Prva ramazanska hutba muftije mostarskog dr. Salem ef. Dedovića:
Ramazan mjesec spokoja, reda i harmonije
Gradska džamija u Konjicu, 5. ramazan 1445. h.g / 15. mart 2024.
Allahu se zahvaljujemo, od Njega pomoć i oprost tražimo. Njemu se utječemo od poroka i ružnih djela naših. Svjedočimo da je samo Allah Bog i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik. On ga je, uistinu, poslao svjetovima da radosnu vijest donese i da opomene prije isteka zemaljskog vremena.
Onaj ko se pokorava Allahu i Njegovom Poslaniku na pravom je putu. Onaj koji se Njemu i Njegovom Poslaniku ne pokorava, u velikoj je zabludi.
Molimo Allaha da nas ubroji među odane robove, koji se trude da čine ono s čime je On zadovoljan i čuvaju se Njegove srdžbe. Amin.
Draga braćo,
Iznimna je blagodat dočekati još jedan mubarek mjesec ramazan. Dragome Bogu trebamo biti srčano zahvalni da imamo ovo posebno ramazansko vrijeme, a to je velika privilegija i prilika koja se treba iskoristiti. Naš voljeni Poslanik Muhammmed, a.s. navješćujući dolazak mubarek ramazana ashabima bi ovako kazivao:
أَتَاكُمْ رَمَضَانُ شَهْرُ بَرَكَةٍ، فِيهِ خَيْرٌ يُغَشِّيكُمُ اللَّهُ [فِيهِ] ، فَتَنْزِلُ الرَّحْمَةَ، وَتُحَطُّ الْخَطَايَا، وَيُسْتَجَابُ فِيهِ الدُّعَاءُ، فَيَنْظُرُ اللَّهُ إِلَى تَنَافُسِكُمْ، وَيُبَاهِي بِكُمْ مَلَائِكَتَهُ، فَأَرُوا اللَّهَ مِنْ أَنْفُسِكُمْ خَيْرًا، فَإِنَّ الشَّقِيَّ مَنْ حُرِمَ فِيهِ رَحْمَةَ اللَّهِ عَزَّ وَجَلَّ
“Došao vam je ramazan. To je mjesec Allahovog blagoslova. Allah vas u njemu čuva, spušta vam svoju milost, briše vam grijehe i uslišava dove. Allah vidi kako se u njemu takmičite u dobru, i ponosi se s vama pred melekima. Dajte sve od sebe da kod vas Allah vidi samo dobro! Zaista je nesrećan onaj kome bude uskraćena Allahova milost u ovome mjesecu!” [1]
Svevišnji Gospodar svakom čovjeku dao je potrebne razumske i emocionalne mogućnosti da teži ostvarenju najljepšeg sklada i harmonije unutar sebe. Manifestacija najljepšeg sklada očituje se u njegovom ponašanju, postupanju i moralnim vrlinama koje bi ga morale krasiti. Svevišnji u Kur’anu Časnom kazuje:
وَالتِّينِ وَالزَّيْتُونِ وَطُورِ سِينِينَ وَهَذَا الْبَلَدِ الأَمِينِ لَقَدْ خَلَقْنَا الإِنسَانَ فِي أَحْسَنِ تَقْوِيمٍ
ثُمَّ رَدَدْنَاهُ أَسْفَلَ سَافِلِينَ
Tako Mi smokve i masline, i gore Sinajske kad stvorimo čovjeka, najljepšeg je sklada, ali ga potom vratimo do potpunog pada, osim onih koji vjeruju i na dobru djeluju, i njima pripada vječita nagrada. Pa zašto onda poričeš i dalje Sud Božiji, zar Bog nije sudac najbolji?! ( Et-Tin, 4-5.)
Najljepši sklad o kojemu je riječ u ovom kur’anskom tekstu nije vanjski lik, izgled čovjeka, jer je svaki čovjek stvoren jedinstvenim i unikatnim, dakle u lijepom pojavnom obliku. Ovdje je riječ o unutrašnjoj ljepoti koja se u duši razvija i moralnom postupanju koje se bazira na tome.
Allahov Poslanik, a.s. govorio bi:
إِنَّ اللَّهَ لَا يَنْظُرُ إِلَى صُوَرِكُمْ ، وَأَمْوَالِكُمْ ، وَلَكِنْ يَنْظُرُ إِلَى قُلُوبِكُمْ ، وَأَعْمَالِكُمْ
”Allah doista ne gleda u vaš izgled i imetak, već gleda ono što je u vašim srcima i vaša djela.“ [2]
Primarna zadaća čovjeka je raditi na sebi, na svojoj nutrini, upravo da bi u svojoj duši održao sklad, red i poredak. Nered u duši čovjeka, rezultira neprihvatljivim oblicima ponašanja koji se odražavaju negativno na međuljudske odnose, porodičnu harmoniju i dosljedno ispunjavanje preuzetih obaveza i dužnosti. Islam je vjera sklada, reda, preciznosti i discipline. Od muslimana se traži da u ličnom, porodičnom i društvenom životu svjedoči te vrijednosti.
Ne može biti raskoraka između prakse i teorije, između govora o vjeri i praktične vjere koja se ogleda u dosljednom življenju tih vrlinā (vrijednosti). Od neprocjenjivog značaja u našoj vjeri jeste ibadet posta, ali i svi drugi ramazanski ibadeti koji nam pomažu da uspostavimo red, poredak i disciplinu nad samima sobom. Ramazan nam upravo dolazi da unese mir, red i spokoj, da pravilno sagledavamo prioritete u životu, da se ne bavimo nevažnim temama i stvarima koje nam oduzimaju dragocjenu energiju i vrijeme. Ramazan nam daje snagu da se oslobodimo dunjalučkih okova i stega, raznih prohtjeva i zahtjeva, koji su odveć opteretili sve pore našeg života, pa nas sputavaju da dalje vidimo i da težimo smislenom i sadržajnom životu. Ramazan nam pomaže da pobijedimo prazninu, beznadežnost i ravnodušnost što uveliko vladaju našim životima u ostalim mjesecima godine. A to jesu slabosti i neprihvatljiva unutrašnja stanja duše koja treba liječiti.
Ramazan nas izgrađuje, čuva i čini boljima. U nama razvija osjećaj odgovornosti i to na svakom životnom nivou (ličnom, porodičnom, prijateljskom, društvenom).
Jedinstvena ramazanska škola nudi nam priliku da u njoj iznova učimo i raspoznajemo bitno od nebitnog, vječno od prolaznog, opće i univerzalno nad onim ličnim i pojedinačnim…
Draga braćo,
Ramazan je mjesec posebne Božije milosti i blagoslova. Dragocjeno je to vrijeme koje nas čini drukčijima, jer u njemu kušamo berićetne i ljekovite plodove čiste duhovnosti. Svaki trenutak ramazanski treba da nam je važan, i to ne smijemo smetnuti s uma. Zato treba s punom prisutnošću našega bića da se unosimo u izvršavanje svih ramazanskih ibadeta, suštinski, a ne formalistički. Ne bi trebalo da nam pažnju odvlače nebitni sadržaji koji se u virtualnom svijetu smjenjuju svakoga trena. Ništa nećemo izgubiti propustimo li takvih sadržaja na hiljade, ali ćemo izgubiti jako puno propustimo li da se unesemo svim svojim bićem u svaki tren mubarek mjeseca ramazana. Mala i jednostavna djela život čine vrijednim i lijepim.
Moramo cijeniti vrijednost života, jednoga života koji se živi, kratkoće vremena koje imamo na raspolaganju i koje se više nikada neće vratiti. Protokom svakoga dana našeg života, iscurio je jedan dio našeg zemaljskog postojanja. Prolaskom mubarek mjeseca ramazana odlazi nepovratno vrijednost jednog svetog i blagoslovljenog vremena u našim životima. Ko zna hoće li biti sudbine da dočekamo drugi!
Naše vrijeme je ovo danas, ovo koje imamo i koje živimo danas, a životne prilike su nam nekad nasmiješene, a drugi put namrštene. Stoga tu nema odugovlačenja i iščekivanja, moje i tvoje danas je tu, pred nama i u nama, i do nas je hoćemo li činiti da bude više lijepog ophođenja i pažnje među nama, hoće li biti više aktivnog sudjelovanja u javnom i općem dobru, hoće li biti težnje da u našim kućama, porodicama i džematima bude više reda, rada, vjerske živosti i aktivizma.
Ramazan nas usmjerava jedne prema drugima, brojni ibadeti ramazana kolektivne su naravi (teravije, mukabele, iftari, pa i izdvajanje sadekatu-l-fitra i zekata iako je individualni ibadet on ima kolektivni značaj). Zato jeste ramazan prilika da se okrenemo jedni drugima, istinski, u tome će biti višestruka korist i efekat. Otuđenje koje je postalo sveprisutnije među nama ne vodi dobru. Individualizam, odnosno da čovjek vidi samoga sebe i samo svoje potrebe i prohtjeve stran je našem življenju vjere i Poslanikove prakse.
Vjera se živi i ostvaruje u punoj interakciji s onim drugim, s bratom muslimanom i sestrom muslimankom, odn. sa svakim čovjekom koji je tu oko nas. Iskoristimo ramazan da u tom smjeru upravimo svoj vlastiti život. Kako ćemo realizovati važne projekte od općeg interesa i značaja ukoliko ne primjenimo ove principe. I zato jeste Ramazan prilika i za razgovor i za dogovor, i za inicijativu i za korisna pregnuća. Dajmo sve od sebe da budemo korisni članovi Zajednice, da se uvezujemo i činimo djelā kojima ćemo doprinijeti napretku džemata, ali će to i nas sâme obogatiti i ispuniti.
Cijenjena braćo,
Tema koja je u fokusu naše pažnje i istrajavanja proteklih mjeseci i godina, jeste Lakišića vakuf –harem u centru Mostara. Pitanje je to koje ima izniman interes za budućnost našeg naroda u Mostaru, kao duhovnom, kulturnom i političkom centru Hercegovine. Naše istrajavanje u borbi za jednakopravnost i slobodu, pitanje je historije, budućnosti i dostojanstva nas muslimana Bošnjaka u ovom Gradu, gdje ne možemo i nemamo kud dalje uzmicati. Ova stvar se ne tiče samo Islamske zajednice i to bi trebalo biti sasvim jasno svim ljudima, posebno onima koji imaju važne društvene uloge i dužnosti. I na ovom pitanju potrebna nam je ramazanska sloga i zajedništvo.
Bože, Ti si moj Gospodar! Nema drugog boga osim Tebe! Ti si mene stvorio i ja sam Tvoj rob. Ja nastojim da budem ustrajan na onoj riječi i obećanju koje sam Ti dao. Utječem se Tebi od zla svojih djela. Priznajem Tvoje blagodati i nimete koje si mi dao. Priznajem pred Tobom grijehe svoje. Pa, ja Rabbi, Ti meni moje grijehe oprosti, jer grijehe niko ne može oprostiti, osim Ti. Amīn.
[1] Taberani (El-) Sulejman bin Ahmed bin Ejjub Ebu-l-Kasim, Musnedu-š-šamijin, Mu’essetu-r-risaleti, Bejrut, 1984, III, 271.
[2] Kušejri (El-) Muslim b. Hadždžadž, Muslimova zbirka hadisa s komentarom, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, Zenica – N.Pazar, 2015, VII, 546.