Prikaz knjiga

Esad Bajić – Mevludski šapat

ŠAPAT LIJEPE RIJEČI

Knjigu „Mevludski šapat“ upoznao sam dok je bila samo „šapat“, bez zaokružene cjeline. Kao uposlenik Medžlisa IZ-e Konjic susretao sam se sa autorom svakodnevno i kroz razgovore, prijateljstvo i drugovanje slušao sadržaj ove knjige kao razgovor o životu, o dešavanjima oko nas u društvu, kroz razmišljanja, onako kako dva imama razgovaraju jedan s drugim „uz kafu“. Znam da je autor imao želju napisati knjigu o Poslaniku i da je ta želja vezana za njegove dječačke dane kada je prva znanja o Poslaniku slušao od rahmetli dede i nene i žeđao da čuje još- više nego su mu oni htjeli ili umjeli kazati. Nadao se da će uspjeti ispisati i mevludski spjev o Poslaniku, na način da stihovi budu odraz jasnih hadiskih predaja, koje bi uz stihove pričale život Poslanika, a.s.. Često je znao spomenuti i koliko je to teško i koliko traži više talenta, umijeća nego ga on ima. Čitanjem ove knjige, vidim da nije odustao od te namjere, makar njegov „mevludski spjev“ bio dosta kraći nego li očekujemo kroz naviknute forme drugih mevludskih spjevova.

Ova knjiga ipak jest mevludski spjev, ali je, između ostalog, i sira, životopis posljednjeg Božijeg Poslanika. U ovoj knjizi autor je kroz tekstove, ukratko predstavio Poslanikov, a.s., život, pa i šire od onog što uobičajeno smatramo sirom Poslanika. Obuhvatio je period koji seže do prvog čovjeka, Adema a.s., pa do preseljenja Poslanika, a.s., na ahiret. Govoreći o Poslaniku, a.s., otvorio je niz
različitih tema vezanih uz čovjeka uopće, njegovu ulogu na ovom svijetu, slobodu izbora, razum i objavu kao vodilju kroz život, te prikazao sunnet kao živo tkivo koje u svakom vremenu i prostoru nudi najljepše primjere za čovjekov život.

Iako autor, ovim djelom, nije imao osnovnu namjeru da se bavi samo historijskim činjenicama iz Poslanikova života, knjiga donosi govor o svim važnijim događajima Poslanikova, a.s., života, na više načina, i kroz tekstove na početku knjige, i kroz hutbe, a i kroz mevludske stihove na kraju knjige. Kroz sva ova poglavlja autor pokušava objasniti i približiti ličnost Poslanika Muhammeda, njegovo vrijeme i događaje koji su promijenili kurs historije i čovječanstva, prvenstveno sebi, a time kroz ovu knjigu i njenim čitateljima. Kroz hutbe, Esad razmatra i Muhammedove, a.s., duhovne ideje i koristi činjenice iz njegovog života – iz kojeg muslimani stoljećima crpe inspiracije i lekcije – da bi načela islama učinio jasnijim i pristupačnijim, uvijek živim i dostatnim da daju odgovore
ali nadahnu i emocije.
Kako je ljubav, ona dječija, iskrena, čista, istinska, primljena od najvoljenijih, roditelja, dede i nene- osnovna i najača spona koja srce veže za voljenog Poslanika, a.s., tako i kroz ovu knjigu, pored nabrojanih i nenabrojanih činjenica, buđenje, oživljavanje i raspirivanje emocije ljubavi biva osnovna potka na kojoj se grade misli, gledišta, kazivanja, primjedbe, prijedlozi. Kako se ljubav najčešće iskazuje baš šapatom, tim više odabrani naslov knjige pristaje uz njen sadržaj. Šapat može predstavljati i stid, nesigurnost, koja se javlja kad se ustručavamo povjerovati da smo dostojni glasno izgovoriti neke riječi ili glasno govoriti o onome o kome govorimo. Šapat, dakle, predstavlja dužno poštovanje, obzir, spram Poslanika, a.s.

Allah, dž.š., odgaja vjernike da ne dižu svoje glasove u prisustvu Allahova Poslanika iznad njegova glasa: “Ne razgovarajte s njim glasno kao što glasno jedan s drugim razgovarate”; isto tako Uzvišeni kaže: “Ne dozivajte Poslanika kao što se međusobno dozivate.“ (Kur’an)
Vjerujem da su ovi ajeti bili na umu Esadu kada je birao naslov za knjigu, koja, iako u mnogo čemu u sebi nosi, manje više poznate činjenice, ima svoju posebnost i osobenost koja, po meni, zavrjeđuje da bude štampana.

Almir Hondo
Mostar, 19.03.2019.g.

 

MEVLUDSKI ŠAPAT – NOVO OBAVEZNO ŠTIVO ZA SVE UZRASTE

Dojmio me se naslov ove vrijedne knjige, i to veoma.
Šapat je lijepa i zagonetna riječ čiji spomen me odvede u dva razmišljanja. Prvo je iz priče, možda i izmišljene – sasvim nebitno! – u kojoj se kaže da je profesor želio poučiti svoje studente lekciji koja se ne uči na fakultetu niti čita u knjigama. Pitao ih je zašto grupa ljudi galami i svađa se, a blizu su jedni drugima. Pojasnio im je da je u pitanju komunikacija srcem. Kada su srca daleko, ljudi
viču, makar bili na istom mjestu. Što su srca bliža, to je i potrebna jačina glasa manja. Na kraju, kada se ljudi potpuno vole – poput zaljubljenih ašika – oni šapuću i tako se potpuno razumiju.
Drugo razmišljanje crpim iz časnih kur’;anskih ajeta u kojima se opisuje stanje čovjeka na Sudnjem danu – pred Bogom. Kada se Njegova Veličina pojavi, veli Kur’an, ljudski glasovi će se stišati i čut će se samo šaputanje (hems).
Dakle, šapućemo i u strahu, i u sreći. Šapućemo da iskažemo svoja najtanahnija stanja i najdublje emocije.
Emocija i stanje koje u vjerniku izaziva mevlud su nešto posebno, i skoro da sam siguran da nema ljepše riječi koja se uz to može prišiti od šapata. Mevlud se recituje ili, kako mi volimo iz poštovanja reći, „uči“. Međutim, paralelno s tim, svaki mevludski stih nas duboko takne, šapućući tiho našoj duši o životu našeg časnog Pejgambera.

Ne znam da li je uvaženi Esad Bajić imao na umu ove teze, ali, poznajući ga, siguran sam da im je bio barem na tragu. Uostalom, to se vidi i iz naslova ove knjige. Riječ je o knjizi koja je mudro koncipirana. U principu je to mevludski spjev. No, mevlud valja najprije razumjeti. Bajić je toga itekako svjestan pa nam prvo kazuje o onome o kome se mevlud i piše – Muhammedu, alejhiselam, i to na različite načine. On kombinuje svoj nesumnjivo veliki pripovjedački dar kako bi nam približio lik časnog Pejgambera. Pri tome se vješto koristi isječcima iz njegovih životopisa, da bi na kraju sve to začinio svojim ličnim promišljanjima i zapitanostima, ali i prigodnim hutbama koje je držao u Konjicu.
Bajić je, po meni, odličan pisac, pjesnik i pripovjedač, možda zato što je pomalo provokativan. Nije mu primarni cilj dokazivati svoje spisateljsko umijeće – koje je, uzgred rečeno, neupitno – nego želi, i u dobroj mjeri uspjeva isprovocirati čitaoca da i sam promišlja i propituje se o onome što čita. „Najbolji učitelj je onaj ko vas nauči da mislite“, pročitao sam i upamtio, ne znam gdje i ne znam
od koga. Ako uz svaku novu Bajićevu knjigu na posve obična životna pitanja gledam kudikamo smislenije i zrelije, nije li to dokaz da je riječ o vrhunskom učitelju?
Ovako razmišljam i iz još jednog razloga: Bajić se usudio napisati mevlud, i to je, po mom skromnom sudu, uradio jako kvalitetno. Mevlud ne može pisati svako. Sa tim zadatkom se nisu uhvatila u koštac mnoga britka bošnjačka pera. Naravno, mevlud nije nikakvo sveto štivo, premda se to kod nas često doživljava upravo tako.

Mevlud su stihovi o „svetom“. Pisati mevlud znači imati duboku svijest o tome i do tančina poznavati životni put Muhammeda, alejhiselam. Pisati mevlud znači imati istančan osjećaj za mjeru i
ljepotu. Konačno, pisati mevludski spjev znači biti iznimno hrabar i odgovoran.
Esad Bajić je sve to objedinio i napravio odličan posao koji nije bio nimalo lahak. Plod je, ipak, vrlo sladak.
„Mevludski šapat“ je knjiga koja zavrijeđuje veliku pažnju, prevashodno djece i omladine, ali i starijih. Ona nam daje pojašnjenja i šapatom kazuje ko je Muhammed, alejhiselam, šta je salavat, zašto se uči mevlud, kako se slijedi ovaj plemeniti čovjek i kako ljubav prema njemu nadahnjuje svakog onog ko tu ljubav u srcu nosi.
Biću istinski počešćen ako ova vrijedna knjiga dobije pažnju koju objektivno zaslužuje i nađe svoje mjesto kod velikog broja naših čitalaca. Neobično bi me obradovalo da na nekom od mevludskih programa uskoro čujem i stihove iz Bajićevog mevluda. Siguran sam da će tako i biti.
Do tada, srdačno zahvaljujem autoru na ukazanoj prilici da kroz nekoliko redaka iznesem svoje viđenje ove vrijedne knjige i, naravno, želim mu puno uspjeha i novih vrijednih naslova.

14.mart 2019.
Safet-ef. Pozder

 

O knjizi MEVLUDSKI ŠAPAT

Da bi bili primjećeni, većina ljudi, u današnjem vremenu, osjeća potrebu da budu glasni i grlati. Sve što rade, treba da bude jako, nametljivo, uočljivo, u nekom džambo stilu. Ali sva ta pozornost i pažnja biva kratkog daha. Ono što se pamti najčešće je rečeno nježno i blago. Šapatom. Baš kao i u prirodi, grmljavine i oluje svojom nekontrolisanom snagom i jačinom nanesu najveću štetu, dok nježni, tihi zvuk i šapat potoka, blagi dodir povjetarca, donosi smiraj i čovjeku i prirodi. Šapatom umirujemo i sebe i one kojima šapućemo.

Tako nam isto Esad Bajić, svojim blagim, umilnim, tihim i nenametljivim Mevludskim šapatom, šapuće o najdražem biću koje je ikad kročilo dunjalukom, našem milom Poslaniku Muhammedu, Božiji smiraj i spas nek je na njega. Pisati o posljednjem Božijem vjerovjesniku, primjećuje Esad: „…može se na milion načina i svaki bi mogao biti dio tog opisa…“ (s 3), ali način koji je odabrao Esad Bajić da piše o Miljeniku je očit i vidljiv kroz sam naslov njegove knjige  „Mevludski šapat“. Mevlud je u našoj tradiciji jedinstven izraz ljubavi, kao onog najvrijednijeg u nama, prema Poslaniku islama i svaki je po sebi poseban. Esad je svoju ljubav prema Poslaniku odlučio iskazati baš na svoj, jedinstveni mevludski način i nazvati ga šapatom, čime mu je dao pečat vlastite ljubavi i intimnosti, baš onako kako svi mi doživljavamo našega Poslanika, kao svog najrođenijeg. Ljubav dobija potpuni smisao kad bude uzvraćena, a Esad Bajić je ovim Mevludskim šapatom uzvratio barem dio ljubavi Poslaniku jer kako kaže „…za Poslanika sam znao da njegova ljubav prema meni nikad neće prestati, da me dotiče kroz hiljade generacija.“ (s 4)

Mevludski šapat je po mnogo čemu drugačiji od dosadašnjih mevludskih spjevova u stihovima kazane biografije Poslanika Muhammeda a.s.. Autor, iako izvanredno nadaren pjesničkim talentom kojeg je ispoljio objavljujući više zbirki pjesama od kojih se izdvaja  „Kome sedždu činiš brate“ sa istoimenom ilahijom, skoro neizostavnim ukrasom svih naših mevludskih skupova, a koju je Esad Bajić još kao osnovac napisao u rodnom Glavatičevu, Mevludski šapat je sačinjen od više vrsta književnog izraza. Kroz tekstove i zapisana predavanja održana u konjičkim džematima, hutbe sa konjičkih mimbera i na kraju stihovima, autor će na više načina ispričati i ispisati  život poslanika Muhammeda a.s.. No, ono što je zanimljivo jeste da će istovremeno ispričati i  ispisati i svoj vlastiti život, svoju vlastitu biografiju koja se paralelno može pratiti kroz tekstove i predavanja o samome Poslaniku. Svoje djetinjstvo Esad Bajić će provesti na selu sa nanom i dedom i upravo će mu nana i dedo sa onom jedinstvenom ljubavlju koju imaju, na način koji oni znaju, prenijeti unucima i usaditi im prvu ljubav prema voljenom Poslaniku. Kroz svoje bezbrižno djetinjstvo s dedom i nanom, Esad će slušati i pamtiti dedine i nanine priče o malom dječaku Muhammedu rođenom u Mekki i to će mu baš kroz mevlud, koji su dedo i nana znali napamet, predstaviti Voljenog. Sudbina je da Esad danas, kao zreo čovjek, svome dedi i svojoj nani,  koji je sve njihove priče vremenom pretočio u vlastita uvjerenja, Mevludskim šapatom uči dovu.

Autorov pjesnički dar dolazi do potpunog izražaja u stihovima kojima ispisuje život Poslanika i gdje opet prepoznajemo njegovu vlastitu sudbinu u detaljima Poslanikove biografije. Bol za ocem Halilom koji je kao šehid poginuo braneći rodni prag, osjeti se u stihovima o Poslanikovom bolu za ocem Abdullahom kada sa majkom Aminom posjećuje očev grob.

Kraj majčina mezara plakati poče

Niz nurli lice suze se toče

Nakon što nikad ne zovnu oče

U šestoj godini osta siroče.

Poslanikova prva ljubav  plemenita Hatidža ima posebno mjesto u Mevludskom šapatu. I Hatidžinu ljubav prema Poslaniku autor je znalački izvezao stihovima.

 

Imala je svoje kuće, karavane

Prosce mnoge redom odabrane

Ali srce žeđala je njeno

Muhammedom da bude voljeno.

Poslanik Muhammed, mir i spas Božiji neka je s njim, o njemu se može na milion načina pisati, kako reče autor u uvodu. Mevludski šapat je istkan najdubljim izrazima ljubavi kao autorov najintimniji selam i salavat voljenom. „Jer Poslanik je ljubav iz koje izranja samo moje srce… Poslanik je moja ruka što u hladnim zimskim danima napušta džep i spušta se na glavu mojih sinova, rađajući time osmijeh cijelom mome biću. Jeste, Poslanik je ljubav jer sam i imena onih koje najviše volim, davao po imenima onih za koje sam čuo da ih je Poslanik najviše volio“.

Mevludski šapat je knjiga koja će nam, dok je budemo čitali, zasigurno pomoći da otkrijemo svako u sebi, svaki put iznova na drugačiji način,  mirisne osjećaje ljubavi prema našem Miljeniku i Poslaniku Muhammedu. Bože dragi, blagoslovi Muhammeda i njegov u porodicu, ovim šapatom mevludskim te molimo onako kao što te šapatom molimo kad smo najbliže Tebi, na sedždi.

 

Asim Jelovac

Weissenthurm, Njemačka

18.3.2019.

 

KNJIGA U KOJOJ SVAKA STRANICA SALAVAT NA POSLANIKA, A.S., UČI

Neotkriveno blago ne gubi vrijednost samo zbog toga što ga ljudi ne mogu naći ili, što je razočaravajuće, ne žele tražiti. Ustvari, ono što ne znamo i nemamo svijest da postoji i ne možemo smatrati važnim ili vrijednim. Rekao bih da je tako i sam pravim i kvalitetnim knjigama. Ili ih (gotovo) niko nije našao ili ovo vrijeme i ovi ljudi za pravu knjigu nisi spremni pa ih i ne traže.
Iako stručnjaci kažu da u ljudskom uspjehu tek mali udio se ima zahvaliti inteligenciji, promućurnosti, sklonosti ili božanskoj darovitosti, kako god ono nešto što neko ima a mnogi drugi nemaju – nazvali, većina ljudi to nešto ipak smatra presudnim za uspjeh. Ako i poznajemo neke uspješne ljude, makar uspjeh drugačije doživljavali i definirali, mi svjedočimo samo rezultatu, posljednjoj
ugrađenoj cigli ili završnom koraku nečijeg hoda do cilja kojeg uspjehom zovemo. Ne vidimo trud, rad, nespavanje, znoj, žuljeve, odricanje, disciplinu,… Uspjeh nekome čestitamo, nekome zavidimo, a ruku na srce rijetko ili gotovo nikada nismo sreli nikoga, pa ni osobu koja naše cipele i košulje nosi, da nekome čestita (ili zavidi ili je ljubomorna) na nečiji rad, trud, samodisciplinu,
nespavanje,…
Ja nemam ni približan dar za pisanje kao Esad Bajić i evo sam se trudio i sve ovo gore što sam pisao pisao sam o njemu i radi njega. Možda ja nisam svoj dar njegovao, pazio i razvijao ili sam možda samo bio lijen ili me nešto drugo zanimalo tokom svih proteklih godina od kada se poznajemo i ni približno neću biti u stanju prenijeti u riječi ono što bih o njemu i njegovim knjigama želio. Pitam se otkud mu uopće ideja da baš meni ukaže čast da napišem nekoliko riječi o njegovoj knjizi koju imate u rukama. Ali eto, neka mu bude.
Esad Bajić je malo kome poznat. Rekao bih da je neotkriveno blago ili rijetka dragocjenost koju Bosna i Bošnjaci imaju. Njegova nesreća ili sreća, zavisi kako uspjeh i sreću definiramo, jeste da je rođen u maloj zemlji i da pripada malom narodu koji se još uvijek nije naučio cijeniti ni sebe ni blago koje ima. Umalo ne napisah da je rođen u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu, ali kao vjernik znam i vjerujem je njegov život, mjesto gdje je rođen, ljudi na koje je upućen i s kojima dijeli isto parče kape nebeske za njega najbolje i jedino moguće. Sasvim sam siguran da je i on toga svjestan te već trideset godina, s manje ili više intenziteta, radi ono što najbolje zna – piše. Piše i svoj dar čuva i unapređuje, a valjda će neko nekada biti ko će čitati.

Sretao sam autore koji pišu na razini učenika prvog razreda srednje škole, ali oni u sebi vide nobelovce, a s druge strane sretao sam autore koji pišu briljantne eseje, tekstove i knjige
koje se svojom briljantnošću mogu svrstati u vrh svjetske književnosti i publicistike, ali su toliko skromni, nenametljivi i jednostavni poput stidljive učenice srednje škole koju ljubomorna profesorica, uskovida i sobom zabavljena uprava škole i zbunjeni školski sistem ostave bez podrške ili je čak uvjere da se bavi ko zna čim a ne samo onim u čemu bi bila među najboljima. I zato odavno imamo nametljive i umišljene nobelovce, često potpomognute našom naivnošću i budžetskim novcem, kako standardiziraju pisani primitivizam, a za autore kao što je Esad Bajić nismo ni čuli, a kamo li nešto njihovo pročitali.

Knjiga Mevludski šapat je, ako sam dobro prebrojao, trideset druga biserna bôba na još nedovršenom tespihu njegovih objavljenih knjiga. Ona je zbir od petnaest tekstova o Poslaniku a.s. i na kraju je mevludski spjev. Na svakoj stranici ove knjige autor izražava svoju čvrstu, trajnu, neupitnu i njegovanu ljubav prema najodabranijem Allahovom poslaniku, Muhammedu, a.s., i njegovoj
porodici. Čitajući najdulji tekst među njima, Kazivanja o najdražim, u kojem autor kroz slikovit dijalog između djeda i unuka pripovijeda o životu Allahovog poslanika, a.s., poželio sam da možda trideset i treća boba u spomenutom Esadovom tespihu bude roman za djecu koji bi bio svojevrsni ilmihal jer bi sadržao osnovna znanja o islamu. Ovo kazivanje, njegove objavljene i neobjavljene
priče, a posebice roman Sjena jednog Taiba su čvrst garant da bi dobili upravo ono što nam fali.
Svjestan sam da se recenzije rijetko čitaju, ali ako ste već pročitali sve ovo što sam gore napisao onda vam je jasno da svim srcem smatram i držim da u rukama imate knjigu koju treba čitati od autora kojeg treba drugima preporučivati.

St. Gallen, 08. mart 2019. godine
Sabahuddin Sijamhodžić