Samedin Kadić
Islam i savremenost, muslimansko moderno mišljenje
Izdavač: El-Kalem, 2025.g.
612 stranica formata B5
ISBN 978-9926-24-060-8
Djelo Islam i savremenost. Muslimansko moderno mišljenje predstavlja izuzetan doprinos savremenoj bosanskohercegovačkoj i postjugoslavenskoj akademskoj sceni, baveći se panoramom modernog i savremenog muslimanskog mišljenja dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća. Autor, Samedin Kadić, u knjizi pristupa temi s jasno izraženom sviješću o hroničnom nedostatku sveobuhvatnih studija na bosanskom jeziku koje bi obuhvatile ovu tematiku. Za razliku od klasične islamske filozofije, koja je kod nas barem donekle dostupna u prijevodima i hrestomatijama, savremena islamska misao ostaje slabo sistematizirana i rijetko obrađivana.
Knjiga nastaje iz praktične potrebe – kao prateća literatura za studente Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu na predmetu Moderna i savremena islamska filozofija. Ova pedagogijska geneza objašnjava njen sistematičan pristup i didaktičku jasnoću, ali ne umanjuje teorijsku sofisticiranost. Kadić eksplicitno ukazuje na “hronično opterećenje nepostojanjem obuhvatnog znanstvenog presjeka” glavnih tokova muslimanskog mišljenja u dvadesetom i dvadeset prvom stoljeću na našem jeziku, što čini ovu studiju pionirskim naporom u bosanskom akademskom prostoru.
Posebna vrijednost Kadićevog rada leži u načinu na koji se ova misao tretira: ne kao zbir nepovezanih ideja i ličnosti, nego kao složeno diskurzivno polje u kojem se prepliću filozofija, teologija, historija, politika, antropologija i hermeneutika. Autor ne pravi vještačke granice između disciplinarnih pristupa, nego gradi sintezu koja pokazuje kako se savremena islamska misao razvija u dijalogu s vlastitom tradicijom, ali i u kritičkom odnosu prema zapadnim teorijskim okvirima – od klasičnih filozofa i teologa do Bergsona, Derride, Foucaulta i drugih.
Knjiga ne nudi gotove odgovore, nego otvara pitanja, pozivajući čitatelja da uđe u dijalog. U vremenu kada se „islamska filozofija” još uvijek doživljava kao oksimoron, ovakav rad je i hrabar i prijeko potreban.
Struktura i sadržaj knjige
Knjiga je podijeljena u jedanaest poglavlja, čiji naslovi iz sadržaja jasno pokazuju autorov metodološki okvir i tematski raspon. Svako poglavlje bavi se jednom ključnom temom muslimanskog modernog mišljenja, povezujući teorijske uvide sa historijskim, društvenim i kulturnim kontekstom.
1.ISLAM: Rekonstrukcija zastupljenih značenja
Autor polazi od teze da islam nije jednoznačna kategorija, nego složeni pojam s višestrukim slojevima značenja, koji su se mijenjali kroz historiju i kulturne kontekste. Kadić se oslanja na Williama Cantwella Smitha, koji razlikuje islam kao osobno vjersko iskustvo, kao religiju, kao civilizaciju i kao ideologiju, te na Marshalla Hodgsona, koji uvodi pojam islamicate – kulturne sfere povezane s islamom, ali ne nužno religijski motivirane. U analizu uključuje i antropološki pogled Clifforda Geertza te sociološku analizu Ernesta Gellnera. Ova kombinacija omogućava da se pojam „islam” tretira kao promjenjiva kategorija, čije razumijevanje zahtijeva kritičku analizu jezika i pojmovnih okvira.
2.ISLAM I POVIJEST: Modernost, postmodernost, savremenost
Ovdje autor otvara pitanje povijesti kao središnje teme moderne islamske misli. Prema W. C. Smithu, muslimanima je povijest važnija nego ijednoj drugoj zajednici, no ključno pitanje je način na koji je doživljavaju. Poglavlje detaljno razmatra razliku između klasičnog teološkog tumačenja povijesti i modernog kritičkog historiografskog pristupa. Analizira se „lom” u muslimanskoj historijskoj svijesti nastao susretom s modernitetom i kolonijalnim iskustvom, te se ukazuje na to kako postmoderna fragmentacija utječe na savremeno razumijevanje prošlosti.
3.KRIZA I REFORMA: Metaidžtihād kao reforma reforme
Reforma je definirana kao „kriza koja je postala svjesna sebe”. U islamskom kontekstu, reforma (islah, tajdid) znači popravku i obnovu: vraćanje izvornim principima, ali i prilagođavanje promjenjivim okolnostima. Ima dvije osnovne dimenzije: Islah – reforma društva, moralnog poretka i prakse. Tajdid – obnova razumijevanja i tumačenja tekstova.Reforma nije rušenje (kao revolucija), nego postepena promjena koju uglavnom provode elite, iako može imati političke posljedice. Autor razmatra historiju reformističkih pokreta od kulturne renesanse nahḍe do suvremenih idžtihādskih inicijativa, pokazujući kako su oni oblikovali savremeni muslimanski diskurs. KAO PRIMJERE KARAKTERISTIČNIH MUSLIMANSKIH INTELEKTUALNIH ODGOVORA NA KRIZE “vraća se na učenjake čiji se odjeci čuju i danas: Ebu Hamid el Gazali koji želi oživjeti islamske nake, Ahmed ibn Tejmijje muslimansku zajedniuc, El-Šatibi i njegovoj teoriji ciljeva šerijata – oživljavanje šerijata. Uvodi pojam „metaidžtihād” – reforme same reforme – naglašavajući potrebu za preispitivanjem i samokritikom reformističkih strategija, koje su često ostajale na nivou diskursa brzih rješenja.
Moderna kriza: Počinje da se jasno vidi u 19. stoljeću, ali je kolonijalizam samo vrhunac višestoljetnog zastoja. Uzroci: intelektualna stagnacija uleme, gubitak monopola nad znanjem, ekonomsko slabljenje (npr. nacionalizacija vakufa), neodgovaranje na izazove modernosti. Sukob starog i novog – tradicija nije dala alate za rješavanje novih problema, a modernost nije potpuno pobijedila. Meddebova analiza: kolonijalizam je proizveo resentiman – prelazak iz aktivnog, otvorenog historijskog duha u pasivnost, defanzivu, gnjev i teorije zavjere. Integristički pokreti dodatno su suzili intelektualne horizonte i potisnuli racionalističku tradiciju. (Fazlur Rahman – kritikuje ulemu što je napustila kritičku misao i inovaciju, čime je tradicija postala atrofiran i ukočen okvir. Ulemanski monopol nad znanjem gubi se pojavom novih obrazovanih slojeva; mnogi moderni politički i intelektualni lideri (npr. Hasan el-Benna, Mevdudi, Sejid Kutb) nisu iz klasične uleme. Abdelwahab Meddeb – uzroke krize vidi u unutrašnjim slabostima, posebno u “integrizmu” (fundamentalističkoj negaciji vlastitih civilizacijskih dostignuća) i resentimanu nastalom iz kolonijalnog iskustva. Sukob tradicije i modernosti stvara ideološke podjele, prostor za teorije zavjere i populizam.)
Kriza reforme: Pitanje šta tačno reformirati: dogmu, društvo, mentalitet? Ko ima autoritet da to uradi? Pitanje granice između promjenjivog i nepromjenjivog u islamu ostaje ključno i sporno. Zatvaranje vrata idžtihada dovelo je do ukočenosti islamskog prava i jaza između pravne prakse i stvarnih društvenih procesa. Reformatori poput Al-Shatibija nudili su povratak ciljevima šerijata (maqasid) da bi se pravo povezalo s moralnim temeljima, ali su ostali marginalizirani. Savremene okolnosti (tehnologija, bioetika, globalizacija) nadilaze tradicionalne pravne odgovore, pa reforma mora biti dublja i fleksibilnija. Tarik Ramadan i njegov pogled. Soroush – ističe da je granica između promjenjivog i nepromjenjivog proizvod interpretacije; islam je niz tumačenja, a ne fiksni blok propisa. Primjeri iz prakse: različita shvatanja šta je “nužno” u vjeri (Homeini, šijski stav o džumi), što pokazuje da se i “stalne” stvari u praksi mijenjaju.
Bit reforme: Reforma proizlazi iz dijalektike krize i odgovora: kada tradicija toliko okošta da ne može odgovoriti na izazove života, javlja se potreba za promjenom. Predmet reforme mora biti jasno dijagnosticiran – treba prepoznati šta je “pokvareno”. Reforma u islamskoj tradiciji uvijek je vezana za pitanje promjenjivog i nepromjenjivog: modeli su promjenjivi, principi su stalni. Ono što se ne može mijenjati jesu osnovni principi vjere, ali se može mijenjati način njihovog razumijevanja i primjene. Interpretacija je srž reforme – islam postoji kroz niz interpretacija koje se preklapaju unutar zajednice i grade pravovjerje.
4.ZAČECI MODERNOG MUSLIMANSKOG MIŠLJENJA: Kritika taqlīda, afirmacija idžtihāda
Ovo poglavlje pod nazivom “NAHDA, arapska renesansa, začeci vjerskog modernizma i rehabilitacija falsafe” analizira ključnu tačku prijelaza iz tradicionalnog u moderno muslimansko mišljenje – odbacivanje slijepe imitacije (taqlīd) i afirmaciju samostalnog tumačenja (idžtihād). Autor pokazuje kako se ovaj proces razvijao unutar šireg kulturnog i političkog okvira nahḍe, te naglašava da se ne može razumjeti religijski modernizam bez sagledavanja njegove kulturne dimenzije. Posebno upozorava na opasnost „površnog modernizma” koji kopira forme bez suštinskog razumijevanja modernih ideja.
5.MUHAMMED IQBĀL I METAFIZIKA ŽIVOTA (khudī)
Kadić se ovdje fokusira na filozofiju Muhammeda Iqbāla, posebno na njegovu koncepciju khudī (jastva) i stvaralačke snage islama. Iqbal, nadahnut islamskom duhovnošću i Bergsonovom idejom stvaralačke evolucije, postavlja pitanje „Šta je to ‘ja’?”. Za njega, život i snaga individualnosti zavise o stepenu osvojenih sloboda – unutarnjih i vanjskih. Poglavlje otkriva Iqbalovu kritiku pasivnosti muslimanskog svijeta i njegov stalni poziv na oslobađanje od unutarnjih i vanjskih lanaca.
6.ISLAM I ZAPAD: Povijest i savremenost jednog susreta
Autor prati višestoljetnu historiju odnosa islama i Evrope – od orijentalističkog konstruiranja islama kao „Drugog”, preko kolonijalnog perioda, do savremenog postmodernog preispitivanja binarnih opozicija. Islam i Zapad ovdje se ne predstavljaju kao statične cjeline, nego kao dinamični, promjenjivi subjekti čiji je susret uvijek historijski i filozofski višeznačan.
7.MODERNA ŠIIJSKA MISAO: Etos manjinske ispravnosti
Ovo poglavlje analizira bogatstvo i samostalnost šiijskog intelektualnog naslijeđa. Autor istražuje koncept etosa manjinske ispravnosti, šiijski ezoterizam i mesijansko razumijevanje povijesti, te se posebno osvrće na iransku revoluciju 1979. godine kao jedinu modernu islamsku revoluciju koja je uspjela ostvariti svoje političke ciljeve.
8.ANTIMODERNA (TRADICIONALNA ŠKOLA) I KONCEPT PERENIJALNE FILOZOFIJE
Autor razmatra perenijalizam kao pokušaj da se islam ugradi u univerzalnu metafizičku paradigmu zajedničku svim religijama. Kritički se propituje dominacija ovog pristupa u akademskom i vjerskom prostoru, uz ukazivanje na opasnost nekritičkog prihvatanja njegovih postavki i zanemarivanja povijesne specifičnosti islamske misli.
9.ZNANJE I PRAVOVJERJE: Arkoun, al-Džabirī, Soroush
Kadić analizira odnos između znanja, moći i pravovjerja kroz radove Mohammeda Arkouna, Mohammeda Abed al-Džabirija i Abdolkarima Soruša. Postavlja se pitanje historijske uvjetovanosti „pravovjernosti” i njezine funkcije u oblikovanju mišljenja, te se razmatra povezanost vjerske i političke autoritarnosti.
10.ETIČKI ZAOKRET U ISLAMSKOJ MISAONOSTI
Autor se oslanja na Fazlura Rahmana i Tahu Abderrahmana u zagovoru „etičkog zaokreta” islamske filozofije – premještanja težišta sa političkih i metafizičkih na moralne dimenzije religije. Etika je predstavljena kao središnja os islamskog mišljenja koja je u mnogim historijskim periodima bila potisnuta.
11.HERMENEUTIČKA MISAO: Povijesnost tradicije i mogućnost reinterpretacije
U završnom poglavlju Kadić analizira hermeneutičke pristupe savremenih muslimanskih autora, uključujući Hasana Hanafija, Nasra Hamida Ebu Zayda, Fatimu Mernissi, Aminu Wadud i Esmu Barlas. Posebna pažnja posvećuje se pitanju povijesnosti tradicije i mogućnosti njezine reinterpretacije u savremenom kontekstu, uz naglasak na ravnoteži između vjernosti izvornom tekstu i relevantnosti za današnje društvo.
METODOLOGIJA I STIL AUTORA
Kadićev rad se odlikuje višeslojnom metodologijom, koja se može sažeti u nekoliko ključnih tačaka:
- Interdisciplinarnost – Autor se kreće između historije ideja, filozofije religije, političke teorije, kulturne antropologije i sociologije znanja, koristeći pojmove i metode svake od njih. U analizi savremenih islamskih mislilaca podjednako su prisutni hermeneutički pristupi, postkolonijalne teorije i kritička historiografija.
- Kritička distanca – Kadić ne pristaje na apologetske obrasce niti na akademizam odvojen od stvarnog života zajednice. Njegov ton je istovremeno analitičan i angažiran – rezultat iskustva i u akademiji i u javnom prostoru.
- Osjetljivost na pojmovne nijanse – Uočljivo je pažljivo tretiranje pojmova poput „islam”, „reforma”, „tradicionalizam”, „modernost”, „pravovjerje”. Autor stalno podsjeća da njihova značenja nisu fiksna, nego uvjetovana historijom i kontekstom.
- Dijalog tradicija – Kadić prepoznaje i koristi zapadne teorijske okvire ne da bi njima zamijenio islamske, nego da bi obogatio hermeneutički potencijal vlastite tradicije. Njegova je teza jasna: savremeno islamsko mišljenje je “isposredovano zapadnim, kao što je i klasično – grčkim”, te se stoga “mora opisivati u pojmovima savremene filozofije, nikako srednjovjekovne”. Ova dvosmjerna razmjena čini knjigu relevantnom i za globalnu akademsku raspravu.
Autor se suočava s fundamentalnim metodološkim izazovom – kako tretirati misao koja nastaje u dijalogu sa zapadnim konceptima i trendovima, što on ne vidi kao slabost već kao snagu. Kadićev odgovor je metodološki jasan: kako razumjeti Iqbāla bez Bergsona, ili Arkouna bez uvida u Derridinu misao, ili al-Džabirija bez Foucaulta i Bachelarda? Ovaj pristup objašnjava njegovu sofisticiranu upotrebu savremenih filozofskih paradigmi.
Stil pisanja je akademski precizan, s kompleksnim rečenicama i čestim pojmovnim distinkcijama, ali ostaje čitljiv zahvaljujući jasnoj strukturi i ritmu izlaganja. Autor uspijeva spojiti teorijsko izlaganje s polemičkim komentarom, što tekstu daje živost.
KULTURNI I INTELEKTUALNI KONTEKST
Posebno je važna Kadićeva autosvijest o kontekstu u kojem nastaje njegova studija. On ne krije da se suočava s “muslimanskom boljkom: oklijevanje pred savremenošću” i s činjenicom da riječ “filozofija” u muslimanskim krugovima ima “lošu reputaciju” kao “uljez”. Ova dijagnoza čini knjigu ne samo intelektualnim već i kulturnim činom otpora prema intelektualnoj tjeskobni i “uobraženoj samorazumljivosti” islamskog obrazovanja.
Autor upozorava na “tužnu panoramu ad hoc intelektualnih ‘projekata’ i brzopoteznih škola mišljenja” kao posljedicu nedostajanja ozbiljne teološko-filozofske učenosti. Njegov poziv na “zaokret islamskih nauka… ka otvorenosti, kritici, inovaciji, čitanju, razgovoru, intelektualnoj poniznosti” predstavlja i dijagnozu trenutnog stanja i program za budućnost.
IMPRESIJE IZ BIBLIOGRAFIJE
Bibliografija knjige je impresivna po obimu i raznolikosti, što svjedoči o temeljitosti istraživanja. Zastupljeni su izvori na arapskom, engleskom, francuskom, njemačkom i bosanskom/hrvatskom/srpskom jeziku. Uz klasične islamske autore (Gazali, Ibn Haldun, Ibn Tufejl…) prisutni su i savremeni muslimanski mislioci (Taha Abderrahman, Arkoun, Fazlur Rahman, Soroush, Hanafi, Iqbal, Abduhu…), kao i zapadni filozofi i teoretičari (Bergson, Derrida, Foucault, Gadamer, Weber, Lyotard, Gramsci…).
Tematski obuhvat uključuje filozofiju religije, teologiju, hermeneutiku, političku teoriju, antropologiju, sociologiju znanja, postkolonijalne studije, feminističku teoriju, etiku i historiju ideja. Ovakav raspon izvora jasno pokazuje da autor gradi most između islamskog i zapadnog intelektualnog nasljeđa, čineći knjigu relevantnom i u bosanskom i u međunarodnom akademskom kontekstu.
ZAKLJUČAK
Ova knjiga je, u najboljem smislu te riječi, orijentir – kako za studente i istraživače, tako i za sve koji žele razumjeti idejne tokove savremenog islamskog svijeta. Ona ne nudi gotove odgovore, nego otvara pitanja i postavlja čitatelja u poziciju aktivnog učesnika u intelektualnoj debati.
U vremenu kada se “islamska filozofija” još uvijek doživljava kao oksimoron, ovakav rad je i hrabar i potreban. Kadićeva studija predstavlja pionirski napor u bosanskom akademskom prostoru i odgovor na konkretnu bildungsnu krizu muslimanskog intelektualnog obrazovanja. Njegova autosvijest o institucionalnim otporima i kulturnim preprekama čini knjigu i teorijskim doprinosom i činom intelektualnog hrabrosti.
Djelo pokazuje da islam, kao religija, civilizacija, kultura i ideja, živi u prostoru stalnog preispitivanja i reinterpretacije – i da je upravo ta dinamika ono što mu omogućava da ostane relevantan u susretu sa savremenim svijetom. Savremena islamska misao je, kako autor naglašava, “islamska po svom motivu” – po nastojanju da kritički prevodi ideje u vlastito diskurzivno polje u cilju boljeg razumijevanja Objave, tradicije i vlastite situacije.
Recenzenti o djelu:
Djelo Samedina Kadića Islam i savremenost predstavlja izuzetan i gotovo jedinstven doprinos našem evropsko-bosanskom razumijevanju savremene muslimanske misli. Ono je svojevrsna islamska filozofija u bosanskom znaku i, kao takvo, zaslužuje naš puni interes i zanimanje.
Prof. emer. dr. Orhan Bajraktarević
Ova knjiga je nesvakidašnji izdavački događaj. Predočavajući različite pristupe islamu, ona ukazuje na Kadićevo produbljeno, unutarnje sagledavanje različitih sadržaja muslimanskog mišljenja.
Prof. dr. Hasan Džilo
Priredeio: Esad Bajić