Piše: Esad Bajić
Na Arefatu, pred desetinama hiljada ljudi Poslanik, a. s., 632. godine, prilikom obavljanja hadža, drži govor. Drži govor najvećem skupu kojem se ikad obraćao u životu. Skupu koji je svjedok uspjeha njegove poslaničke misije. I u tom govoru on ne kazuje o hadžu – iako su svi tu upravo zbog hadža. Ne objašnjava obrede. Ne drži fikh-ders o ihramu, tavafu, sa’ju, ne govori ni o namazu…
Govori o društvu. Govori o međuljudskim odnosima, o svetosti života, o pravdi, časti, ekonomiji, jednakosti, odnosu prema ženi, porodici, o potrebi čuvanja onoga što je ostavio kao smjernicu (Kur'an i sunnet). Govori o onome što zajednicu čini zdravom, a ummet stabilnim.
U tom trenutku, u tom govoru – koji je svojevrsna završnica njegove misije – Poslanik ne iznosi propise, nego vrijednosti. Ne govori o formi, nego o smislu. Ne govori o tome šta muslimani rade tokom hadža, nego o tome kako treba da žive kad hadž prođe. Ono što govori tada – govori da ostane iza njega. Govori zajednici koja više neće imati njegov fizički glas, ali će imati njegovu riječ. Zato se može reći da njegov govor na Arefatu sadržava “društvene šarte “. ato se može reći da njegov govor na Arefatu sadržava “društvene šarte” – temeljni etički i društveni dokument islamske tradicije.
S druge strane, pred samu smrt, kada više ne govori masi nego leži okružen nekolicinom najbližih, njegove posljednje riječi, kako bilježe predaje, bile su: “Namaz, namaz! I ono što vam ruke posjeduju…“
To više nije govor zajednici, to je savjet čovjeku. Intimna, kratka poruka srcu vjernika. Nije više riječ o uređenju svijeta, nego o održavanju veze s Bogom i pažnji prema onom što je u našoj nadležnosti. To jasno pokazuje mjeru, redoslijed i prioritete – jasno razlikovanje između javnog i privatnog, strukture i duhovnosti, zajedničkog i ličnog. Danas često koristimo obrnutu metodu. S minbera često i najglasnije opominjemo ljude na namaz, post, hidžab, abdest, ali rjeđe govorimo o svetosti tuđe časti, o zloupotrebi moći, o nepravdi, o socijalnoj odgovornosti, o rastućoj kamati i dužničkom ropstvu, o narušenim brakovima i izgubljenoj mjeri u jeziku i sistemu vrijednosti.
S druge strane, kad se vjerski govornik nađe s jednim čovjekom ili manjom skupinom, tada često priča o državi, sistemu, partiji, “geopolitici” – kao da je to privatna stvar.
Kao da smo izgubili osjećaj za mjeru i kontekst. Kao da vjeru više vezujemo za ponašanje pojedinca u džamiji, nego za stanje među ljudima izvan nje. Možda zato naše riječi, iako vjerski ispravne, često ne mijenjaju ni srca ni svijet. Jer su upućene na pogrešno mjesto, pogrešnim tonom i pogrešnom logikom.
Poslanik je, kako sam ja shvatio, govorio da bez uređene zajednice ni najpobožniji čovjek ne može lahko opstati. I da ni najpravednija zajednica ne može opstati bez čovjeka koji klanja.
To je ravnoteža. To je metod. To je ono čemu se moramo vratiti ako želimo govoriti kako je on govorio.
Dakle, Poslanik, a. s., u javnosti ostavlja okvir zajednici – red, poredak, vrijednosti koje će je držati uspravnom. A u svojoj posljednjoj tišini, oči u oči s čovjekom, ostavlja srž: namaz i odgovornost. Prvom čuvaš vezu s Gospodarom, drugom čuvaš ono što ti je povjereno. Jedno te uzdiže, drugo te utemeljuje. A između ta dva, raste čitav život – sve što radimo, odlučujemo, volimo, gradimo i nosimo.
Kada se ta dva pola zamijene – kada zajednici govorimo samo o namazu, a pojedincu o sistemima, kada izgubimo osjećaj svetosti tuđeg života, imovine i časti, kada nas vodi snalažljivost umjesto povjerenja – tada ne nestaje islam, ali nestaje poredak koji ga čini prepoznatljivim i djelatnim. Tada ni forma ni duh ne pronalaze svoje mjesto.
Naravno, ovim nisam htio reći da Poslanik, a. s., tokom svog života nije većim skupovima govorio o namazu i obrnuto, samo podsjetiti na ova dva momenta s kraja njegovog dunjalučkog života, onako kako ih ja vidim.
Poslanikov govor na Arefatu:
„O ljudi, poslušajte moje riječi, jer ne znam hoću li se više ikada sresti s vama na ovome mjestu nakon ove godine.
O ljudi, zaista su vaši životi, vaši imeci i vaše časti sveti i nepovredivi, kao što su sveti ovaj dan, ovaj mjesec i ovaj grad.
Sve što je pripadalo džahilijjetu stavljeno je pod moje noge i ukinuto.
Ukinuta je krvna osveta iz vremena džahilijjeta. Prva krv koju ukidam jeste krv moga rođaka Ibn Rebie ibn Harisa.
Ukinuta je i kamata iz džahilijjeta. Prva kamata koju ukidam jeste kamata moga amidže Abbasa ibn Abdulmuttaliba. Ukinuta je u potpunosti.
Bojte se Allaha u pogledu žena. Vi ste ih uzeli pod Allahovom zaštitom i učinili sebi dozvoljenim Allahovom riječju. One imaju prava kod vas, a i vi imate prava kod njih.
O ljudi, vaši robovi i sluge su vaša braća. Hranite ih onim što i sami jedete i odijevajte ih onim što i sami nosite. Ne opterećujte ih preko njihovih mogućnosti.
O ljudi, vaš Gospodar je jedan i vaš otac je jedan. Svi ste od Adema, a Adem je od zemlje. Nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti bijelac nad crncem, niti crnac nad bijelcem, osim po bogobojaznosti.
Musliman je brat muslimanu. Nije dozvoljeno uzeti od njegovog imetka osim ono što on dragovoljno da.
Nemojte se nakon mene vraćati u nevjerstvo tako što ćete jedni druge ubijati.
Ostavio sam vam ono čega ako se budete držali, nećete zalutati: Allahovu Knjigu.
Neka prisutni prenese odsutnome. Možda će onaj kome bude preneseno bolje razumjeti od onoga koji je čuo.“
Tada je Poslanik upitao:„Jesam li dostavio?“
Ashabi su odgovorili:„Jesi.“
A on je, s.a.v.s., rekao: „Allahu, budi svjedok.“
(Preporod.info)