Prijevod sa arapskog: dr. Džemaludin Latić i Seid Smajkić
Izdavač: Ljiljan, Sarajevo, 1997. god.
Omer ibni El-Hattab reče Ubejdeu: “Zaista, bili smo najmizerniji narod pa nas je Allahdželle šanuhu uzdigao i ojačao islamom! Zato, kad god budemo tražili veličinu izvan islama, Allah će nas poniziti!”
Knjiga koja je pred Vama, poštovani čitaoče, ima veliku ambiciju. Njezin autor, jedan od najpoznatijih mudžtehida savremenog islamskog svijeta, napisao ju je specijalno za muslimane koji žive na evropskom i američkom kontinentu. Ti muslimani – među kojima su najpoznatiji upravo muslimani Bosne i Hercegovine , uslijed eksplozije nauke, modernizacije, tehničkog i tehnološkog progresa XX. vijeka, administrativnodržavnog i vulgarnog ateizma, posebno zato što žive u okruženju judeokrščanske i sekularne kulture i civilizacije, susreću se s nebrojenim dilemama i teškoćama u nastojanju da očuvaju vlastiti islamski identitet.
“Pobijeđeni oponaša pobjednika”, lucidno je zapazio utemeljitelj sociološke nauke, Ibni Khaldun; muslimanske zajednice na Zapadu, izuzmu li se u posljednjih nekoliko godina Bošnjaci, nisu imale i nemaju vlasti; svi režimi na Balkanu u prethodnih 130 godina, posebno onaj komunistički, bili su manje-više antiislamski; ono što je ostalo od islamske kulture i civilizacije na Zapadu, na kraju ovoga milenija, na udaru je “pobjedničke” i globalne, bezmalo planetarne kulture razvijene hemisfere, s “monoteizmom slobodnog tržišta” (Garaudy), ekstremno materijalističke kulture koja, istina, proklamativno nije ignorirala, ali nije ni prihvatila Boga u svome korijenu i intenciji, sadržaju i značenju. (Isječak iz Uvoda prevodioca, dr. Džemaludina Latića)
Poglavlje iz ove knjige o islamskim propisima vezanim za oblačenje i ukrašavanje možete pročitati ovdje.
iz knjige:
Omer ibni El-Hattab reče Ubejdeu: “Zaista, bili smo najmizerniji narod pa nas je Allah dželle šanuhu uzdigao i ojačao islamom! Zato, kad god budemo tražili veličinu izvan islama, Allah će nas poniziti!” Knjiga koja je pred Vama, poštovani čitaoče, ima veliku ambiciju. Njezin autor, jedan od najpoznatijih mudžtehida savremenog islamskog svijeta, napisao ju je specijalno za muslimane koji žive na evropskom i američkom kontinentu. Ti muslimani – među kojima su najpoznatiji upravo muslimani Bosne i Hercegovine , uslijed eksplozije nauke, modernizacije, tehničkog i tehnološkog progresa XX. vijeka, administrativnodržavnog i vulgarnog ateizma, posebno zato što žive u okruženju judeokrščanske i sekularne kulture i civilizacije, susreću se s nebrojenim dilemama i teškoćama u nastojanju da očuvaju vlastiti islamski identitet. “Pobijeđeni oponaša pobjednika”, lucidno je zapazio utemeljitelj sociološke nauke, Ibni Khaldun; muslimanske zajednice na Zapadu, izuzmu li se u posljednjih nekoliko godina Bošnjaci, nisu imale i nemaju vlasti; svi režimi na Balkanu u prethodnih 130 godina, posebno onaj komunistički, bili su manje-više antiislamski; ono što je ostalo od islamske kulture i civilizacije na Zapadu, na kraju ovoga milenija, na udaru je “pobjedničke” i globalne, bezmalo planetarne kulture razvijene hemisfere, s “monoteizmom slobodnog tržišta” (Garaudy), ekstremno materijalističke kulture koja, istina, proklamativno nije ignorirala, ali nije ni prihvatila Boga u svome korijenu i intenciji, sadržaju i značenju. (Isječak iz Uvoda prevodioca, dr. Džemaludina Latića) Poglavlje iz ove knjige o islamskim propisima vezanim za oblačenje i ukrašavanje možete priočitati UKRATKOM ISJEČKU:
ODIJEVANJE I UKRAŠAVANJE (I)
(Poglavlje iz knjige “HALAL I HARAM U ISLAMU”, dr. Jusuf El-Karadavi, Izdavač: Ljiljan, Sarajevo, 1997. god.)
Islam ne samo da dopušta već traži od muslimana da pazi na svoj izgled, da bude pristojno odjeven, da drži do svoga dostojanstva i da uživa u odjeći i ukrasima koje mu je dao Allah delle šanuhu. Sa aspekta islama, odijevanje ima dvije svrhe: da se pokrije tijelo (el-‘awret) i da se uljepša izgled. Allah delle šanuhu je svim ljudima objasnio svrhu propisivanja propisa o odjeći i ukrašavanju ovim riječima:
“O, sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna od jela, ali, odjeća čestitosti, to je ono najboje. – To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili.” (El-A’ raf: 26).
Pa ko god poriče ijedan od ova dva aspekta, pokrivanje avreta ili uljepšavanje izgleda, skrenuo je sa puta islama na put šejtana. U tome leži tajna dvaju poziva – nakon prethodnog – koje Allah dželle šanuhu upućuje sinovima Ademovim, a u kojima ih upozorava na golotinju i zapuštanje izgleda kao znakova povođenja za šejtanom: “O, sinovi Ademovi, neka vas nikako ne zavede šejtan kao što je roditelje vaše iz Dženneta izveo, skinuvši s njih odjeću njibovu da bi im stidna, mjesta njihova pokazao! On vas vidi, on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite. Mi smo učinili šejtane zaštitnicima onih koji ne vjeruju.” (El-A’ raf: 27).
”O, sinovi Ademovi, ljepo se obucite kada hoćete da namaz obavite! I jedite i pijte, samo ne pretjerujte, On ne voli one koji pretjeruju (El- A’ raf: 31)
Islam nalaže muslimanu da pokrije svoje intimne dijelove tijela (el-‘awre, avret), jer, naravno, svako razumno biće se stidi pokazivati ih, u čemu se razlikuje od razgolićenih životinja. Ustvari, islam sugerira izbjegavanje otkrivanja ovih dijelova tijela čak i kada je čovjek sam kako bi sramežljivost i stid postali sastavni dijelovi njegova ponašanja i vjerovanja.
Behez ibni Hakim, prenosi od svoga oca, a ovaj od svoga oca: “Pitao sam: “Božiji Poslaniče, šta bismo trebali (sa)kriti a šta pokazati od intimnih dijelova tijela?” – On je odgovorio: “Pokrij svoj avret (intimne dijelove tijela) pred svakim osim pred svojom ženom ih onom ženom koja je u tvojoj vlasti (ew ma meleket jeminuke).”
– Božiji Poslaniče -, rekoh, – a šta ako se desi da ljudi žive zajedno (na putovanju, logorovanju i sl.)? – On uzvrati: “Potrudi se, ako ikako možeš, da ti avret niko ne vidi. ”
Ja onda rekoh: – A ako nema nikoga (ako je čovjek sam)? –
“Najpreče i najpotrebnije je osjećati stid pred Allahom dželle šanuhu,” odgovorio je on (Ahmed, Ebu Davud, Et-Tirmizi i Ibni Madže).
Vjera čistoće i urednosti
Prije nego skrene pažnju na pitanja ukrašavanja i lijepog izgleda, Islam se temeljito bavi problemom čistoće, jer je čistoća temelj lijepoga izgleda i ljepota svakoga ukrasa.
Prenosi se da je Resulullah – alejhi’s-selam – kazao: “Držite se čisto i uredno jer je islam čist i uredan” (Ibni Hajjan).
“Čistoća poziva u vjeru, a vjera vjernika vodi u Džennet” (Et-Taberani).
Poslanik – alejhi’s-selam – zagovara i ističe čistoću tijela, odjeće, kuća, ulica i putova, a posebno akcentira čistoću zuba, ruku i glave. Ovo akcentiranje čistoće ne treba da čudi u vjeri čija se temeljna forma ibadeta, namaz, ogleda upravo u čistoći, jer muslimanu namaz nije kabul ako njegovo tijelo, odjeća i mjesto gdje ga obavlja nisu potpuno čisti. U ovom smislu postoje dvije vrste pranja: pranje cijeloga tijela (gusul) i pranje onih dijelova tijela koji su izloženi prljavštini, wudu’, uzimanje abdesta.
Pustinjski reljef Arabije i nomadski način života nisu baš išli naruku čistoći i pranju pa neki njezini stanovnici ili većina njih nisu pridavali značaj ličnoj higijeni i ljepoti izgleda. Svojim živopisnim uputama i direktnim opomenama Resulullah – alejhi’s-selam – ih je postepeno odvikavao od njihovih ružnih navika i učio ih pristojnosti i civilizaciji. Jednom je nekakav bradat, dugokos i razbarušen čovjek prišao Poslaniku – alejhi’s-selam -, a ovaj napravi nekoliko pokreta rukom kao da mu hoće reći da se počešlja. Čovjek posluša te se počešlja i onda se vrati Resulullahu – alejhi’s-selam -, a on mu reče: “Zar nije ljepše ovako nego da čovjek boda raščupane kose poput šejtana?” (Malik u El-Muwettau).
Jednom drugom prilikom je Resulullah – alejhi’s-selam – ugledao nekog čovjeka kako hoda nepočešljane kose i primijetio: “Zar on nema baš ništa čime bi se počešljao?” (Ebu Davud) . Primijetivši drugoga čovjeka u kojega je odjeća bila prljava, rekao je Resulullah – alejhi’s-selam: “Ta zar ne može nabaviti ništa čime bi očistio svoju odjeću?” (Ebu Davud).
Resulullahu – alejhi’s-selam – dođe nekakav čovjek u pohabanoj odjeći:
“Imaš li ti ikakva imetka? , upita ga Resulullah – alejhi’s-selam.
– Imam, – odgovori čovjek “Kakva?”, opet će Resulullah – alejhi’s-selam.
– Svake vrste, koje mi je podario Allah džell šanuhu, – odgovori ovaj čovjek. Onda mu Poslanik – alejhi’s-selam – reče: “Kad ti je Allah dao imetka, neka se onda i vidi trag Allahove milosti i darežjivosti prema tebi” (En-Nesai).
Resulullah – alejhi’s-selam – je insistirao na tome da ljudi na skupove kao što su džuma ili Bajrami dolaze lijepo obučeni i uredni. On je rekao:”Svako od vas je dužan – ukoliko mu to dozvoljavaju materijalne mogućnosti – da za džumu ima posebno odijelo” (Ebu Davud).
Muškarcima su zabranjeni zlato i svila
Ne samo da su dotjerivanje i elegancija dopušteni u islamu, već su i obavezni i islamu je, uopće uzev, mrzak svaki pokušaj da ih se zabrani.
Reci: “Koje zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?” Reci: “Oni su za vjernike na ovom svijetu, na onom svijetu su samo za njih. ” Eto, tako mi podrobno izlažemo dokaze ljudima koji znaju (El-A’ raf: 32).
Međutim, islam muškarcima zabranjuje dvije vrste nakita, koje ženama dopušta. To su, prije svega, zlatni nakit, i drugo, odjeća od čiste svile.
Alija -radijallahu anhu – prenosi da je Resulullah – alejhi’s-selam – uzeo komad svile u desnu, a komad zlatnoga nakita u lijevu ruku, pa rekao: “Ovo dvoje je haram muškarcima iz moga Ummeta” (Ahmed, Ebu Davud, En-Nesai, Ibni Hajjan i Ibni Madže, koji također prenosi i frazu: “ali je halal ženama “).
Omer prenosi kako je Resulullaha – alejhi’s-selam – čuo kako govori: “Ne nosite svilu, jer oni koji je nose u ovom životu neće je nositi na onome svijetu” (El-Buhari i Muslim; oni su također prenijeli i jedan drugi njemu sličan hadis preko Enesa).
Također u povodu svilene odjeće, on je kazao: “Ovo je odjeća čovjeka koji nema udjela (u dobru) ” (El-Buhari i Muslim).
Poslanik – alejhi’s-selam – je jednom vidio zlatni prsten na ruci nekakva čovjeka. Smjesta mu ga je uzeo i bacio rekavši: “Pojedinci među vama kao da žele uzeti u ruke žeravicu i držati je!” Nakon što je on otišao sa toga mjesta, neko upita onoga čovjeka: – Zašto ne uzmeš prsten i ne izvučeš kakvu korist od njega? – Ovaj uzvrati: – Tako mi Allaha, neću ga uzeti nakon što ga je Allahov Poslanik bacio! – (Muslim).
Ista zabrana koja se odnosi na zlatni prsten, tiče se i drugih predmeta od zlata kakve možemo vidjeti u raskošnika, npr. zlatno pero, zlatni sahat, zlatna kutija za cigarete i upaljač, zlatna proteza, itd. Međutim, Božiji Poslanik – alejhi’s-selam – je dopustio muškarcima da nose srebreno prstenje.
El-Buhari, preko Ibni Omera, prenosi: – Resulullah – alejhi’s-selam – je nabavio i nosio prsten od srebra. Nakon njega su ga nosili Ebu Bekr, a potom Omer i Osman, sve dok nije ispao u bunar Eris – (El-Buhari u poglavlju Odijevanje).
Što se tiče drugih metala, kao što je gvožde, ne postoji pozdan izvor o njihovoj zabrani. Naprotiv, u El-Buharijevu Sahihu stoji da je Resulullah – alejhi’s-selam – savjetovao čovjeku koji se želio oženiti sa ženom koja mu je ponudila brak: “Zatraži od nje kakav dar, makar to bio i prsten od gvožda.”
Na osnovu ovog hadisa, El-Buhari govori o dopuštenosti nošenja prstenova od gvožda.
Poslanik – alejhi’s-selam – je napravio ustupak kada je dozvolio nošenje svilene odjeće iz zdravstvenih razloga. Tako je Abdur-Rahmanu ibni ‘Awfu i Ez-Zubejru ibni El-‘Awwamu, koji su bolovali od svraba, dopustio da nose svilenu odjeću (El-Buhari).
U čemu je smisao zabrane nošenja zlata i svile muškarcima
Uvodenjem ovih dviju zabrana koje se odnose na muškarce, islam nastoji postići odgojne, moralne i plemenite ciljeve. Zaista islam – kao vjera džihada (borbe) i snage – nastoji zaštititi muške odlike muškarca od bilo kojeg vida slabosti, pasivnosti i letargije. Allah diele šanuhu je odlikovao muškarca korpulentnošću stasa i skladnošću mišića; za razliku od žene, njemu ne dolikuje da oponaša pjevaljku u oblačenju finih tkanina i isticanju skupe nošnje i nakita.
Pored ovoga, postoji i društvena opravdanost ove zabrane. Zabrana nošenja zlata i svile muškarcima dio je širega islamskog programa koji nastoji suzbiti luksuz u životu. Sa stanovišta, Kur’ana, luksuzan život vodi slabljenju nacije i njezinoj eventualnoj propasti; luksuz je jedna vrsta društvene nepravde jer ga samo mali broj ljudi može sebi priuštiti i to na račun obespravljenih masa, koje ponekad nemaju osnovnih sredstava za život. Pored toga, luksuzan život je neprijatelj svakog pozivanja na istinu, pravdu, dobro i socijalne reforme. Kur’an kaže: “Kad hoćemo da jedan grad uništimo, onima koji su u njemu na raskoš navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo.” (El-Isra’: 16). i: “Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da nisu rekli oni koji su na raskošan život bili navikli : “Ne vjerujemo mi u ono što je po vama poslano!” (Sebe’: 34).
U duhu Kur’ana, Resulullah – alejhi’s-selam – je muslimanima zabranio da se odaju konzumiranju svega što je sumnjivo. Ne samo da je muškarcima zabranio da nose zlato i svilu, već je i ženama i muškarcima zabranio da koriste zlatni ili srebreni pribor. Konačno, ove zabrane imaju i neke ekonomske reference. Budući da je zlato univerzalno sredstvo razmjene, koristiti ga za izradu predmeta za potrebe domaćinstva ili nakita za muškarce, besmisleno je sa ekonomskoga aspekta.
Zašto su zlato i srebro dopušteni ženama
Žena je izuzeta iz ove zabrane zbog svoje ženstvene prirode, jer su ljubav prema draguljima i nakitu nešto posve prirodno i prikladno za nju. Međutim, ona ne smije nositi nakit da bi zavodila muškarce i pobudivala njihove strasti. Prema hadisu: “Kada žena stavi parfem i izađe u muško društvo, a njezin miris bude tako jak da ga i drugi osjećaju, ona je preljubnica i svako oko (koje se za njom okrene) je oko preljubnika» (En-Nesai, kao i Ibni Huzejme i Ibni Hibban u svojim Sahihima).
Uzvišeni Allah delle šanuhu upozorava žene: “… i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju.” (En-Nur: 31).
Odijevanje muslimanke
Islam zabranjuje ženi da nosi odjeću koja ne pokriva tijelo, koja je transparentna ili koja ne pokriva donje dijelove tijela. Također je ženi haram nositi odjeću koja je pripijena uz tijelo pa ocrtava dijelove tijela, osobito one dijelove koji su izazovni: grudi, struk, bokove i sl. Ebu Hurejre r. a. vjerodostojno prenosi da je Resulullah – alejhi’s-selam – kazao: “Dvije vrste džehennemlija ne želim nikako sresti: Ljude sa volovskim žilama (bičevima), koji batinaju svoje podanike (aluzija na vladare tirane koji nametnu strahovladu svome narodu) i žene koje su, premda obučene, ipak obnažene, koje su zavodnice i koje bivaju zavedene, i one čija je kosa nalik na devinu grbu; takve neće unići u Džennet, takve neće osjetiti njegov miris! A džennetski miris se osjeća na vrlo velikoj udaljenosti” (Muslim).
Kraće tumačenje navedenog hadisa
Resulullah – alejhi’s-selam – je nepropisno i nepristojno odjevene žene nazvao ‘arijat, što znači: obnažene, zato što je njihova odjeća providna i izazovna i ne služi pokrivanju tijela već ga više otkriva, kakva je odjeća većine savremenih žena. On je njihove frizure usporedio sa grbom jedne posebne vrste deva (el-bakht) koje imaju veoma velike grbe, jer te žene nasred glave oblikuju punđu. Kao da se Poslanik – alejhi’s-selam – vinuo iznad granica gajba, nevidljivog, pa svojim očima posmatra naše vrijeme, kada postoje specijalni frizeraji za pravljenje raznovrsnih ženskih frizura i saloni ljepote, koji su postali profesija muškaraca koji na tome zgrću silne pare. I ne samo to, već mnoge žene, nezadovoljne kosom kakvu im je Allah dželle šanuhu darovao, na glavu stavljaju velike perike ili isprepleću vještačku s prirodnom kosom kako bi istakle svoje čari, sjaj i ljepotu i tako izgledale privlačnije i izazovnije.
Ono što je ovdje, u ovom hadisu, zapanjujuće jeste veza između političkoga apsolutizma i moralnog propadanja. Apsolutističke vlasti, uvlačeći mase u svakojake naslade i namećući im ono što razbuktava njihovu požudu, ustvari, njihovu pažnju udaljuju od životnih problema i potreba od javnog interesa.
O ženama koje imitiraju muškarce i obrnuto
Muhammed – alejhi’s-selam – je izjavio da žena ne smije nositi mušku, niti muškarac smije nositi žensku odjeću. On je prokleo muškarce koji imitiraju žene i žene koje imitiraju muškarce (El-Buhari i dr.). U vidove ovakve imitacije spadaju način govora, način hoda, odijevanja i sl. Zlo ovakvog ponašanja, koje šteti i životu pojedinca i društvu, u tome je što se u njemu krije izlazak iz okvira prirodnog instinkta (el-fitre) i pobuna protiv prirodnoga poretka. Prema ovom poretku, postoje muškarci i žene, i svaki od ova dva spola ima svoje karakteristike po kojima se razlikuje od drugoga spola. Međutim, ako muškarci postanu feminizirani, tj. nalik na žene, a žene nalik na muškarce, ovaj prirodni poredak će biti poremećen i on će se raspasti.
Od onih koje su prokleli Allah dželle šanuhu i meleci Njegovi i koji su prokleti i na dunjaluku i na ahiretu, Resulullah – alejhi’s-selam – spomenuo je onoga koga je Allah dželle šanuhu stvorio muškarcem ali je on postao feminiziran imitirajući žene, i onu koju je On stvorio ženom a ona postala maskulinizirana imitirajući muškarce. Stoga je Božiji Poslanik – alejhi’s-selam – zabranio muškarcima da nose žutu odjeću (op. prev). Muslim u svome Sahihu prenosi da je hazreti Alija kazao: “Božiji Poslanik – alejhi’s-selam – mi je zabranio da nosim zlatni prsten, svilenu i žutu odjeću!”
Muslim također, preko Ibni Amra, prenosi jedan hadis u kojem se kaže: – Božiji Poslanik – alejhi’s-selam – me vidio kako nosim dvije žute haljinke i rekao mi: “Tako se odijevaju nevjernici! Ne nosi takve haljine!”