U izdanju Švicarskog centra za islam i društvo Univerziteta u Fribourgu objavljena je nova naučna publikacija “Professionalising Muslim Spiritual Care: Swiss and Bosnian Experiences” (Profesionalizacija muslimanske duhovne skrbi: švicarska i bosanskohercegovačka iskustva), posvećena razvoju i profesionalizaciji islamskog dušebrižništva u javnim ustanovama u Švicarskoj i Bosni i Hercegovini.
Autori studije su prof. dr. Hansjörg Schmid i dr. Amira Hafner-Al Jabaji iz Švicarskog centra za islam i društvo Univerziteta u Fribourgu, te prof. dr. Aid Smajić i prof. dr. Ahmet Alibašić s Fakulteta islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu. Publikacija je rezultat zajedničkog, praksom orijentiranog istraživačkog projekta realiziranog kroz akademsku saradnju ove dvije visokoškolske ustanove.
Polazeći od činjenice da je duhovna skrb, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), prepoznata kao važna dimenzija zdravlja, studija analizira načine na koje se islamsko dušebrižništvo razvija u kontekstu rastuće religijske raznolikosti, individualizacije i sekularizacije evropskih društava. Poseban fokus stavljen je na tri sektora: oružane snage, zdravstvene ustanove i zatvorski sistem. Istraživanje se temelji na 22 polustrukturirana intervjua s akterima uključenim u duhovnu skrb, uz uvažavanje zakonskih, institucionalnih i drugih specifičnosti oba nacionalna konteksta. Studija identificira postojeće institucionalne modele, svakodnevne prakse, kao i ključne izazove s kojima se suočava islamsko dušebrižništvo u javnim ustanovama u pluralnim društvima.
Publikacija ujedno predstavlja uvod u okrugli sto posvećen istoj temi, koji će biti održan 12. februara 2026. godine na Fakultetu islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu. Na skupu će, uz učešće autora i relevantnih stručnjaka, biti razmatrane mogućnosti i izazovi profesionalizacije muslimanske duhovne skrbi u pluralnom društvenom kontekstu.
Publikacija je dostupna na ovom linku.
Profesionalizacija muslimanske duhovne skrbi: Putovanje između Bosne i Švajcarske
Zašto je ova knjiga nastala?
Zamislite situaciju: leži te u bolnici, daleko od kuće, uplašeni ste. Ili ste u vojsci, odvojeni od porodice. Ili ste u zatvoru, suočeni sa krivnjom i izolacijom. U tim trenucima, mnogi ljudi traže neku vrstu duhovne potpore – nekoga ko će ih razumjeti, saslušati, pomoći im da pronađu smisao u teškoj situaciji.
Za muslimane u tim okolnostima, dugo vremena nije bilo jasno ko im može pružiti takvu podršku. Imami su uglavnom bili vezani za džamije, a javne institucije nisu imale ljude obučene za ovu vrstu skrbi. Ova knjiga priča priču o tome kako se to mijenja – kako se muslimanska duhovna skrb pretvara iz povremenih posjeta u pravu profesiju.
Istraživači sa Univerziteta u Fribourgu (Švajcarska) i Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu odlučili su da zajedno istražuju ovu temu. Zašto baš Bosna i Švajcarska?
Bosna i Hercegovina ima muslimane pet stotina godina. Islamska zajednica je jaka, organizovana, ima svoje institucije. Ali moderna duhovna skrb u bolnicama, zatvorima – to je relativno novo.
Švajcarska ima sasvim drugačiju priču. Muslimani su tu došli uglavnom nakon 1960-ih godina, kao radnici iz raznih zemalja, uključujući BiH. Danas ih ima oko pola miliona. I oni traže nekoga ko će im biti podrška u teškim trenucima.
Tokom godinu dana (2024-2025), istraživači su obavili 22 razgovora sa ljudima koji pružaju duhovnu skrb u tri vrste institucija:
- Vojska – gdje vojnici doživljavaju stres, razdvojenost od porodice, suočavanje sa smrću
- Bolnice – gdje ljudi prolaze kroz bolest, patnju, umiranje
- Zatvori – gdje ljudi se suočavaju sa krivnjom, kaznom, izolacijom
Razgovarali su sa imamima, vjerskim učiteljicama, kapelanima – svima koji se bave ovim poslom. Pitali su ih: Kako radite? Šta vam je teško? Šta vam pomaže? Šta bi trebalo poboljšati?
Priče iz terena
U vojsci
U Bosni, vojni imami su puni članovi vojske. Nose uniforme, imaju činove (ali ne klasične, nego titule kao “vojni imam”). Žive u vojnim kampovima, dostupni su vojnicima 24/7. Jedan imam kaže:
“Ja znam kako vojnici dišu, koji su im najveći problemi, šta vide a oni iznad ne vide.”
Drugi opisuje kako ga je vojnički život naučio humanosti:
“Dijelio sam sobu sa ljudima, dijelio obroke, čokolade, cigarete… To me naučilo da gledam na sve ljude kao na svoju braću.”
U Švajcarskoj, vojni kapelani (uključujući muslimane i Jevreje od 2022.) nemaju uniformu kao imami – nose civilno. Ali imaju bedževe koji ih prepoznaju kao kapelane. Rade sa vojnicima koji dolaze iz vrlo različitih sredina – kršćani, muslimani, ateisti. Jedan kapelane opisuje kako je pomoći vojniku koji je izgubio bliznjaka:
“Pitao sam ga: ‘Kako se oproštate u vašoj tradiciji?’ Onda smo zajedno prikupili kamenje kod rijeke. Svaki kamen je predstavljao uspomenu. Dok je bacač kamenje u vodu, opraštao se.”
U bolnicama
U Bosni, bolnička duhovna skrb je uglavnom neformalna. Imami i vjerske učiteljice posjećuju bolesnike povremeno, često na poziv porodice. Jedan imam opisuje:
“Bolnica je ‘gola istina’ našeg života… Sve je golo… Ljudi su na ivici postojanja.”
Jedna učiteljica (muallima) priča kako je jednom prilikom posjetila staricu католičke vjeroispovijesti koja je bila sama:
“Ušla sam, pozdravila se… rekla sam ‘Ja sam iz Islamske zajednice, posjećujemo sve pacijente iz našeg grada.’ Kada sam htjela izaći, vidjela sam da joj se brada trese i počela je plakati.”
U Švajcarskoj, situacija varira od kantona do kantona. Negdje muslimanski kapelani rade volonterski, negdje su plaćeni. Neki imaju bedževe i redovne termine, drugi dolaze samo kad ih pozovu. Jedan kapelan objašnjava:
“Prvi korak je izgradnja odnosa. Dolazim bez predrasuda. Slušam. Osjećam šta je potrebno.”
Jedna kapelanica opisuje izazovan slučaj mladića koji je doživio težak udes:
“Bio je u komi, majka je upravo rodila dok ga je gubila, živjeli su preko granice. Bilo je 50 posjetilaca koje sam morala koordinirati, donošenje odluka o donaciji organa, obdukciji, podrška adolescentima, organizacija prostora za molitvu…”
U zatvorima
U Bosni, imami uglavnom dolaze petkom na džumu-namaz, povremeno razgovaraju sa zatvorenicima. Nisu stalni dio tima. Jedan imam opisuje:
“Prvi put kada sam vidio čovjeka osuđenog na 25 godina, rekao mi je: ‘Ti si odabrao svoj put, ja sam odabrao svoj, ali ćemo se opet sresti.’ Nisam znao šta da kažem, bio sam kao prikovan za stolicu.”
Ali kasnije se taj isti čovjek pojavio nakon izlaska iz zatvora, oženjen, sa troje djece:
“Efendija, ona jedna rečenica koja si mi rekao mi je ostala u glavi i vrtjela se… Rekao sam sebi, čim izađem, držaću se te rečenice.”
U Švajcarskoj, situacija je raznolikija. Neki kapelani rade redovno, drugi dolaze na poziv. Jedan kapelan ima neobičan pristup – igra fudbal sa zatvorenicima:
“Svi me žele u svom timu jer znaju da ću im pomoći da pobijede. Ali tu sam i da kažem: ‘Ovo je samo fudbal, nije važno.’ Kroz igru gradim odnos, humanizujem ulogu imama.”
Šta su naučili?
1. Različiti putevi, isti izazovi
Bosna ima dugu tradiciju, ali duhovna skrb u bolnicama i zatvorima tek treba da se razvije. Švajcarska ima kraću muslimansku historiju, ali profesionalniji pristup kroz obuke i certifikate.
Ali izazovi su slični:
- Kako biti tu za ljude bez obzira na njihovu vjeru ili nevjeru?
- Kako balansirati vjerska pravila sa pravilima institucije?
- Kako se sami zaštititi od emocionalnog pregorevanja?
2. Humanost ispred svega
Svi intervjuisani – i u Bosni i u Švajcarskoj – govore o istoj stvari: svi smo Božija stvorenja. Ne pitaju prvo: “Jesi li dobar musliman?” Pitaju: “Šta ti treba? Kako mogu pomoći?”
Jedan švajcarski kapelan kaže:
“Najvažnije je da smo svi Božija stvorenja – jednostavno je to. Naravno, imam bliži odnos sa nekim ljudima zbog vjere, kulture, jezika… Ali dobro se slažem i sa drugima.”
Bošnjački imam u bolnici objašnjava:
“Ne pokazujem prstom i ne kažem: ‘Nema nade za tebe.’ Ne, vidim osobu kojoj treba obnova, koja treba da svjedoči Božiju milost i ljubav.”
3. Slušanje je ključ
Gotovo svi kažu: najvažnija vještina je slušanje. Ne pridike, ne pouke – slušanje.
“Često prave potrebe ljudi su skrivene iza njihovih riječi, emocija, ponašanja. Potrebno je empatično, aktivno slušanje da dođeš do suštine.”
4. Međuvjerska saradnja funkcioniše
U vojsci u Bosni, imami organizuju zajedničke događaje sa pravoslavnim i katoličkim sveštenicima. U Švajcarskoj, muslimanski i kršćanski kapelani rade zajedno, razmjenjuju iskustva, upućuju pacijente jedni drugima.
Jedan švajcarski kapelan priča kako su zajedno sa katoličkim kapelanom organizovali novogodišnji poklon za sve zatvorenike – ne kao “kršćanski poklon”, nego kao “poklon tima za duhovnu skrb”.
5. Obrazovanje je neophodno
Svi se slažu: teologija nije dovoljna. Potrebno je znanje iz:
- Psihologije (kako ljudi reaguju na krizu)
- Pedagogije (kako komunicirati)
- Medicinske etike (dileme oko smrti, donacije organa)
- Prava (šta smiju, šta ne smiju)
- Sociologije (razumijevanje različitih kultura)
U Švajcarskoj postoje specijalizirani kursevi. U Bosni to tek treba razviti.
6. Briga o sebi je kritična
Stalno biti sa ljudima koji pate može uništiti i najjačeg. Zato kapelani moraju naučiti:
- Postaviti granice (ne možeš sve rješiti)
- Potražiti podršku (mentorstvo, supervizija)
- Odmarati se (fizički i emocionalno)
Jedan iskusni kapelan objašnjava:
“Naučio sam biti potpuno prisutan kada sam sa zatvorenicima, ali poslije – puštam. Ne nosim to kući. To ne dolazi samo od sebe, mora se vježbati.”
Preporuke – šta dalje?
Na osnovu svega što su čuli i vidjeli, istraživači daju konkretne preporuke:
Za institucije (vojsku, bolnice, zatvore):
- Zapošljavajte duhovne skrbnike na stalno – ne samo povremene posjete
- Informišite pacijente/zatvorenike/vojnike – mnogi ne znaju da postoji muslimanska duhovna skrb
- Integrirajte ih u timove – neka budu puni članovi, ne vanjski saradnici
- Omogućite im obuku i podršku – mentorstvo, superviziju
Za vjerske zajednice:
- Standardizujte obuku – ne može svako biti duhovan skrbnik
- Napravite certifikate – kao znak kompetencije
- Podržite međuvjersku saradnju – ne radite sami
- Budite fleksibilni – ne insistirajte samo na tradicionalnom imanu u džamiji
Za buduće vojne imame:
- Učite komunikaciju i psihologiju – ne samo Kur'an i hadis
- Budite otvoreni – za raznolikost muslimana i nemuslimana
- Razvijajte empatiju – bez osuđivanja
- Čuvajte sebe – niste supermen/superžena
Zašto je ova knjiga važna?
Ova knjiga je prva koja ozbiljno i akademski istražuje muslimansku duhovnu skrb u našem regionu. Ne priča samo o tome kako treba biti, nego kako jeste – sa svim boljkama i ljepotama.
Pokazuje da:
- Ima potrebe – ljudi u bolnicama, zatvorima, vojsci traže duhovnu podršku
- Ima ljudi spremnih pomoći – imami, učitelji, kapelani koji rade sa ljubavlju
- Ima prostora za napredak – bolje obuke, veće plate, jasniji standardi
- Različiti pristupi mogu naučiti jedni od drugih – Bosna i Švajcarska imaju šta međusobno ponuditi
Ali također prizanje žensku perspektivu – knjiga uključuje razgovore sa ženama kapelanicama i ukazuje na specifične rodne dimenzije duhovne skrbi.
Za koga je knjiga?
- Imame i vjerske učitelje koji razmišljaju o ovom poslu
- Ljude koji već rade duhovnu skrb i žele poboljšati praksu
- Direktore bolnica, zatvora, vojne starješine koji odlučuju o angažovanju kapelana
- Lidere vjerskih zajednica koji planiraju programe
- Istraživače religije, sociologije, zdravstva
- Obične ljude koji žele razumjeti šta je duhovna skrb i zašto je važna
Zaključak
Ova knjiga priča priču o ljudskosti. O tome kako u najtežim trenucima – bolest, zatvor, rat – ljudi traže nekoga ko će biti tu. Ne da ih propovijeda, nego da ih sasluša. Ne da ih osudi, nego da im pruži nadu.
Muslimanska duhovna skrb se razvija, profesionalizuje, uči. Ima grešaka, ima uspjeha. Ali najvažnije – ima srca. A to je ono što čini razliku između birokratske usluge i stvarne pomoći čovjeku u nevolji.
Kao što jedan imam kaže na kraju:
“Kada izađem iz zatvora, fizički sam iscrpljen, ali emocionalno ojačan. Mislim da ja prvi imam koristi, a bolesnik/zatvorenik drugi. Vraćam se ponizan… To me čini boljim čovjekom i boljim imamom.”
Bibliografski podaci: Schmid, H., Smajić, A., Hafner-Al Jabaji, A., & Alibašić, A. (2025). Professionalising Muslim Spiritual Care: Swiss and Bosnian Experiences (SZIG/CSIS-Studies 15). Fribourg: University of Fribourg. https://doi.org/10.51363/unifr.szigs.2025.015