kroz prozor vidjela komšinicu preko sokaka, staru kršćanku iz Burgosa, kako stoji na svom prozoru u mraku i gleda u njihov krov. Stajala je tako do svitanja. Aiša je znala da joj za to neko plaća, samo nije znala koliko, i nikad je nije pitala.

Sehur su jeli hladan, hljeb od večeri, sir, suhe smokve i vodu iz ćupa, bez iskre u ognjištu. Iftar su jeli kasno, kad sokak zaspi, i opet bez mirisa, jer se miris pečenog mesa u to doba čuje dalje od zvona.

Djecu je sunetio jedan stari brijač koji je makaze nosio u torbi s češljevima, a kad bi neko pitao, dijete se ozlijedilo o trn. Svadbe su imale dva dijela. Ujutro u crkvi, s prstenom, a uveče u kući, iza zatvorenih vrata, s kanom na rukama mlade i pjesmama koje su se pjevale šapatom. Žene su igrale bose, na prstima, da se ne čuje lupa.

„Od te igre na prstima me noge bole više nego od prave“, govorila je Aiša.

*

Iz Orana je stigla fetva.

Donio ju je jedan trgovac iz Tetuana koji je u Granadu dolazio kao Đenovljanin, ušivenu u postavu kaputa, zajedno s pismom od Hasana. Hasan je pisao da je oženjen, da ima sina i da mu je Tetuan dom. Da ga Samuel u šahu i dalje pobjeđuje. Na kraju je pisao: Ovo što šaljem uz pismo, prepišite i dajte dalje. Neka stigne do svakog ko je ostao.

Fetvu je napisao stari oranski muftija, i nije je uputio ni sultanu ni učenjacima. Uputio ju je strancima. Tako je nazvao njih, muslimane koji su ostali u svojoj zemlji, a ona im postala tuđa.

Pisao im je da Bog zna šta je u srcu. Da mogu klanjati i samo pokretom očiju. Da abdest, ako nema vode, mogu uzeti i od zida i od kamena. Da, ako ih natjeraju da jedu i piju ono što ne smiju, neka to rade s namjerom da ne jedu i ne piju. Da, ako ih natjeraju da psuju Poslanika, neka njegovo ime izgovore iskrivljeno, kako ga kršćani izgovaraju, i neka u srcu misle na drugog čovjeka istog imena.

Ahmed ju je prepisao noću, pa prepisao još jednom. Aiša ju je prepisala na španskom, arapskim slovima, jer mladi više nisu dobro znali arapski.

„Neko je daleko mislio na nas“, reče Ahmed, i sjedio je dugo u avliji, i to je bilo sve što je rekao te noći.

*

Majka Ana, koja je u sebi bila Amina, naučila je kuhati sa svinjskom mašću. Taj lonac je stajao na prozoru, da se vidi, a za kuću je kuhala u drugom. Samo cvjetnu vodicu, kad procvjeta narandža, pekla je u bakrenom kazanu iz Almeríje kao i uvijek, jer to jedino nije morala kriti.

Aiša se nije htjela udati.

„Neću ja rađati djecu s dva imena.“

Ostala je uz majku i uz Ahmedovu djecu, pa ih je ona učila sure i dovu na vratima, i učila ih da sve to kriju. Ahmed im je postavljao zamke, pitao ih pred komšijama šta je Aiša jutros radila i kako se zove Bog. Jednom je doveo prijatelja, starog kršćanina, i ovaj je malog Jusufa posjeo na koljeno i pitao ga zna li kakvu lijepu molitvu.

Mali je izmolio Oče naš, na kastiljanskom, bez greške, i dobio jabuku. Kad je gost otišao, rekao je ocu da je u sebi, dok je molio Oče naš, učio Fatihu, da mu Bog ne zamjeri.

Ahmed ga je zagrlio i rekao Aiši da to dijete nije on naučio. Aiša je rekla da nije ni ona. Pa ko je onda, pitali su se, i složili se da je Bog.

*

Godine 1526. u Granadu je došao car Karlo, sa ženom, portugalskom princezom, i proveli su ljeto i jesen u Alhambri. Pričalo se da je car, kad je prvi put ušao u sultanove dvorane, dugo gledao u svodove i rekao kako je nesretan bio čovjek koji je sve ovo izgubio.

„Ima pravo car“, reče Ahmed. „Samo je pogriješio u broju.“

Carevi učeni ljudi obišli su kraljevinu i zapisali da su Mauri i dalje Mauri. Govore arapski, oblače se po svome, kupaju se u hamamima, žene im nose kanu na rukama. Iste godine u Granadu je premještena Inkvizicija, a car je htio zabraniti i jezik, i odjeću, i hamame.

Ahmed i drugi prvaci skupili su osamdeset hiljada dukata i kupili četrdeset godina mira. Ahmed je dao i terazije, posljednje što je od oca imao osim ključa.

Iste godine car je naredio da mu se u Alhambri, usred sultanovih dvorana, sazida novi dvor, četvrtast, od kamena, s okruglim dvorištem u sredini. Ahmed je jednom stajao na Albaicínu i gledao preko Darra kako zidari podižu zidove.

„Negdje su tu i babine terazije“, reče. „Pretopljene u malter.“

*

U proljeće 1527. iz Valencije je sa svilom stiglo Merjemino pismo, španske riječi, arapska slova. Amina više nije mogla čitati, oči su joj bile bijele kao planina, pa joj ga je Aiša pročitala naglas, kod česme, polahko.

„Merjem je uvijek bila najpametnija od svih vas“, reče Amina na kraju. „Samo je najkasnije saznala.“

Tog ljeta se razboljela. Ležala je u sobi iznad avlije, u kojoj je nekad živjela nena, i pitala za more. Je li Almería još ista, je li luka ista, pristaju li još mletačke galije? Nije ga vidjela šezdeset i pet godina.

Francisco je te jeseni išao u Almeríju po svilu i vratio se s glinenim ćupom punim morske vode. Stavio ga je majci u krilo. Amina je spustila ruke u vodu i dugo ih tako držala, pa je jednu ruku prinijela usnama.

„Slano je“, rekla je. „Kao kod kuće.“

Umrla je za tri dana. Aiša ju je okupala noću, tajno, po propisu, i umotala u platno koje je čuvala još od neninog vremena. Ujutro su je obukli u haljinu za crkvu i sahranili na kršćanskom groblju, s krstom u rukama. Ruke su joj mirisale na so.

*

Kad je majka umrla, Aiša je mali Kur'an iz očevog dućana umotala u platno, pa u voštano platno, i zazidala ga u zid iznad kamina, a s njim i nenin ključ od kuće s dvije smokve. Zazidala je noću, sama, malterom koji je miješala u zdjeli za tijesto, i zamazala spoj pepelom da ne odskače. Ujutro ni sama nije mogla odmah naći koji je kamen.

„Kad se sve ovo završi“, reče Ahmedovom sinu Jusufu, „ti ćeš ga izvaditi.“

„A kad će se završiti, tetka?“ upita Jusuf, kojeg su krstili kao Diega.

„Kad Bog da.“

Nije bila jedina. Tih godina su po Granadi, Valenciji i Aragoniji zidovi gutali knjige, i mnoge niko nikad nije izvadio.

*

Ahmed nije dočekao kraj onih četrdeset godina. Umro je kao Juan i sahranjen je kao Juan, a u kući su mu Aiša i sin proučili Jasin, iza zatvorenih vrata, iako je bio petak.

Te večeri Jusuf je prvi put stao na kućna vrata umjesto oca, dotakao dovratak i proučio. Glas mu je zadrhtao na drugoj riječi, pa se smirio. Aiša ga je gledala iz avlije, a ujutro mu je dala očev ključ.

*

Ibrahim, koji je bio Francisco, živio je u drugom dijelu grada, sa ženom, kćerkom starog kršćanina, i s djecom koja nisu znala arapski. Svake godine je o Bajramu dolazio Aiši, a da niko ne zna da je Bajram, i donosio halvu, pa govorio da je to kolač za svetog Mihovila.

Jednom ga je Aiša pitala koliko mu je djece.

„Petero.“

„A jesu li muslimani?“

Ibrahim je dugo gledao u halvu.

„Brojim ih, sestro. Samo ne znam kojim brojevima.“

Kad je legao da umre, poslao je po Aišu, a žena je mislila da hoće sestru da se oprosti. Francisco je iz njedara izvadio malu kesu, izlizanu od godina, onu koju mu je Merjem dala u Valenciji, sa zemljom iz džamijskog dvorišta. Stavio ju je Aiši u ruku i zatvorio joj prste preko nje.

Na sahrani su bili svećenici. Aiša je stajala iza svih i micala usnama. Kad su se ljudi počeli razilaziti, prišla je raci, kleknula kako kleče kršćanke, otvorila kesu i prosula zemlju iz Valencije po grobu, tiho, s rukom blizu zemlje, da se ne vidi da išta pada.

Ko ju je vidio, mislio je da stara žena plače. I plakala je.

VIII. Mali prljavi rat

Četrdeset godina je isteklo 1567.

Prvog januara na Plaza Nuevi su zatrubile trube. Telal je stao na klupu i čitao s papira na kastiljanskom, a tumač je za njim ponavljao na arapskom. Omer je stajao u gomili i držao Aišu pod ruku. Imala je preko devedeset godina i slabo je čula, pa joj je Omer ponavljao na uho.

Zabranjen arapski jezik, za tri godine, u kući, na ulici i u krevetu. Zabranjene knjige, odjeća i imena. Žene moraju otkriti lica. Hamami se ruše. Vrata ostaju otvorena, sad svaki dan u sedmici. Djeca idu kod svećenika u škole, a mnoga će biti poslana u Kastilju. Svadbe bez pjesme i bez kane.

Tumač je na arapskom čitao da je zabranjen arapski. Neko u gomili se nasmijao, i ostao je sam u tom smijehu.

Aiša je slušala do kraja. Kad je telal sišao s klupe, okrenula se Omeru.

„Pa kojim ću jezikom Bogu, sine?“

*

Jedan stari granadski plemić, Francisco Núñez Muley, napisao je tad dug spis kraljevom sudu. Pisao je da odjeća nema vjere, da kršćani u Siriji i Egiptu govore arapski pa opet ostaju kršćani, i pitao kako čovjeku uzeti jezik u kojem se rodio. Spis su pročitali, i ništa se nije promijenilo.

Kad su Aiši rekli ko ga je napisao, zamislila se, pa se sjetila. Bio je to onaj dječak koji je, one zime kad je Albaicín bio na barikadama, išao iza Talavere i nosio mu rub mantije da ne vuče po blatu.

„Eno, sad je on starac i piše kralju“, rekla je. „A kralj je mlad i ne čita.“

*

Diegov sin Omer, Ahmedov unuk, sjedio je kraj nje te zime svako veče. Jednom ju je upitao za kamen iznad kamina, koji je.

Aiša je gledala u vatru.

„Kamen čuva bolje od čovjeka. Čovjeka pitaju.“

„Čuvaću ga ja kao i ti, tetka.“

„Čuvaćeš ga tako što ga ne znaš.“

Umrla je tog proljeća, i tajnu kamena odnijela je sa sobom.

*

Omer, kojeg su krstili kao Lorenza, imao je dvadeset i osam godina i bio je svilar kao djed i pradjed. Svila je propadala od poreza. Kralj ga je podigao, pa podigao opet, i čahure se više nisu dale prodati. Omer je tri mjeseca prodavao ispod cijene, pa je prestao prodavati.

Mladići su bježali u planine. Zvali su ih monfije. Živjeli su po pećinama i od pljačke, a kad bi ih uhvatili, vješali su ih kraj puta. Omerov drug iz djetinjstva, Hamid, unuk onog brijača koji je tajno sunetio pola Albaicína, otišao je među njih i ostavio majci makaze.

*

Na Badnju večer 1568. padao je snijeg.

Vrata na Albaicínu bila su otvorena, po zakonu, a iza njih su ljudi sjedili u mraku. Kad su zvona odzvonila ponoćku, sa sokaka se začuo jedan glas, pa drugi, pa mnogo glasova. Dvije stotine ljudi iz planina ušlo je kroz snijeg i išlo od sokaka do sokaka, udaralo u bubnjeve i dozivalo: „Ko vjeruje u Boga i Poslanika, neka izađe!“

Omer je stajao kod prozora. Žena mu je držala ruku, s dva prsta na zglobu, kao da mu broji puls.

Albaicín je šutio. Ljudi su stajali iza otvorenih vrata i niko nije izašao. Bilo je hladno, bilo je kasno, kraljeva vojska je bila u Alhambri preko Darra, a svi su znali šta je bilo s Málagom kad se branila i s Albaicínom kad se digao.

Vođa im je stajao na trgu pred crkvom Spasitelja i proklinjao ih, da su postali kršćani, da su postali kukavice, da ih Bog gleda. Onda se vratio u planine, s malo ljudi više nego što je došao.

Ujutro je snijeg po sokacima bio pun tragova. Ljudi su izlazili na vrata i gledali u njih, a Omer je gledao najduže.

Iste noći zapalile su se planine. U jednom selu pod maslinom okrunili su za kralja mladića iz starog roda i vratili mu staro ime, Aben Humeja.

Omer je otišao u januaru. Ženi je rekao da ide po svilu. Ona je znala da svile nema.

*

Prvo selo u koje je ušao s ustanicima bilo je Ugíjar. Crkva je još gorjela, a na trgu je ležao svećenik onako kako su ga ostavili. Omer je gledao u zemlju dok nisu prošli. Jedan stariji tkač iz Guadixa mu je rekao da je taj svećenik dvadeset godina tjerao ljude na ispovijed i dostavljao Inkviziciji ko ne dolazi. Omer je klimnuo glavom, a noću nije spavao.

U drugom selu su u štali našli sakristana, starca, i monfije su ga izvukle za kosu.

„Pustite ga, star je“, reče Omer.

„A jesi li ti kršten?“ upita ga jedan od njih.

„Jesam. Kao i svi.“

„Pa što onda braniš svoje?“

Sakristana su ubili iza štale. Omer je stajao s druge strane i slušao. Poslije toga više nije branio nikoga, i svake noći se pitao je li to zato što se boji ili zato što se navikao, i nije znao šta je od toga gore.

*

U februaru su sišli u selo iznad kojeg su nekad bili pradjedovi dudovi. Kraljeva vojska je tu bila prije njih. Kuće su bile spaljene do temelja, a na terasama su stajali crni panjevi. Omer je na najvišoj terasi izbrojao dvadeset i sedam. Posadio ih je Ali, djedov brat, poslije pada Granade, i svaku sadnicu vezao za kolac. Tako je pričao Diego. Sad su gorjeli drugi put.

U selu nije bilo nikoga, samo je pod ruševinom krova ležao pas i nije htio izaći.

Te noći je Omer pisao ženi, a pismo je ponio jedan sedamdesetogodišnji mazgar koji je prodavao so objema vojskama. Napisao je da je hladno i da dudova više nema. Napisao je da je vidio kako naši rade stvari koje ne može napisati, i kako drugi rade nama stvari koje ne može napisati, i da se nada da ga Bog baš sad ne gleda.

Na kraju je napisao: „Ključ čuvaj.“

*

U proljeće su došli u Albuñuelas, dan poslije kraljeve vojske. Muškarci su ležali po sokacima, a žena i djece nije bilo. Jedan dječak, koji se bio sakrio u bunar, rekao je da su ih kraljevi vojnici povezali konopcem i odveli prema Granadi, da ih prodaju.

„Koliko ti je godina?“ upita Omer.

„Devet. Imaš li hljeba?“

Omer mu je dao svoj hljeb. Poslije tri dana dječak je otišao s nekom drugom četom, i Omer ga više nije vidio, a mislio je na njega cijeli život, koliko mu je života ostalo.

Ljeti su se ljudi počeli sklanjati u pećine. Omer je jednog jutra ležao na grebenu iznad doline Poqueire i gledao kako vojnici slažu suho granje na ulaz jedne pećine na suprotnoj strani, u koju je dan ranije odnio vreću kestenja. Bilo ih je trojica na grebenu, s dvije puške i jednim lukom, a vojnika dvije stotine. Vjetar je puhao s doline. Iz pećine je neko vrijeme dopiralo kašljanje, pa dozivanje, pa ništa.

Pred veče je sišao do pećine. Ulaz je bio crn. Nije ušao.

*

Jesen je donijela glad. Jeli su kestenje, pa travu, pa kožu s opanaka. Njihovog kralja u crvenom plaštu zadavili su vlastiti ljudi na spavanju, i sutradan su izabrali drugog.

U novembru je Omer s dvojicom napao kolonu mazgi na putu za Guadix. Mazgari su pobjegli, samo je jednom noga zapela u kajasu. Omer je digao nož, a mazgar je zavikao na čistom granadskom arapskom, s Albaicína, da ima djecu, da su ga natjerali, da je kršten kao i svi. Omer je spustio nož. Jedan od njegovih je rekao da ga ubiju svejedno, jer vozi hranu kraljevoj vojsci. Omer nije dao. Mazge su uzeli, a čovjeka pustili.

Te noći Omer je shvatio da više ne zna ko su njegovi.

*

Kasnije će jedan kraljev čovjek taj rat nazvati malim prljavim ratom. Omeru nije izgledao mali.

S mora su dolazili dobrovoljci, Turci iz Alžira i Berberi, s puškama i s pričom da za njima dolazi sultan s lađama. Sultan nije došao. U Omerovu četu dodijeljena su trojica, dvojica Alžiraca koji nisu znali ni kastiljanski ni granadski arapski, i jedan mladić iz Tetuana, Idris.

Idris je govorio arapski stariji i čistiji od Omerovog, onakav kakvim je govorila Aiša, i govorio je brzo, pa ga je Omer slabo razumio. Klanjao je otvoreno, na kamenu pred pećinom, s punim sedždama, pet puta na dan. Omer tako nešto nikad nije vidio. U Granadi se klanjalo u podrumu, očima. Gledao je Idrisa kako spušta čelo na kamen i stidio se što gleda.

Jednog podneva Idris ga upita zašto ne klanja s njim.

„Ne znam kako.“

Idris ga je pogledao, slegnuo ramenima i vratio se na kamen. Omer je to shvatio kao prezir i tri dana nije progovorio s njim.

*

Onda su ih poslali na stražu kod jedne pećine iznad Bérchulesa, gdje su se sklonile žene iz tri sela. Straža je trajala četiri noći. Sjedili su na ulazu, svaki na svojoj strani, i gledali dolje u vatre kraljevih logora. Imali su vreću kestenja i jeli po tri na dan. Idris je svoje ljuštio noktom, polahko, i jeo ih u komadićima, da traju.

Druge noći Idris je pitao odakle mu je porodica.

„S Albaicína.“

„I moj djed je odande. Otišao je preko mora s posljednjim sultanom.“

Omer nije pitao dalje. S Albaicína je preko mora otišlo mnogo svijeta.

Treće noći pala je kiša, pa su se sklonili dublje, među žene. Jedno dijete je plakalo cijelu noć i niko ga nije mogao smiriti, dok mu Idris nije otpjevao nešto tiho, na arapskom, pa je zaspalo. Omer tu pjesmu nije znao.

*

Četvrtog jutra, prije smjene, Omer je stao na ulaz u pećinu i uradio ono što je radio svako jutro otkad zna za sebe. Dotakao je stijenu desnom rukom, kao što se dotiče dovratak, i proučio: „Hasbunallah ve ni‘mel-vekil.“

Iza njega je bilo tiho. Okrenuo se. Idris je stajao s vrećom kestenja u ruci i gledao ga.

„Uradi to još jednom.“

Omer nije razumio, pa mu je Idris pokazao na stijenu. Omer je ponovo dotakao kamen i proučio. Idris je spustio vreću.

„Ko te to naučio?“

„Otac.“

„A njega?“

„Djed. A djeda njegov otac. Tako se u našoj kući izlazi na vrata.“

Idris je prišao, stao pored njega, dotakao stijenu desnom rukom na istom mjestu i proučio istu dovu, riječ po riječ.

„Moj otac tako izlazi iz kuće svako jutro. U Tetuanu. Naučio je od svog oca, a njegov otac je bio Hasan Harrar, sin svilara iz Albaicína.“

Omer je sjeo na kamen, jer ga noge više nisu držale. Znao je to ime. Diego ga je spominjao kao što se spominju mrtvi, djedov brat koji je otišao preko mora s pjesmom od dvadeset i dva stiha, i od kojeg su pisma prestala kad je stari Ahmed umro.

*

Sjedili su na ulazu dok se nije razdanilo. Smjena nije došla, a nisu je ni čekali.

Idris je pričao polahko, da ga Omer razumije. O kući s narandžom u avliji. O Kur'anu u niši, na čijem prvom listu piše ime starog Ahmeda Harrara. O šahovskoj tabli na kojoj djed Hasan nikad nije pobijedio jednog Jevrejina iz Fesa. O ocu koji je star i gotovo slijep, ali se svako jutro drži za dovratak.

Omer je pričao o česmi koja još teče, o ključu u ženinoj sobi, o kamenu iznad kamina koji niko ne zna. O Aiši, koja je umrla prije tri godine, a koju je Hasan ostavio kao djevojku od devetnaest.

„Moj babo je uvijek govorio da ste vi, braća, ostali“, reče Idris. „Da vas je odveo nevjernik. Da ste se svi pokrstili. Da vas treba žaliti.“

Dolje u dolini dizao se dim iz kraljevog logora. Neka ptica iznad njih zapjeva, pa prestade.

„Reci mu da nas ne žali“, reče Omer. „Reci mu da smo još tu. Samo tiše.“

Idris mu je stavio ruku na rame i držao je tako. Onda su pojeli posljednja tri kestena.

*

U proljeće 1570. alžirske galije su se okrenule nazad, jer se pregovaralo o predaji, i Idris je otišao s njima. Omer ga je ispratio do obale kod Adre, na istu onu plažu s koje je Hasan otišao, samo što toga nije znao. Galije su stajale daleko, i do njih se išlo čamcima, a po plaži su se motali Turci, Berberi i Granađani koji su htjeli s njima, a nisu smjeli.

Prije nego što je Idris ušao u čamac, Omer mu je dao malu kesu s nekoliko zrna sjemena svilene bube.

„Da se u Tetuanu zna odakle smo.“

Idris je kesu stavio u njedra i ušao u čamac, i nije se okretao, a Omer ga je gledao dok čamac nije pristao uz galiju.

*

Rat je trajao do 1571. Omer se nije vratio, i niko nikad nije saznao kako je završio.

Još ljeto prije toga muškarce s Albaicína od deset do šezdeset godina odveli su u jednom danu, pod stražom, u unutrašnjost Kastilje. Kvart je ostao ženama, djeci i starcima. U novembru 1570. došla je naredba da svi granadski Mauri, i oni koji su se bunili i oni koji nisu, moraju iz kraljevstva, raseljeni po Kastilji, daleko od mora, od planina i od Turaka.

Omerova žena Fatima, koju su zvali Luisa, imala je troje djece. Najstariji, Ahmed, krsteni Alonso, imao je pet godina. Srednja je bila Hafsa, po onoj Hafsi koja je umrla u zimu prije pada Granade. Najmlađa je bila Aiša, od godinu dana.

Te noći je Fatima kuckala po zidu iznad kamina, kamen po kamen, s uhom na zidu, a sve je zvučalo isto. Mushaf nije našla.

Ujutro je zaključala vrata, dotakla dovratak, proučila i stavila ključ u njedra.

*

Kolone su krenule po najgoroj zimi koju su ljudi pamtili. Djeca su umirala uz put, bolesni su ostajali uz put, neke su zakopavali, a neke nisu stigli.

Hafsa je umrla u Manchi, u noći kad je kiša prešla u snijeg. Imala je tri godine. Fatima ju je nosila na leđima još jedan dan, jer je nije htjela ostaviti u blatu. Drugog dana jedan mlad vojnik iz pratnje sjaha s konja i mačem prokopa rupu pored puta, u zemlji tvrdoj kao kamen. Kad je Fatima spustila dijete, okrenuo se na drugu stranu.

Fatima je proučila Fatihu, glasno, na arapskom, na kraljevom putu, pred vojnikom. Vojnik se nije okrenuo dok nije završila.

U jednom gradiću na putu načelnik je izašao da vidi kolonu, pa je te večeri pisao kralju da ih ne može nahraniti, da nema odjeće za djecu i da nikad nije vidio ljude u takvom stanju. Fatima za to pismo nije znala. Znala je samo da joj je jedna stara kršćanka iz tog gradića, s krunicom oko ruke, prišla i dala hljeb i ćebe, i otišla bez riječi.

Pismo tog načelnika i danas stoji u arhivu. Ime one žene nije nigdje zapisano.

*

U Toledo su stigli u februaru. Od troje Fatimine djece stiglo je dvoje.

Na putu kroz grad prošli su pored velike crkve od žutog kamena, po čijim su vanjskim zidovima visili lanci, stotine zarđalih lanaca jedan do drugog.

„Šta su ovo, mama?“ upita Alonso.

Fatima nije znala. Neki kršćanin iz pratnje je rekao da su to lanci kršćanskih sužanja oslobođenih iz maurskih tamnica u ratu za Granadu, iz Ronde, iz Málage, i da ih je kraljica dala objesiti da se pamti.

Fatima je povukla sina za ruku i pošla dalje.

Na ključu se od hladnoće i znoja uhvatila hrđa, pa ga je trljala pepelom dok nije zasjao. Prve noći u Toledu, u sobi bez prozora, zabila je klin u zid i objesila ključ iznad postelje.

„Čiji je to?“ upita Alonso.

„Naš“, reče Fatima. „Od kuće.“

IX. Sve odjednom

Skoro četrdeset godina su živjeli u Kastilji.

Fatima je umrla u Toledu, u zimu kad je Alonsu bilo dvadeset godina. Do kraja je govorila kastiljanski s granadskim naglaskom i do kraja je svako jutro stajala na vratima sobe bez prozora i učila dovu, iako ta vrata nisu imala ni ključa ni brave.

Alonso je izrastao u zidara. Od svile je u kući ostala samo riječ. Oženio se Zehrom, djevojkom iz drugog raseljenog granadskog roda, koju su na krštenju nazvali Isabel, i imali su šestero djece. Najmlađa se rodila 1606., i nazvali su je Ana, a kod kuće, kad niko ne čuje, Amina, po onoj nani iz Granade čije su ruke mirisale na narandžin cvijet.

Alonsova sestra Aiša, ona koja je na putu iz Granade imala godinu dana, udala se za kovača iz starog kastiljanskog moriskog roda. Njegovi su bili muslimani u Kastilji stotinama godina prije pada Granade, a sad su govorili samo kastiljanski i nosili kastiljanska imena.

„Mi smo ti Mauri koji su preživjeli“, govorio je kovač. „Samo nas niko ne pita kako.“

Ključ je visio iznad vrata njihove sobe, na klinu.

„Čiji je, babo?“

„Naš. Od kuće.“

„Koje kuće?“

„One s česmom.“

Djeca su mislila da je to iz neke priče.

*

Po ulicama se govorilo o Maurima. Da se kote kao zečevi, da ih je sve više, da šuruju s Turcima i gusarima, da zarađuju a ne troše, da kupuju zemlju i da su vrijedni, i da je to najgore od svega. U crkvama su se čitale propovijedi da je Bog kaznio Španiju sušom, kugom i porazima zato što ih trpi.

U aprilu 1609. kraljevo vijeće je odlučilo.

Alonso je zidao zidove i šutio. Jednom mu je majstor, stari kršćanin, rekao da je on jedini Maur kojeg bi ostavio.

„A što baš mene?“

„Jer ti zidovi stoje.“

Majstor se nasmijao. Alonso nije. Uveče je dugo sjedio i gledao u ključ.

*

U Valenciji su Merjemini potomci još živjeli u selu u kojem ih je nekad polila metla. Hamid, po kršćanski Miguel, Salimov potomak u četvrtom koljenu, imao je ženu Rukiju, staru majku i četvero djece. Na tavanu je još stajao razboj, onaj treći koji je Salim zadržao, crn od ruku, i tkali su na njemu osamdeset godina.

Ljeta 1609. uz obalu su počeli pristajati brodovi, kraljevi i tuđi, i stajali su na sidru, a ništa nisu tovarili. Ljudi su ih gledali s brda i pitali se šta će im toliko brodova.

U septembru je objavljeno. Svi Mauri iz kraljevstva Valencije imaju tri dana. Mogu ponijeti ono što mogu nositi. Kuće i zemlja pripadaju gospodaru, i ko zapali kuću ili posiječe voćku, glava mu pada. Lađu do Afrike plaćaju sami.

Šest porodica od stotinu smjelo je ostati, da kršćane nauče kanalima, šećeru i svili. Vojvodin upravitelj je došao Hamidu, jer je Hamid bio najbolji tkač somota u selu, i rekao mu da može biti među tih šest.

Hamid je pogledao ženu, majku i djecu.

„A ostalih devedeset i četiri?“

Upravitelj je slegnuo ramenima. Hamid je rekao da ide sa svojima.

Prodavali su sve, kravu za cijenu kokoške, kuću za cijenu krave. Jedan stari kršćanin iz susjednog sela kupio je Hamidovu njivu, platio, pa ga zagrlio i otišao ne okrećući se, i Hamid nije znao je li to bio stid ili nešto drugo.

Razboj nije smio pokvariti. Posljednje noći popeo se na tavan i dugo stajao pred njim, pa je izvadio čunak, uglačan od ruku pet koljena, i stavio ga u njedra. Razboj je ostao čitav, a bez čunka se na njemu nije moglo tkati.

*

Neki nisu htjeli ići. U planinama južno od Valencije hiljade ljudi se popelo na jednu veliku stijenu i reklo da ne silazi. Hamidova majka je bila među njima.

„Ja sam stara, sine. Neću ja umirati na tuđoj obali. Ovdje sam te rodila, ovdje ću i ostati.“

Hamid ju je molio, a ona je poljubila unuke i svakom dala po suhi kolač iz njedara, kao da ih šalje u mekteb.

Vojska je na stijenu stigla u novembru. Gore nisu imali oružja, samo kamenje i inat. Poslije se pričalo da su se neke žene, kad su vidjele kraj, bacale sa stijene zajedno s djecom, jer im je to bilo draže od obale.

Hamid nikad nije saznao šta je bilo s majkom. Kad bi ga kasnije pitali, rekao bi da je ostala kod kuće.

*

Do Denije se išlo tri dana pješice. Kraljevi ljudi su jahali s obje strane kolone, s kopljima i arkebuzama, jer je u proglasu pisalo da su tu da ih čuvaju.

Hamidova najstarija kćerka Safija imala je petnaest godina. Na leđima je nosila zavežljaj s posteljinom, a u njemu mali mesingani ibrik koji je pripadao staroj Merjem. Išla je uz majku i pazila na nju, jer je Rukija bila noseća i mogla je roditi svaki dan.

Druge noći kolona je stala u suhom koritu rijeke. Djeca su zaspala gladna. Kasno, kad su vatre spale na žar, došla su trojica od onih što su ih čuvali, hodala među ljudima i gledala. Zastali su kod njihove vatre, i jedan je pokazao na Safiju.

Hamid je ustao, a drugi ga je kundakom udario u lice. Pao je, pokušao se dići, i onda vidio vrh koplja kod glave najmlađeg sina. Ostao je na koljenima.

Rukija je vrisnula. Iz kolone se niko nije pomjerio. Svi su gledali u vatru, jer ko pogleda, taj je sljedeći.

Odveli su je iza stijena.

Tu priča šuti, kao što je šutjela i ona.

Vratila se pred zoru, sama, sjela kraj ugašene vatre i uvila se u ćebe. Majka ju je zagrlila, a Safija se nije pomakla. Hamid je sjedio okrenut leđima i gledao u mrak, i do sabaha nije podigao glavu.

Ujutro je kolona krenula dalje. Safija je ponijela svoj zavežljaj s ibrikom i išla uz majku kao i prvog dana.

Tog jutra nije bila jedina. Niz kolonu se čuo plač, pa šapat, pa opet plač. Jedna žena iz susjednog sela nije ustala, a muž joj je sjedio pored nje i govorio svakom ko prođe da ona samo spava.

*

Luka Denia bila je puna kao na Sudnji dan. Ljudi su čekali danima, neki sedmicama, i neki su umrli prije nego su vidjeli brod. Jedan starac iz njihovog sela govorio je svima da hoće biti ukopan u muslimanskoj zemlji, i pao je mrtav na dasci do broda, pa je ostao u Španiji.

Kapetani su tražili koliko su htjeli, jer su znali da ljudi nemaju izbora. Hamid je dao posljednje novce i Rukijine minđuše.

Fratri su hodali među ljudima i molili da im ostave djecu, da će ih odgojiti kao kršćane. Djeca do četiri godine smjela su ostati ako roditelji pristanu, a neka su nestajala noću i bez pitanja. Neki su ostavljali, iz ljubavi, iz straha, iz gladi. Neki su vrištali.

Rukija je rodila na pristaništu, na hrapavom kamenu, na vjetru. Oko nje su se skupili fratri i žene iz grada i molili je da ostavi bebu, da će joj biti bolje, da će je krstiti i čuvati.

Rukija je umotala dijete u svoju maramu, ustala i ukrcala se.

Nazvali su ga Džar. Komšija. Rodio se između dvije zemlje, a nijedna ga nije htjela.

*

Brod ih je istovario na pijesak kod Orana kao vreće, okrenuo se i otišao. Oran je držao kralj, ali iza Orana nije bilo ničijeg zakona.

Na putu prema unutrašnjosti napali su ih ljudi na konjima i uzeli im ono malo što su imali. Onda je jedan sjahao i krenuo prema Safiji.

Hamid je stao ispred nje, praznih ruku.

Ubili su ga na mjestu. Safiju su ostavili, jer su se žurili za drugom kolonom.

„Nadam se da će mu Bog to uračunati“, govorila je Rukija poslije. „Da je bar jednom stao ispred nje.“

Iz Hamidovih njedara izvadila je čunak, još topao, i stavila ga u Safijin zavežljaj, pored ibrika.

Od te noći Safija je šutjela.

*

Rukija je mjesecima hodala sa četvero djece i bebom, od sela do sela, od džamije do džamije. Neko ih je tjerao, neko im je davao hljeb. Jedan stari imam u Tlemcenu primio ih je u džamiju i rekao da su dobro došli, a neko drugi u istom gradu je rekao da su kršćani, jer govore kao kršćani.

Safija je nosila Džara. Majka nije imala snage, a braća su nosila zavežljaje, pa ga je Safija vezala maramom na leđa i nosila danima, i gladna, i kad joj je stopalo krvarilo.

Jedne noći, u nekom hanu, Džar je plakao i niko ga nije mogao umiriti. Rukija je ležala budna u mraku i čula kako Safija nešto pjevuši, bez riječi, samo glasom, tiho, u grlu, gore-dolje, kao čunak kroz osnovu.

Džar je zaspao.

Rukija se nije ni pomakla, da je ne uplaši. Ležala je do jutra i slušala. Safija ujutro nije pjevušila, ni idućih noći. Ali je Rukija od te noći znala da je glas živ, samo se negdje sakrio.

Imamu u Tlemcenu rekla je da ide na zapad, jer negdje ima grad koji su sagradili Granađani, i tamo ima neku rodbinu. Nije znala ni imena ni ulice. Znala je samo prezime. Harrar.

*

U Kastilju su proglasi došli 1610.

Alonso je imao četrdeset i pet godina. Kuću nije imao da je proda, pa je prodao alat. Ključ je skinuo s klina i stavio ženi u njedra, kao nekad njegova majka.

Aiša i njen kovač izabrali su sjever, kroz Francusku, jer je kovač rekao da je Afrika daleko, a jezik ne zna. Rastali su se na kapiji Toleda jednog avgustovskog jutra. Aiša je dala bratu hljeb za put i rekla da će mu pisati.

Nikad nije napisala. Ili je napisala, pa pismo nije stiglo.

Pisari su popisivali ljude kao ovce. I ovdje su djeca smjela ostati kod starih kršćana ako roditelji pristanu, a pričalo se da ih uzimaju i kad ne pristanu.

Njihova komšinica, udovica Leonor, nije imala djece. Voljela je malu Aminu, učila je vezu i davala joj smokve. Došla je pred polazak, plakala i rekla Alonsu da dijete neće preživjeti put, da je mala i slaba, i da će je ona čuvati kao svoju.

*

Te noći Alonso nije legao.

Sjedio je na podu kraj kćerke i gledao kako diše. Imala je četiri godine i spavala je s rukama iznad glave, kako spavaju djeca kad se ničeg ne boje.

Mislio je na sestru Hafsu. Pamtio je samo to da je bila lahka. Majka ju je nosila na leđima još jedan dan pošto je izdahnula, a on je išao pored majke i držao Hafsu za stopalo, da ne visi. Stopalo je bilo hladno.

Put do Kartagene bio je duži od puta iz Granade, a poslije Kartagene dolazilo je more.

Pred ponoć se probudila Zehra i sjela pored njega.

„Ne“, reče Zehra.

„Vidio sam ja kako djeca umiru na putu, Zehra. Majka je Hafsu nosila na leđima i nije je sačuvala. Leonor ima kuću, hljeba i smokvu.“

„Ima i Boga koji nije naš.“

„Bog ima više kuća nego što mi mislimo.“

Zehra nije odgovorila. Legla je i okrenula se zidu. Alonso je znao da ne spava, a ona se do zore nije okrenula.

*

Ujutro je Alonso odnio Aminu Leonor.

Iste sedmice Leonor mu je rekla da joj je napukao zid u kuhinji, kod ognjišta, i on ga je popravljao cijelo popodne, a ona mu je donijela vode i ostavila ga samog.

Prije nego što je vratio posljednji kamen, Alonso je u šupljinu stavio savijen papir umotan u voštano platno. Na papiru je pisao španski arapskim slovima, kako ga je naučila majka, a majku stara Aiša. Napisao je dovu s vrata, a ispod nje imena. Jusuf i Amina iz Albaicína. Ahmed. Jusuf. Omer i Fatima. Alonso. Ana, koju zovemo Amina. Na kraju je napisao: Ova je ostala umjesto nas.

Zatvorio je šupljinu, zamazao spoj i posuo ga pepelom iz ognjišta.

Leonor je rekla da je zid ljepši nego prije.

*

Kad su polazili, Amina je plakala, pa je prestala jer joj je Leonor dala smokvu.

Alonso se sagnuo i šapnuo joj na uho, na jeziku koji ona nije razumjela, dovu koju je znao od oca, a otac od djeda. Hasbunallah ve ni‘mel-vekil.

„Ti ostaješ umjesto nas.“

Ona je gledala u smokvu.

Zehra je išla naprijed s ključem u njedrima i nije se okrenula ni na kapiji. Noge su išle, a oči su plakale.

X. Tetuan

Iz Toleda do Kartagene išlo se dvadeset dana.

U Kartageni su ih čekali pisari, vojnici i lađe. Pisari su popisivali, a vojnici pretresali, jer je bilo zabranjeno iznijeti zlato i srebro. Pretresali su zavežljaje, pa odjeću, pa usta. Jednoj ženi su rasporili postavu kaputa, iz nje su ispali dukati, i ženu su odveli, a muž je ostao na obali i gledao za njom dok se nije izgubila među šatorima.

Vojnik koji je pretresao Zehru bio je mlad i umoran. Izvadio joj je iz njedara ključ i dugo ga gledao, jer je gvožđe bilo teško i dobro kovano, pa je pomislio da nešto vrijedi. Alonso je stajao i nije disao.

„Ključ od čega?“

Alonso nije znao šta bi slagao, pa je rekao istinu.

„Od kuće u Granadi.“

Vojnik se nasmijao i pozvao drugog da vidi, pa se i drugi nasmijao. Onda je prvi bacio ključ Zehri u krilo, kao što se baca kost.

„Nosi ga, ženo. Otvaraćeš njime more.“

Zehra je vratila ključ u njedra, a ruke su joj se tresle još dugo pošto je vojnik otišao.

Lađu su čekali cijelu zimu.

*

Lađa je bila đenovljanska i puna kao tor, i za mjesto su dali sve što je ostalo od prodanog alata. Ležali su na palubi jedni preko drugih, s djecom na prsima i zavežljajima pod glavom. Treći dan je udarilo nevrijeme, voda je ulazila preko ograde, i ljudi su povraćali jedni po drugima, jer se nije imalo kud.

Druge noći je umrlo jedno dijete, treće noći dvoje, i jedan starac. Mornari su ih po mraku bacali u more, bez dove, dok su ostali spavali. Zehra nije spavala. Cijelu noć je držala ruku na prsima najmlađeg sina, da osjeti diše li.

Pred zoru je jedna žena s kraja palube počela dozivati svoje dijete. Išla je od čovjeka do čovjeka i pitala je li ko vidio malu djevojčicu u crvenoj haljinici. Niko nije odgovarao. Onda je stala uz ogradu i gledala u vodu, sve dok je muž nije povukao za ramena.

„Mama, gdje je ona mala u crvenom?“ upita Alonsova kćerka od devet godina.

„Otišla je prije nas, kćeri.“

*

Iskrcali su ih na plažu ispod Tetuana u proljeće 1611.

Niko ih nije čekao. Pijesak, more i planine koje su ličile na Alpujarru, samo suhlje. Pješačili su do grada, i na kapiji su ih pitali ko su. Alonso je rekao da su iz Granade, ali ga čuvar nije razumio, jer je Alonso govorio kastiljanski. Čuvar je nešto rekao drugom stražaru, i Alonso je razumio samo jednu riječ, koju je u Toledu čuo od starih: nasara. Kršćani.

Stajao je pred kapijom grada koji su sagradili njegovi, s ključem u ženinim njedrima, i čovjek na kapiji ga je zvao kršćaninom. U Toledu su ga zvali Maurom. Pa šta je onda on, i gdje mu je to mjesto gdje ga zovu po imenu?

Onda je rekao jedinu arapsku rečenicu koju je znao napamet. Onu s vrata.

Čuvar ga je dugo gledao, pa je sklonio koplje.

„Izgovor ti je grozan“, reče na lošem kastiljanskom. „Ulazi.“

*

Smjestili su ih u jedan han u četvrti gdje su ljudi nosili granadska prezimena. Han je bio pun ljudi iz Kastilje, Andaluzije i Aragonije, koji su sve što imaju nosili na sebi i spavali na podu, u redovima, kao na lađi. Ujutro bi neko ustao i otišao u grad tražiti posao, a neko ne bi ustao, pa su ga nosili na mezarje izvan zidina i govorili da taj bar leži u muslimanskoj zemlji.

Jedan starac iz Aragonije sjedio je u uglu i pričao svakom ko hoće slušati kako su im kraljevi pisari na putu do luke naplaćivali vodu na svakoj rijeci, a kad bi se sklonili pod drvo, naplaćivali su im i hlad.

„Platio sam hlad u vlastitoj zemlji“, govorio je. „A ovdje, vidi, hlad je džaba.“

Ljudi su se smijali, a starac najglasnije, pa bi utihnuo i gledao u vrata.

*

Prvog petka Alonso je otišao u džamiju.

Nikad u životu nije bio u džamiji. U Toledu je znao kad se u crkvi kleči, a kad ustaje, a ovdje nije znao ništa. Stao je u zadnji saf i gledao u leđa čovjeka ispred sebe, da radi što i on. Kasnio je za svakim pokretom. Jedan dječak iz reda ispred okrenuo se i nasmijao, a otac ga je lupio po potiljku.

Kad su stali, Alonso je prekrstio ruke, pa ih raskrstio, pa ih opet prekrstio, kao čovjek koji ne zna gdje su mu ruke. Imao je četrdeset i šest godina i u tom času se osjećao kao najveća sramota na svijetu.

Starac pored njega, bijele brade i tankih prstiju, uzeo je njegovu desnu ruku i polahko je spustio preko lijeve, iznad pupka, pritisnuo jednom, kao što se pritisne zavoj, i vratio se svom namazu.

Alonso nije znao šta imam uči. Znao je samo da mu suze teku niz bradu i kaplju na kamen, i da ih ne može zaustaviti.

Poslije namaza starac mu reče na kastiljanskom, s istim toledanskim naglaskom: „I ja sam tako prvi put. Prije godinu dana. Bio sam sakristan kod svetog Tome.“

*

Alonsov najstariji sin Omer, nazvan po djedu kojeg niko nije našao, imao je dvadeset godina. U hanu je slušao mladiće iz Extremadure kako pričaju o Saléu, gradu na atlantskoj obali, odakle lađe izlaze na španske brodove i španske obale, pa će oni sad Andaluzijcima raditi ono što su Andaluzijci radili njima.

Jedne večeri je rekao ocu da ide u Salé.

„Jesi li vidio onu malu u crvenom?“ upita Alonso.

„Jesam.“

„I oni imaju male u crvenom. Na svojoj obali.“

„Pa nisu oni žalili nas.“

„Nisu, sine. Nisu.“

Omer je te godine ostao, a idućeg proljeća je otišao bez pozdrava. Ostavio je ocu poruku na kastiljanskom, jer arapski nije znao pisati. Pisalo je samo: Oprosti. Alonso ju je čuvao do smrti i nikad nije saznao da li je Omer to napisao zbog odlaska ili zbog onoga što će tamo raditi.

*

U Tetuanu se gradilo, jer je grad rastao od izbjeglica, pa su zidari trebali. Majstor kod kojeg je Alonso počeo raditi bio je Granađanin iz stare tetuanske porodice. Prvog dana je gledao kako Alonso slaže kamen, a uveče mu je rekao da zida kao Kastiljanac.

Alonso nije znao je li to pohvala. Idući mjesec majstor mu je dao da sam zida ugao jedne kuće, i više mu nikad nije govorio kako se zida.

*

Zehra je jednog dana na čaršiji spomenula prezime Harrar, i jedan tkalac se okrenuo, zamolio je da ponovi, pitao je odakle je, pa ih je odveo kući.

Kuća tkalca Muhameda Harrara bila je mala i čista. U avliji su rasli narandža i dud. U zidnoj niši stajao je stari Kur'an u izlizanim koricama, a na prvom listu je pisalo: Ovo pripada Ahmedu Harraru, svilaru iz Albaicína, a poslije njega sinu njegovom Jusufu.

Muhamed je bio Idrisov sin, Hasanov praunuk. Znao je priču onako kako se priča prenosi. Da je pradjed došao s pjesmom od dvadeset i dva stiha i s knjigom, da su braća ostala, da su ih odveli nevjernici i da su se svi pokrstili. Znao je i očevu priču, o pećini u Alpujarri i rođaku koji je na ulazu dodirivao stijenu kao dovratak. Uvijek mu je bila lijepa, a nikad nije vjerovao da je istinita, jer je otac volio pričati.

Gledao je Alonsa sumnjičavo. Čovjek je govorio kao kastiljanski zidar, krstio se kad kihne i nije znao Fatihu do kraja.

Onda je Zehra izvadila ključ iz njedara.

Muhamed ga je uzeo i dugo okretao. Pa je otišao do niše, otvorio Kur'an na zadnjem listu i pokazao im crtež. Hasan je u mladosti nacrtao očev ključ, da ga ne zaboravi. Isti zubac, ista kovana glava.

Alonso je rekao ime svog oca. Omer. Onaj što je otišao u planine i nije se vratio.

Muhamed je spustio ključ na koljena.

„Babo mi je pričao o Omeru. O pećini. O kestenju. O dovi na ulazu.“

Pa je zaplakao kao dijete, a Alonso nije znao šta da radi s rukama, kao onda u džamiji.

Te večeri su jeli zajedno. Muhamedova djeca smijala su se kako Alonsova govore, a Alonsova kako Muhamedova jedu. Jedna starija žena iz kuće zagrlila je Zehru i rekla joj nešto na arapskom. Zehra nije razumjela, pa ju je samo zagrlila natrag, i to je bilo dovoljno.

Petkom poslije ikindije Muhamedu je dolazio jedan bojadžija iz jevrejske četvrti, i sjedili bi pod narandžom i igrali šah na staroj tabli, tako izlizanoj od prstiju da su se neka polja jedva razlikovala. Alonso je gledao, a pravila nije znao, i nije pitao.

*

Početkom 1614. u Tetuan je s karavanom iz Tlemcena stigla žena sa četvero odrasle djece i dječakom od četiri godine, mršavi kao da ih je vjetar donio. Govorila je valencijanski i tražila Harrarove. Dječak se zvao Džar i rodio se na pristaništu u Deniji.

Rukija je sjela pod narandžu u Muhamedovoj avliji i dugo nije mogla progovoriti. Onda je rekla samo da je Hamidova pramajka Merjem bila kćerka svilara Jusufa iz Granade, i da se u njihovoj kući pričalo o nekom pismu iz Granade koje je Merjem negdje sakrila, a niko nije znao gdje, i ostalo je u Valenciji.

Alonso je slušao i gledao u narandžu.

*

Safija je sjedila pod narandžom i šutjela. U Muhamedovoj kući su mislili da je nijema od rođenja, a Rukija im nije objašnjavala. Spavala je sa zavežljajem pod glavom i nikad ništa iz njega nije vadila. Rukija je znala šta je u njemu. Ibrik prababe Merjem i čunak, crn od ruku pet koljena, koji je topao izvađen iz Hamidovih njedara.

Idućeg jutra Alonso je stao na vrata, dotakao dovratak i proučio dovu kao i uvijek, s kastiljanskim naglaskom, spotičući se na slovu koje njegov jezik nije znao.

Iza njega se čuo tih glas.

„Hasbunallah.“

Alonso se okrenuo. Safija je stajala u avliji s ibrikom u ruci. Izgovorila je riječ još jednom, polahko, kako su je u Valenciji izgovarale starice, i čekala da on ponovi.

Ponovio je. Ona je klimnula glavom i otišla uzeti abdest.

Bile su to njene prve riječi poslije četiri godine. Rukija je plakala u kuhinji, da je niko ne vidi.

*

I idućeg jutra Safija je stajala u avliji kad je Alonso izašao, i jutro poslije. Ispravljala mu je dovu, riječ po riječ, dok nije stala kako treba, a onda je počela Fatihu, jedan ajet na dan. Kad bi pogriješio, ponovila bi, nikad glasnije. Kad bi rekao kako treba, samo bi klimnula i otišla.

Djevojka od devetnaest godina, koju su trojica vojnika odvela iza stijena u koritu suhe rijeke, stajala je u zoru pod narandžom i čekala da jedan zidar iz Toleda, star gotovo pedeset godina, izgovori ajet kako valja. Ko bi to rekao, mislila je Rukija, i nije to nikom rekla.

Trebalo mu je sedam jutara.

Sedmog jutra, kad je Alonso izgovorio cijelu Fatihu bez greške, Safija je otišla u Muhamedovu radionicu i sjela za razboj. Izvadila je iz zavežljaja čunak, odmjerila ga u ruci kao da ga vaga, i počela tkati.

Muhamed je stajao na vratima radionice i gledao. Poslije je rekao da tako tkaju samo u Valenciji, na stari način, koji je on znao samo iz priča. Safija nije podizala pogled. Ruke su joj išle same.

*

Te godine kralj u Španiji proglasio je da je posao završen i da u zemlji više nema Maura.

U Tetuanu, na klinu pored niše s Kur'anom, visio je ključ od kuće koje više nije bilo.

„Čiji je, babo?“ pitala su djeca.

„Naš. Od kuće.“

„Koje kuće?“

„One s česmom.“

Svako jutro, prije nego ode na posao, Alonso bi stao na vrata, dotakao dovratak i proučio dovu. Izgovarao ju je bolje nego prije, ali i dalje s kastiljanskim naglaskom, kao čovjek koji je jezik naučio poslije četrdesete, od djevojke koja je šutjela.

Vrata nije zaključavao. Ključ koji je imao nije otvarao nijedna vrata u Tetuanu.

XI. Smokva

U Toledu, u kući udovice Leonor, rasla je djevojčica po imenu Ana.

Kuća je bila mala, s avlijom veličine stola, a u avliji je rasla stara, kriva smokva, koja je rađala više nego što je imala mjesta. Prve sedmice Ana je sjedila pod njom i plakala za majkom, a Leonor joj je davala smokve, jednu po jednu, dok ne bi zaspala s pola smokve u ruci.

Poslije dvije sedmice je prestala tražiti majku. Leonor je mislila da je zaboravila. Ana je samo naučila da ne pita.

Bila je dobro dijete. Išla je na misu, znala je vesti, i Leonor ju je voljela više nego što je mislila da može ikoga voljeti.

Djeca na ulici su je zvala Morisquilla, mala Maurkinja. Jedan dječak joj je jednom pred crkvom viknuo da joj je otac otišao Turcima i da će se vratiti s gusarima i sve ih poklati. Ana je stajala i gledala ga. Leonor je izašla iz crkve i uhvatila dječaka za uho.

„Ova je krštena prije tebe, balavče. I zna Oče naš bolje od tvoje majke.“

Kod kuće je Ana pitala šta su gusari.

„Ljudi koji su izgubili kuću, pa idu uzimati tuđe“, reče Leonor, i odmah se pokajala što je to rekla, ali riječ se nije dala vratiti.

*

Samo je jedno bilo čudno. Kad bi Ana zaspala, ponekad bi nešto mrmljala, uvijek iste riječi, kratke, tvrde, nerazumljive. Leonor je pitala svećenika šta bi to moglo biti, a svećenik je rekao da su to dječiji snovi i da nije ništa.

Najčešće je mrmljala zimi, kad bi zaspala u kuhinji na klupi uz ognjište, kod zida koji je njen otac popravio one sedmice kad je otišao. Leonor je tu klupu zvala Aninim mjestom, a Ana je govorila da je tu najtoplije.

Iza jednog kamena u tom zidu, tri pedlja od njene glave, ležao je papir koji je tamo ostavio njen otac. Ana to nije znala.

*

Godine 1614. kralj je proglasio da u Španiji više nema Maura, a iste zime je Leonor na vrata pokucao čovjek s papirima, koji je obilazio grad i tražio moriska djeca što su ostala. Leonor mu je pokazala krsni list, i pokazala mu je Anu, koja je pod smokvom vezla i nije podigla glavu. Čovjek je nešto zapisao i otišao.

Te noći Leonor je dugo klečala pred slikom Bogorodice. Ana je ležala i slušala je, i pomislila je kako se, eto, i Leonor moli kad misli da je niko ne čuje.

*

U proljeće 1622. na vrata je pokucao jedan fratar, mercedarac, iz reda koji je išao preko mora i otkupljivao kršćanske sužnje iz afričkih tamnica. Bio je prašnjav i preplanuo, a bijeli habit mu više nije bio bijel. Rekao je da se vraća iz Tetuana.

Leonor ga nije htjela pustiti u kuću. Stajala je na pragu, blijeda, a fratar je rekao da neće dugo.

U Tetuanu mu je, rekao je, prišao jedan zidar koji je govorio kastiljanski kao Toledanac. Pitao ga je zna li tu i tu ulicu u Toledu, pa kuću, pa udovicu Leonor. Rekao je da u toj kući živi njegova kćerka. Zove se Alonso. Molio ga je, ako ikad bude u Toledu, da joj kaže da joj je otac živ.

Ana je stajala iza Leonor, u hodniku. Imala je šesnaest godina.

„Djevojka je kršćanka i s tim nema ništa“, reče Leonor. „Idite, zaboga, prije nego vas neko vidi.“

Fratar je klimnuo i okrenuo se.

„Čekajte“, reče Ana.

Otrčala je u avliju i vratila se s jednom suhom smokvom, od prošlogodišnjih, koje je Leonor sušila na krovu. Zamotala ju je u komad platna i dala je fratru.

„A šta da mu kažem?“

„Ništa. Dajte mu ovo.“

Fratar je smokvu stavio u torbu i otišao niz ulicu, a Ana je stajala na vratima dok nije skrenuo za ugao. Nikad nije saznala je li stigla.

*

Leonor je umrla kad je Ani bilo dvadeset i dvije godine, i kuću je ostavila njoj. Ana ju je sama okupala prije ukopa, polahko, kako se kupaju mrtvi, iako ju niko nije učio kako se kupaju mrtvi.

Udala se za lončara iz susjedne ulice i rodila djecu. Kad bi djeca bila bolesna, stavljala im je ruke na čelo, i djeca su zaspala. Govorila su da joj ruke mirišu na nešto slatko, na cvijet narandže, a narandže u Toledu nisu imali.

Smokvu u avliji je čuvala do kraja života. Kad je stari panj počeo trunuti, izvela je iz njega mladicu i posadila je u isti ćošak.

*

Kad je bila stara, unuka ju je pitala šta to mrmlja kad misli da je niko ne čuje.

„Ne znam, dušo. Naučila sam od oca kojeg se ne sjećam. Mora da je nešto što se kaže kad se izlazi iz kuće.“

Pa je rekla da joj je otac, kad ju je ostavljao, rekao još nešto. Riječi nije razumjela. Ali ih, kaže, i danas razumije.

„Šta ti je rekao, nana?“

„Da ostajem umjesto njih.“

Umrla je jedne zime na svojoj klupi uz ognjište. Unuka je rekla da je pred kraj nešto mrmljala, iste riječi kao uvijek.

Sahranili su je kao kršćanku, na toledanskom groblju, s krstom na prsima, i na sahrani je bilo mnogo svijeta. Niko od njih nije znao da se ukopava posljednji bedel jedne kuće iz Albaicína.

Kamen u kuhinji ostao je na svom mjestu. Kuću su poslije prodavali, prepravljali i krečili, a kamen niko nije dirao. Papir je možda i danas tamo.

*

A u Tetuanu je tog istog jutra neki dječak iz kuće Harrarovih stao na vrata.

Iza njega, u avliji, dud je bio go od zime, a narandža puna ploda. Na zidu, pored niše sa starim Kur'anom, visio je na klinu ključ od kuće koje više nije bilo. Dječak ga nije ni pogledao. Visio je tu otkad je on znao za sebe, kao prozor ili česma.

Dotakao je dovratak i proučio dovu čisto, bez ikakvog naglaska, jer drugi jezik nije znao. Kastiljanski je u toj kući umro s Alonsom.

Allah nam je dovoljan.

I divan je On zaštitnik.