Neka je hvala Allahu, dž.š., Vladaru Dana Sudnjega, Milostivom i Svemilosnom. Zahvaljujemo mu se na obilnim darovima kojim nas je obasuo, na nimetu vjere koja nam daje smisao života, na slobodi da vjeru živimo onako kako je On propisao, na daru plodne zemlje i obilne kiše zbog kojih nam niču plodovi kojim sebe i svoje porodice hranimo.
Neka je salavat i selam na posljednjeg poslanika Muhammeda, a.s., koji nas je poučio važnosti vlastitog rada, ljepoti darivanja i zahvalnosti Allahu na nebrojenim nimetima kojim nas je iz svoje milosti počastio.
Svjedočim da nema drugog boga sem Allaha i svjedočim da je Muhammed, a.s., Njegov rob i Njegov poslanik.
Poštovana braćo i sestre,
u mnogim hutbama i vazovima čujemo kako su prve riječi koje je Allah, dž.š., objavio Muhammedu, a.s., bile: „Uči, čitaj u ime Gospodara tvoga, koji stvara“, čime je otpočela nevjerovatna intelektualna i kulturna revolucija koja je izmijenila duhovnu i političku geografiju svijeta. Međutim, vrlo rijetko čujemo da su ustvari prve riječi koje stoje u Kur'anu i koje vjernik najčešće izgovara u svojim namazima i dovama: „Hvala Allahu Gospodaru svjetova“. Upravo ove riječi dio su Fatihe, te veličanstvene himne islama, kojim se definiše da je temeljni odnos između Rabba i roba, između Stvoritelja i stvorenog, ustvari, zahvalnost. Biti zahvalan Stvoritelju na tome što nas je uveo u postojanje, na tome što smo ga spoznali kao takvog, na tome što nam je dao sve što nam je dao primarna je zadaća vjernika. Ako je temeljni odnos između Boga i čovjeka u kršćanstvu ljubav, u islamu to je zahvalnost. Zahvalnost je pravi izraz vjere, jer biti nevjernik ili kjafir u kuranskoj semantici znači ustvari biti nezahvalan ili sakrivati Allahove blagodati. Allah, dž.š., kroz usta Sulejmana, a.s., veli: „Ovo je blagodat Gospodara moga kojim me iskušava da li ću biti šakir ili Kjafir, zahvalan ili nezahvalan“. (En- Neml 40) Iz zahvalnosti Allahu proizlazi ljudsko zadovoljstvo koje daje slast ili zevk u životu, a iz osjećanja zadovoljstva dolazi se do sreće kao trajnog stanja ili hala, kako bi to davnašnja ulema kazala. I ako se pitate zašto danas u svijetu općenito pa i u našim vlastitim kućama imamo toliko puno imetka a tako malo zadovoljstva i sreće, odgovor treba tražiti u manjku istinske zahvalnosti Stvoritelju na nimetima koje nam je dao.
Bit vjere istinska je srčana zahvalnost, ali ona treba da se vidi i u tome što aktivno i na odgovarajući način djelujemo prema svakoj blagodati koja nam je data. Narodna poslovica veli bolje jedno evo ti, nego stotinu hvala ti. Hoće reći da je lijepo iskazati zahvalnost, ali je daleko bolje da naše riječi prati naše djelovanje. Na blagodati zdravlja i vjere zahvaljujemo namazom. Na blagodati doma zahvaljujemo ugošćavanjem musafira. Na blagodati znanja time što ga dijelimo. Na blagodati imetka tako što ne škrtarimo. Pogrešno je vjerovati da se na jednom nimetu može odgovarati na neprimjeren način. Primjerice, da se nimet zdravlja može otplatiti novcem, ili da se nimet imetka može „otklanjati“ ili „odučiti“ Kur'anom. Na isti način na koji treba zahvaljivati na svim nimetima treba zahvaliti i na nimetu plodova koje sa zemlje ubiremo, koji su temelj naše ishrane i našeg ukupnog opstanka. A jedini ispravan način zahvaljivanja Allahu je dijeljenje hrane sa onima koji to nemaju. Dijeljenje hrane je toliko važno u ljudskoj historiji i životima da su antropolozi definirali čovjeka kao biće koje dijeli hranu. Uočili su, naime, da jedino čovjek ima nešto u sebi što ga tjera da ono što je njegovo dijeli sa drugima. Zvijeri i životinje to ne čine. One ne dijele hranu već je ostavljaju drugima jer je nisu mogli pojesti. Čovjek, dakle, dijeljnjem imetka potvrđuje svoju ljudskost a škrtarenjem i sebičnošću približava se prizemnom i životinjskom.
No, da bi čovjek dijelio mora biti zahvalan Allahu koji mu daje, a ne živjeti u svijesti da je sve što ima njegovo i od njega samoga. Zato Allah stalno podsjeća insana na to odakle mu stiže nafaka koju jede.
U suri Vakia Allah, dž.š., pita svakoga od nas za četiri stvari. Prvo pitanje je vezano za postanak čovjeka: „Da li sjemenu koje ubacujete vi oblik dajete ili mi to činimo?“ (Vakia, 58-59) Drugo pitanje je: „Kažite vi Meni: šta biva sa onim što posijete. Da li mu vi dajete snagu da niče ili to Mi činimo?“. (Vakia, 63-64) Treće pitanje je vezano za vodu koju pijemo i četvrto za drvo koje nam za vatru služi.
Vidimo da Allah, dž.š., na puno mjesta u Kur'anu podsjeća čovjeka na blagodati klijanja sjemena kojem Allah daje snagu i moć da se razvije u biljku, probije zemljinu koru i raste do zrelosti i potpunog ciklusa da u svakom zrnu sadrži i vlastitu smrt i obnovljeni život. Ova svijest o izoru hrane uvijek je bila važna, ali posebno danas kada se ljudi ne hrane direktno sa polja i livada već se hrane iz supermarketa i prodavnica hranom koju je negdje daleko sijao neko drugi, koju je pakovao neko treći, dovezao četvrti i prodao neko peti u tom golemom konzumerističkom lancu proizvodnje i potrošnje. Upravo ta alijenacija ili otuđenje od proizvoda koje jedemo izvor je nezadovoljstva i nezahvalnosti kojoj svjedočimo. Zato je velika Allahova blagodat da svojom rukom u zemlju bacaš sjeme, da ga gledaš kako raste, strahuješ za njega od proljetnog mraza i ljetne suše. I kada sve to preživi i kada ga u jesen ubereš i skloniš u svoje magaze i tavane da kažeš – hvala Allahu na tome što nam je dao. A zahvalnost na nimetima koje iz zemlje niču i koje na poljima ubiremo iskazuje se dijeljenjm hrane koju imamo, a prije i iznad svega davanjem zekata na poljoprivredne proizvode. Upravo ova akcija odvija se narednih sedmica u organizaciji Islamske zajednice koja ima višestoljetno pravo i obavezu da organizira vjerski život u Bosni i Hercegovini. Ovo radimo u danima žetve kako nam je to Gospodar u Kur'anu oporučio: „I dajte tuđe pravo na dan žetve“. (El-Enam 141) Naša istinska želja i opredjeljenje je bez ikakvog ličnog interesa i koristi, da vjernici upotpune svoje vjerničke obaveze na isti način na koji to činimo uz ramazan ubirajući zekat na ostalu imovinu. Sva roba koja se sakupi dijeli se studentskim i učeničkim domovima Islamske zajednice kao i javnim kuhinjama koje se staraju o gladnim iz naših gradova. Velika je to olakšica našim medresama, ali i mnogim ustanovama koje se brinu za one koji su u potrebi. Radi se dakako o proizvodima koji se daju uskladištiti i koji su uobičajena hrana jednog naroda, kako to ulema stoljećima objašnjava. Daje se pet ili deset odsto zavisno od toga koliko je uloženo u njegovu proizvodnju. Ali šta god udijelimo, budimo potpuno svjesni da Allah za to zna i Allah će to iznijeti na vidjelo onda kada nam bude najpotrebnije. I ne samo to. Allah će to malo, ako je iskreno dato zarad Njegova zadovoljstva, učiniti većim nego što je učinjeno. U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre kaže se: „Ko da sadaku koja iznosi vrijednost datule, stečene na halal način, a Allah, dž.š, i ne prima ništa što nije na halal način stečeno, Allah će je uzeti u svoje ruke, a zatim će je gajiti za svog vlasnika, kao što neko od vas gaji i brine se o malom ždrijebetu, sve dok ne postane kao brdo“. Nemojte, zato omalovažavati sadaku, pa kolika god da je učinjena.
Zato vas pozivamo da se u narednim danima odazovete na ovu plemenitu akciju i podijelite zekat na plodove koje ste ove jeseni ubrali. Time ćete dokazati da ste ljudi jer ste pobijedili svoju škrtost, da ste odgovorni članovi zajednice jer brinete za one koji nemaju i da ste vjernici jer ste se odazvali Allahovom pozivu. Molimo Allaha da vas nagradi za svako dobro koje učinite i da vas sebebom tog dobra spasi svakog zla na Dunjluku i Ahiretu. Amin ja rabbel alemin.