„Hudhudi“ su priča o ratu i ljubavi. Priča koja se, kroz likove i događaje o kojima se pripovijeda, odvija između prošlosti i sadašnjosti. To Bajićevo kazivanje koje spaja prošlost i sadašnjost zapravo je kazivanje propitivanja, preispitivanja sebe i ljudi oko sebe.
Zavirujući na stranice te priče, romana „Hudhudi“, mi zavirujemo u sebe, zagledamo se u ljude koji nas okružuju – pitamo se kakav je naš odnos prema onima koji su hrabro branili našu domovinu, pitamo se koliko žrtvu šehida i njihovih živih saboraca cijenimo i koliko smo je svjesni danas. Možda odgovor leži u riječima iz romana:
„Treba li nam ’92., ’93., ’94., ’95.,
da ponovo nađemo jedni druge?
Istinske vrijednosti sreće i tuge,
hiljade naših jučer ima samo jedno sutra.
Zašto smo se prestali voljeti?
Šta se to mrvi
u našoj krvi
da nam zadnji
postaju prvi?
Sve češće mislim o našim šehidima. Nisu oni – mi smo izgubili život.“
Roman „Hudhudi“ je roman sjećanja. Sjećanja na rat. Sjećanja na jednu mladost. Na mladost ratom obavijenu i proživljenu.
Roman je to o ratnom putu dječaka Huda ili Taiba i njegovih drugova koji su maloljetni pristupili u redove Armije Republike Bosne i Hercegovine, roman o njihovim ratnim podvizima, ali i njihovim pogibijama, te tegobama sa kojima se oni preživjeli susreću u postratnom periodu.
„Djeca. Puka djeca s dovoljno nabubrilim mišićima da nose pušku, i dovoljno malo iskustva i poznavanja zbilje života da se u ratnom vihoru nadmeću hrabrošću“ – zapisat će Esad Bajić u romanu „Hudhudi“, opisujući svoje junake.
Glavni među njima je Hud ili Taib. Hud je njegovo prvo ime. Ono koje je koristio u ratu, ono po kojem je ova ratna mladost ili četa i nazvana – Hudhudi. Taib je njegovo drugo ime, ono kojim se koristi nakon rata.
Taib je onaj koji nam i pripovijeda cjelokupnu priču. Onaj koji nas vodi iz priče u priču, iz akcije u akciju, iz dogodovštine u dogodovštinu te mladosti, koja je i u najtežim trenucima uspjevala unijeti dozu humora u ratnu svakodnevnicu.
Zato ćete se, dok čitate roman „Hudhudi“, i smijati, ali i plakati.
U jednom trenutku ste sa junacima ovog romana na njihovim ratnim bojištima i posmatrate kako se hrabro suprotstavljaju neprijatelju, a već u drugom ste u njihovoj kasarni ili sobi i smijete se dogodovštinama koje pripovijedaju.
Elemenata tuge i radosti, koji prate cjelokupan roman, Esad Bajić je unio u roman baš onoliko koliko je to na određenom mjestu potrebno. Ni previše, ni premalo. To prikazuje i kroz ljubav glavnog junaka – Huda ili Taiba, koji se zaljubljuje u Mejru i koji sa njom, putem društvene mreže, ali i kroz žive susrete, vodi ozbiljne, ali i razgovore pune humora.
Njihova ljubavna priča isprepletena je sa onom ratnom koju nalazimo na stranicama romana „Hudhudi“. Baš takav – uporedan, je i Taibov opis zaljubljenosti, koji tu zaljubljenost posmatra očima ratnika i onog što je doživio u ratu.
„Ljubav je dobra stvar. Zaljubljenost još bolja. Ali umiju da bole jače od rana koje naprave geleri. Zaljubljivao se Taib. Ne jednom. Ne malo. Zaljubljenost je kao detonacija. Kad ga opali danima ne zna ni gdje je, ni ko je. I lebdi baš kao što je lebdio nakon udara detonacije u ratu.
Nije se samo zaljubljivao. I volio je. Ne jednom! I kajao se. Ne jednom! Ako zaljubljenost dođe kao udar detonacije, onda je ljubav kao udar gelera. Pri sebi si, znaš šta ti je, i jasno osjećaš da boli, da je jedan dio tebe pogođen, krvari.
Sve je to bilo u ratu i za razliku od ratovanja, u tim stvarima se nije snalazio. Ili nije imao sreću.
Ko nema sreće u kartama, ima u ljubavi, govorili bi saborci, dok bi kartajući kratili vrijeme po zemunicama oko grada.
On je razmišljao o tom da je u ratu imao sreće, vadlja zato nije u ljubavi. Možda je dobro da nije obratno?“
Roman „Hudhudi“ je poseban po stilu pisanja, po rječniku kojim se autor služi, a nadasve je poseban po tematici kojom se bavi, odnosno načinom na koji je ona predstavljena od početka do kraja romana.
Taj poseban način prikazivanja naše stvarnosti, naše prošlosti i sadašnjosti spojene u romanu „Hudhudi“, jedinstvena je odlika stila Esada Bajića.
Ovaj njegov roman samo je na tragu onih prethodnih koje smo imali priliku čitati i u kojima autor propituje stanje i sudbinu svog naroda na ovim prostorima, propituje sudbinu svoje domovine i vjerno čuva slovo o onom što se njemu, ali i svima onima koji su branili ovu zemlju, dešavalo u ratnim godinama.
On je glas koji nas drži budnima, pišući ovakve romane i stalno nas vraćajući u prošlost – kako ne bismo dopustili da nam se ona ponovi, ali i okrećući naš pogled ka budućnosti – kako bi naše mlađe generacije na ovim prostorima živjele, nadati se, sretnije.
To je, zapravo, i glas Taiba iz romana „Hudhudi“, koji podjednako živi i sa živima i sa mrtvima – znajući da mu ni bez jednih, ni bez drugih, nema potpunog života.
„- Imam osjećaj da ti i dalje više živiš sa mrtvima, nego li sa živima u stvarnom životu – reče mu Mejra nakon učenja Fatihe.
-I da i ne. Ovdje su njihova tijela, ali njihove pogibije su u mom srcu. Ljudi ne žele da se sjećaju, da pričaju, jer se nadaju da je lakše gledati u ono što dolazi, nego li živjet sa onim što je bilo. No, ja vjerujem da je život ono što je bilo i što sad biva, ne ono što treba doći, bar ne dok ne dođe. Zaboravljati da bi živio znači umirati u svakom sadašnjem trenutku zarad nekog novog željenog trenutka. Meni sjećati se znači živjeti svaki dan kao da nikad ne prolazi. Znači nositi i njihove osmijehe i njihove smrti uporedo. Pričati s njima živima i s njima mrtvima.
Tako ja to gledam. I ne vidim da ovo danas gubim zato što gledam u ovo svoje jučer. Mislim da ću tek izgubiti ako okrenem svoje lice od ovih nišana. Izgubiću jednog sebe kojeg volim i cijenim za nekog drugog sebe kojeg i ne znam. Ne volim rizikovati ako ne moram. A i u miru se štošta ne mora, a nekako mi se čini da većina ljudi živi kao da se baš mora. Ne mora se. Bar ne kako se moralo u ratu. Za sve se sad u miru ima puno više vremena. A danas ga ljudi imaju manje nego u ratnom vihoru. Ni za pozdrav, ni za riječ.
Svi negdje žure. Kao da su linije pale, pa se bježi od dušmana. A nema dušmana danas osim ako dozvolimo da smo dušmani sami sebi. Da sami sebe progonimo. Ne želim biti progonjen, zarobljen, ne želim nigdje kasniti, žuriti. Ne moram nigdje stići. Ako sam svoj na svome i svoj sa sobom, onda je uvijek na vrijeme i uvijek na pravom mjestu.“
Ovo su propitivanja Bajićevog junaka Taiba, koji nas uči lekciju da kultura sjećanja mora biti dio naše svakodnevnice i nešto čemu ćemo učiti sve buduće naraštaje. Bez kulture sjećanja i pamćenja ne možemo naprijed, jer, to pokazuje sve ono što se dešavalo našem narodu kroz historiju na prostorima ove dobre zemlje.
Sve ono što nam treba možemo naći u svojoj domovini i među narodom kojem pripadamo, što je i krajnja poruka romana „Hudhudi“.
Glavni junak će se rastati sa djevojkom iz inostranstva, Mejrom, a životnu ljubav pronaći će u gradi u kojoj živi, i ostaje tu, u svojoj domovini, sa svim tim ratnim haosom koji je u njegovoj glavi.
„Nemoj nikad napuštati Bosnu. Taj haos u tvojoj glavi može živjeti jedino tu gdje je i nastao – odgovorila mu je na poruku u kojoj joj je zahvalio na lijepom komentaru na njegovu pjesmu.
-Nadam se da si u međuvremenu spoznao da za ljubav nekad ne treba izaći ni iz zgrade – pisalo je na kraju poruke.“
Nakon ovog kazivanja o romanu „Hudhudi“, ja
čestitam
Esadu na ovim hrabrim književnim podvizima koje nam nudi i kojima nam daje orijentir kuda i kako dalje. Te smjernice su nam u ovom i ovakvom današnjem vremenu itekako potrebne!
(Meadin Mrnđić, Mostar 14.12.2021.g.)