Karakteristika današnjeg vremana jeste udaljavanje ljudi jednih od drugih, povlačenje, otuđenost, nepovjerenje… Mediji i moderna sredstva komunikacije smanjuju potrebu ljudi za druženjem. Sve ono što se dešava u životu jednog pojedinca (radost, žalost, bol, razočaranost, zapitanost…) sve manje se dijeli s drugima a sve više se odvija isključivo na ličnom planu. Ljudi počinju umišljati da su sami sebi dovoljni. Nije čudo da u današnjem vremenu ima sve više fanatika, osobenjaka, nezadovoljnika…
Nasuprot povlačenja i izoliranosti stoji džemat – zajedništvo. Članovi jedne zajednice pokazuju interes za svakog pojedinca unutar nje. U džematu se ljudi i vesele, i tuguju, i savjetuju, i popravljaju… U džematu se ljudi podsjećaju na svrhu svog postojanja. U džematu (zajedništvu) je spas za pojedinca. Božiji Poslanik, Muhammed, a.s., je rekao: „Ko bude želio srednji dio dženneta neka se drži džemata, jer šejtan je sa pojedincem, a od dvojice se drži podalje…” (Tirmizi)
Nemojmo imat slabu vjeru u sebe, nosit strah od dušmana i problema u sebi u mjeri da nadjača strah od Boga. Ja do sofa sljedeće džamije trenutno ne vidim bolji skup od nas i tu ne treba osjećati skromnost nego ponos. Kad nas skole problemi, a iskušenja su sastavni dio vjernikovog života, džamija i ovaj džemat koji džamiji daje snagu, trebaju biti mjesto gdje ćemo se zaputiti da sebi olakšamo.
Postoje poslovi koje pojedinac može sam uradit. Može za mjesec dana, recimo, iskopati neki kanal, ali više ljudi će ga iskopati za 10 dana. Ima, međutim poslova koje pojedinac nikad ne može sam završit. Ako bi pukla jedna velika greda u ovoj džamiji i ako bi pojedinačno svi mi dolazili da je popravimo ne bi mogli, jer je preteška za jednog čovjeka, no dvojica, trojica skupa, vrlo brzo bi to popravila.
Muhammed, a.s., kaže: Vjernici su poput građevine, čiji se dijelovi međusobno podupiru. (Buharija)
Allahova ruka je sa džematom, to je milost koju Allah pruža, kaže se u predajikoju biljež Tirmizi.
Šejtan nas hvata u samoći i nastoji da nam sve naše probleme predstavlja kao 90% našeg života, a da su samo 10% ostali dijelovi našeg života. Međutim u realnom svijetu odnos naših problema i ostalih stvari je 10:90 Kada je čovjek sam šejtan mu lahko njegov život predstavi u odnosu 90:10, a kada taj čovjek ima društvo onda njegov realni odnos (10:90) šejtan ne može okrenuti.
Ljudi se razlikuju po svojoj otpornosti na izazove. Neki lahko podliježu malim stvarima i brzo gube razum, pribranost, smirenost pa i uljudnost. Drugi, pak ostaju imuni na teška iskušenja, i pored teških nasrtaja, ne gube svoj stav, smirenost, sud i uljudno ponašanje. Karakter svakog od nas igra veliku ulogu u ostvarenju kvalitetnih međuljudskih odnosa a od ovih odnosa itekako zavisi „konto“ naših dobrih dijela kao i naše stanje, ovdje na dunjaluku. Uvjet bilo kakvih odnosa među muslimanima, i ljudima generalno, jeste društveni život. Bez postojanja društvenog života ne može biti riječi o međuljudskim odnosima. Allahov Poslanik, a.s., kaže: ”Drži se džemata, jer uistinu vuk jede izdvojenu ovcu!“(Nesai)
Znamo da čovjekov grijeh nije uvijek i samo okrenut prema Allahu, dž š, već vrlo često prema drugom čovjeku. Takva vrsta griješenja se ne može izmiriti, poravnati ili očistiti učenjem istigfara, jer ako su nečija prava zakinuta onda je jedino rješenje da se ta ista prava namire tom čovjeku, odnosno, vrati ono što je tuđe. Predaje nas uče da će Allah grijeh prema Njemu oprostiti ko bude tražio oprosta i kome On bude htio oprostiti, no, za naše međusobne hakove ćemo se sami obračunavati. Brojni primjeri iz života Božijeg Poslanika, a. s., uče nas da vodimo računa o međusobnim materijalnim i moralnim potraživanjima i hakovima.
U ovoj sintagmi na našem jeziku „međuljudski odnosi“ ima riječ „odnosi“, ona nekako i odgovora pojavi u našem društvu gdje neki zajednicu shvataju kao resurs iz kojeg će se nešto uzeti i odnijeti. Neki ulaze u interakciju s ljudima, u međusobne odnose, samo ako mogu nešto da uzmu i odnesu. Vjernici nisu takvi, vjernici u međusobne relacije ne ulaze samo da uzmu nego gledaju da i daju, unaprijede, ugrade sebe kroz materijalnu donaciju, kroz savjet, kroz lijepu riječ podrške, kroz osmjeh, kroz sigurnost koju pružaju drugom članu zajednice i td.
Trebamo se zalagati da naši međusobni odnosi ne bivaju shvaćeni samo kroz uske materijalne interese i odnošenje nego kao i prostor gdje ugrađujemo i uvakufljujemo sebe i svoje potencijale te isto tako u smislu da, bez obzira što je vazda bilo i biće onih koji pokušavaju odnijet, rascijepiti, razgraditi, uništiti, mi ne trebamo prestati da donosimo, pridonosimo, uvećajemo, osnažujemo, makar da na pesimistične riječ odgovorimo optimizmom.
Ne gledajmo one koji čine i hoće činiti zlo većim i jačim od sebe. Nema snage ni moći osim u Allaha. Ne sumnjajmo u sebe. Ako i posumnjamo u sebe nemojmo posumnjati u Allaha, a onaj ko održi živom vjeru u Allaha taj će oživiti i vjeru u sebe. Živom se vjera u Allaha na dunjaluku čini kroz popunjene, stamene, jedinstvene, safove, gdje se priljubljenih ramena čovjek na čovjeka oslanja.
Kur’an navodi riječi mrava u suri Neml: “O mravi, ulazite u stanove svoje, da vas ne izgazi Sulejman i vojske njegove a da to i ne primijete”, ovo je primjer brige za džematom, zajednicom, smatranjem sebe članom zajednice, dijela džemata. Ovaj mrav se ne brine samo za sebe. Mogao je da se sam spasi, skloni na sigurno mjesto, sebe i svoje bližnje, međutim nije to učinio, već je skazao brigu za zajednicom u kojoj je boravio.
Neki nepravedan vladar htio napasti neko mjesto u kom su živjeli muslimani pa posla špijune da izvide stanje. Kad se vratiše vlada rupita špijune:”Kako vam izgledaju naši neprijatelji?“ Na to mu špijuni odgovoriše: „Vladar im je pravedan, njihove vjerske vođe smjelo i otvoreno ukazuju na ispravan put, i odvraćaju od pogrešnog puta, a njihove sudije nije moguće potkupiti ili podmititi.“ Na to ih vladar upita: ”Kako se jedni drugima obraćaju?” Na to špijuni rekoše: ” Kada se jedni drugima obraćaju kažu: Brate, Allah ti podario svako dobro, Allah ti blagoslovio tvoj imetak, ili brate, ako ti šta zatreba stojim ti na usluzi.” Kada to ču savjetnik reče: ”Ovakav grad nikada nećemo uspjeti osvojiti“ Posla vladar nemoralne djevojke u taj grad, posla trgovce varalice, sudije sklone podmićivanju i potkupljivanju i sebične i škrte osobe koji će svojom sebičnošću i škrtošću iskvariti taj narod. Nakon nekog vremena bez problema zauze mjesto.
Po ovoj priči a sukladno našem stanju mi smo pripravni za klanje… poslali su nam nepravedne vladare, podmitljvo sudstvo, golotinju i nemoral, no-ono: „Brate, Allah ti dao dobro, stojim ti na usluzi ako ti šta zatreba!“, nam ne mogu uzeti dok to sami ne htjednemo dati. Nedajmo to pa ćemo i ovo ostalo iskorjeniti, aBda! Teško se iznijeti sa strahom kad je čovjek sam, dosta nas je bilo u ratu i znamo kako to izgleda kad smo sami ili kad nas je 2-3 i kad nas je 100. Olakšavajmo sebi, gradimo džemat, ulažimo u džemat, družimo se u ime Boga, ne podvajajmo se svak za sebe, jer tako otežavamo sebi! Ja čvrsto vjerujem u nas i pozivam vas da vjerujemo u sebe. Nek naši neprijatelji umjesto straha i strepnje osjete našu vjeru, snagu, jedinstvo i spremnost.
RABBI JESIR, VE LA TUASSIR, RABBI TEMMIM BIL – HAJR ! AMIN !
Esad Bajić, Čaršijska džamija, 26.08.2016.g.