Muslimani mjere protok vremena koristeći islamski (hidžretski) kalendar. Za početak islamskog kalendara, kao što znamo, uzima se događaj Hidžre, preseljenja poslanika Muhammeda i njegovih ashaba iz Meke u Medinu 622. godine prije nove ere, nakon višegodišnjeg proganjanja i raznoraznih prijetnji.
Određivanje početka islamskog kalendara nije pitanje vjere, nije određeno Božijom Objavom, a ni Poslanikovom preporukom, nego slobodnim promišljanjem ashaba.
Godine 638. halifa Omer ibn Hattab je odredio Hidžru kao početak računanja muslimanske ere. Od tada je hidžretski kalendar sređen i jedinstven. Podsjetimo da sve ere na svijetu počinju nekim događajima za koje se općenito smatra da su važni i da nakon njih ništa nije isto, to jest sve je drukčije.
Da je za početak islamske ere uzeto Poslanikovo rođenje, događaj Prve objave ili oslobađanje Mekke, to bi isto imalo svoje normalne argumente, no ashabi, zajedničkim promišljanjem odabiraju Hidžru.
Koliko je islamska tradicija obilježena činjenicom da je za početak uzeto preseljenje, a ne, recimo, povratak u Mekku, interesantno je pitanje čiji odgovor nam može ponuditi i način razmišljanja prve, najodabranije generacije muslimana. Taj način razmišljanja i promatranja stvarnosti iz konteksta tog odgovora me ustvari i zanima.
Zašto je njima Hidžra bila toliko važna u civilizacijskom smislu?
Ne mislim da su se pri određivanju vodili tefsirima kur’anskih ajeta o Hidžri, muhadžirima i ensarijama što danas jako često susrećemo u tekstovima i govorima povodom početka hidžretske godine. Mislim da je glavna vodilja bila ostvarenje muslimanske zajednice. Ono društveno i povijesno što je nastalo kao “posljedica” događaja Hidžre. Pri tome imam na umu hadis u kojem Muhammed, a.s., kaže: “Nema hidžre poslije osvojenja Mekke, nego džihad i nijet.”
Kako napisah na početku sve ere na svijetu počinju nekim događajima za koje se općenito smatra da su važni i da nakon njih ništa nije isto, to jest sve je drukčije. Šta je to drukčije i gdje je to drukčije danas kod nas?
Hidžra, preseljenje muslimana iz Mekke u Medinu je, kako jedan kolega lijepo spomenu na hutbi, udahnula novu snagu muslimanima, omogućivši im da u slobodi i kroz institucije uspostavljaju i oblikuju društvenu dimenziju duhovnih vrijednosti koje su u Mekki usvojili kao svoje unutrašnje vjerovanje i ubjeđenje.
Tek poslije Hidžre duhovne vrijednosti muslimana postaju javno dobro. Pravda, solidarnost, tolerancija dobit će status javnog dobra, jer su njeni protagonisti bili slobodni i sigurni da javno i bez ograničenja ispoljavaju privrženost univerzalnim, svim ljudima zajedničkim vrlinama i vrijednostima.
Hidžra je, uz sve spomenuto, iznjedrila i neprikosnoveni princip po kojem se neko djelo može okvalifikovati i vrednovati kao ibadet. U hadisu Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.: “Zaista se djela cijene prema namjerama; i svakom čovjeku pripada ono što je naumio! Čija hidžra (preseljenje) bude radi Allaha i Poslanika, ta hidžra je u ime Allaha i Poslanika. A onaj čija hidžra bude radi ovosvjetske koristi koju želi postići ili radi žene kojom se želi oženiti, njegova hidžra je radi onoga zbog čega se preselio!”, ističe se prioritet čiste namjere pri odluci da se učini hidžra.
Hidžra naglašava da vjernici ne mogu prihvatiti tlačenje, da ne mogu prihvatiti status žrtve i da je stvar u osnovi jednostavna ili biti slobodan ili se osloboditi.
Hidžra je dakle obaveza potrage za plodnim zemljištem u kojem plodovi dobra mogu da uzriju i u dunjalučkom, a ne samo ahiretskom okruženju.
U tom smislu godine po Hidžri označavaju godine od početka žetve, godine kada islam daje svoje opipljive plodove cijelom čovječanstvu. Hidžra tako predstavlja razdjelnicu između vidljivog i nevidljivog. Ona predstavlja naš odgovor na krilaticu Zapada „show me – pokaži mi“. Mogućnost konkretnog, između ostalog, i materijalnog odgovora.
Možda zato što se gregorijanski kalendar veže za rođenje Isa, a.s., ja po prvi put pred ovu hidžretsku novu godinu razmišljam o svom rođendanu.
Pitam se kada sam rođen?
Jesam li rođen 8. oktobra 1974. ili 21. ramazana 1394.? Da li ovo „21.ramazan 1394.“ doživljavam kao “djevojačko prezime” ili je obratno?
Da li me ove, na oko, nebitne činjenice određuju kao pripadnika jedne ili druge civilizacije?
Da li usvajanje islamskih normi i omogućavanje branja njihovih plodova predstavlja hidžru u ovom smislu za svakog od nas i za svaki narod?
Matematički gledano mi dočekujemo 1444. godinu od događaja Hidžre.
Društveno praktično smo možda tek u prvim hidžretskim desetljećima, nakon što smo kroz brojne genocide više puta resetovani.
Mi smo danas u situaciji da događaje predstavljamo kao vaganje manjeg od dva ili više zala.
Često nam odgovori sadrže veznike “i”: I ovo smo i ono smo, i jesmo i nismo itd.
Na moje pitanje o datumu rođenja razum odgovara hladno: To je isto, i 8. oktobar i 21. ramazan.
No, da li je zaista? Da li je isto živjeti u 2022. godini po rođenju Isa, a.s., ili 1444. godini po Hidžri Muhammeda, a.s.,? Naravno, ovdje ne mislim na čisto tehničko numerisanje vremena nego na njegovo društvenohistorijsko poimanje, shvatanje i sagledavanje. Mi sasvim normalno funkcionišemo po gregorijanskom kalendaru, po hidžretskom smo mimo ramazana skoro nepismeni.
Da li će događaji teći po Hidžri ili po nečem drugom zavisi od nas. Bošnjaci su po meni klasje hidžre, van nje oni su kukolj i sebi i drugima. Pošto nema hidžre poslije osvojenja Mekke, ostaje nam nijet da znakovlje islama učinimo vidljivim u društvu i džihad-trud da to sprovedemo u djelo. A zanijetimo da počnemo od sebe.
Ja, u Boga se uzdajući, nijetim 1444. godinu i molim Ga da nas učini vrijednim i uspješnim trudbenicima koji će duhovne vrijednosti islama učiniti javno vidljivim i djelatnim. Da se pravda i pravičnost, istina i istinoljubivost, rad i odgovornost, solidarnost i nesebičnost… ukažu u našim postupcima.
Piše: Esad Bajić
Izvor: www.preporod.info
Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o.