Imam El-Gazali savjetuje vlasti (prikaz knjige)
Ahmet Alibašić
Ebu Hamid el-Gazali. Savjeti vlastima. Sarajevo: El-Kalem, 2001. S arapskog preveo i predgovor napisao Dr. Enes Karić
Najnoviji produkt priređivačko-prevodilačke radionice profesora Karića, Savjeti vlastima, predstavlja, našem čitatelju, jednu potpuno novu vrstu islamske političke literature, etičko-političke spise generalno poznate kao ‘ogledala za prinčeve’ koji se na Zapadu, zajedno sa ‘ogledalima za princeze, dvorjane i vodeće građane’, izučavaju kao zasebni predmet na nekim odsjecima politologije, kakav je slučaj sa prestižnim Reed Collegeom is Orlanda, (Portland, SAD).(1) Ovaj žanr (bio) je poznat i grčko-rimskoj (Xenophon, Philostratus, Cicero, Isocrates, Seneca, Tacitus, Suetonius), srednjovjekovnoj kršćanskoj (Cecaumenos, Comnena, Eusebius, Procopius, Psellus, Aquinas, Dhouda, John od Salisbura, Sedulius Scottus), renesansnoj (Castiglione, Elyot, Erasmus, Machiavelli, Patrizi), reformističkoj i kontrareformističkoj (Botero, Ignatius od Loyala, Lipsius), te modernoj evropskoj civilizaciji (De Boetie, Fenelon, Leibniz, Pufendorf, Carnegie, Emerson, Christopher Matthews, Hannah More).
U islamsku kulturu ovaj žanr je iz perzijske / indijske civilizacije uveo Ibn Muqaffa’ (8. st.) svojim originalnim napisima i prijevodom Kelile i Dimne. Od tada pa u narednih nekoliko stoljeća ova literatura je cvala uglavnom na tlu Irana, Indije i Turske, a vrhunac je doživjela potkraj 11. i početkom 12. stoljeća sa spisima Nizamu-l-mulka (u. 1092), Kaj Kavusa (u. 1098) i el-Gazalija (u. 1111) koji se istovremeno smatraju najinteresantnijim i najvrijednijim ostvarenjima perzijske proze. U njoj su se pored Gazalija ogledala brojna slavna imena islamske povijesti (el-Farabi, Ibn Kutejbe, Džahiz, Ahmed ibn Ebi Tahir Tajfur, el-Bejheki, Kaj Kavus, Meisami, Nizamu-l-mulk, Ibn ‘Abdu Rabbih, Sejjid Ali Hemedani, Muhammed Bakir Nedžmi Sani). Perzijska nit nije se izgubila nikada, tako da su kazivanja i ilustracije koje i Gazali navodi nerijetko one iz povijesti staro-perzijskih vladara. Ulema nije imala problema sa prihvatanjem ove vrste literature jer je savjetovanje vlasti ionako islamska dužnost svih, a posebno učenih muslimana.
Ogledala za prinčeve su pisali sekretari (Ibn Muqaffa’, Machiavelli), vladari (Kaj Kavus), veziri (Nizamu-l-mulk), učeni ljudi (El-Gazali, Erasmus, Aquinas), očevi (Kaj Kavus, Tajfur), i drugi.
Ova djela imaju neke zajedničke osobine. Za razliku od pravno-filozofskih teoretiziranja politike ona su mnogo više pod utjecajem političke stvarnosti i vrlo praktična. To je uočljivo na samom Gazalijevu slučaju kada se uporede njegova druga djela gdje uglavnom tretira pitanja imameta i hilafeta, idealnog islamskog političkog uređenja, i ovog djela gdje se imam gotovo i ne pominje. Ona obično počinju teorijom (i teologijom) vlasti, i nastavljaju savjetima za poduku budućih i aktuelnih vladara, tajnama uspjeha na tronu s posebnim osvrtom na krunske vrline i poroke vlasti, citatima, izrekama, hadisima, anegdotama, pričama, povijesnim kazivanjima, i ilustracijama iz vremena nastanka djela koje ova djela čine neobično čitljivim. Centralna vrijednost koja sumira islamsku (političku) etiku jeste pravda u smislu ‘postavljanja stvari na njihovo pravo mjesto’: pravda prema Storitelju, prema Njegovim stvorenjima i prema sebi. Ne bi bilo greška kazati da su Savjeti vlastima samo ekspozicija ovoga pojma. Gazali ne propušta citirati navodnu Poslaničku izjavu da vlast opstaje sa nevjerom ali ne i sa nepravdom, i u tom tonu često navoditi perzijskog cara Anuširvana kao uzor vladarima zbog njegove pravednosti uprkos njegovoj nevjeri. Isto će sto pedeset godina kasnije ponavljati Ibn Tejmije. Jedan dan pravednog postupanja vladara, nastavlja Gazali, bolji je nego sedamdeset godina obreda.
Pored ovih zajedničkih osobina svako pojedinačno djelo ima svoju posebnu aromu. Tako je Nizamu-l-mulkova Siyaset-nama protkana iskustvima nekad uspješnog i moćnog a potom ražalovanog vezira (te inače najnezahvalnije role u muslimanskim državama klasičnog islama), i vjerničkim nabojem vatrenog sunnije i protivnika heretika, prije svega ismailija. Gazali pak nikada nije bio ‘na vlasti’ ali je bio bliski svjedok dešavanja na dvoru. Njegovi Savjeti vlastima nose jasno prepoznatljiv pečat njegovoga islamsko-mističkoga etosa sa naglaskom na islamsku doktrinu, prolaznost dunjaluka i polaganje računa. Dunjaluk je poput sjenke: čini se da miruje a, ustvari, je u permanentnoj mijeni. Tragalac za dunjalukom je, pak, kao onaj koji pije morsku vodu da žeđ utoli: što je više pije sve je žedniji. Najbolji među vladarima je onaj koji se druži sa ulemom. (Gazali propušta citirati drugi dio ove izreke: a najgori među ulemom je onaj koji je najbliži vladarima). Ovo je uz Kitab Bagdad od Ahmed ibn Ebi Tahira Tajfura (8. st.), vjerovatno, najreligioznije ‘ogledalo za prinčeve’ ikad napisano u islamskoj kulturi. Mnogo je više hadisa kod Gazalija nego kod Nizamu-l-mulka i drugih autora. Vlast i vjera trebaju biti u harmoniji jer “Vjera se naslanja na vlast, vlast na vojsku i policiju, vojska na novac, novac na procvat privrede, a privreda na pravdu prema slugama Božijim”.
Povremeno iz Gazalijeva pera iscure srednjovjekovne predrasude spram žena, naprimjer, te nedostaci srednjovjekovne islamske političke misli. Tako, naprimjer, Gazali kao i ostali klasični islamski autori naglašava apsolutnu moć i vlast sultana koji nije odogovran nikome do Bogu i za koga ne postoji legalna procedura smjene ma šta činio. Čak ni zulum nije opravdan razlog za pobunu, sve zbog straha od anarhije, tog apsolutno najvećeg zamislivog zla po shvatanju klasika islama. Sama vlast se ne može dijeliti baš kao što u jedne korice ne mogu stati dva mača. Takvom konceptualizacijom vlasti Gazali je samo doprinio produbljenju jaza između idealnog islamskog političkog uređenja i stvarnog stanja koje je bilo pod jakim utjecajem predislamske perzijske političke paradigme.
Pravilno bi bilo kazati da Gazalijeva politička misao pati od mnogih bolesti klasične islamske misli: u njoj nema institucija, ni procedure. Diskrecija vladara je potpuna. Da nije šeriatsko-moralnih ograničenja, koje vladar može i ne mora poštivati, moglo bi se reći da je sultan (bio) država. Sve ovo i nije čudno jer, kako reče veliki Ibn Kajjim, ljudi liče na svoje vrijeme više nego li na svoje očeve. Gazali, eto, nije izuzetak. U istom smislu, kog Gazalija nema tragova ideje o “Božijem imetku” (malullah) oko koga su se tako često sporili ashabi i tabiini sa emevijskim halifama. Gazali tek ima preporučiti svojim vladarima da kad dijele ne škrtare. Ni riječi o porijeklu tih silnih zlatnika i srebrenjaka. Gazalija, opreznog sufiju iz Alkemije sreće i Obnove vjerskih znanosti, koji zahtjeva od poklonoprimca da provjeri izvor dodijeljenih mu sredstava, jedva da prepoznajete. To je i jedan od razloga za sumnje u Gazalijevo autorstvo drugog dijela Savjeta vlastima, čega je profesor Karić svjestan. (2)
Vrijednost ovoga djela nije samo historijska. Dok ga čitate često imate osjećaj da vladari, oni koji ih okružuju i njihovi podanici nisu ništa naučili kroz sva ova stoljeća od Gazalijeva vremena do danas. U Gazalijevim anegdotama i pričama ima mnogo valjanih poruka i za Bošnjake i njihove vladare danas. Izdvojili bismo ovom prilikom jednu. U vrijeme Isaa, a.s., tri lopova nađu nekakvo blago te pošto izgladne pošalju jednoga da im nabavi hranu. Taj se u neko doba na putu dosjeti da bi mogao onu dvojicu zatrovati i tako se dokopati svega blaga, te im zatruje onu hranu. Istovremeno ona dvojica se urote da njega ubiju kako bi samo njih dvojica podijelili blago. Tako oni njega ubiju a onda se onom hranom potruju. Teško je u ovoj priči ne prepoznati kratkovide Bošnjake u svom međusobnom trvenju u silnoj želji za brzim bogaćenjem.
U svakoj oblasti ljudske djelatnosti postoje ljudi koji postavljaju i definiraju standarde koje drugi slijede i u koje se uklapaju. Kada je pisana riječ u pitanju, profesor Karić se već poodavno svrstao u red te male skupine ‘postavljača standarda’. Profesor Karić se dosada mnogo puta dokazao kao izvanredan priređivač i prevodilac od časnog Kur’ana do ovog Gazalinog djela. On svoga vjernoga čitatelja nije iznevjerio ni ovaj put; pred njim je pitak i čitak stilizovan prijevod koji samim svojim duhom prenosi čitatelja u Gazalijevo doba sultana, vezira i njihovih dvora. Ovim prijevodom čitalac će se još jednom osvjedočiti u ‘zavodljivu lahkoću izražavanja’ profesora Karića, kako bi to rekao Džafer Obradović.
Znanstveni pogovor iz pera prevodioca samo upotpunjuje ukupnu predstavu. Profesoru Kariću i izdavaču iskrene čestitke, a čitatelju najtoplija preporuka ovoga djela.
1) Preostala tri `anra su filozofski (platonisti~ka tradicija), pravni, te najnerazvijeniji, ali ujedno sa savremene ta~ke gledi{ta najinteresantniji `anr, onaj realisti~ko-empiricisti~ki koji se za~eo u djelima El-Fahri Muhammeda ibn ‘Alija ibn Tabatibe (Ibn Tiktake) i Mukaddimi Ibn Halduna
2) Patricia Crone, “Did Al-Ghazali Write a Mirror for Princes?: On the Autorship of Nasihat al-Muluk”, Jerusalem Studies in Arabic and Islam 10 (1987): 167-91.