Hutbe

OSLUHNIMO TAPAT MUSAOVA ŠTAPA

U mjesecu smo koji na prostorima Konjica tradicionalno obiluje dnevnim mevludskim programima. Mevludski programi imaju neke karakteristike kojima uglavnom ne pridajemo pažnju. To je program gdje na jedan izravan način možemo postati svjesni i jedne mahane našeg podneblja kada je vjera u pitanju. To je nepoznavanje arapskog jezika. Dok slušamo melodično učenje mevluda mi čujemo i poruke mevludskih stihova, doživljavamo ih ne samo kao melodiju nego i kao informaciju i proživljavamo ih kao emociju. U isto vrijeme kada slušamo učenje Kur’ana, mi smo hendikepirani po pitanju značenja, shvatanja, promišljanja, poruke i pouke. A Kur’an je objavljen kao pouka, uputstvo, poruka i objašnjenje. Dok slušamo mevludski spjev treba da ozbiljno razmislimo i o obavezi čitanja Kur’ana s prijevodom. Vjerujem da dosta nas danas u džamiji zna više Kur’ana napamet na arapskom nego li je u stanju prenijeti njegovu poruku smisleno na našem jeziku. Učenje Kur’ana ima mnoge vrijednosti i njegovo učenje na arapskom i bez razumijevanja ima neospornu vrijednost, no, ta vrijednost ne može nadoknaditi potrebu razumijevanja Božje poruke, obavezu razmišljanja o ajetima na koje nas Bog poziva, korist uzimanja pouke iz istih itd. Stoga preporučujem i sebi i vama da svaki dan nađemo barem pola sata i čitamo prevod Kur’ana i da razmišljamo o njegovim ajetima. Nema vjere bez razuma a razuma bez jasnih činjenica… Odnos prema Kur’anu kao melodiji i Kur’anu kao poruci i opomeni je znatno različit.

Druga stvar koja se tiče osobenost mevluda jeste da na njima za razliku od ove naše današnje hutbe prisustvuju i žene: Naše žene, majke, sestre, kćeri. Gdje su one danas kada je u pitanju opominjanje? Koliko im pažnje pridajemo kada je u pitanju njihova potreba za vazom, savjetom, porukom i poukom.  Gdje su one koje nam odgajaju buduće generacije? Ako Islamska zajednica tu zakaže gdje je naš i gdje je njihov glas da to isprave i traže udovoljenje potrebe?

Vjerovjesnik, a.s., je rekao: “I nemojte sprečavati Božije robinje da idu u džamije.” (Bilježi Buhari u Sahihu, 8490. Muslim u Sahihu, hadis broj 673, prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: “Nemojte uskraćivati ženama njihovu džamijsku radost.

Zanimanje za ove činjenice ne smijemo prebaciti u kategoriju onog što nas se ne tiče- jer tiče nas se.

Mi smo također u mjesecu kada očekujemo novu školsku i mektebsku godinu. To nas nuka na razmišljanje o važnosti obrazovanja, koje opet ne možemo dvojno posmatrati. Ne valja nam realnost u kojoj mislimo da postoji svjetovno i vjersko znanje. Razlog  zbog kojeg pored škole imamo i moramo da imamo mektebe jeste što naš školski sistem ne nudi potrebnu količinu nauka o vjeri. No i ovdje trebamo jasno imati na umu da je  znanje u školi i znanje u mektebu podjednako važno. Kao što se zanimamo za uspjeh djeteta u školi tako treba da se zanimamo i za uspjeh djeteta u mektebu. I potrebno je da se aktivnije uključimo u rad i organizaciju naših mekteba i svako u svojoj mogućnosti da pomogne  muallimima i muallimama da što svrsishodnje i efikasnije vodi mektebsku nastavu. Ona se kao i same prostorije mekteba treba modernizirati i ulogom odgovoriti uvjetima savremenog vremena. Ne možemo u vremenu dok svako dijete nosi mobilni uređaj držati mektebske učionice na nivou 1960. godine, isto kao što ne možemo u nastavnim procesima u mektebu ponavljati davno ispisane forme koje nekad dovode do toga da dijete uči koliko se deva na koliko deva daje zekjata a onda dođe kući pa pita šta je to deva. Moramo se okrenuti vremenu u kom živimo i prezentovanju vjere mladima na način da aktuelno odgovori na njihova životna pitanja, prije svega da im objasni da je nauka, obrazovanje i ono u mektebu  ono u školi jednako farz i da se te činjenice nadopunjuju a ne žive uporedo. Još uvijek prisutne arhajične forme u našim obrazovnim ustanovama dovode do toga da se kod djece i omladine kreira svijest da je i sama vjera zastarila. Sudimo po sebi: Kad dođemo kod majstora da popravimo auto i zateknemo ga samo s maljem i šarafcigerom vjerujemo li da nam može popraviti današnji moderan automobil? Kako da naša omladina vjeruje da je vjera djelotvorna u današnjem vaktu i da donosi sreću i napredak ako im je predstavljamo kroz formu mehaničkog pamćenja i arhaičnih tekstova oslonjenih na daleku prošlost?

Ovo nam otkriva jednu realnost koja je iako čudna ipak prisutna kod mnogih od nas. Tiče se razdvojenosti života i vjere. Kao da vjerujemo kako vjera ima neki svoj život a mi neki drugi. Kao da vjera živi u nekoj drugoj historiji, odvojenoj od nas, pa joj mi pristupamo samo dolaskom u džamju kroz namaz ili uz ramazan kroz post.  Te razdvojenosti nema i ne može je biti! Nema vjere bez života a za muslimana ni života bez vjere. Mrtvaca niko ne poziva u vjeru a čovjek bez vjere je islamskim konceptom označen kao hodajući mrtvac. Vjera koja je ostala u prošlosti je vjera prošlih naroda, kao što su  periodi slavne prošlosti rezultat djela prošlih generacija a ne nas. Mi možemo imati samo vjeru koja živi s nama i svoja djela ili nedjela za ponos ili kajanje.

Zanimanje za ove činjenice ne smijemo prebaciti u kategoriju onog što nas se ne tiče- onog za što su zaduženi drugi, jer ako drugi ne rade svoj posao onda nas se tiče.

Vjernik koji se ne koristi razumom je na gubitku. Vjernik koji nikad nije pročitao značenje Kur’ana jasnog je na gubitku. Generacije koje su bile lijene da se osposobe za uvjete vremena u kom žive su propale i potlačene kao što će biti i njihovi potomci ne promjenu li način razmišljanja i djelovanja.

Oni koji čitaju prevod Kur’ana naći će u njemu mnoga kazvanja koja nose pouku i poruku. Među tim kazivanjima je i kazivanje o Israelićanima koji bjehoše poniženi i porobljeni u faraonskom Egiptu. Allah im je ukazao Svoju milost i poslao Musa, a.s., da ih izvede iz Egipta u Sinajsku pustinju, na putu ka Obećanoj zemlji. Kad je to učinjeno od njih je traženo da se pripreme za zauzimanja obećane zemlje, da uspostave u njoj državu i društvo, ostvare slobodu i prihvate odgovornosti koje sloboda traži. Međutim, kako su bili odgajani da budu robovi, oni nisu mogli nositi ono što sa sobom donosi izgradnja – žrtve i inicijativu. Evo šta Kur’an o tome kazuje: „O narode moj, uđite u Svetu zemlju koju je odredio Allah vama, i ne uzmičite jer ćete se preobratiti u gubitnike. Oni rekoše: “O Musa! U njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ulaziti dok god oni ne izađu iz nje, pa, ako oni izađu iz nje, mi ćemo onda sigurno ući.” (El-Ma’ide, 22-23).

Oni izražavaju pasivizam i nemaju inicijativu skidaju sa sebe odgovornost i teret prevaljuju na drugoga – u ovom slučaju na Allahovog poslanika, Musaa, a.s. Rekoše: “O Musa, mi u nju nećemo ući nikad, dok god su oni u njoj. Idi ti i tvoj Gospodar pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati.” (El-Ma’ide, 24).

Reče (Bog): “Ta zemlja za njih je zabranjena četrdeset godina. Lutat će zemljom, a ti ne tuguj za narodom grješnim.” (El-Ma’ide, 26).

Zbog njihove nespremnosti odbiše darovanu milost trenutnog ulaska u obećanu zemlju i bjehoše, kako to često kažemo, kažnjeni da 40 godina lutaju pustinjom. Ja ne bih rekao da su bili doslovno kažnjeni, jer Allah je druge narode kaznio nestankom, njima je, da slobodno kažem bila podarena jedina moguća realnost nakon što su odbili prvu i najpodesniju milost. Bilo im je podareno iskušenje / popravn da se kroz četrdeset godina pod Musaovim vođstvom izgradi nova jača spremnija generacija koja se neće bojati ući u svetu zemlju. U ovom božanskom iskušenju njima nalazi se lekcija, opomena i pouka za svakog ko razmišlja i ko shvata ljudsku prirodu. I Muhammed, a.s., je 23 godne odgajao generaciju ashaba koja će bit dovoljno snažna i spremna da održi i prenese drugima svjetljku i zastavu milosti islama. I Poslaniku i ashabima je Bog predočio kroz Kur’an ovaj i druge primjere za opomenu. Ovo napominjem jer mi se zna desiti da me neke džematlije nakon ovakvih predavanja ustrijele prijekorom kako mi imamo Poslanika i našu historiju kao primjer i ne trebaju nam drugi. A ispravljanje takvih slabih stavova jedna je od nakana ove hutbe.

Dakle, Metod koji je slijedio Musa, a.s., po naređenju Allahovom, bio je odgajanje slobodne, časne i hrabre generacije u sinajskom bespuću u roku od četrdeset godina. Sjetimo se svoje prošlosti, i mi smo bili manje-više u ideološkom ropstvu kolonijalizma i komunizma više od stotinu godina. 1992.godne smo se kao narod odabrali priliku za slobodu, jednakost i potpunu slobodu. Sloboda je odmah iziskivala žrtve i mi smo te žrtve podnijeli. Iako smo bili stješnjeni kao Izraelićani s Musaom uz Crveno more Allah je dao da nam se to more otvori i mi smo opstali. Vjera u Boga, hrabrost, požrtvovanost, te, ne zaboravimo to nikad, činjenica da nas dušmani nisu htjeli dijelit na vjernike i ateiste, marljive i lijene, svjesne  nesvjesne, klali su redom, dovela je do tog da smo se ujedinili, opstali i odbranili se u jednom dijelu Bosne i Hercegovine. No, mi time, znali smo a i danas trebamo znati, nismo ušli u obećanu zemlju. Tek smo izbjegli prvu prijetnju nestanka i našli se u pustinji. Danas, 20 godina kasnije, imamo li obećavajuće rezultate odgoja nove generacije koja će ovu zemlju učiniti „obećanom“? Koliko ulažemo na jačanje sopstvene svijesti i preuzimanje sopstvene odgovornosti za izazove na koje valja odgovoriti? Da li nam je vjera i bolja „obećana“ zemlja ostala cilj u godinama nakon rata ili postajemo besciljni…? Nemamo Musaa, nemamo Haruna, ali imamo Božiju knjigu i Poslanikov sunnet, čitamo li ih, razmišljamo li o poukama, ili se povlačimo iz života i puštamo razne Samirije da nama i našoj omladini prave lažna božanstva-zlatnu telad? Nisu li raznorazni pjevački šoui za našu omladinu lažna božanstva? Nisu li kockarnice i kladionice zlatna božanstva? Nisu li alkohol, droga, bekorisni tv i internet sadržaji, pokemoni i priče o „param bez rada“ lažna božanstva?

Mi danas nemamo na raspolaganju “Sinajsku pustinju” u kojoj bi izolirali sebe, svoju djecu i omladinu i odgojili ih– kako su to nekada uradili Musa, a.s., i njegov brat Harun, a.s.. Jedini, ključ i “Sinaj” koj mi danas još možemo imati predstavlja porodica. Porodica, otac i majka, brat i sestra, dedo i nena, imaju onu ulogu za nas danas u ovo vrijeme koju je “Sinajska pustinja” imala za Musa, a.s., i Izraelićane za ono vrijeme. No, ni porodica ne može opstat pod jakim udarima izazova samo među četiri zida, ona se treba osnaživat, jačat, a mjesto za to jeste džamija, jesu naši poravnati popunjeni safovi gdje jedni druge podupiremo, safovi zrelih muškaraca koji jedni druge podupiru i pomažu, i safovi zrelih žena koje jedna drugu podupire i pomaže, safovi mladića i safovi djevojaka, a prostor između njih nek da popune naša djeca… To mjesto jeste džemat.

Ne smijemo se pomiriti s time da smo zaostali, rascjepkani, opterećen neprijateljstvima i raznim sukobima. To omogućuje mnogim slabićima koji nam ne žele dobro da ovladaju nama, potčine nas i zavladaju potencijalima našeg društva i naše zemlje. Ove stvari nam moraju svima biti bitne i ne spadaju u kategoriju „izbjegavanja onog što nas se ne tiče“. Ove se stvari mogu mijenjat ukoliko držimo živom stalnu svijest o Bogu i živom držimo Božiju riječ. Kur’an se danas ne objavljuje ni Poslaniku, ni Aliji, ni Ebu Bekru, ni Osmanu, ni Omeru, ni Hasanu ni Husejnu? Nit ćemo se mi na Sudnjem danu moć „prikačiti“ na gozbu njihovih dijela. Kur’an se danas u ovom vremenu objavljuje nama, živim vjernicima, ukoliko smo spremni primit njegovu poruku. Priče i besjede o spomenutim velikanima neće popravit naše stanje dok se neko ne osmjeli u mjeri svoje mogućnosti i okvira današnjeg vakta biti Ebu Bekr, Osman, Omer, Alija ovog vremena,a trebaju nam ovakve jedinke, trebamo ih proizvest, odgojiti, ako ih ne odgojimo ja ne vidim da će nam pasti s neba.

“Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju! (El-Furkan, 74).

Esad Bajić. Čaršijska džamija u Konjicu, 19.08.2016.g.