KOŠČATO, Hasan Hasić

KOŠČATO — Hasan Hasić
El-Kalem, Sarajevo, 2025. Uredio: Haris Dubravac i Hamza Ridžal

Naslov “Koščato” dolazi iz pjesme “Vjerovanje”: “stvarnost je koščata”. Koščato je tvrdo, suho, žilavo, lišeno mehkoće i suviška. Hasić piše baš takvu poeziju. Bez uljepšavanja, bez romantiziranja, s preciznim uočavanjem tvrdoće života.

Slobodni stih dominira cijelom zbirkom. Nema rimovanja u klasičnom smislu, mada se mjestimično javljaju zvučne sličnosti (aliteracija, asonanca) koje unose muzikalnost. Stihovi su kratki do srednje dužine – rijetko prelaze 10-12 slogova. Rečenice se prelijevaju između stihova i strofa, što poeziji daje prozni ritam.

Hasić piše iz mjesta. Konkretno, tjelesno, geografski utemeljeno mjesto – bosansko selo (implicitno Maglaj/centralna Bosna), muslimansko domaćinstvo, voda i zemlja. Iz tog mjesta izvlači sve ostalo: vjeru, smrt, kolektivnu historiju, ljubav, gubitak. Poetika je akumulativna, smisao ne dolazi iz jednog udara nego iz gomilanja detalja, ponavljanja, naslojavanje slike na sliku.

Zbirka se bavi raskolom između korijena i sadašnjosti. Autor zna odakle dolazi (selo, vjera, djedovi, zemlja), ali živi u vremenu koje to ne cijeni i ne pamti. Taj raskon prožima gotovo sve pjesme – od intimnih memorija na didu i pijačni dan (Srijeda je bila Pijaca) do kosmičke slike Kijameta kao neminovanog svršetka jednog potrošenog poretka.

Ispod svih površinskih tema leži jedno pitanje: kako se ostati čovjek u vremenu koje čovjeka sroči na broj, šalter i striku? Hasić ne daje direktan odgovor. Pokazuje šta je trajno – zemlja, vjera, ruke koje rade, žene koje stoje – i pita može li to biti dovoljno.

Hasićev glas je prepoznatljiv u rečenici, u toku sintakse, u odabiru leksema. Ima pjesnika koji pišu o istim temama (Bosna, vjera, zemlja), ali Hasić to radi sa specifičnim ritmom koji nije ni Dizdarov arhaizam ni Sidranovo urbano razbarušivanje – nešto između, s jasnim otiskom lokalnog govora.

Pjesme koje su za moje viđenje najuspjelije: Srijeda je bila Pijaca, Prolongirana estetika u miru Evrope, Gore poviš, Smrtnici iz mog kraja, Lijepo je umro naš Junuz, Kijamet II, Ljubavi bez turbeta, Samo Bog, Trideset minuta jednog života, Ona, Bož'ji blagoslov.

U pjesmi “Srijeda je bila Pijaca” tema je sjećanje na dida, koji je odlazio na pijacu u srijedu i umio govoriti kolikim ciframa mjeri radost i brigu svoje porodice. Odlazak djeda i kraj jednog ritma života. Ono što zovmeo lirskim subjektom u ovoj pjemsi je dijete koje pamti, odrastao čovjek koji se vraća sjećanjem. Subjekt je pasivan svjedok. Ispjeva s nostalgija bez sentimentalnosti, što je teško postići.
Ključni stihovi: “Kad je otišao / zima je postala studenija / mada se planeta užegla” – ovo je lirska kondenzacija koja radi ono što je Hamza Ridžal u pogovoru tačno prepoznao: djedovim odlaskom unutarnja zima postaje veća od globalne topline. Kontrast nosi više od deset stihova objašnjenja. Jedna od najjačih pjesama u zbirci.

Pjesma “O, carstvo naše seosko” proklamacija je seoskog porijekla kao poetičke i duhovne pozicije, smotivima: Češagija, vime, đubre, kaljuža, životinje koje “za mijene znaju”, sevap, noć kao “drugi svijet”, jutro koje “razgovjetnije kazuje”, “Ljudi nakon smrti žive”. Posebno mi se sviđa autorov stav: “Ja, čedo sam gena seljačkog!” – jasno označen, s ponosom.

Jedna od najkompletnijih lirskih slika u zbirci je pjesma “Lijepo je umro naš Junuz”

Kad bi izlagali tematsku analizu pjesma, kazali bi da su domaninatne teme zbirke o seoskom porijeklu i bosanskoj ruralnoj tradiciji. Hasić piše o selu kao o epistemolokom temelju. Iz sela dolaze pravi modeli vjere (“Bogu se vjeruje teke drugačije”), pravi modeli ljubavi (“Odatle je ljubav ko legenda”), pravi modeli hrabrosti. Seosko porijeklo pojavljuje se u najmanje 15-20 pjesama. Uz ovu temu je vjera i islamska tradicija kao strukturalna os zbirke. Zatim smrt i prolaznost. Smrt je svuda u zbirci. No Hasić je ne piše kao tragediju nego kao stanje. “S nogu se umire” otvara pitanje je li smrt od nogu (degeneracija) ili je to mit koji netko koristi. Slijedi hstorijska tematika i kolektivna trauma. Rata nema frontalno u zbirci, ali je prisutan kao slutnja, kao “zebnja što lebdi nad pjesmom” – što je, kako piše i Ridžal u pogovoru, svjesna poetička odluka, ne izbjegavanje.

Ženski likovi su prisutni, ali raspršeni ali su ženski portreti među najuspjelješnijim u zbirci. Hasić ne govori toliko za žene koliko ih opisuje, često bez komentara, i opis sam nosi sve što treba reći.
Prisutna je i kritika društva i politike, tema ljubavi i s malim i velik LJ na početku, mada direktna ljubavna tematika nije dominantna. “Oči s Onoga svijeta” je možda najintimnija ljubavna pjesma. Osjetno je da ljubav kod Hasana funkcionira kroz bol i gubitak, skoro nikad kroz radost.

Najfrekventnija jednosložna semantički nabijene lekseme su “Bog”, “smrt”, “zemlja”, “ruka”, “smrt” i “srce”.

U konačnici nakon čitanja ne zakači me najače ni ideja, ni teza ni slika nego miris. Miris miris petroleja i fenjeraša koji odlazi (Prolongirana estetika, miris đubreta i vimena (O, carstvo naše seosko), miris kuhane mesirike u jesenskim buntovima (Smrtnici iz mog kraja), miris pijačnog jutra i ćevapa s lukom (Srijeda je bila Pijaca). Tako ova zbirka pjesma, čitana po sabahu dana današnejg ima tjelesnost. Dobra poezija, kad je prava, miriše.

Hasić ima izuzetan jezički senzibilitet i nekoliko pjesama koje su stvarno dobre poezije po svakom standardu.

Ukupni dojam je da je ovo jako uspjela zbirka pjesma, a ono što sam osjećao i prije njenog kompletnog čitanja u razgovoru sa autorom je da je Bosna i Hercegovina sigurno dobila dobrog pjesnika, il bi trebalo izbjeći ovo “dobila” i zamjenuti sa ima. Imati i biti nije nužno povezano pa će zavisiti i od na sčitatelja i od Hasan pjesnika. Uz njegovo ime: Hasan Hasić, uvijek mi se kao eho javlja “Derviš Sušić”, možda je i naša poezija dobila “derviša sušića”.

I ova zbrika pjesma se može uzeti na čitaje u biblioteci Medžlisa IZ Konjic.