Bedel iz Albaicína
(Priča o sudbini muslimana Španije)
I.Svila
Kuća Jusufa Harrara stajala je u Albaicínu, na strani brda koja gleda u Alhambru.
Imala je avliju s česmom. Oko česme su bili jasmin i dvije narandže. Voda je tekla danju i noću pa je avlija uvijek bila ispunjena prijatnim žuborom.
Jusuf je trgovao svilom. Čahure su mu dolazile iz Alpujarre, s dudovih stabala koja je njegov otac zasadio iznad jednog sela. U Alcaiceríji, na svilarskoj čaršiji, imao je dućan s mjedenim terazijama. Na njima je mjerio svilu i govorio da je svila poštena roba. Ne laže ni na kantaru ni na tijelu.
Svako jutro, prije nego izađe, stao bi na kućna vrata. Dotakao bi dovratak desnom rukom i proučio: „Hasbunallah ve ni‘mel-vekil.“ Allah nam je dovoljan i divan je On zaštitnik. Onda bi zaključao. Ključ je bio od kovanog gvožđa, dug kao dlan. Visio mu je o pojasu i zvečao kad hoda sudarajući se sa lancem o kom ej visio. Po tom zvuku su djeca znala da babo dolazi.
Imao je četiri sina i četiri kćeri.
Ahmed je bio najstariji i najposlušniji. Ali je bio najjači i najglasniji, rađe je probleme rješavao šakama i galamom nego li umovanjem i pričom. Hasan je volio da čita, pisoa je i pjesme ali ih nikom nije pokazivao. Ibrahim je bio najmlađi. Brojao je sve. Stepenice, golubove, zvijezde, čahure. Kad je naučio brojati do hiljadu, došao je ocu i rekao da je izbrojao koliko ga voli. Otac ga je pitao koliko. Ibrahim je rekao: „Hiljadu, a onda mi je nestalo brojeva.“
Kćeri su bile Zejneb, Merjem, Hafsa i Aiša.
Zejneb se udala u Malagu, za trgovca ribom. Merjem je otišla daleko, u Valenciju, za Salima, svilara iz tamošnje morerije. Valencija je već dva stoljeća bila pod kršćanskim kraljem, ali je muslimana tamo bilo još uvijek velik broj. Trgovina svilom vezivala je te dvije kuće kao konac. Hafsa je bila bolešljiva i tiha. Aiša je bila najmlađa kćerka i majčino oko. Išla je za majkom Aminom kao sjena. Voljela je mirise i od malehna ih pokušavala spravljati od cvjetova cvijeća ili latica behara kad procvjeta. Posebno je volila naranču. Ruke su joj često mirisale na vodu od narandžinog cvijeta. Kad bi ih stavila djeci na čelo, djeca bi zaspala.
Jednom je, dok su jeli, Hasan pitao oca zašto nikad nije išao na hadž. Otac je šutio pa rekao da je išao. Poslao je čovjeka umjesto svog oca, koji je umro prije nego je stigao obavit hadž. Platio je bedela za nj.
„A ko će ići umjesto tebe?“ pitao je Ibrahim.
„Neko od vas“, rekao je otac. „Kad bude vrijeme.“
II.Vijesti
Vijesti su dolazile s mazgama i s ljudima, teške i strašne.
Prvo je pala Ronda. Pa Marbella. Ljudi su na čaršiji govorili da je to daleko, da Granada ima zidine, planine i Boga. Jusuf je klimao glavom i mjerio svilu.
Onda je došla Malaga.
Branila se dugo. Top je rušio zidove, a glad je rušila ljude. Kad su se predali, kralj ih je kaznio što su se branili. Gotovo cijeli grad je prodan u roblje. Neke su poklonili drugim vladarima, kao što se poklanja hajvan.
Jusuf je poslao čovjeka da traži Zejneb.
Čovjek se vratio poslije dva mjeseca. Rekao je da je njen muž poginuo na zidu. Nju su odveli s djetetom. Neko je čuo da su je prodali u Sevilji. Neko je čuo da je odvedena dalje.
Te noći Jusuf nije proučio dovu na vratima. Sjedio je u avliji kraj česme do sabaha. Amina je sjedila pored njega. Samo su šutjeli, pogled k nebu spuštao bi s ena zemlju, kao d aneka nevidljvi anebeska ruka ne da da se gleda prema gore.
Ujutro je stao na vrata, dotakao dovratak i proučio. Glas mu je bio isti. Ruka nije.
Kuća je ostala ista poslije Malage. Otac je bio drugi čovjek.
Ibrahim je od tada brojao i ono što nestaje. Rekao je Aiši da ih je bilo deset, a sad ih je devet. Aiša mu je rekla da šuti. On je šutio i dalje brojao.
III. Zima
Ljeta 1491. kršćanske vojske su se utaborile na vegi. Iz Alhambre su se vidjeli šatori, zastave i dim.
U julu im je izgorio tabor. U Albaicínu su se ljudi radovali. Kroz nekoliko sedmica na tom mjestu je niknuo grad od kamena, u obliku krsta. Nazvali su ga Santa Fe. Tada se niko više nije radovao.
Vojska nije napadala. Čekala je. Palili sela u dolinama odakle je hrana dolazila u grad. Palili su voćnjake. Palili su dudove.
Ahmed je otišao u Alpujarru da vidi djedova stabla. Vratio se crn od čađi. Rekao je samo: „Nema ih.“
Kad je pala zima, u gradu nije bilo hljeba. Prvo su se jeli konji. Pa psi. Pa ono o čemu se ne govori. Jusuf je terazije sklonio u sanduk. Nije imao šta mjeriti.
Hafsa se razboljela u decembru. Imala je trinaest godina i bila je lahka kao svila. Amina joj je stavljala ruke na čelo. Mirisale su na narandžin cvijet i dalje, iako narandži više nije bilo.
Hafsa je umrla pred zoru. Ibrahim je rekao: „Osam.“
Ali ga je udario. Prvi put u životu. Pa ga je zagrlio i plakao na njegovom ramenu.
Drugog januara 1492. grad se probudio i vidio krst na kuli Alhambre. Predaja je bila potpisana u tajnosti, noć ranije. Kršćanski vojnici su ušli dok su ljudi spavali.
Taj dan niko iz kuće Harrarovih nije izašao. Ni iz jedne kuće u Albaicínu. Ulice su bile prazne kao da je kuga. Iz daljine se čulo pjevanje, zvona i bubnjevi. U avliji se čuo samo žubor vode ali ni on više nije bio prijatan. Kao da je promijenula melodiju, kao d aklobuča i kriči.
Uveče je Jusuf izašao na vrata. Dotakao je dovratak. Proučio je. Zaključao je.
„Šta ćemo sad?“ pitao je Hasan.
„Živjet ćemo“, rekao je otac. „Potpisali su da smijemo.“
IV.Obećanje
Prvih godina se moglo živjeti.
Ugovor o predaji je bio velikodušan. Džamije ostaju. Imovina ostaje. Vjera ostaje. Suditi će im njihove kadije.
Novi nadbiskup, Hernando de Talavera, bio je starac blaga lica. Učio je arapski da može razgovarati s narodom. Svećenicima je naređivao da uče arapske riječi. Dijelio je hljeb. Ljudi su ga u Albaicínu zvali alfaqui santo, sveti fakih, napola u šali, napola ozbiljno.
Jednom je prošao pored Jusufovog dućana i zastao kod terazija. Pitao je na lošem arapskom koliko je svila. Jusuf mu je rekao cijenu. Talavera je rekao da je skupo. Jusuf je rekao da je svila poštena roba. Talavera se nasmijao i otišao. Jusuf je dugo gledao za njim.
„Dobar je čovjek“, rekao je Ahmedu.
„Dobar je“, rekao je Ahmed. „Ali je star.“
Hasan nije vjerovao ugovorima. Kad je sultan Boabdil 1493. otišao preko mora, Hasan je rekao da ide i on. Negdje na afričkoj obali, prema Ceuti, granadske izbjeglice su iz ruševina podigle grad Tetuan. Tamo se govorio njihov arapski, jeli njihovi kolači i pjevale njihove pjesme.
Majka je plakala tri dana. Otac mu je dao kesu zlatnika i knjigu, Kur’an koji je pripadao djedu. Ključ mu nije dao.
„Ključ ostaje na vratima“, rekao je.
Na obali, kad se ukrcavao, Hasan je napisao pjesmu. Poslao ju je Ibrahimu, pismom, poslije godinu dana. Ibrahim ju je izbrojao. Imala je dvadeset i dva stiha. U svakom je bila Granada.
Onda je stigao drugi nadbiskup.
Francisco Jiménez de Cisneros bio je čovjek velike pobožnosti i gvozdene volje. Talaverina blagost mu je bila spora. Počeo je krstiti. Prvo one koji su htjeli, pa one koji su se kolebali, pa one koji nisu htjeli.
U decembru 1499. na trgu Bib-Rambla gorjele su knjige. Kur’ani, tefsiri, pjesme, lijekarske knjige, knjige o zvijezdama. Jusuf je stajao na rubu trga i gledao. Ljudi su kasnije pričali da su neke knjige bile tako lijepo uvezane da su ih vojnici sakrili pod ogrtač prije nego su ih bacili u vatru.
Albaicín se pobunio. Pa se pobunila Alpujarra.
Ali je otišao u planine. Majci je rekao da ide po svilu.
Poginuo je kod Lanjarona u proljeće 1500. Donijeli su im njegov nož i jednu papuču. Više nije bilo šta donijeti.
Tog ljeta Jusuf je okupio sinove u avliji. Ostala su mu dvojica. Ahmed i Ibrahim.
Govorio je polahko. Rekao je da ne plače za onim što je prošlo, jer se u to ne vraća. Plače za onim što će oni vidjeti na ovoj zemlji, a što on neće.
Umro je na proljeće 1501. Klanjali su mu dženazu u džamiji koja je sutradan pretvorena u crkvu.
Na dženazi je u safu ostalo prazno mjesto. Ahmed je izašao iz reda i stao na njega. Nije znao zašto. Tijelo je samo krenulo.
Idućeg jutra stao je na vrata. Dotakao je dovratak. Proučio je. Zaključao je. Ključ mu je o pojasu zvečao drugačije nego ocu. Majka je to čula iz sobe i pokrila lice.
Godine 1502. došao je proglas. Svi muslimani u Kastilji moraju se krstiti ili otići.
Ahmed je izabrao ostati. Imao je majku, sestru, brata, dudove i vrata.
U crkvi su im polili glave vodom. Ahmed je postao Juan. Amina je postala Ana. Aiša je postala Isabel. Ibrahim je postao Francisco.
Kad su izašli, Ibrahim je rekao da sad ima dvostruko više imena, pa mu treba dvostruko više brojeva.
Niko se nije nasmijao.
V.Metla
U Valenciji su se stvari dugo odvijale drugačije.
Merjem je rodila Salimu šestero djece. Živjeli su u moreriji, radili svilu, plaćali gospodaru porez i gospodar ih je štitio. Valencijski plemići su voljeli svoje Maure. Znala se stara izreka: ko ima Maura, ima zlata. Što više Maura, to više dobiti.
Merjem je Granadi pisala svake godine. Pisma su putovala sa svilom.
Onda su 1521. ustali cehovi. Zanatlije i sirotinja pobunili su se protiv plemića. Nisu mogli udariti gospodara, pa su udarili njegove Maure.
Upali su u Salimovo selo jednog jutra. Nosili su bačve vode. Nisu imali vremena za svećenika. Umočili su metle u vodu i škropili ljude po glavi, u redu, kao što se prska dvorište. Onda su rekli da su kršteni.
Salim je stajao mokre brade i gledao u zemlju.
Merjem mu je uveče rekla da to ne vrijedi. Voda iz metle nije krštenje.
Pet godina poslije došao je kraljev ukaz. Vrijedi. Ko je jednom poliven vodom, kršćanin je zauvijek. A oni koji nisu, neka se krste sad. U Aragoniji i Valenciji islam je 1526. zabranjen.
Merjem je te godine pisala Granadi posljednje pismo arapskim slovima. Poslije je pisala španski, a slova su ostala arapska. Tako su počeli pisati svi.
VI.Otvorena vrata
U Granadi je Juan Harrar, koji je u sebi bio Ahmed, naučio živjeti dva života.
Nedjeljom je išao na misu. Klečao je kad drugi kleče. Ustajao kad drugi ustaju. Latinske riječi je izgovarao tačno, jer je svilar i navikao je na tačnu mjeru.
Petkom, po zakonu, vrata moraju biti otvorena. Da se vidi ne klanja li ko. Vrata su bila otvorena. Klanjalo se u podrumu, bez pregibanja, bez sedžde, očima, osim u zadnjoj trećini noći kada bi klanjali kako su nekad klanjali a jedno je uvijek bilo na straži na vratima.
Iz Orana je stigla fetva. Stari muftija je pisao Maurima Andaluzije da Bog zna šta je u srcu. Ako ne mogu abdest vodom, neka uzmu tejemum i od zida. Ako ih tjeraju da piju vino, neka piju s namjerom da ne piju. Ako ih tjeraju da psuju Poslanika, neka u srcu misle na drugog čovjeka istog imena. Fetva se širila tajno a ćage na kojem je prpeisivana nosilo u postavi kaputa.
Majka Ana, koja je u sebi bila Amina, naučila je kuhati sa svinjskom mašću. Lonac je stajao na prozoru, da se vidi. Za kuću je kuhala u drugom loncu.
Aiša nije pristala na udaju. Rekla je da neće roditi djecu s dva imena. Ostala je uz majku, a poslije majke uz Ahmedovu djecu. Ona ih je učila sure. Ona ih je učila dovu na vratima. Ona ih je učila da sve to što uče kriju a Ahmed ispitivao da vidi hoće li se odati. Djeca su dobro čuvala tajnu. Iznenađujuće dobro. Ahmet je vjerovao d aje to Božije djelo da mala djeca tako dubokos hvataju njihovo stanje.
Kad je majka umrla, Aiša je mali prijeis Kur'ana, iz Jusufovog dućana umotala u platno, pa u voštano platno, pa ga je zazidala u zid iznad kamina. Samo je ona znala pod kojim je kamenom.
„Kad se sve ovo završi“, rekla je Ahmedovom sinu Jusufu, „izvadićeš ga.“
Mladi Jusuf, kojeg su krstili kao Diega, pitao je kad će se to završiti.
„Kad Bog da“, rekla je.
Godine 1526. u Granadu je došao car Karlo. Doveo je svoj dvor i svoje savjetnike. Htio je zabraniti Maurima jezik, odjeću, hamame, kane na rukama žena. Stari Ahmed i drugi prvaci skupili su novac. Osamdeset hiljada dukata. Kupili su četrdeset godina mira.
Ahmed je dao i terazije. Posljednje što je od oca imao osim ključa.
Četrdeset godina je dug rok za jedan život. Ahmed ga nije preživio. Umro je kao Juan, sahranjen je kao Juan, a u kući su mu Aiša i sin proučili Jasin s vratima zatvorenim, iako je bio petak.
Ibrahim, koji je bio Francisco, živio je u drugom dijelu grada. Oženio se kćerkom jednog starog kršćanina. Djeca mu nisu znala arapski. Dolazio je Aiši svake godine na Bajram, a da niko ne zna da je Bajram. Donosio je halvu i govorio da je to kolač za svetog Mihovila.
Jednom je Aiša pitala koliko mu je djece. Rekao je petero. Pitala je jesu li muslimani. Šutio je dugo.
„Brojim ih“, rekao je. „Ne znam kojim brojevima.“
Umro je prije nje. Na sahrani su bili svećenici. Aiša je stajala iza svih i micala usnama muslimansku molitvu.
VII. Mali prljavi rat
Četrdeset godina je isteklo 1567.
Došla je pragmatika. Zabranjen arapski jezik, u roku od tri godine, u kući, na ulici, u krevetu. Zabranjene knjige na arapskom. Zabranjena odjeća. Zabranjena imena. Žene moraju otkriti lica. Hamami se ruše. Vrata ostaju otvorena, sad i svim drugim danim apored petka.
Aiša je tada bila vrlo stara. Kad je čula proglas, rekla je samo jednu stvar: „Pa kojim jezikom da molim?“
Umrla je tog proljeća. Sa sobom je odnijela tajnu kamena iznad kamina.
Ahmedov unuk Omer, koga su krstili kao Lorenza, imao je dvadeset i osam godina. Bio je svilar kao djed, kao pradjed. Svila je propadala od poreza. Dudova je bilo sve manje. Čahure su se sve teže prodavale.
Na Badnju večer 1568. planine su se zapalile.
Pobuna je krenula iz Alpujarre. Za vođu su izabrali mladića iz starog granadskog roda. Stavili su mu crveni plašt i nazvali ga kraljem. Po selima su ubijali svećenike i palili crkve. Vojska je odgovarala paljenjem sela i ubijanjem svega što se kreće.
Kasnije će ga jedan od kraljevih ljudi nazvati malim prljavim ratom. Omeru nije izgledao mali.
Otišao je u planine u januaru. Ženi je rekao da ide po svilu. Ona je znala da nema svile.
Pisao joj je jednom, preko jednog mazgara. Pismo je bilo kratko. Rekao je da je hladno. Rekao je da su zauzeli selo iznad kojeg su nekad bili pradjedovi dudovi. Da tamo sad nema ni dudova ni sela. Rekao je da je vidio kako njihovi ljudi rade stvari koje ne može napisati, i kako drugi ljudi rade njima stvari koje ne može napisati. Rekao je da se nada da ga Bog ne gleda baš sad.
Na kraju je napisao: „Ključ čuvaj.“
Rat je trajao do 1571. Omer se nije vratio. Niko nikad nije saznao gdje leži.
U novembru 1570. došla je naredba. Svi granadski Mauri, i oni koji su se bunili i oni koji nisu, moraju napustiti kraljevstvo. Raseljavaju se po Kastilji, daleko od mora, daleko od planina, daleko od Turaka.
Omerova žena, Fatima, koju su zvali Luisa, imala je troje djece. Najstariji, Ahmed, imao je pet godina. Nazvali su ga po pradjedu. Krstili su ga kao Alonsa.
Te noći je ona pokušala naći Aišin kamen. Kucala je po zidu iznad kamina, kamen po kamen, uhom na zidu. Sve je zvučalo isto.
Ujutro je zaključala vrata. Dotakla je dovratak i proučila. Ključ je stavila u njedra.
Kolone su krenule po najgoroj zimi koju su ljudi pamtili. Snijeg, kiša, blato. Djeca su umirala uz put. Bolesni su ostajali uz put. Neki su ih zakopavali, neki nisu stigli.
U jednom gradiću na putu, načelnik je izašao da ih vidi. Gledao je dugo. Te večeri je sjeo i napisao pismo kralju. Pisao je da ih ne može nahraniti. Da ne može naći odjeću za djecu. Da nikad nije vidio ljude u takvom stanju.
Fatima nije znala za to pismo. Znala je samo da je jedna žena iz tog gradića, stara kršćanka s krunicom oko ruke, došla do kolone i dala joj hljeb i ćebe. Ništa nije rekla. Samo je dala i otišla.
Pismo tog načelnika i danas stoji u arhivu. Ime one žene nije nigdje zapisano.
Stigli su u Toledo u februaru. Od troje Fatimine djece, stiglo je dvoje. Alonso i mlađa kćerka.
Na ključu se, od hladnoće i znoja, uhvatila hrđa. Fatima ga je trljala pepelom dok nije zasjao.
VIII. Sve odjednom
Skoro četrdeset godina su živjeli u Kastilji. Alonso je izrastao u zidara. Svilu više niko u kući nije pamtio, osim riječi. Oženio se djevojkom iz drugog granadskog roda raseljenog u Toledo. Imali su šestero djece. Najmlađa se rodila 1606. Nazvali su je Ana. Kod kuće, kad niko ne čuje, zvali su je Amina, po staroj nani iz Granade čije su ruke mirisale na narandžin cvijet.
Ključ je visio iznad vrata njihove sobe, na klinu. Djeca su pitala čiji je. Alonso je rekao: „Naš. Od kuće.“
„Koje kuće?“
„One s česmom.“
Djeca su mislila da je to iz neke priče.
Na ulici su govorili o Maurima. Da su pijanice krvi. Da se kote kao zečevi. Da će ih uskoro biti više nego kršćana. Da šuruju s Turcima i s gusarima iz Alžira. Da su svi razbojnici i lopovi. U crkvama su se čitale propovijedi. Jedan dominikanac iz Valencije pisao je knjige u kojima traži da ih se riješe. Govorilo se da je bilo i onih koji su predlagali da ih se utopi u moru, ili kastrira, ili ostavi na obali negdje preko okeana.
Alonso je zidao zidove i šutio. Jednom je majstor, stari kršćanin, rekao da je on jedini Maur kojeg bi ostavio. Alonso ga je pitao zašto. Majstor je rekao: „Jer ti zidovi stoje.“ Pa se nasmijao. Alonso se nije nasmijao. Uveče je dugo sjedio i gledao u ključ.
***
U Valenciji su Merjemini unuci i praunuci živjeli u istom selu u kojem ih je nekad polila metla. Salimov praunuk bio je Hamid, po kršćanski Miguel. Imao je ženu Rukiju, po kršćanski Ángelu, staru majku i četvero djece.
Ljeta 1609. uz obalu su počeli dolaziti brodovi. Kraljevi, ali i tuđi. Engleski, francuski, đenovljanski. Stajali su na sidru ali ništa nisu tovarili. Ljudi su gledali s brda i pitali se.
A onda je u septembru objavljeno. Svi Mauri iz kraljevstva Valencije imaju tri dana. Da se povuku u kuće, prodaju šta mogu i čekaju. Doći će kraljevi ljudi i odvesti ih na obalu. Ko ostane, glava mu pada.
Tri dana.
Prodavali su sve. Krave za cijenu kokoške. Kuće za cijenu krave. Stari kršćani iz susjednog sela dolazili su i nudili smiješne pare. Hamid je jednom od njih prodao svoju njivu. Čovjek mu je platio, pa ga je zagrlio, pa je otišao i nije se okrenuo. Hamid nije znao da li je to bio stid ili nešto drugo.
Neki nisu htjeli ići.
U planinama južno od Valencije hiljade ljudi popele su se na Muelu, veliku stijenu kod Cortes de Pallása. Izabrali su sebi vođu. Rekli su da odatle ne silaze.
Hamidova majka je bila među njima. Rekla je sinu da je stara i da neće umrijeti na tuđoj obali. Hamid ju je molio. Ona je rekla da ga je rodila u ovoj zemlji i da će u njoj ostati. Poljubila je unuke. Svakome je dala po jedan suhi kolač iz njedara, kao da ih šalje u školu.
Vojska je na Muelu stigla u novembru. Ljudi gore nisu imali oružja. Imali su samo kamenje i želju.
Poslije se pričalo da su se neke žene, kad su vidjele kraj, bacale sa stijene zajedno s djecom. Radije to nego obala.
Hamid nikad nije saznao šta je bilo s majkom. Kad bi ga kasnije pitali, rekao bi da je ostala kod kuće.
***
Do Denije se išlo tri dana pješice.
Kraljevi ljudi su jahali s obje strane kolone. Imali su koplja i arkebuze. U proglasu je pisalo da su tu da ih čuvaju. Od razbojnika, od komšija, od svakoga ko bi htio uzeti ono malo što nose.
Hamidova najstarija kćerka zvala se Safija. Imala je petnaest godina. Na leđima je nosila zavežljaj s posteljinom, a u njemu, umotan u krpu, mali mesingani ibrik koji je pripadao prababi Merjem. Išla je uz majku i pazila da se Ruqija ne umori. Majka je bila teška i mogla je roditi svaki dan.
Druge noći kolona je stala u suhom koritu rijeke. Ljudi su ložili vatre od granja. Djeca su zaspala gladna.
Kasno, kad su vatre spale na žar, došla su trojica od onih što su ih čuvali. Hodali su među ljudima i gledali. Zastali su kod njihove vatre.
Jedan je pokazao na Safiju.
Hamid je ustao. Drugi ga je kundakom udario u lice. Hamid je pao i pokušao se dići, a onda je vidio vrh koplja kod glave najmlađeg sina. Ostao je na koljenima.
Ruqija je vrisnula. Iz kolone se niko nije pomjerio. Svi su gledali u vatru. Ko pogleda, taj je sljedeći.
Odveli su je iza stijena.
Tu priča šuti, kao što je šutjela i ona.
Vratila se pred zoru. Sama. Sjela je kraj ugašene vatre i uvila se u ćebe. Majka ju je zagrlila. Safija se nije pomakla. Hamid je sjedio okrenut leđima i gledao u mrak. Do sabaha nije podigao glavu.
Ujutro je kolona krenula dalje. Safija je ponijela svoj zavežljaj. Ibrik je bio u njemu. Išla je uz majku kao i prvog dana.
Tog jutra nije bila jedina. Niz kolonu se čuo plač, pa šapat, pa opet plač. Jedna žena iz susjednog sela nije ustala. Muž je sjedio uz nju i govorio svakome ko prođe da ona samo spava.
***
Luka Denia bila je puna ljudi kao sudnji dan.
Ljudi su čekali danima. Neki sedmicama. Neki su umirali od gladi i iscrpljenosti prije nego vide brod. Jedan starac iz njihovog sela došao je na obalu i govorio svima da želi biti ukopan u muslimanskoj zemlji. Na dasci do broda, dok se ukrcavao, pao je mrtav. Ostao je u Španiji.
Svećenici i fratri hodali su među ljudima i molili. Ostavite djecu. Ostavite ih nama. Odgojićemo ih kao kršćane. Spasite im duše. Jedna plemkinja je sama obilazila redove i nagovarala majke. Neka djeca su nestajala noću, bez pitanja, otimana.
Neki su ostavljali. Iz ljubavi, iz straha, iz gladi. Neki su vrištali.
Ruqija je rodila na pristaništu. Dijete je palo na hrapav kamen, u vjetar, pod hladnim nebom. Oko nje su se okupili fratri i žene iz grada i molili je da ostavi bebu. Da će joj biti bolje. Da će je krstiti i čuvati.
Ruqija je umotala dijete u svoju maramu. Ustala je. Ukrcala se.
Nazvali su ga Džar. Jer se rodio između dvije zemlje, a nijedna ga nije htjela.
Brod je išao prema Oranu. Na obali su ih istovarili na pijesak kao vreće. Brod se okrenuo i otišao.
Oran je držao kralj, ali iza Orana nije bilo ničijeg zakona.
Na putu prema unutrašnjosti napali su ih ljudi s konjima. Uzeli su im ono malo što su imali. Onda je jedan od njih sišao s konja i krenuo prema Safiji.
Hamid je stao ispred nje. Nije imao ništa u rukama. Samo je stao.
Ubili su ga na tom mjestu. Safiju su ostavili, jer su se žurili za drugom kolonom.
Ruqija je poslije govorila da se nadala da će mu Bog to uračunati. Da je bar jednom stao ispred nje.
Ruqija je hodala sa četvero djece i bebom. Mjesecima. Od sela do sela, od džamije do džamije. Neko ih je tjerao. Neko im je davao hljeb. Jedan stari imam u Tlemcenu primio ih je u džamiju i rekao da su dobro došli. Neko drugi u istom gradu rekao je da su kršćani, jer govore kao kršćani.
Rekla je imamu da ide na zapad. Da negdje postoji grad koji su sagradili Granađani. Da tamo ima neku rodbinu. Nije znala ni imena, ni ulice. Znala je samo prezime. Harrar.
***
U Kastilji su proglasi došli 1610.
Alonso je imao četrdeset i pet godina. Kuću nije prodavao, jer je nije imao. Prodao je alat. Ključ je skinuo s klina i stavio ženi u njedra, kao što je nekad njegova majka.
Na put su dolazili pisari. Popisivali su ljude kao ovce. Djeca do određene dobi mogla su ostati, ako roditelji pristanu, kod starih kršćana. Govorilo se i da djecu uzimaju i kad roditelji ne pristanu.
Njihova komšinica, udovica Catalina, dolazila je svaki dan. Nije imala djece. Voljela je Aminu. Učila ju je vezu. Davala joj je smokve. Došla je i pred polazak i plakala. Rekla je Alonsu da mu dijete neće preživjeti put. Da je mala, da je slaba, da će je ona čuvati kao svoju.
Alonso je te noći dugo sjedio kraj kćerke. Gledao je kako diše. Pomislio je na babu Hafsu, koju nikad nije vidio, koja je umrla od gladi u zimi prije pada Granade. Pomislio je na brata kojeg je izgubio na putu iz Granade, kad je sam bio dijete.
Ujutro ju je odnio Catalini.
Amina je plakala. Pa je prestala, jer joj je Catalina dala smokvu.
Alonso se sagnuo i rekao joj na uho, na jeziku koji ona nije razumjela, dovu koju je znao od oca, a otac od djeda, a djed od svog djeda. Hasbunallah ve ni‘mel-vekil.
Pa je rekao: „Ti ostaješ umjesto nas.“
Ona je gledala u smokvu.
Noge su išle.
Oči su plakale.
IX.Tetuan
Brod iz Kartagene iskrcao ih je na plažu ispod Tetuana u proljeće 1611.
Niko ih nije čekao. Pijesak, more i planine koje su ličile na Alpujarru, samo su bile suhlje.
Pješačili su do grada. Na kapiji su ih pitali ko su. Alonso je rekao da su iz Granade. Čuvar ga nije razumio, jer je Alonso govorio kastiljanski. Onda je Alonso rekao jedinu arapsku rečenicu koju je znao napamet. Onu s vrata.
Čuvar ih je pustio.
U gradu je bila četvrt u kojoj su ljudi imali granadska prezimena. Tamo su ih smjestili u jedan han. Tamo je već bilo mnogo njih. Iz Kastilje, iz Andaluzije, iz Aragonije.
Jedan starac iz Aragonije sjedio je u uglu hana i pričao svakome ko hoće da sluša. Kraljevi pisari su ih, kako ej svjedočio, pratili do luke. Na svakoj rijeci su im naplaćivali vodu koju popiju. Kad bi se sklonili u hlad pod neko drvo, naplaćivali su im i hlad.
„Platio sam hlad“, govorio je. „Platio sam hlad u vlastitoj zemlji. A ovdje, vidi, hlad je džaba.“
Ljudi su se smijali. Starac se smijao najglasnije. Onda bi utihnuo i gledao u vrata.
Alonsova žena je jednog dana na čaršiji spomenula prezime. Harrar. Jedan tkalac se okrenuo. Pitao ju je da ponovi. Pa ju je pitao odakle je. Pa ju je odveo kući.
Kuća tkalca Muhameda ibn Hasana Harrara bila je mala i čista. U avliji je rasla jedna narandža. Na zidu, u niši, stajao je stari Kur’an u izlizanim koricama. Na prvom listu bio je zapis: Ovo pripada Jusufu Harraru, svilaru iz Albaicína.
Muhamed je bio Hasanov praunuk. Znao je priču, onako kako se priča prenosi. Da je pradjed došao s pjesmom od dvadeset i dva stiha i s knjigom. Da je braća ostala. Da su ih odveli nevjernici. Da su se svi pokrstili.
Gledao je Alonsa sumnjičavo. Alonso je govorio kao kastiljanski zidar, krstio se kad kihne i nije znao ni Fatihu do kraja.
Onda je Alonsova žena izvadila ključ iz njedara.
Muhamed ga je uzeo u ruke. Dugo ga je okretao. Pa je otišao do niše, otvorio Kur’an na zadnjem listu i pokazao im crtež. Hasan je u mladosti nacrtao očev ključ, da ga ne zaboravi. Isti zubac. Ista kovana glava.
Muhamed je plakao kao dijete.
Te večeri su jeli zajedno. Muhamedova djeca su se smijala kako Alonsova djeca govore. Alonsova djeca su se smijala kako Muhamedova jedu. Starija žena iz kuće zagrlila je Alonsovu ženu i rekla joj nešto na arapskom. Ona nije razumjela. Zagrlila ju je natrag.
***
Početkom 1614. u Tetuan je stigla žena sa četvero odrasle djece i jednim dječakom od četiri godine. Bili su mršavi kao da ih je vjetar donio. Došla je s karavanom sa istoka, iz Tlemcena.
Govorila je valencijanski. Tražila je Harrarove.
Dječak se zvao Džar. Rodio se na pristaništu u Deniji.
Ruqija je sjela u Muhamedovu avliju, pod narandžu, i dugo nije mogla govoriti. Onda je rekla samo jednu stvar. Da je njena prabaka Merjem bila kćerka svilara Jusufa iz Granade. Da su joj u kući čuvali jedno pismo pisano arapskim slovima, od brata iz Granade, i da je to pismo ostalo u Valenciji, u zidu.
Alonso je slušao.
„Svi smo nešto ostavili u zidu“, rekao je.
Safija je sjedila pod narandžom i šutjela. U Muhamedovoj kući su mislili da je nijema od rođenja. Ruqija im nije objašnjavala.
Idućeg jutra Alonso je stao na vrata. Dotakao je dovratak i proučio dovu kao i uvijek, s kastiljanskim naglaskom, spotičući se na slovu koje njegov jezik nije znao.
Iza njega se čuo tih glas.
„Hasbunallah.“
Alonso se okrenuo. Safija je stajala u avliji s ibrikom u ruci. Rekla je riječ još jednom, polahko, onako kako ju je izgovarala prababa Merjem. Pa je čekala da on ponovi.
Ponovio je. Ona je klimnula glavom i otišla uzeti abdest.
Bile su to njene prve riječi poslije četiri godine. Ruqija je plakala u kuhinji, da je niko ne vidi.
***
Tog proljeća kralj u Španiji je proglasio da je posao završen. Da u zemlji više nema Maura.
Sedam generacija nakon Jusufa, na zidu u Tetuanu, na klinu pored niše s Kur’anom, visio je ključ od kuće koje više nije bilo.
Djeca su pitala čiji je.
„Naš“, rekao je Alonso. „Od kuće.“
„Koje kuće?“
„One s česmom.“
Svako jutro, prije nego izađe na posao, Alonso bi stao na vrata. Dotakao bi dovratak desnom rukom. Proučio bi dovu. Izgovarao ju je loše, s kastiljanskim naglaskom, kao čovjek koji je jezik naučio tek poslije četrdesete.
Vrata nije zaključavao. Nije imao čime.
X.Smokva
U Toledu, u kući udovice Cataline, rasla je djevojčica po imenu Ana.
Bila je dobro dijete. Išla je na misu. Znala je vezti. Catalina ju je voljela više nego što je mislila da može voljeti.
Samo je jedno bilo čudno. Kad bi Ana zaspala, ponekad bi nešto mrmljala. Uvijek iste riječi. Kratke, tvrde, nerazumljive. Catalina ih je jednom čula i pitala svećenika šta bi to moglo biti. Svećenik je rekao da su to dječiji snovi i da nije ništa.
Ana je odrasla, udala se i rodila djecu. Kad bi djeca bila bolesna, stavljala bi im ruke na čelo i ona bi zaspala. Djeca su govorila da joj ruke mirišu na nešto slatko, na cvijet naranče.
Kad je bila stara, unuka ju je pitala šta to mrmlja kad misli da je niko ne čuje.
Ana je rekla da ne zna. Da je to naučila od oca kojeg se ne sjeća. Da je to vjerovatno nešto što se kaže kad se odlazi od kuće.
Pa je rekla da joj je otac, dok ju je ostavljao, rekao još nešto. Nije razumjela riječi. Ali je, kaže, i danas razumije.
„Šta?“ pitala je unuka.
„Da ostajem umjesto njih.“
Kad je umrla, sahranili su je kao kršćanku, na groblju u Toledu, s krstom na grudima. Na sahrani je bilo mnogo svijeta. Niko od njih nije znao da u zemlju ide posljednji bedel jedne kuće iz Albaicína. Ona koja je ostala da bude umjesto svih.
A u Tetuanu je, tog istog jutra, neki dječak iz kuće Harrarovih stao na vrata, dotakao dovratak i proučio.
Allah nam je dovoljan.
I divan je On zaštitnik.
Esad Bajić
Kazivanje je slobodna književna rekonstrukcija. Porodica Harrar je izmišljena. Okvir događaja prati knjigu Matthewa Carra: Blood and Faith: The Purging of Muslim Spain, 1492–1614 (Vjera i krv: Protjerivanje muslimana iz Španije, 1492–1614.)