Prikaz knjiga

Šta su meni ptice

27 Augusta, 20260

Fajko Kadrić, Šta su meni ptice: prikaz

Šta su meni ptice je najuvjerljiviji roman o podrinjskom ratu koji sam pročitao, i knjiga koja mi je dala odgovor za kojim sam tragao u desetinama drugih knjiga o agresiji i o događajima u Podrinju od 1992. do 1995. godine: zašto se podrinjska slobodna teritorija nikada nije ozbiljno pokušala spojiti s tuzlanskom. O njemu kasnije nakon što predstavim knjigu.

Knjiga, kazivač i forma

Roman ima podnaslov: kazivanja Ekrema Redžića. Kadrić je od kazivanja Ekrema Redžića napravio roman, sačuvavši pritom njegov način govora i njegov pogled na događaje.

Podatak
Autor Fajko Kadrić, rođen 1965. u Skugrićima kod Vlasenice
Kazivač Ekrem Redžić, rođen 1965. u selu Džemat kod Vlasenice, prijeratni vlasenički taksist, u ratu kurir i vodič, danas živi u Ženevi
Izdanje po kojem citiram 3. izdanje, Off-set, Tuzla, 2022, 263 strane
Urednik Mirsad Kunić
Recenzenti Željko Grahovac, Mirsad Kunić
Kompozicija 42 numerirana poglavlja

 

Na posljednjoj stranici knjige spominju se četiri imena: Ekrem, Besim Topalović, Ahmo Jurakdžić i Enis Čeliković. To su ljudi koji su, kako piše, nebrojeno puta razbijali potpunu i sistemsku blokadu Cerske i Podrinja, nosili lijekove i sanitetski materijal kroz okupiranu teritoriju i izvodili ranjenike koji su mogli prepješačiti stotinjak kilometara. Roman je njihov posao preveden u književnost.

Fajko i Ekrem rođeni su 1965. godine, u istom kraju. Redžić je proživio ono o čemu Kadrić piše. Zbog toga ovo nije sirovo svjedočenje kojem forma nedostaje niti izmišljeni kurir kojem nedostaje iskustvo. Jedan čovjek govori, drugi prebaca u jezik romana, a obojica znaju da se lagat smije samo o mrtvima, i to iz milosti.

Na četvrtoj stranici stoji moto o ljudima koji vjeruju da su sloboda i smrt neodvojivi od čovjeka, i ispod njega uobičajena pravna formula da je svaka sličnost s drugim ljudima i događajima slučajna. Ta formula je ovdje gorka šala. U knjizi nema ni jednog imena koje ne bi moglo izdržati provjeru na terenu.

Ptice

Naslov je zagonetan sve do pedeset devete strane. Kurirska grupa odmara u šumi i čeka noć. Iza panja izviri češljugar, odmjeri ih i odleprša nisko nad zemljom. Tek tada Ekremu pada na um da, ko zna otkada, može biti i od prve granate, nije čuo ptičji pjev. Pita naglas: “Ljudi, šta se desi sa pticama kad se zarati?” Besim mu odgovori kao da čita iz knjige: “Ptice, kao i divljač, napuštaju nesigurna staništa čim odgoje mlade da mogu letjeti ili pješačiti.” Ekrem na to promišlja: Dakle, onaj češljugar još nije evakuisao porodicu, ja jesam i sad ja ne znam gdje su, oni ne znaju gdje sam ja.

Ptice su u romanu znak da na nekom mjestu još ima života. Njihov nestanak govori o ratu više nego mnogi opisi razaranja. Na zadnjoj stranici, četiri godine poslije, on čeprka po tuđem bunjištu u Živinicama i konstatuje da nakon češljugara u vlaseničkim šumama nije vidio pticu. Vrapce koje tada vidi odmah i raskrinka: svadljivi i brbljivi, nevjerovatno podsjećaju na ljude.

Između ta dva češljugara naslov dobije još dva odgovora. Prvi je ženski. Mlada udovica Alija, koja po ceranskim selima traži hranu za sedmero čeljadi, skida mu ruku s komadića suhog mesa i kaže: “Mi smo ptice što crva u gnijezdo nose i krepaju puna kljuna, a prazna stomaka.” Drugi je njegov vlastiti, izgovoren u noći kad se ranjen izvlači iz zasjede: Da ptica zavoli zemlju, mora ostati bez krila.

Knjiga je, dakle, ispričana iz pozicije čovjeka koji zna i jedno i drugo. On je četiri godine bio jedino živo što je preko te teritorije prelazilo bez ičije dozvole, i upravo zato je zavolio zemlju toliko da se od nje nije mogao odvojiti ni kad je mogao. U Srebrenici će ga, u onim čudnim noćnim letovima, topli zrak tri puta podići iznad popaljenog Džemata i tri puta spustiti pred istu kolibu, i svaki put kad zakorači prema vratima bude vraćen u krevet. A kad helikopteri Crvenog krsta polijeću sa srebreničkog stadiona, on ih gleda sa zemlje i prepoznaje vilinske konjice koje je kao dječak hvatao, privezivao koncem i upravljao im letom.

Putanja

Roman se očito namjerno kreće u krugu. Počinje u bijedi i završava u bijedi, počinje armiračkom žicom u očuhovim rukama i završava istom žicom u Ekremovim.

Prvih trideset stranica objašnjava kako je nastao čovjek koji će kasnije izdržati četiri godine na kurirskim stazama. Siromaštvo u Džematu, kuhano žito kao redovan obrok, čizme rudare za dva broja veće, pola godine kopanja šećerne repe u Obrenovcu i dvadeset očuhovih plata u nadutim džepovima, Milano i kafana kod Hamde i Zeke pod nadvožnjacima, pa povratak i taksi s dnevnim novinama pod vjetrobranom. Bez ovog uvodnog dijela knjige ostatak ne bi bio ono što jeste. Kurir koji će četiri godine nositi četrdeset kilograma uz brdo napravljen je ovdje, na posnoj zemlji i na podsmijehu, “ kad ga život na leđa obali, podsmijeh ga podigne na noge”.

Rat ulazi u knjigu kao administracija. Prvo mobilizacija u Han-Pijesak koju odbija, pa 21. april 1992. kad Vlasenicu zauzme buka tenkovskih motora i šenluk pijanih osvajača, pa propusnice i uvjeravanja da rata neće biti, pa predaja oružja pred Muhom i Vonkom Ajagićem. Stari legionar Ismet Čiko tad izgovara vizionarsku rečenicu kojoj se svi smiju: “E, moji hapani, ganjat će vas po šumama i klati k'o ovce.” Ekremov zaključak gledajući kako se rezervisti otimaju o te puške tačan je kao službeni nalaz: shvatio je da ih nisu predali državi i nekoj vlasti, nego bezvlašću i ubicama koji će to tek postati.

Dvije trećine knjige zauzima jedna radnja koja se stalno ponavlja: preći iz Cerske u Kladanj i vratiti se. Staza je svaki put ista, a svaki put se na njoj umire na drugi način. Jedanput je to Baljkovica i kolona civila razbijena na čistini u pola devet ujutro, jedanput zasjeda u kojoj ostane ranjen u prepone, jedanput noć u kojoj grupa posjeda po panjevima i tek ujutro vidi da je sjedila na zaleđenim tijelima Hajdarove grupe, a on sam na Hajdaru. Jedanput je to vo od sedam stotina kilograma koji legne pred četničkom linijom i ustane kad mu Ekrem uči Fatihu.

Pad Cerske u februaru 1993. prelom je i u romanu i u životu kazivača. Srebrenica nije spas, ona je logor u koji ga dovode pod pratnjom. Šest poglavlja o njoj najhladnije su napisane stranice u knjizi, i u njima je najviše stida. Potom Tuzla, pa Njemačka, pa dobrovoljni povratak u rat, pa juli 1995. i Baljkovica po drugi put.

Zadnje poglavlje je jednako nezaboravno. Na smotri brigade koju je crvotočio mir stoji čovjek koga Ekrem nikada nije vidio s puškom i objašnjava mu da litar znoja u miru zamjenjuje kap krvi u ratu, a njegovom četom komanduje skladištar s poručničkim zvjezdicama. Isti dan je razdužio pušku. Nekoliko stranica kasnije bivši komandant, sada činovnik, pita ga na izlasku iz ministarstva: “Ko ste vi?”

Zanimljivo je da u knjizi ima svega dva datuma. Hronologija se ne vodi, čitalac se orijentiše po godišnjim dobima, po imenima kota i po tome koja je linija pala.

Jezik i rečenica

Kadrićeva rečenica je kratka, zgusnuta. Leksika je zavičajna i neisprana. Šeper, mutvak, hamamdžik, zijanćer, savza, pritka od sibića, zlopnjak, naćve, hrka, bogaz, japadi, bunjag, muštuluk, nafaka, hise. Ni jedna od tih riječi nije tu da oboji rečenicu arhaičnošću. Svaka od njih znači nešto što se u knjizi radi rukama. Kad Ekrem kaže da se kuća heverila i runila, to nije jezički ukras nego stanje krova pod kojim je započeo život.

Dvije riječi knjiga je uzela i napravila svojima. Prva je paćarde, cigansku riječ iz milanskog kampa čije pravo značenje nikada nije saznao, a koju je iz prve prevodio u spasavaj se ko može. Na kraju joj da značenje koje je zaslužila: znati na vrijeme stati i odustati, i u njoj je skrivena umjetnost dugog života i smrti od starosti. Druga je krvopišan. Ona dolazi iz tajanstvene knjige koju mu je putnik zaboravio u taksiju, gdje stoji da mudri svoj boravak na dunjaluku zabilježe perom i mastilom, očajni vlastitom krvlju poškrope pregažene puteve, a onima između ostaje krvopišan trag mučna života. Poenta je u tome što Ekrem tu riječ doslovno proživi: ranjen u prepone, mjesecima provjerava boju svoje mokraće na snijegu i zaključuje da je krvopišan i vakat, i cijeli dunjaluk.

Kadrić često zatvori prizor rečenicom koja se može izdvojiti i citirati. Nekoliko bih izdvojio:

  • “Tišina nije odsustvo buke, ona je zbir svih buka koje su jedna drugu pojele, zato može biti glasna do neprijatnosti.” (159)
  • “Kako je lahko biti čovjek, dovoljno je ne činiti zlo i već si učinio dobro.” (126)
  • “Bijeda je kazan kojem je hrđa od svoje gladi pojela dno, pa je bez dna.” (229)
  • “Sreća je ne roditi se ovdje, dvije roditi se, a ne poginuti.” (138)
  • “Nebivanje je postojanija kategorija bivanja.” (222)

Humor je crn, suh i nikada na račun mrtvih. Na liniji iznad Kazana jedan pita šta je danas za ručak, a drugi mu odgovori da je isto što i juče, samo je malo rjeđe, i da im je so izostavljena po preporuci doktora za srce. Kad punica mora komšinicama kazati u šta je Ekrem ranjen, kaže: “U život.” Ta dva mjesta donose više za čitaoca od svake patetike koju bi knjiga mogla sebi dozvoliti, a ne dozvoljava.

Jedno od najzanimljivijih zapažanja do kojih sam došao čitajući ovaj roman jeste da u njemu gotovo nema pejzaža u uobičajenom književnom smislu. Priroda je uvijek taktička. Brdo je linija nadgledanja, potok je brisač tragova u koji se ulazi kad snijeg izdaje, snijeg je u istoj noći ubica i saveznik, grm je zaklon jer se prepucavajuća municija aktivira na najmanjem listu, a mjesečina je raspored vidljivosti. Jedna travka prebačena preko staze je vrata, i po njoj Besim čita je li prošao čovjek ili životinja, koliko je visok i je li progonjen. Od poznavanja terena, šume, potoka i snijega često zavisi hoće li čovjek preživjeti.

Grahovac u pogovoru Kadrića smješta u trougao sa Sušićem i Selimovićem. Meni je bliži Sušić, zbog iste gorske leksike i iste ironične tvrdoće. Ali pravo porijeklo ove rečenice je usmeno. Tako se govori na sijelu, a ne za pisaćim stolom.

Dokumentarni sloj: roman kao svjedok vremena i prostora

Ovo je dio zbog kojeg bih knjigu dao u ruke i čovjeku koga književnost ne zanima. Šta su meni ptice dokumentuje ono što je iz svih dosadašnjih podrinjskih knjiga redovno ispadalo: logistiku opsade. Kazuje direktno kako se u opkoljenom prostoru nabavljala so, kako se iznosio ranjenik i koliko je koštala cigareta.

Roman bilježi brojeve bez naglašavanja, onako kako čovjek navodi težinu koju je nosio.

Podatak Kako ga knjiga navodi Strana
Okupacija Vlasenice 21. april 1992, buka tenkovskih motora i šenluk pijanih osvajača, grad nije imao ko braniti 35
Prva organizovana kolona ka Kladnju od sto šest ljudi, šestoro je stiglo u Kladanj, petnaest se vratilo nazad; od ostalih osamdeset pet, četrdeset razmijenjeno 1995. iz logora Batković, četrdeset pet pobijeno u zasjedi ili kasnije kao zarobljenici 48–49
Teret kurira ranac oko četrdeset kilograma na leđima, borbeni ranac na prsima, lično oružje; blizu pedeset kilograma 71–72
Kladanj do šuma između Durića i Mršića četrdesetak kilometara u jednoj noći, zvjerskim stazama i šumskim putevima 57
Snagovo do Nezuka dionica se mogla pregaziti za jednu noć pješačenja 99
Crni vrh do naših linija na Nezuku ili Hajvazima oko pet kilometara, sahat vremena 106
Kurs u Cerskoj tri kilograma mesa za jedan kilogram kukuruza 90
Cijena u Srebrenici paklica cigareta sto pedeset njemačkih maraka; ručni sat zamijenjen za pet kilograma brašna 184–185

 

Medicinski dio je najteži. Ceranska ambulanta je ratna bolnica s nekoliko medicinskih tehničara i bez jednog jedinog doktora. Zavoji su rezani od čaršafa i konci se na njima osipaju. Dok kuriri nisu protabali stazu do Kladnja, amputacije su rađene naživo, i Ekrem pamti kako je izgledala i šta je pisalo na bočici koja je služila da ljude ofijuni. Dvorište bolnice vonja na kiseli kupus, i on je u početku tražio kacu, a poslije naučio da je to dah raspadanja iz rana. Iste bočice su nosili i u ratnu bolnicu u Konjević Polju, koja takođe nije imala ni jednog ljekara.

Najvažniji dokumentarni nalaz u knjizi nije ni jedan broj, nego jedno objašnjenje. Kadrić kroz Ekrema opisuje zasjedu kao zanat. Lokalni ljudi su po tjesnacima na kurirskim stazama danima čekali u snijegu, jer se u skrivenim džepovima hrka svakog očajnika nalazilo sve što porodica nije potrošila. Ranjenog bi prvo ohrabrili da kaže gdje je novac i ko ga je od poginulih imao, pa ga onda dotukli. Rečenica koja iz toga izlazi objašnjava više od bilo kakve studije: “Sjediti u zasjedi bio je veoma profitabilan posao i novo unosno zanimanje naših komšija” (122). I odmah uz nju ona druga: “Tu se skrivala tajna srpske spremnosti da se smrzavaju u zasjedama i da bez milosti pobiju i žene i djecu. Iza njihovih zlodjela nisu ostajali živi svjedoci” (122). Time je, bez ijedne teze, odgovoreno na pitanje zašto su ubijana i djeca.

Demilitarizacija Srebrenice u romanu stoji kao administrativna farsa viđena iz grada. Stranu riječ su, piše, tumačili tako da se puške više ne smiju otvoreno nositi. UNPROFOR na ulici ote pušku komandantu Tursunu. Četnicima, otprilike, još nisu javili ništa, pa povremeno na grad ispale po granatu ili dvije. I onda nalaz koji bi trebao stajati u svakom izvještaju o zaštićenim zonama: “Nekada je hiljada granata ubijala jednu ili ni jednu osobu, sada je jedna, odnosno dvije, jedna za drugom kako su ih i bacali, ubijala na desetine” (185). Prva učini ljude opreznim, druga ih zatekne skupljene.

Iz jula 1995. roman daje nekoliko detalja koje nisam našao u drugim knjigama: helikopter koji se srušio u Žepi jer je te noći bilo vatri koje nisu bile signalne, pa je pilot njih prije uočio; Komandanta koji je prije nekoliko mjeseci prebačen u Tuzlu i sada se ne može vratiti; Bećinu procjenu da je prekasno slati bilo koga, jer će za tri dana, koliko kuririma treba da stignu gore, đavo u Srebrenici i večerati. Pa Baljkovica po drugi put, Smajkanov pronesen nedoklan, Vejz koji na motoroli zaklinje brata sjećanjem iz djetinjstva da dokaže da nije provokator, kolone žena i djece koje Srbi prebacuju do kanjona Drinjače ispod Turalića, i vijesti o strijeljanjima u Novoj Kasabi i Cerskoj. Bećir Mekanić pogine u povratku na mini, na stazi kojom je otišao i koja je u međuvremenu zapriječena, a njegovo tijelo te večeri pokažu na njihovim televizijskim vijestima, pored Drinjače.

Kadrić je nesumljivo svjestan da ovaj roman ima I jednaku dokumentarnu vrijednost. Dok ranjen leži pod međom i čeka da mu se iscijedi krv, Ekrem misli: “O ovome će, oni koji sada sjede u toplom, pisati knjižurine i vjerovatno zaboraviti da spomenu Cersku i nas male ljude, kurire, koji su uporno razbijali okove izolacije. (…) Naša glad, ušljivost i šugavost kvarile bi romantičarski doživljaj rata. Zato o nama u knjigama neće biti ništa, a u zemlji će biti sve” (148).

Komanda i narod: igre prijestolja u opkoljenom Podrinju

Ovo je, po mom čitanju, najhrabriji dio knjige. Kadrić ne optužuje nikoga, samo pusti kurira da ispriča šta je vidio.

Počinje odmah, u maju 1992. Ljudi se skupe u šumama između Begića, Durakovića i Džemata, bude ih oko tri stotine, oružja taman za jedan slab pješadijski vod, a vođe nema: “Oni za koje smo glasali i što su pobijedili zahvaljujući nama, pobjegli su. Ako su oni glava naroda, mi smo bili odbijen rep koji se bacakao po vlaseničkim selima, da zabavi aždahu dok se glava iskobelja” (39). Kasnije, u Cerskoj, kad vidi punu kuću izbjeglica koje su pričama da rata neće biti vratili iz Tuzle, dodaje jednu rečenicu koja zatvara temu: “Odgovorni su bili na sigurnom i od rata i od moga bijesa” (62).

Zatim dolazi Nurif Rizvanović, sa četiri stotine uniformisanih boraca, svi Podrinjci. Njegov dolazak otkloni osjećaj beznadežnosti. Hoda po liniji kao po svojoj njivi, hvata se za glavu kad vidi tri plitka rova i jednu zemunicu, i naredi osam rovova, duboku tranšeju i rezervnu liniju stotinu metara iza. Ekrem ga poredi s onima koji borcima za cijelo to vrijeme nisu izlazili na liniju makar da ih vide, i piše: “Obišao je sve linije sastavivši pun krug i ne znajući da time pod svoju nesreću potura još jedan točak” (86).

Početak novembra 1992, Konjević Polje: “sastali su se svi lokalni komandanti, mjerili se ko je od njih najveći” (106). Nurif na sastanak ne dođe, nego pokuša otići s malom grupom. Njegovi obavještajci, isti oni koji su mu šaptali da je vrijeme da bježi, jave Srebreničanima da mu naprave zasjedu čim pređe Jadar. Zarobljen je, svezan, umlaćen kao guja i takav doveden pred neuk narod da mu sudi za navodne izdaje i za pad teritorije od Snagova do Glađi. Tu Kadrić napiše jednu od najtačnijih rečenica o našem narodu uopšte: “A narod je nemilosrdan prema vođama koji su prema njemu bili mehki” (107). Nurifa odvedu prema Srebrenici, ležeći u frezi pod nogama vojnika, i u nju nikada nije stigao.

Tri dana poslije vojska siđe niz Udrč, s Komandantom na čelu, i zbriše sve na Glođanskom brdu. Onda dolazi rečenica koja o tome govori više od bilo kakve analize: “Ova briljantna akcija izbrisala je Nurifa iz narodnog sjećanja” (107). Pobjeda upotrijebljena da se izbriše čovjek. Isto se, nekoliko strana dalje, ponovi s Bećirom Mekanićem, koji je krajem septembra sa šakom boraca u dubokom zaleđu slistio četu, a onda, čim je čuo da su u Konjević Polje stigli komandanti iz Srebrenice, nestao i ostavio im lovorike. Ekrem zaključuje: “Uvjeren sam da je neko imao nešto protiv njega. Igre prijestolja u krvavom Podrinju su započele i četnici su mogli da predahnu” (109).

Iz te iste afere izlazi i položaj kurira. “Tek kad se razvrzlo kolo sa Nurifom, shvatio sam da su nas vodiče i kurire željeli imati na oku, da kojim slučajem nismo vrbovani od njegovih ljudi da ih tajno izvedemo iz karabudžaka” (108). On već ima usmenu naredbu da ni jednu osobu po vlastitoj odluci ne smije odvesti iz Cerske, i da o tome ko ide i šta se nosi odlučuje komandant (106). Nakon Nurifa ga drže i dalje od linije, jer bi mogao pobjeći (109). Kurir je, dakle, istovremeno najdragocjeniji čovjek u opsadi i najsumnjiviji, i oboje iz istog razloga.

U Srebrenici se to zaostri. Sudovi su Ekremovi i izgovoreni su bez uvijanja: “Srebreničani vole sebe i vlast, respektuju jačeg, to smo vidjeli u Konjević Polju” (178); “ovdje je pravo kod jačega, a ko je slab, na njemu i zec mantrak naoštri” (180). Prazne stanove čuvaju ljudi koji se brane izmišljenim vezama s komandom i Komandantovim autoritetom, a “Komandant o tome nije imao pojma. Vjerovatno bi se nasmijao da je znao koliko je u Srebrenici bilo njegovih kuća. Jedini pozitivan osjećaj u tom logoru bio je strah od njega” (188).

Jedan pasus je posebno dojmljiv: “Kad veliko zlo hoće da se zgodi, prvo pobjegnu oni što su na jaslama vlasti tovljeni. Bježe, jer su dobro obaviješteni. (…) Kad svi oni odu, ostane obezglavljen i neuk narod i bude kako zlo hoće” (132). I detalj koji pokaže da se klasa u opsadi nije izgubila: “Viđenije porodice iz Vlasenice primane su kod viđenijih ljudi iz Cerske. Mi, fukara, živjeli smo gdje moramo ili tamo odakle nas niko neće istjerati” (136).

Moj lični doživljaj: pitanje na koje mi je ovaj roman ponudio odgovor

Pročitao sam desetine knjiga o Podrinju. Svjedočenja, monografije, zbornike, sudske nalaze, dnevnike. Iz svih njih sam izlazio s jednim pitanjem koje mi nijedna nije razjasnila: zašto se podrinjska slobodna teritorija nikada nije ozbiljno pokušala spojiti s tuzlanskom. Gledao sam kartu i nisam mogao vjerovati da se taj pojas nije probio. Odgovore koje sam dobijao mogao bih svesti na dva: bilo je nemoguće, i bilo je politike. Ni jedan me nije zadovoljio.

Ovaj roman mi je odgovorio, i to dva puta. Prvi put geografijom, drugi put jednom rečenicom.

Geografija stoji na sto šestoj strani. Ekrem piše da se od početka rata do neki dan moglo njihovim popaljenim selima ići slobodno do samog Zvornika, pa skrenuti blago ka zapadu i Snagovom ići do Crnog vrha, na samo nekoliko kilometara od Kalesije. Bio je tamo jedanput i ne može se načuditi što se taj tanki četnički kaiš teritorije nije mogao raskinuti. Pita bez nuđenja odgovora: ako je Tuzla imala svoje razloge da ne učini ništa, šta su bili razlozi naših komandanata da ne pokušaju. Pa doda ono što zna svaki čovjek koji je tim brdima hodao: od Crnog vrha do naših linija na Nezuku ili Hajvazima moglo se stići za sahat vremena, to je udaljenost od oko pet kilometara, prostor nije naseljen, šumovit je i gorovit i s lošim šumskim putevima, što bi našima dalo taktičku prednost, jer u šumi oklopna mehanizacija i artiljerija ne vrijede mnogo.

Pet kilometara. I na toj istoj stranici, u sljedećem pasusu stoji: “Bio je početak novembra, u Konjević-Polju su se sastali svi lokalni komandanti, mjerili se ko je od njih najveći.” Kadrić je dvije činjenice stavio jednu pod drugu i pustio me da sam napravim rečenicu.

Drugi odgovor je scena pada Cerske, i ona je ono što me u ovoj knjizi najviše opečatilo. Februar 1993. Linije su pale, Skugrići su pali, Ramo Rović je ostao ranjen u rovu i nestao, i Ekrem s nekoliko ljudi još drži rovove za koje su godinu dana krv pišali. Onda dođe Besim i kaže mu da se komanda i nešto ljudstva izvuklo na Udrč i da ih večeras vode za Kladanj. Nudi mu da ga nose, jer jedva hoda. Ekrem odbija, i u sebi, bez ikakve mržnje prema njima, zabilježi ono zbog čega sam ovu knjigu stavio iznad svih ostalih:

“Znao sam da će komanda prije izginuti u četničkoj zasjedi, nego otići u Srebrenicu. Dovoljno bi im bilo da samo dođu, da ih niko ni prstom ne takne, tu bi bili niko i ništa, od toga bi pukli napoprijeko. Visoke pozicije su klizava brvna nad provalijama po kojima se plazaju guje.” (168)

Jedan kurir koji jedva hoda zna zašto ljudi koji su mu komanda idu stotinu kilometara kroz zasjede prema Kladnju, a ne četrdeset prema Srebrenici. Zato što u Srebrenici komandant već postoji, i oni bi tamo bili niko. Spremniji su poginuti na putu za Tuzlu nego doći živi tamo gdje će biti niko i ništa.

Istog jutra, dok se komanda već izvlači, narod ide u drugu stranu. U Hrnčić-Polju granate padnu na masu skupljenu oko vozila s oznakama UN-a, i oni iz snijega skupljaju komade ljudi i prepolovljenu djecu i u ćebadima ih unose u garažu. UNPROFOR je pobjegao. Ekrema narod salijeće da ih vodi za Kladanj, obećavaju da će ga nositi, a on laže i bježi od njih jer zna da je ići po Besimovim tragovima oplaznuti se u smrt. Kad konačno pristane i kad mu šepava noga sama od sebe prestane šepati, dođu po njega. Odvedu ga u komandu, i Komandant mu, sa smješkom, kaže: “Pošao si za Tuzlu.” Pa ga pita zna li šta se u svim vojskama svijeta radi s dezerterima. Pušten je na Smajkanovljevu garanciju, s rečenicom koju mu Smajkanov kaže na izlasku: “Ekreme jarane, naše glave su u tvom rancu.” A onda, na kraju poglavlja, suva kao nalaz: “Rekoše mi da će me otpratiti u Srebrenicu, kao da sam upravo tu privilegiju tražio i dobio od Komandanta” (174).

Dakle: komanda ka Kladnju, kurir pod pratnjom ka Srebrenici, i narod za njim. Poglavlje se završava na betonskom ivičnjaku pred devastiranom benzinskom pumpom, gdje on sjedi i gleda rijeku svog naroda kako se ulijeva u Srebrenicu. Dvije i po godine prije jula 1995. roman je već postavio sve što je trebalo postaviti.

Nakon što je gledao kako se jedini stvarni pokušaj proboja s civilima na Baljkovici raspada, Ekrem ne krivi ni teren ni četnike. Kolona je stala na tri kilometra pred Nezukom u četiri sata, u momentu kad još ima zaštitu noći, i udarila tek oko pola devet ujutro, na čistinu i u vrijeme kad protivnik može upotrijebiti sve što ima. Njegov sud je sud čovjeka koji zna: “Kada bi mi neko do Ružne vode iznad Vlasenice neprimijećene doveo deset hiljada ljudi, ja bih ih do zore doveo u Kladanj, a da ih četnik zlim okom ne pogleda” (99).

Naravno, ovo nije historijski sud, i roman to ne tvrdi. Ovo je čitanje jednog čovjeka s jednog brda, i ono ima svoje slijepe uglove. Ali je prvo mjesto gdje sam to pitanje čuo izgovoreno naglas, i izgovorio ga je čovjek koji je obje staze prepješačio i obje komande vidio izbliza. Poslije svih tih knjiga o Podrinju, ovo mi je zatvorilo upitnik.

Likovi u romanu

Kadrić likove ne opisuje. On im da jedan pokret ili jednu rečenicu i time je posao završen. To je stari, teški način karakterizacije i on ga drži kroz cijelu knjigu.

Besim Topalović je drugi junak romana i njegov moralni centar. Električar iz prigradskog vlaseničkog naselja koji je naučio čitati šumu kao dokument. Preko staze prebaci ostrugu ili zapne mladicu i to zove vrata, pa iz njih zna je li prošao čovjek ili životinja, koliko je visok, iz kojeg je pravca naišao i je li progonjen ili progoni. U okupiranu Vlasenicu uđe pod šeširom, s puškom na leđima, i vrati se s pivom i cigaretama kupljenim na veresiju. Kada Ekrem kaže da jedva pušku nosi, a dvoje iznemoglih ljudi leži u snijegu na najopasnijoj dionici, Besim odgovori s dvije riječi: “Nosit ćemo ih.” Imao je bezbroj prilika nekoga ubiti ili zarobiti i govorio je da nam to ne treba. Za sebe je nosio i metak i bombu. Poginuo je 1993. izlazeći iz Srebrenice, sa Sejom Čupom, i tijelo mu nije nađeno. Ekremov sud o njemu je i sud o sebi: “Sve greške koje sam ja pravio, pokušavajući da izađem, napravio je i Besim, ali on nije bio od onih koji odustaju i koji su imali uho za paćarde” (220).

Ramo Rović, građevinski radnik u civilstvu, jedini je pravi heroj odbrane Cerske: “Dok je Ramo bio živ, Medoš je bio naš” (141). Smrtno ranjen, poslednjem koji se izvlači predaje pušku, a za sebe kaže da je njegovo gotovo. Tijelo su mu odnijeli kao trofej. Ekrem zaključuje: “njegovom smrću pala je Cerska” (166).

Fatimica je dijete i godinama i tijelom, a umom starica. Prije nego što Ekrem krene u Cersku, skine sa svog vrata zlatan lančić i da mu ga za njegovu tek rođenu kćerku, s riječima “ako me ne bude kad se vratiš”. Zarobe je komšije i odvedu u Vlasenicu dok on kasni jedan dan. Lančić izgubi u zasjedi i otkrije to tek u tuđem podrumu, kad mu nešto šapne njeno ime. Cijela ta ljubav, koja ljubav nikada nije smjela biti, stane u jedan odgovor. Mladić ga upita šta mu je ona, a on kaže: “Nako.” Pa doda da mu je to pitanje bilo najočekivanije i da na njega nije imao odgovor. Ovaj lik je poseban u romanu po tom što nema pandama u stvarnom životu. Ona nikad ništa ne uradi protiv njega. Ona je onaj on koji je uhvaćen. Ista radnja, isti teren, isti dan, drugi ishod. To je preživjelačka krivica koja je dobila lice i ime, i zato se ne mijenja jer ne smije. Da se promijeni, prestala bi biti mjera onoga što je njemu moglo biti. I to onda objašnjava i njenu nedovršenost u romanu. Nije ona nedovršena zato što je on nije stigao upoznati. Nedovršena je zato što je takav lik dovršiti znači presuditi sebi.

Alija je jedini lik u knjizi koji rat pobijedi na njegovom vlastitom terenu. Dvadeset godina, propao brak, sin od godinu, bolesna mati, troje mlađih. Obilazi ceranska sela i ne prosi. Kad joj jedan ponudi pet kilograma brašna za seks, ubijedi ga da brašno da odmah, a ona će doći kad padne noć, i ne dođe. Kad joj Ekrem htjede dati komadić suhog mesa, ona mu ruku s čakijom skine s mesa i kaže da ga ponese sinu, jer su oni ptice koje crva u gnijezdo nose. Na kraju, ispod pretrpanog kamiona UNPROFOR-a, dijete prebaci preko glava naroda, a njemu u lice baci mahramu da ima čime pantalone vezati.

Očuh Mehemed, Meša, nosi na dlanovima najdublje ureze od armiračke žice. Petnaest godina je odrobijao za davljenje čovjeka koji se u hotelskom restoranu hvalio šta je u prošlom ratu uradio muslimanskoj nejači i kućama. O tome nije pričao nikada, bojao se vlasti i zazirao čak i od poštara, a pastorke nije tukao nikad i branio ih je i od vlastite majke. Odgovor na pitanje koje je Ekrem godinama prevrtao, kako je blag čovjek to mogao uraditi, dolazi na dvjesta dvadeset i četvrtoj strani: “Nije to mogla uraditi samo bol, nosio ju je godinama, umrla bi sa njim, da na nju nije pala uvreda izrečenog nekajanja.” I onda, kao presuda: “Meša nije ubica!”

Šuko je čovjek koji je iz Švicarske došao po sina. Potkupio je nekoga da mu javi kad kurir dođe u Cersku, priključio se koloni i tek pred Ekremovom kolibom iz ranca izvadio dvogodišnje dijete, kao zeca iz šešira. Dijete će cijelim putem šutjeti, dok se odrasli ratnici te noći histerično deru kad otkriju da su zaspali na zaleđenim tijelima. Rečenicu iz te scene moram prenijeti: “Samo su nas krupne dječije oči korile staračkom strogošću.”

Bunar nosi tragikomičnu poentu cijelog rata. Grdosija o čija su se ramena na svadbama po dvojica vješala dok on trojicu šamara, dobije papire za Hrvatsku, i to ne zbog junaštva, nego zato što mu je žena javila da se preudala. Vrati se neobavljena posla i ispriča šta ga je zaustavilo: žena mu je, korak ispred nove familije, predala raport i rekla da ih pusti da žive, jer su se s njim dovoljno napatili. “To napatili razoružalo me. Ne, nije me razoružalo, zgnječilo me kao crva, još me bilo i sramota što dođoh.”

Hodža iz vlaseničke Hajrije prošao je kroz rat kao čovjek kojeg je spasio pravoslavni pop Golijanin, pa je zbog toga svima bio sumnjiv. On je taj koji, kad se kolona od dvadeset šest ljudi izgubi između linija i počne paniku, stane uz Ekrema: “Ekro, svi smo mi odrasli ljudi. Ni za koga ti nisi odgovoran osim za sebe. Idi kuda misliš da treba, mi ćemo te slijediti.” U šumi uzima abdest zemljom, jer vode nema, i Ekremu, koji to prvi put vidi, kaže: “Allah je u svemu dao olakšicu za čovjeka, a mi smo nezahvalni.”

I tu je i Merimica, bratova kćerka, siroče sa živim roditeljima, ošišana naćelavo i ušljiva, koju on kupa i tupka na krilu. “Merimica ni za koga ne pita, zbog toga ne liči na dijete.”

Etika: paćarde i Fatiha, obarač i sramota

Uz sve navedeno ovaj roman vodi jednu moralnu raspravu. Prvi njen pojam je paćarde. Riječ je donio iz milanskog kampa, gdje je značila znak za uzbunu i gdje je iz prve shvatio da znači spasavaj se ko može. Na kraju rata joj da pravo značenje: znati na vrijeme stati i odustati, i u njoj je skrivena umjetnost dugog života i smrti od starosti. Tim pojmom ovaj roman razvrstava sve likove. Nurif Rizvanović je znao svašta i nije znao paćarde (108). Bećir Mekanić je izgledao kao da je riječ odnekud znao, pa se na vrijeme izgubio iz Konjević Polja (108). Besim nije bio od onih koji imaju uho za paćarde, i poginuo je (220). Romi od kojih je na kraju kupio zgarište znali su osjetiti trenutak kad treba otići, i imali su za to riječ koju nikome ne objašnjavaju (246). Neki od njih znali su kada treba odustati, drugi nisu znali ili nisu mogli. Kadrić ne daje jednostavan odgovor na pitanje ko je od njih bio u pravu.

Drugi pojam je Fatiha. Jedina sura koju zna napisala mu je žena, latinicom i krupnim slovima, da se na dženazi ne bruka. Od tog papirića nastane cijeli njegov odnos s Bogom, i taj odnos je u knjizi opisan tačnije nego u većini pobožnih knjiga, upravo zato što nije pobožan. Kad vo od sedam stotina kilograma legne pred četničkom linijom pola sata prije zore, on sjedne uz volovsku glavu i uči Fatihu, i vo ustane. Kad se ranjen izvlači kroz potoke i poželi učiniti dovu, zapetlja se i umjesto molbe izgovori psovku, pa počne ispočetka. Kad se jednom pohvali hodži da mu Bog pomogne čim prouči dovu, hodža mu sa smiješkom kaže da Allah mazlumu dovu ne odbija, a on odgovori uvrijeđeno: “Budi i ti mazlum.”

Roman na desetak mjesta bilježi i prilike u kojima je mogao ubiti bez ikakvog rizika i nije. Komšije koje po njegovim njivama čuvaju njegova goveda. Dvojica vojnika koji mu prođu na pet metara dok leži u žilama bukve. Vladan Ostojić, kojeg je u izvlačenju imao na nišanu, prepoznao i pustio da se dokopa jaruge, pa se poslije, gledajući svoje blatnjave drugove, osjećao kao izdajnik. Cijela porodica u Begićima, tri generacije, koja 1993. skuplja šljive po njegovom selu, i njegova odluka da ih ne pobije, i misao da bi bilo najbolje iskoračiti iz grmlja i pustiti ih, neka govore: “Ekrem Zadin nas nije htio pobiti” (224). Objašnjenje mu je: “Nešto je u nama mehko, mekše od pamuka, zato u računu sa njima prolazimo ovako krvavo” (124). Jedina osveta koju u četiri godine izvede jeste da se u kolibi iz koje su ubice čekale u zasjedi popiša po stolu i izađe (227).

Strah je u knjizi stalno prisutan, ali ono što Ekrema najčešće pokreće jeste sramota. Sramota ga je što je jedino sposobno muško u kući punoj žena, sramota ga je pred mrtvima koje nije mogao zaštiti, sramota ga je pred amputircima u Srebrenici koji ga škartiraju iz svojih redova jer njegova rana nije za pokazivanje, pa čak i tada on svoje rane krije. U julu 1995, na Baljkovici, piše: “Sramota me svakog prepoznavanja. Od prvog pogleda vidim koliko mi izgledamo bezobrazno ugojeni i njegovani” (241).

I još jedna sitna etika, koju prije ovoga nisam nigdje pročitao. Kurir je nosio i vijesti, pa je morao naučiti šta se radi s istinom o mrtvima. Prvo je lagao šutnjom, pa onda uvjerljivo: “Za one za koje sam pouzdano znao da su nastradali, govorio sam da ništa ne znam” (59). Pa se to slegne u tešku rečenicu: “Voljeli su moju laž, a ja sam mrzio njihova pitanja” (103).

Zadnja stranica. Sjedi na truhlom cjepalu u dvorištu izgorjele kuće koju je kupio od Roma, oko šaka namotava zahrđalu armiračku žicu i ona mu se usijeca u meso. Onoga koga davi ne vidi, ali ga osjeća, i u njegovoj patnji otkriva dosad nepoznato zadovoljstvo, do siline strasti zaljubljenog. Pa dodaje: “I mir ima svoje strahote i prikaze. Manje su krvave i manje brutalne od ratnih, ali su mnogo strašnije. A najveće strahote mira smo mi, preživjeli ratnici, čije usluge više nisu potrebne nikome” (247).

Prijedlozi za nova izdanja

Šta su meni ptice spada u sam vrh romana koji su kod nas napisani o ratu, i to po četiri osnove.

Prvi je rečenica. Drugi je ono što Kadrić radi s pejzažom, jer je od prirode napravio taktičku kartu, pa se kod njega poznavanje terena pretvara u pitanje života. Treći je forma kazivanja, u kojoj ni svjedok ni pisac ne preuzimaju cijelu knjigu. Četvrti je ono što je najrjeđe: roman odbija i pozu žrtve i pozu junaka. Recenzent Kunić je u svom tekstu dobro vidio prvo, da ovaj junak ne pristaje da bude žrtva. Meni je važnije drugo, da ne pristaje ni da bude junak, i da sebe na zadnjoj stranici ostavi s armiračkom žicom u rukama i bez oprosta.

Za knjigu koja ima ovoliku dokumentarnu vrijednost, treće izdanje ne nudi ni kartu, ni hronologiju, ni registar mjesta i imena. Čitalac koji ne zna teren između Vlasenice, Cerske i Kladnja izgubi dobar dio onoga što knjiga radi. Jedna karta i dvije strane hronologije podigle bi njenu upotrebljivost kao dokumenta, a književno je ne bi oštetile. To je zamjerka prije svega izdavaču.

I još jedno primjećivanje o recepciji. Grahovčevo čitanje kroz polja polarizacije je ozbiljno i korisno, ali knjigu vodi prema moralnoj alegoriji. Kunićev Robinson Crusoe tačan je kad govori o snalažljivosti i promašuje centar. Ja sam je čitao prije svega kao knjigu o sramoti i o činovima, i o tome ko će pred kim imati obraz.

Na kraju, još jednom, lično

Ja lično, kao zbirka trauma i zbrkanosti izazvanih ratom i poratnim odnosima, iz ove knjige nosim scenu o komandi koja je prije spremna izginuti u zasjedi na putu za Tuzlu nego živa doći u Srebrenicu, gdje bi bila niko i ništa. Nakon desetina pročitanih knjiga o Podrinju, taj jedan pasus mi je rasvijetlio ono što mi mape i mnogi zbornici radova nisu. Iz njega se vidi da se jedan dio podrinjske tragedije ne mjeri kilometrima nego činovima, i da se između Crnog vrha i Nezuka nije ispriječilo samo pet kilometara šume, nego i teško, žalosno, bolno pitanje ko će tamo biti komandant.

Kome bih je dao u ruke: svakome ko je o Podrinju čitao i ostao s nejasnim mjestima; ljudima koji o enklavama pišu i predaju; i, što je najvažnije, nekome ko o tome ne zna ništa. Ova knjiga je jednako čitljiva i potrebna i takvom čitaocu.

Dvije stvari bih poželio ovoj knjizi. Novo izdanje s kartom, hronologijom i registrom imena i mjesta, jer će je čitati i oni koji terena ne znaju. I prevod, jer ovo je knjiga koja bi trebala biti izvan ove zemlje.

Napomena o izdanju i citatima

Citirao sam po trećem izdanju: Fajko Kadrić, Šta su meni ptice (kazivanja Ekrema Redžića), Off-set, Tuzla, 2022, 263 strane. Brojevi u zagradama su strane tog izdanja. Pogovor Željka Grahovca Krvopišanje i krvopisanje: šta činiti sa istinom? nalazi se na stranama 248 do 259, a tekst Mirsada Kunića Umijećem pripovijedanja o umijeću preživljavanja na stranama 260 i 261. Bilješka o kazivaču je na strani 263.

Priredio: E. B.