يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ كُتِبَ عَلَيْكُمُ الصِّيَامُ كَمَا كُتِبَ عَلَى الَّذِينَ مِن قَبْلِكُمْ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ * أَيَّامًا مَّعْدُودَاتٍ فَمَن كَانَ مِنكُم مَّرِيضًا أَوْ عَلَى سَفَرٍ فَعِدَّةٌ مِّنْ أَيَّامٍ أُخَرَ وَعَلَى الَّذِينَ يُطِيقُونَهُ فِدْيَةٌ طَعَامُ مِسْكِينٍ فَمَن تَطَوَّعَ خَيْرًا فَهُوَ خَيْرٌ لَّهُ وَأَن تَصُومُواْ خَيْرٌ لَّكُمْ إِن كُنتُمْ تَعْلَمُونَ * شَهْرُ رَمَضَانَ الَّذِى أُنزِلَ فِيهِ الْقُرْآنُ هُدًى لِّلنَّاسِ وَبَيِّنَاتٍ مِّنَ الْهُدَى وَالْفُرْقَانِ فَمَن شَهِدَ مِنكُمُ الشَّهْرَ فَلْيَصُمْهُ وَمَن كَانَ مَرِيضًا أَوْ عَلَى سَفَرٍ فَعِدَّةٌ مِّنْ أَيَّامٍ أُخَرَ يُرِيدُ اللّهُ بِكُمُ الْيُسْرَ وَلاَ يُرِيدُ بِكُمُ الْعُسْرَ وَلِتُكْمِلُواْ الْعِدَّةَ وَلِتُكَبِّرُواْ اللّهَ عَلَى مَا هَدَاكُمْ وَلَعَلَّكُمْ تَشْكُرُونَ * وَإِذَا سَأَلَكَ عِبَادِى عَنِّى فَإِنِّى قَرِيبٌ أُجِيبُ دَعْوَةَ الدَّاعِ إِذَا دَعَانِ فَلْيَسْتَجِيبُواْ لِى وَلْيُؤْمِنُواْ بِى لَعَلَّهُمْ يَرْشُدُونَ
O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili, i to neznatan broj dana; a onome od vas koji bude bolestan ili na putu – isti broj drugih dana. Onima koji ga jedva podnose – otkup je da jednog siromaha nahrane. A ko drage volje da više, za njega je bolje. A bolje vam je, neka znate, da postite.
U mjesecu Ramazanu objavljen je Kur’an, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravog puta i razlikovanje dobra od zla. Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti – Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate – da određeni broj dana ispunite, i da Allaha veličate zato što vam je ukazao na Pravi put, i da zahvalni budete.
A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam Se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravom putu.[1]
Post u mjesecu Ramazanu spomenut je na nekoliko mjesta u Kur’anu, u nekoliko njegovih ajeta. Sigurno je svima već poznato, ali radi podsjećanja, 183. ajet sure Bekare i nekoliko narednih, bave se upravo ovom temom. A što se tiče ovog, 183. ajeta, postoji nekoliko važnih tačaka na koje se obavezno trebamo osvrnuti, koje su više od njegovog pukog prijevoda.
Ovdje se nameće pitanje: Da li je post određen samo islamskom ummetu ili je on na neki način bio prisutan i kod drugih naroda u prošlosti? Ako su imali neki vid posta, da li je on bio za vrijeme mjeseca Ramazana ili u nekom drugom vremenu? Da li je to bilo trideset dana ili neki drugi period? Pa kada Kur’an kaže kao što je propisan onima prije vas, da li ajet na ovom mjestu ukazuje na sve narode prije nas ili je post bio propisan samo nekim ummetima? Ili, da li je post bio propisan za cijele ummete ili samo poslanicima nekog ummeta?
To je jedna od tema koja se razmatra i u vezi sa kojom se iznose različita mišljenja. Kada je riječ o islamskom ummetu, vodi se rasprava o pitanju da li je post bio odmah propisan za trideset dana ili su to bili samo neki posebni dani? Uopće, kako je post započeo u islamu?
Naravno, hadisi pojašnjavaju ova pitanja i mi se nećemo na tome mnogo zadržavati. Ali, dobro je napomenuti da su i to neke od tema o kojima se raspravlja kada je u pitanju post, pa tako ajeti koji govore o postu, počevši od 183. ajeta sure Bekare, ističu neke od propisa posta, a jedan od onih koji se ovdje navode jeste da se posti cijeli mjesec, te da post za putnike i bolesnike ima drugačiji tretman.
Također, navodi se da oni koji zbog puta ili zbog bolesti nisu postili trebaju nakon završetka Ramazana datikefaru. Dalje, ovdje se raspravlja o tome da li čovjek koji je na putu može da se iftari itd. To su neke teme koje bivaju razmatrane. U različitim skupinama ljudi postoje o ovom pitanju različita mišljenja, a kako naša osnovna namjera nije da o tome sada govorimo, preko toga ćemo preći bez zadržavanja.
Na svu sreću, postoji nesumnjiva saglasnost u mišljenju da je post u mjesecu Ramazanu obavezan, i nema razilaženja kao što postoji u vezi sa nekim drugim temama. Oko pitanja posta u mjesecu Ramazanu saglasan je čitav islamski svijet i oko te činjenice nema nikakve nedoumice. Dakle, ni jedan član ummeta nije lišen posta i one bogobojaznosti koju čovjek kroz taj post treba da stekne. I pored razilaženja po nekim pitanjima, post je u osnovi očuvan. To je ukratko ono što se tiče dijela pitanja vezanih za ove ajete. U nastavku ćemo se osvrnuti na riječi onih koji su upućeni u željene ciljeve i dublja značenja.
Prije svega, pogledajte kako nas Allah, dž.š., u ovim ajetima oslovljava kao mu’mine, pa kaže: vi koji ste prigrlili iman, vi koji ste mu’mini. Allah je mogao reći propisan vam je post, a da ne naglašava: o vjernici, što znači da je u tome sadržan neki smisao. Jer vidite, prije nego što Allah propiše post, prije nego što kaže da je post obavezan od danas pa nadalje, On nam dodjeljuje medalju časti samim tim što nas proziva i obraća nam se kao vjernicima, kao onima koji vjeruju u Njega. To je jedan poseban oblik časti. Da vas, naprimjer, neko danas nazove nemuslimanima, kakvu bi to reakciju i stanje proizvelo u vama? Allah, dž.š., prije nego što je potvrdio i propisao post, oslovljava nas kao mu’mine, koji vjeruju u Njega. Da čovjek i svisne od sreće što ga Uzvišeni oslovljava kao onoga koji vjeruje u Njega, opet ne bi ispunio pravo Božijeg oslovljavanja, vrijednost toga što nas Allah, dž.š., tako oslovljava.
Na ovoj dunjalučkoj pozornici, ako bi vas neki velikan oslovio imenom, to bi u vama sigurno izazvalo stanje radosti. Da ovo pojasnim, ispričat ću vam jednu šalu ili anegdotu koja se prepričava među ljudima u Iranu. Jednom prilikom Reza-šah je pozvao sebi jednog od svojih pristalica sa dvora. Tom prilikom ga je opsovao i veoma se ružno ponio prema njemu. Međutim, i pored toga, ovaj dvorjanin se kasnije hvalisao i dičio time i svuda je prepričavao kako ga je “njegova ekselencija” opsovala na takav i takav način. Eto, vidite kako se jedan običan čovjek na Dunjaluku obraduje kada mu se velikan obrati, pa na bilo koji način to bilo. To je jedna strana priče. A sigurno da se jedna ovakva anegdota nikako ne može uporediti sa slučajem kada je riječ o Allahu, dž.š., Koji je Stvoritelj svega, kada nas On oslovi kao ljude koji vjeruju u Njega i time nam priskrbi poseban položaj.
Postite da biste možda stekli bogobojaznost!
Kada se u glavnom štabu izdaje naredba ili kada se okupe velikani, onda oni pripreme svoje zapovijedi. A to što su oni tako odlučili nikoga se više ne tiče, pogotovu ne onih njima potčinjenih. Međutim, Allah, dž.š., uza sve obzire koji se mogu uočiti u ajetima kod proglašavanja posta, na kraju čak pojašnjava i njegovu filozofiju. Mogli ste primijetiti da se u ovom ajetu Allah, dž.š., na četiri načina opravdava Svome robu kod propisivanja posta. U sljedećem ajetu opet možemo zapaziti istu pojavu kada Gospodar prikazuje obavezu posta kao nešto što će trajati tek nekoliko neznatnih dana. Da je Allah htio da propiše post kroz cijelu godinu, zar bismo mi imali tu išta reći ili prigovoriti Gospodaru? Niti bismo tako mogli postiti cijeli život, niti bismo imali snage da se usprotivimo. U osnovi, šta rob može u takvoj prilici? Apsolutno ništa!
Allah ne želi da muči Svog roba, a ako u nečemu i ima teškoće, to je opet u konačnici u korist roba. Uočavate da se i u ovom iskazu, u onoj sintagmi na početku slijedećeg ajeta može osjetiti nešto, gotovo kao izvinjenje od strane Boga, zato što se ljudima propisuje post, i to tek nekoliko neznatnih dana. Dakle, samo podsjećanje na način na koji nam Allah, dž.š., propisuje post, samo ovo saznanje jača u nama ljubav prema Njemu.
Naravno, čovjek po svojoj prirodi nije uvijek zdrav. Nekad se i razboli. Bolesnik kao takav ima potrebu da se liječi. Jasno je da se bolesnik ne može izliječiti bez određene njege. Bolest ga može odvesti u smrt ako se ne liječi. I šta bi tada bolesnik trebao? Ali, Allah, dž.š., unaprijed je ovo predvidio i bolesnika izuzeo iz posta. Da je Allah, dž.š., htio, mogao je jednostavno reći: Svi morate postiti i nema rasprave! Svakako, predočeno svjedoči o činjenici da je odnos koji Allah, dž.š., ima prema Svom robu jedan poseban odnos, u kojem On u svakoj Svojoj odredbi želi da Svoga roba vodi ka savršenstvu. Ako bismo imali jednu takvu predstavu i razumijevanje Ramazana, sigurno bismo tokom cijele godine bili u iščekivanju časa kada će nastupiti jedan takav mjesec u kojem se Allah, dž.š., prema nama odnosi na opisani način.
U nastavku ajet kaže da oni koji su bolesni ili su na putu i ne mogu da poste treba da isposte neke druge dane tokom godine. Allah, dž.š., pored imena koja su samo Njemu svojstvena, želi da Njegovi robovi imaju ostala Njegova svojstva. Jer vidite, sigurno u društvu imate ljude koji su oličenje hrabrosti, plemenitosti, darežljivosti, koji su simboli tog takvog značenja i kada se spomenu takvi pojedinci, zna se na šta se misli. Vidite, ovdje je potrebno veće usredsređenje.
Dakle, riječ je bila o onima koji su po svojoj tjelesnoj građi slabašni i ne mogu podnijeti gladovanje, pa je zato ovdje rečeno da oni kao takvi trebaju dati novac za otkup hrane za siromahe. A onda nastavak ajeta kaže:a onome ko dadne više, to je dobro za njega. Zamislimo da smo zbog bolesti spriječeni da postimo, a umjesto toga ne možemo dati otkup u hrani siromahu, onda bismo sa žaljenjem rekli: Kamo sreće da smo i mi mogli postiti! Ili, recimo, u ljetnom razdoblju, kada je dan dug i vruć, pa je postiti malo teže, ljudi znaju reći: Kamo sreće da je Ramazan pao u zimu, bilo bi lakše. Ovakva razmišljanja samo su plod čovjekovog neznanja.
Zato se u nastavku ajeta kaže: A bolje vam je, neka znate, da postite. Znači, da čovjek ima znanja, onda ne bi iznosio takve stavove. To bi bile neke od suptilnosti ovog ajeta u kojima se može primijetiti miris Božijeg izvinjenja Svojim robovima radi proglašenja obaveznosti posta, kako smo već pojasnili, dok se neke druge suptilnosti nalaze već u sljedećem ajetu.
Nastavak, a to je 185. ajet sure Bekare, pojašnjava kako je neznatan broj onih dana u kojima je propisan obavezni post. Ajet pojašnjava da je mjesec Ramazan, u kojem je objavljen Kur’an, onaj broj dana koji se mora postiti. Gore, u navedenom ajetu, rečeno je: propisan vam je post, tek mali broj dana, da bi početkom sljedećeg ajeta bilo pojašnjeno šta to znači neznatan broj dana, pa se kaže da je to mjesec Ramazan.
Pored osnovnog svojstva Ramazana, tj. da priskrbljuje postaču bogobojaznost, ovaj mjesec krasi i još jedna vrlina koja ga izdvaja iznad drugih mjeseci – u njemu je spušten Kur’an.
Da bismo ovo pojasnili, napravit ćemo jedan uvod. Nekoj posudi, osnovna vrijednost koju ona ima biva dodatno povećana onim što ona u sebi čuva. Naime, ako imamo dvije posude i u jednoj od njih se nalazi med, a u drugoj prljava voda, jasno je da one nisu jednako vrijedne. Isto tako, ova knjiga koja je pred nama jedna je cjelina sa svojim koricama. Ona je knjiga za sebe isto kao što je neka druga također knjiga za sebe. One mogu biti slične po koricama, pa čak po tome mogu biti istovjetne, ali vrijednost knjizi daje njen sadržaj, ono što čuva među svojim koricama. Moguće je da neka knjiga objašnjava propise koji čovjeku osiguravaju njegovu vječnu sreću i blagostanje, dok neka druga može imati sadržaj koji čovjeka navodi u zabludu.
Primjećujete da i sâm onaj dan u kojem ste se rodili ne smatrate jednakim sa danima koji su bili prije ili onim koji su uslijedili poslije toga dana. Taj dan doživljavate drugačije, jer je u njemu vaše biće stupilo na pozornicu Ovoga svijeta. A budući da svako dobro čovjek vidi kao tekovinu svoga bića, onda i taj dan drugačije gleda i vrednuje.
Po ovome je jasno da vrijedi načelo po kojem dani s obzirom na događaje koji se u njima dešavaju poprimaju različite vrijednosti i tretmane. U tom smislu zamislite i Ramazan kao jednu posudu u koju je spušten Kur’an. Sama ta posuda po sebi ima posebnu vrijednost. Od svojstava Kur’ana koja se navode na samom početku sure Bekare jeste ono da je Kur’an uputa onima koji su muttekin (bogobojazni). A sada smo naveli i poznato nam je da je jedno od svojstava Ramazana da vodi ljude ka takvaluku (bogobojaznosti). Ako ove dvije stvari povežemo i sagledamo zajedno, onda možemo doći do zaključka kako je Allah, dž.š., sva sredstva dosezanja ljudskog savršenstva smjestio u mjesec Ramazan, a Ramazan i jeste za takvaluk jer je u njemu objavljen Kur’an.
Shodno rečenom, možemo zaključiti da je učenje Kur’ana u Ramazanu mnogo vrjednije upravo zato što čovjek u tim danima iščitava Knjigu koja ga vodi njegovom izbavljenju. Iz navođenog ajeta saznaje se da je Kur’an objavljen u mjesecu Ramazanu, ali o načinu kako je objavljen te o nekim drugim pitanjima u vezi sa spuštanjem Kur’ana postoje određena razilaženja.
Samo da napomenemo, kada je riječ o objavljivanju Kur’ana, o tome postoje dva mišljenja i govori se o dva načina objave. Jedan oblik objavljivanja Kur’ana je inzal – cjelovito spuštanje Kur’ana, a drugi je tenzil – postepeno spuštanje Kur’ana. Pod inzal-objavljivanjem, odnosno trenutnim i cjelovitim objavljivanjem Kur’ana, misli se na Objavu koju je Allah, dž.š., spustio na Poslanikovo srce. Postepeno spuštanje Kur’ana je ono koje je pratilo događaje u vanjskom svijetu, a koji su bili povod objavljivanju. Da kažemo i to da kada je riječ o ova dva oblika objavljivanja Kur’ana postoji pojašnjenje u kojem se oba potvrđuju. Uglavnom, ovo je samo kratka napomena o ovom pitanju da bismo ukazali na činjenicu da je to zasebna tema zanimanja učenjaka. U nastavku se nećemo dalje njima baviti, jer nam to nije osnovna tema.
Krajnji cilj i filozofija Kur’ana, koji je objavljen u mjesecu Ramazanu, jeste da uputi cjelokupno čovječanstvo. Kur’an je knjiga koja ima jasna znamenja upute koja čovjeka vode pravim, jasnim i osvijetljenim putem. Na početku sure Bekare Kur’an sebe naziva uputom bogobojaznima, dok se u ovim ajetima našeg zanimanja kaže da je Kur’an uputa svim ljudima. Postavlja se pitanje: Kako da Kur’an na jednom mjestu kaže da je uputa za bogobojazne, a znamo da nisu svi ljudi bogobojazni, a na drugom mjestu da je uputa svim ljudima?
Pojašnjenje ovog pitanja jeste u zaključku da je zbilja Kur’ana takva da je ona uputa svim ljudima, ali uputom Kur’ana okorištavaju se samo bogobojazni.
Da bismo ovo malo približili, navest ćemo primjer. Za neku hranu, recimo meso, kažemo da ima neka dobra svojstva, korisna za sve ljude. Dakle, ko bude jeo to meso, imat će koristi. Ko će imati korist? Samo oni koji budu jeli to meso. To što neki ne uzimaju tu hranu, odnosno meso, ne znači da ta hrana gubi svoje svojstvo. Korisnost mesa ostaje na svom mjestu nezavisno od mogućnosti da ga mi jedemo ili ne jedemo.
I za Kur’an vrijedi nešto slično. Kur’an jeste uputa svim ljudima, ali njime se okorištavaju samo bogobojazni.
U nastavku ajeta kojim se mi ovdje zanimamo kaže se: Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede. Vi, kao efendije koji ste upućeni u islamske nauke, dobro znate da su fakihi oni koji obznanjuju propis, a da su ostali ljudi mukallidi, dakle oni koji ih slijede. Mukallidi stavljaju pred fakiha svoju nedoumicu i traže njeno objašnjenje. Sagledavajući pitanje i nedoumicu, fakih donosi šerijatski stav. Naprimjer, jedan šerijatski propis glasi da je haram jedenje onoga što čovjeku donosi štetu. To je ono što se tiče Šerijata – on samo obznanjuje propis. Međutim, pitanje o tome da li ova čaša vode donosi štetu čovjeku, to više nije u djelokrugu fakiha: to pojedinac treba sam odrediti. Jezikom struke rečeno, sud donosi Šerijat, dok je određivanje samoga predmeta toga suda u obavezi ljudi koji ga slijede.
Ovo je bio uvod da bismo pojasnili sljedeće: u nekim slučajevima važnost pitanja je tako velika da Allah, dž.š., kao Onaj Koji sve zna i Koji obznanjuje Šerijat, Sâm određuje i propis i predmet tog propisa. Recimo, propis za namaz je da je obavezan. Iz kur’anskih ajeta jasno je da je namaz obavezan. Međutim, kada Šerijat obznanjuje da je namaz obavezan, nama se nameću pitanja: Koji je to namaz obavezan, kakav je on, koje su njegove odlike, kakav je ispravan, a kakav je neispravan? Ovo i više od ovoga su pitanja na koja tražimo odgovor. U ovom slučaju, da Sveti Zakonodavac Allah, dž.š., Sâm nije pojasnio preko Poslanika sve što se tiče namaza, mi ne bismo ništa znali. S jedne strane, imamo propis u Kur’anu, a s druge, Sveti Zakonodavac nam nudi pojašnjenje.
U ajetima kojima se zanimamo Allah, dž.š., kaže: propisan vam je post, i ja – kao neko na koga se odnosi ova zapovijed – ostajem zbunjen u vezi sa pitanjem: Kakav je to post? S druge strane, Sâm Allah, dž.š., za Svoga Poslanika kaže da on ne govori po svome hiru već da je sve što govori čista Objava.[2] Sada je očito da je – da bismo shvatili sve odlike posta – potrebno obratiti se Poslaniku, odnosno tradiciji koja se prenosi od njega.
Evo vidite, u nastavku ovoga ajeta Allah, dž.š., se ponovo na neki način ispričava Svome robu i ponavlja ono što je već prije rekao: A ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti.
I u nastavku Allah, dž.š., ponovo promiče istu misao kada kaže: Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate. Ovakav postupak je istovjetan postupku nekog brižnog oca prema svome djetetu, kada ga miluje po glavi i nježnim riječima ga tješi. Jasno je da je onome ko je bolestan teško postiti po čitave dane. Upravo zato Allah, dž.š., kaže da umjesto tih dana onaj kojem se obraća isposti neke druge dane, kada mu se stanje popravi.
Proučavajući život našeg plemenitog Poslanika Vi ste sigurno našli da on nije imao nijedan trenutak odmora, da je stalno bio izložen brigama i tegobama. To je priroda Ovoga svijeta u kojem živimo. Čovjek na Ovom svijetu neće doći do bilo čega ako ne podnese neku teškoću. Saobrazno iznesenom, postavlja se pitanje: Kako onda da Allah, dž.š., ovdje kaže da nam želi olakšicu, a ne poteškoće? Odgovor na ovo pitanje jeste da se teškoća koju čovjek podnese u odnosu na rezultate i plodove koje njeno podnošenje donosi sa sobom nikako ne može takvom i smatrati. Jedan drugi kur’anski ajet može potvrditi ovo mišljenje kada kaže da u vjeri nije ništa propisano teškim.
Jednom čovjeku kaže se da se ispenje uz planinu i on to uradi sa teškoćom. Ali kada dođe na vrh, osjeti sreću i ponos zbog onoga što je uspio. Međutim, drugi put se čovjeku kaže da se uspenje uz liticu iznad blagajske tekije i on tu ostaje zbunjen i nemoćan. Kada se čovjeku kaže da se popne uz planinu, to jeste teškoća, ali je on može prevazići. Ali ako se to isto kaže čovjeku koji nema nogu, onda je to teškoća koja nije ostvariva pa nije ni propisana. Svi propisi koje je Allah, dž.š., objavio u Šerijatu pripadaju prvoj skupini teškoća.
Kod obznanjivanja obaveznog posta Allah, dž.š., se na neki način ispričava, iako za tim nema nikakve potrebe, jer On je naš Stvoritelj i ništa Mu se ne može suprotstaviti. Zato trebamo znati i stalno imati na umu da na svakom koraku mi od Njega tražimo oprost. Od nas se traži da u susretu sa tegobama ispoljimo strpljivost i sve podnesemo dostojanstveno, a da s druge strane na Božijim blagodatima budemo zahvalni. E šta je sad ta tegoba i nedaća pred kojom mi moramo ostati strpljivi i dostojanstveni? Razumijevanje toga ovisi o pojedincu i o veličini njegova bića. Moguće je da neku bolest, bila ona manje ili više teška, podnesemo strpljivo i dostojanstveno, bez negodovanja jezikom ili srcem. Također, moguće je da Božije evlije na jednoj takvoj bolesti iskazuju zahvalnost i da to dožive kao Božiju blagodat. Tako i post podrazumijeva podnošenje određenih teškoća, kao što je uzdržavanje od hrane i pića. Mi pri tome trebamo ispoljiti izdržljivost ili na neki način iskazati zadovoljstvo. Položaj običnih ljudi kada je riječ o postu je takav da ispoljavaju izdržljivost, dok evlije iskazuju zahvalnost.
Došli smo do dijela ajeta gdje Allah, dž.š., kaže: …da određeni broj dana ispunite, i da Allaha veličate zato što vam je ukazao na Pravi put, i da možda zahvalni budete.
Za nas ovdje nema razlike da li se rečeno odnosi na veličanje ili zahvalu Allahu. U oba slučaja želi se reći da je jedna neprocjenjiva blagodat data ljudima kroz mjesec Ramazan, kroz post i kroz objavu Kur’ana i upravo zbog toga ima mjesta da se Allah veliča. Ajet u nastavku time i završava, pa kaže: i da možda zahvalni budete. Uočit ćete da se ovdje, kao što su neki već primijetili, ne kaže: Sigurno ćete doći u stanje šukra, da biste bili zahvalni. Ali možda dođete na tu razinu, jer Ramazan ima sve preduvjete. Zato se na kraju ajeta kaže: i možda zahvalni budete, tj. možda stignete do stanja šukra.
Sigurno je da Allah, dž.š., zna kakvi smo mi. Dakle, nije do Allaha već do nas ovakvih kakvi jesmo, da li ćemo dokučiti zbilju Ramazana i Kur’ana, koji je u njemu objavljen. Zato se kaže: možda vi stignete do tog položaja.
Ovdje smo stigli do još jednog zaključka. Na početku sure Bekare jasno se kaže da su bogobojazni upućeni, dok u ovim ajetima Kur’an za sebe kaže da je uputa svim ljudima. Među ljudima kojima se Kur’an ovdje obraća ima i bogobojaznih, i onih koji nisu takvi. Na kraju, iz predočenog možemo shvatiti kako je ulazak u mjesec Ramazan, pa i izlazak iz njega učinjen s ciljem da čovjek dosegne stanje šukra, koje je svojstveno jedino Božijim evlijama.
S obzirom na činjenicu da se u ajetima kaže kako post nije samo uzdržavanje od hrane i pića, te da post podrazumijeva i neke druge stvari, postavlja se pitanje: Kako da čovjek dotakne zbilju posta i da dosegne ovaj položaj šukra? Samo gladovanje i žeđ svi ljudi jednako doživljavaju i razumijevaju, i tu nema neke razlike. Ovo gladovanje i podnošenje žeđi ima isto značenje i smisao i za nas, i za Božije evlije. Pa zašto onda oni stižu do položaja šukra? Šta je to što njih izdiže, a mi ostajemo ondje gdje jesmo?
Sažet osvrt na ovo pitanje dovodi nas do zaključka da postoji i drugi put, drugi način koji oni primjenjuju i koji ih dovodi do takvog višeg položaja, dok mi ostajemo gdje jesmo. Ko je taj ko bi nam trebao ukazati na put? Nije niko drugi, do Sâmi Allah, dž.š. Budući da Gospodar želi da mi dosegnemo položaj šukra, nakon ova tri ajeta – koji se vežu za mjesec Ramazan – dolazi jedan veoma kratak ajet, koji u sebi sažima veoma visoka i suptilna značenja i koji pored svoje sažetosti pojašnjava taj put.
A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam Se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravom putu.
Božiji prijatelji su Ramazan otpočinjali sa dovom. Postoje cijele knjige dova koje su sastavljene od predaja u vezi sa mjesecom Ramazanom. Dova u islamu i u predajama ima izvanredno važno mjesto. Može se reći da dove u sebi sažimaju sva islamska načela i sve ono čemu nas islam uči. Tako postoje dove u kojima tražimo svjetska dobra, kao što su hljeb, sol, dobra žena itd.
Dova je “odskočna daska” putem koje tražimo ahiretsko dobro, ahiretsku sreću i spas od Vatre, te džennetska uživanja. Dova je putna staza kojom stižemo do ahiretskih dobara. U dovama imamo istaknuto pitanje traženja zaštite od svake nedaće. Ukratko, dova je sve jednom vjerniku.
Sljedeće što možemo uočiti kada je riječ o dovi jeste da čovjek kroz nju traži spoznaju Uzvišenog Boga i na tom tragu on i razgovora sa Bogom. A kada se na jednom mjestu u dovi kaže: “Bože, kako Si Ti dobar Gospodar, a kako sam ja bijedan rob!” – ovaj mali iskaz otvara cijeli spektar učenja i naše spoznaje o Bogu.
Dalje, možemo uočiti da su neke dove takve da se njima ne traži ni ovosvjetsko, ni onosvjetsko dobro, već se u iskazanom sadržaju ide i dalje od toga: uopće se ne uzima u obzir bilo kakvo dobro. Pa evo, pogledajmo mali isječak jedne dove, gdje se kaže: “Ja Tebi ne robujem iz želje i čežnje za Džennetom, niti iz straha od Vatre, već Ti robujem zato što Ti to zaslužuješ!” To je uzvišeni položaj koji mi nemamo, ali nam je otvoren put ka njegovom dosezanju. Zato treba da se poučimo, da spoznamo taj put, način tog puta i da ta značenja usadimo u svoja srca. Ova pitanja nisu tako jednostavna. Živeći u Ovom materijalnom svijetu, koji je ograničen u svakom svom pogledu, i naše želje poprimaju ograničeni karakter. Ovaj isprazni svijet nas sputava i našu misao veže za niske stvari i stremljenja. Pa čak i kada tražimo spas od Džehennema i Vatre i Ognja, to je opet na tragu one naše spoznaje o ovosvjetskoj kazni i ovosvjetskom dobru. Jer mi posmatrajući dobra i patnje Ovoga svijeta, prenosimo to i na onosvjetske zbilje. Ako bi nam neko i rekao da postoji nešto više od Dženneta, onda to prelazi granice našeg poimanja i teško nam je da prihvatimo takvo šta. Našim djelovanjem na Ovom svijetu pokazujemo da smo zadovoljni Džennetom. Zadovoljni smo time i ne pokazujemo želju za nečim višim.
Dokaz za izneseno je sljedeći: pretpostavimo da Allah, dž.š., obznani da niko od danas neće u Džehennem – postavlja se pitanje: Da li bi iko ostao na namazu?
Što se tiče 186. ajeta sure El-Bekare, isti zaslužuje da se na njemu mnogo duže zadržimo i da mnogo više o njemu kažemo. Međutim, to ostavljamo za neki drugi put, koji je pred nama.
Izvor: U isčekivanju ramazana