Priredio: E.B.
Ovo je prijevod poglavlja 23-30 djela Qūt al-qulūb (Hrana srca) Ebu Taliba el-Mekkija (umro 386. h. / 996), dijela knjige koji govori o radu na srcu.
Izvorni tekst. Prevodim iz izdanja ʿĀṣima Ibrāhīma al-Kayyālīja (Bejrut: Dār al-kutub al-ʿilmiyya, 2. izd., 2005), u digitalnoj verziji iz otvorenog korpusa OpenITI (oznaka teksta 0386AbuTalibMakki.QutQulub.Shamela0000482).
Oznake stranica. Oznaka [I, 138] u tekstu znači da odatle počinje stranica 138 prvog toma tog izdanja.
Način prevođenja. Trudio sam se ostati vjeran smislu, ali el-Mekkijeve vrlo duge rečenice, povezane veznikom wa (i), dijelio sam na kraće, da bi se tekst mogao pratiti na bosanskom. Ajete prevodim sam, uz oznaku sure i ajeta kako stoji u izdanju. Hadise i predaje prevodim onako kako ih autor navodi, bez ocjene njihove vjerodostojnosti. Riječi koje sam dodao radi razumljivosti stoje u uglastoj zagradi.
Neke stručne izraze ostavljam u izvornom obliku, jer nemaju tačnu bosansku zamjenu: wird (redovna dnevna ibadetska praksa, množina evradi), jekin (čvrsto uvjerenje), murakaba (bdijenje nad sobom u svijesti Božijeg prisustva), vera’ (oprez prema sumnjivom), murid (onaj ko je krenuo putem prema Bogu), arif (onaj ko spoznaje Boga).
Poglavlje 23: Knjiga o obračunu sa sobom i paženju na vrijeme
[I, 137]
Uzvišeni Bog kaže: „A Mi ćemo postaviti pravedne vage za Sudnji dan“ (21:47), sve do riječi: „i donijet ćemo ga, a dovoljni smo Mi kao oni koji svode račun“ (21:47). Neki uče i ātaynā bihā, s dugim samoglasnikom, što znači: „nagradit ćemo za to“. Po tom čitanju opomena je još teža i snažnija. Uzvišeni kaže i: „Tog dana ljudi će izlaziti u skupinama da im se pokažu njihova djela“ (99:6).
Ebu Bekr je pred smrt ovako oporučio Omeru, neka je Bog zadovoljan njima obojicom: „Istina je teška, ali je, iako teška, zdrava i lahko se vari. Laž je lahka, ali je, iako lahka, štetna. Bog ima pravo koje traži danju i koje ne prima noću, i pravo koje traži noću i koje ne prima danju. Kad bi bio pravedan prema svim ljudima, a nepravedan prema jednom od njih, tvoja nepravda bi nadvladala tvoju pravednost. Ako sačuvaš moju oporuku, ništa ti neće biti draže od smrti, a ona će te stići. Ako je upropastiš, ništa ti neće biti mrskije od smrti, a nećeš joj umaknuti.“
Omer b. el-Hattab je rekao: „Obračunajte se sa sobom prije nego što vam se račun svede. Izvagajte sebe prije nego što budete izvagani. Uljepšajte se za veliko izlaganje pred Uzvišenim Bogom: ›Tog dana bit ćete izloženi i ništa vaše skriveno neće ostati skriveno‹ (69:18).“ Račun na ahiretu bit će lahak samo onima koji su se na dunjaluku obračunali sami sa sobom. Vage će biti teške samo onima koji su na dunjaluku sami sebe vagali. A vaga u koju se stavlja samo istina s pravom je teška.
Obračun sa sobom postiže se vera'om, opreznim klonjenjem od sumnjivog. Vaganje sebe postiže se posmatranjem jekina. A uljepšavanje za veliko izlaganje postiže se strahom od Najvećeg Vladara, i to je suština zuhda.
Božiji Poslanik, neka je na njega Božiji blagoslov i mir, oporučio je Ebu Zerru: „Boj se Boga gdje god bio. Za lošim djelom učini dobro djelo, pa će ga izbrisati. I s ljudima postupaj lijepim ponašanjem.“ Ovu oporuku našao sam u Božijoj Knjizi, u Njegovim riječima: „A Mi smo oporučili onima kojima je prije vas data Knjiga, a i vama: Bojte se Boga!“ (4:131).
Druga riječ [te oporuke] nalazi se u Njegovim riječima: „I dobrim uzvraćaju na zlo“ (13:22), to jest, dobrim djelom odbijaju loše i dobro djelo dodaju za prethodnim lošim, pa ga ono iskupi. Treća riječ je u Njegovim riječima: „I ljudima lijepo govorite“ (2:83).
Bog je obavijestio da su Njegovi dobri robovi jedni drugima oporučivali tri stvari. Rekao je: „Zaista je čovjek na gubitku“ (103:2), to jest, u gubitku je i manjku jer mu propadaju vremena i gube se dobici. Zatim je izuzeo: „osim onih koji vjeruju i čine dobra djela, i jedni drugima oporučuju istinu, i jedni drugima oporučuju strpljivost“ (103:3).
[I, 138]
O trećoj osobini je rekao: „I jedni drugima oporučuju samilost“ (90:17). U slijeđenju istine, uz suprotstavljanje strasti, leži popravak, jer je u povođenju za strasti propast. Strpljivost je oslonac svake stvari i od njene mjere zavisi dobit. Samilost prema stvorenjima su vrata milosti od Stvoritelja i ključ lijepog ponašanja. S njom dolaze lijepo mišljenje o drugima i čisto srce, a uz nju nestaju zavist i mržnja i javljaju se skromnost i poniznost.
To je opis ashaba Božijeg Poslanika, koje je Bog odabrao da druže s Njegovim Vjerovjesnikom, na koje je spustio smirenost i koje je osnažio duhom od Sebe. O njima je rekao: „samilosni međusobno“ (48:29). O suštini samilosti je rekao: „I iz samilosti spusti prema njima krilo poniznosti“ (17:24). Slično je rekao i o tome kakvi su Njegovi miljenici prema svojoj braći: „ponizni prema vjernicima“ (5:54).
Ove tri stvari su ključevi mekšine srca i brave koje zatvaraju put tvrdoći. U mekšini srca je okretanje Bogu i ahiretu, budnost za Njegovu naredbu i razmišljanje o Njegovom obećanju i prijetnji. U tvrdoći srca je okretanje leđa i dug nemar. Dakle, obračun sa sobom postiže se vera'om, vaganje sebe posmatranjem jekina svojim okom, a uljepšavanje za veliko izlaganje strahom od Najvećeg Vladara, i to je suština zuhda.
Od Alije, neka je Bog zadovoljan njime, prenosimo: „A zatim: čovjeka raduje kad dobije ono što ga ionako ne bi mimoišlo, a žalosti ga kad izgubi ono što ionako ne bi dobio. Ono što ti je od dunjaluka došlo, neka te previše ne raduje, a za onim što ti je od njega promaklo nemoj tugovati. Neka ti radost bude u onome što si poslao pred sebe, a tuga za onim što si ostavio iza sebe. Neka ti briga bude za ahiret, a misao o onome što dolazi poslije smrti.“
Rekao je i ovo: „Strast je drug sljepilu. Dio je Božije pomoći da staneš kad si u nedoumici. Jekin je najbolji tjerač brige. Kraj laži je pokuda, a u istinitosti je spas. Ponekad je daleki bliži od bliskog. Stranac je onaj ko nema voljenog. Prijatelj je onaj čija je iskrenost ista i kad te nema. Neće te napustiti loše mišljenje o prijatelju [ako ga dopustiš]. Najljepša osobina je plemenitost, a stid je put do svake ljepote. Najsigurnija veza je bogobojaznost, a najsigurniji konopac za koji si se uhvatio je veza između tebe i Boga. Od dunjaluka ti pripada samo ono čime si uredio svoje konačište. Opskrba je dvojaka: opskrba koju ti tražiš i opskrba koja traži tebe; ako ti ne dođeš do nje, ona će doći do tebe. Ako tuguješ za onim što ti je iz ruku propalo, onda nemoj tugovati ni za onim što do tebe nije ni stiglo. O onome što se nije desilo zaključuj po onome što se desilo, jer stvari jedna na drugu liče.“
Abdullah b. Abbas je rekao: „Svaka stvar ima svoju bolest. Bolest znanja je zaborav, bolest ibadeta lijenost, bolest razuma umišljenost, bolest otmjenosti oholost, bolest trgovine laž, bolest darežljivosti rasipništvo, bolest ljepote uobraženost, bolest vjere pretvaranje, a bolest islama strast.“ Božiji Poslanik je rekao: „Bolest mog ummeta su dinar i dirhem.“
Od Vebre es-Sulemija prenosimo da je Mudžahid rekao: „Ibn Abbas mi je oporučio pet stvari koje su bolje od dirhema stavljenog u vakuf i od opisanog zlata. Rekao je: ›Ne govori o onome što te se ne tiče, jer je to bliže spasu, a ne mogu biti siguran da nećeš pogriješiti. Ne govori ni o onome što te se tiče dok ne vidiš da je za to pravo mjesto, jer mnogi je govorio o onome što ga se tiče, ali to je rekao na pogrešnom mjestu, pa je zapao u neprilike. Ne prepiri se ni s blagim ni s budalom: blagi će te zamrziti, a budala će te uvrijediti. Kad ti brat odsustvuje, zastupaj ga onako kako bi volio da on tebe zastupa kad ti odsustvuješ. Poštedi ga onoga od čega bi volio da on poštedi tebe. I radi kao čovjek koji zna da će za dobro biti nagrađen, a za zlo pozvan na odgovornost.‹“
U oporuci koju je Abbas dao sinu Abdullahu stoji: „Sine moj, vidim da te ovaj
[I, 139]
čovjek [Omer] stavlja ispred starijih i ukazuje ti poštovanje. Zato zapamti od mene ove osobine: nikad ne otkrivaj njegovu tajnu, nikad ne prekrši njegovu naredbu, nikad pred njim ni o kome ne ogovaraj, neka nikad kod tebe ne vidi izdaju i neka nikad ne doživi da mu lažeš.“ Ovo je spoj dvije predaje. U jednoj od njih prenosilac kaže: „Rekao sam eš-Ša'biju: ›Svaka od ovih osobina vrijedi više od hiljadu.‹ On je odgovorio: ›Svaka od njih vrijedi više od deset hiljada.‹“
Jusuf b. Esbat je rekao: „Govorilo se: Tri stvari, ko ih ima, upotpunio je svoj iman. Kad je zadovoljan, zadovoljstvo ga ne odvede u neistinu. Kad se naljuti, ljutnja ga ne izvede iz istine. Kad ima moć, ne uzima ono što mu ne pripada.“ Ovo smo prenijeli i s lancem prenosilaca do Poslanika.
Serija b. el-Mugallis [es-Sekati] je rekao: „Tri stvari pokazuju jekin: držanje istine na mjestima gdje prijeti propast, predanost Božijoj odredbi kad nesreća udari i zadovoljstvo sudbinom kad blagodat nestane.“ Utječemo se Bogu od toga.
Od Vjerovjesnika prenosimo: „Tri stvari, ko ih ima, upotpunio je iman: ne boji se zbog Boga ničijeg prijekora, ni u jednom djelu se ne pretvara, i kad mu se ponude dvije stvari, jedna za dunjaluk, a druga za ahiret, daje prednost ahiretu.“
U poznatoj predaji stoji: „Tri stvari spašavaju i tri upropaštavaju. Spašavaju: strah od Boga u tajnosti i javno, pravedna riječ i kad si zadovoljan i kad si ljut, i umjerenost i u bogatstvu i u siromaštvu. Upropaštavaju: tvrdičluk koji se sluša, strast koja se slijedi i čovjekovo oduševljenje samim sobom.“
U predaji prenosimo i ovo: „Plemenitost je bogobojaznost, čast je skromnost, a bogatstvo je jekin.“ U drugom hadisu stoji: „Iman je nag, odjeća mu je bogobojaznost, ukras stid, a plod znanje.“ U Ammarovom hadisu, koji on prenosi od Božijeg Poslanika, stoji: „Dovoljna je smrt kao opomena, dovoljan je strah [od Boga] kao znanje, dovoljan je jekin kao bogatstvo i dovoljan je ibadet kao zanimanje.“
Od Božijeg Poslanika, prvaka govornika, govornika nad govornicima i mudraca nad mudracima, prenosimo iz oprosne hutbe kratke i sveobuhvatne riječi o pouci, opomeni, zuhdu i uvidu. One obuhvataju sve što je ikad o tome rečeno. Prenosi ih Eban b. Ajjaš od Enesa b. Malika: Božiji Poslanik je održao hutbu na svojoj kamili i rekao: „O ljudi, kao da je smrt u ovom svijetu propisana drugima, a ne nama! Kao da je istina u njemu obaveza drugima, a ne nama! Kao da su mrtvi koje ispraćamo putnici koji će nam se uskoro vratiti! Sputamo ih u njihove kabure i jedemo njihovo nasljedstvo, kao da ćemo mi poslije njih vječno živjeti. Zaboravili smo svaku opomenu i osjećamo se sigurnim od svake nesreće. Blago onome koga njegova vlastita mana zaokupi pa ne gleda tuđe mane, ko dijeli od imetka stečenog bez grijeha, ko se smiluje poniženima i siromasima i ko se druži s ljudima znanja i mudrosti. Blago onome ko je ponizio sebe, ko je lijepe naravi i dobre nutrine i ko je svoje zlo udaljio od ljudi. Blago onome ko radi po svom znanju, ko dijeli višak svog imetka, a zadržava višak svog govora, kome je sunnet dovoljno širok i ko ga ne prelazi prema novotariji.“
Od njega se prenosi i hadis koji sve ove raspršene misli sabira u nekoliko riječi. Kaže se da je on pola znanja: „Dio ljepote čovjekovog islama je da ostavi ono što ga se ne tiče.“ Ono što
[I, 140]
robu nije naređeno kao obaveza, na šta nije podstaknut kao na vrlinu i što mu nije potrebno kao dozvoljeno, to je ono što ga se ne tiče. U drugom hadisu, za koji se kaže da je pola vera'a, Poslanik je rekao: „Ostavi ono što te uznemirava i pređi na ono što te ne uznemirava, jer grijeh je ono što ti se mota po srcu.“ To znači: ostavi riječ ili djelo u koje sumnjaš, iako ti se čini da u njemu ima dobiti ili sigurnosti, i pređi na ono za što si siguran da je vrijedno ili bezbjedno. Ono što te pecka u srcu i što ti srce ne prihvata ostavi, jer je to grijeh, makar bilo malo i sitno.
Od Poslanika prenosimo i opširan opis vjernika, sličan opisu Božijih miljenika u Kur'anu. Dok je jednom sjedio među ashabima, Poslanik je pao na sedždu i dugo ostao na njoj. Zatim je podigao glavu, ispružio ruke i rekao: „Gospodaru naš, počasti nas i nemoj nas poniziti! Daj nam više i nemoj nam umanjiti! Uzdigni nas i nemoj nas sramotiti!“ Upitali smo: „A šta je to bilo, Božiji Poslaniče?“ Rekao je: „Objavljeni su mi ajeti; ko ih bude ispunjavao, ući će u Džennet.“ Zatim nam je proučio: „Uspjeli su vjernici“, do kraja prvih deset ajeta [sure el-Mu'minun].
Prenosimo od njega i kratku predaju: jedan čovjek ga je upitao: „Božiji Poslaniče, kada ću znati da sam od stanovnika Dženneta?“, a u drugoj verziji: „da sam pravi vjernik?“ Odgovorio je: „Kad budeš imao ove osobine“, pa mu je proučio: „Uspjeli su vjernici, koji su u svom namazu [ponizni]“, do kraja opisa.
Prenosimo od njega i sveobuhvatan, kratak opis, sličan onome kako Najveći Mudri opisuje one Svoje robove koji su postali dobri iskrenošću u tevhidu i djelu. Rekao je: „Da mi nije objavljeno ništa osim ovog ajeta, bio bi dovoljan.“ Zatim je proučio kraj sure el-Kehf: „Pa ko se nada susretu sa svojim Gospodarom, neka čini dobra djela“ (18:110), do kraja. To je najodlučniji govor i dovoljna poruka razumnima. Dobro djelo je iskrenost u ibadetu, a odbacivanje pripisivanja Bogu ortaka među stvorenjima je jekin u jednost Stvoritelja.
Bog, najljepši od onih koji govore, opisao je Svoje miljenike koji se boje ovako: „Oni koji iz straha od svog Gospodara strepe, i oni koji u ajete svog Gospodara vjeruju“ (23:57-58), sve do riječi: „i oni u njima prednjače“ (23:61). Opisao ih je sa sedam sveobuhvatnih i dalekosežnih stepeni, koji obuhvataju stepene onih koji se obračunavaju sa sobom i sadrže značenja stanja onih koji bdiju nad sobom. Počeo je strahom i strepnjom, a završio strahopoštovanjem i davanjem. Kao uzrok svega naveo je jekin, kojim su vage bogobojaznih postale teške. Njega je stavio na kraj njihovog opisa, u riječima: „zato što će se svom Gospodaru vratiti“ (23:60). Znači: zato što su imali jekin da će Mu se vratiti, bojali su Ga se i strepili, vjerovali su u Njega i bili iskreni, i davali su Mu sebe i svoje imetke.
To je kao Njegove riječi u kraćem obliku: „I bojte se Boga, i znajte da ćete Ga sresti. A obraduj vjernike!“ (2:223). Onima koji se boje pripada sigurnost od straha prilikom susreta, lijep povratak i radosna vijest o blizini kod Njega.
Kako izgleda obračun sa sobom
Obračun sa sobom izgleda ovako: čovjek zastane čim se pojavi namjera i čim počne pokret. Zatim razluči misao, koja je pokret srca, i radnju, koja je kretanje tijela. Pogleda šta mu je misao donijela: namjeru koja traži nijet, odluku, čvrstu volju, djelo ili trud. Ako je to radi Boga, Bogom i u Bogu, izvrši ga i požuri da ga provede. „Radi Boga“ znači iskreno zbog Njega. „Bogom“ znači uz posmatranje Njegove blizine, a ne uz blizinu vlastite duše i strasti. „U Bogu“ znači
[I, 141]
na Njegovom putu i u traženju Njegovog zadovoljstva. Ono na šta je kod Njega podstaknut, čovjek izvrši i požuri da provede. A ako je to radi prolaznog dunjaluka, zbog nadolazeće strasti, ili iz zabave i nemara koji se uvukao zbog ljudske prirode i urođenih osobina, onda to odbaci i požuri da ga odbaci. Ne smije misli dati mjesta u srcu tako što će je slušati i razgovarati s njom. Inače će mu ona u srcu roditi lošu brigu, koje se poslije teško osloboditi, i iz nje će izaći niska misao, koju je poslije teško odbaciti. To će ostaviti trag u srcu, a čovjek će tek nakon nekog vremena vidjeti šta je taj trag uradio.
Kad kažemo „radi Boga“, mislimo: iskreno zbog Njega. Kad kažemo „Bogom“, mislimo: uz posmatranje Njegove blizine, a ne uz druženje s vlastitom dušom, njenim osobinama i strastima. Kad kažemo „u Bogu“, mislimo: na Njegovom putu i u traženju onoga što je kod Njega, a ne zbog prolazne koristi.
A ako mu je misao nejasna, pa ne vidi da li je ono što je donijela pohvalno, da li je to radi Boga i u tome je Njegovo zadovoljstvo, pa čovjek treba požuriti da to izvrši, ili je pokudno, pa Bog to ne voli, a čovjeku je odbacivanje toga dobit i približavanje Bogu, onda nejasnoća dolazi iz jednog od tri razloga. Prvi je slab jekin, zbog manjka spoznaje o Onome ko iskušava. Drugi je malo znanja, zbog neznanja o skrivenim propisima o neistini. Treći je prevlast strasti skrivene u duši, koja se rađa iz prirode čula.
Jedan učenjak je rekao: „Učen nije onaj ko razlikuje dobro od zla; to zna i svaki razuman čovjek. Učen je onaj ko zna koje je bolje od dva zla“, misleći da će njega učiniti kad bude primoran, „i koje je gore od dva dobra“, misleći da će ga izbjeci zbog onoga čemu vodi.
Znaj da je Božiji propis za nejasne stvari suzdržavanje i zastajanje. Čovjek se ne smije prihvatiti nejasnog ni odlukom ni čvrstom voljom, ako je to djelo srca, niti ga provesti djelom ili trudom, ako je to djelo udova. Treba zastati i ostaviti stvar dok mu se ne razjasni. To je slika vera'a, jer vera’ je plašljivost i povlačenje pred nejasnim stvarima i neulijećanje u sumnjive, ni riječju, ni djelom, ni odlukom, dok se ne razjasne. A razjašnjavaju se dubokim znanjem, jer su duboke, i tananim razumijevanjem značenja, jer su tanana i skrivena. Kao što stoji u predaji: „Najučeniji među ljudima je onaj ko najbolje prepoznaje istinu kad se ljudi raziđu.“ Od Vjerovjesnika se prenosi: „Bog voli oštroumnog onoga ko razlučuje kad naiđu sumnje i potpun razum kad navale strasti.“
Od Ibn Mes'uda se prenosi opis vremena u kojem ima mnogo sumnjivih stvari: „Vi ste danas u vremenu u kojem je najbolji među vama onaj ko žuri [na dobro]. A doći će vam vrijeme u kojem će najbolji biti onaj ko provjerava i zastaje.“ Tako je jedna skupina ashaba zastala i nije učestvovala u borbi ni uz Iračane ni uz Šamljane, kad im stvar nije bila jasna. Među njima su bili Sa'd, Ibn Omer, Usame, Muhammed b. Meslema i drugi.
Ko ne zastane pred sumnjivim, nego se baci na njih, slijedi svoju strast i oduševljen je vlastitim mišljenjem. Na to se odnosi predaja koja kudi takve: „Kad vidiš tvrdičluk koji se sluša, strast koja se slijedi i svakog ko ima mišljenje oduševljenog svojim mišljenjem, onda se pobrini za sebe.“ Tu nije pokuđen sam tvrdičluk, jer je on osobina duše. Pokuđen je onaj ko sluša dušu u njenom tvrdičluku, pa zadržava ono što voli umjesto da dadne prednost onome što Bog voli, a to je davanje. Isto tako ni u riječima „strast koja se slijedi“ nije pokuđeno samo postojanje strasti, jer je ona duša duše i krije se u njoj, nego njeno slijeđenje. Tako ni u riječima „svako ko ima mišljenje oduševljen svojim mišljenjem“ čovjek nije pokuđen
[I, 142]
zbog toga što ima mišljenje o onome što je vidio, jer je mišljenje plod njegovog razuma i razumijevanja. Pokuđen je zato što gleda u svoje mišljenje i hvali se njime, a ne gleda najprije u Onoga ko mu je dao da to vidi i Njegovo svjetlo upute. Pokuđen je i ako daje prednost svom mišljenju nad mišljenjem onoga ko zna više od njega, ili ako potcjenjuje tuđe mišljenje, ponošen svojim. Bog kaže: „Zato ne hvalite sami sebe“ (53:32). Ljude dobrog rasuđivanja među Svojim miljenicima opisao je riječima: „U tome su zaista znakovi za one koji prepoznaju“ (15:75), i: „Na jasnom uvidu smo ja i oni koji me slijede“ (12:108). U predaji stoji: „Što vjernici smatraju lijepim, to je kod Boga lijepo, a što smatraju ružnim, to je kod Boga ružno.“ I: „Vi ste Božiji svjedoci na Njegovoj Zemlji.“ Jedan od prethodnika je rekao: „Najbolji ibadet je dobro mišljenje.“
Ako je stvar nejasna zato što je vuku različiti slični slučajevi, pa ne vidiš kojem je treba pridružiti, vera’ je da zastaneš i ne ideš dalje dok se ne razjasni. A ako je nejasna zato što ti znanje nije dovoljno da je izvedeš iz dokaza, onda je znanje u tome da poznaješ dva temelja, halal i haram, i da je pridružiš onome kojem više liči.
To je jasno na primjeru gledanja u lijepog mladića, koje su neki dozvolili jer se radi o muškarcu. Ta stvar je nejasna, pa je treba pridružiti jednom od dva temelja. Bog kaže: „Gledajte njegove plodove kad zameti“ (6:99), a kaže i: „Reci vjernicima da obaraju svoje poglede“ (24:30). Drugi temelj je ovome sličniji, jer je u pitanju ljudsko biće.
Slično je sa slušanjem kasida, to jest kazivanjem dozvoljene poezije. Slušanje Kur'ana je halal, a slušanje pjesme uz muziku haram, a kaside više liče na pjesmu. Zato smo to pokudili za one koji tome nisu dorasli. Isto kažemo i za učenje Kur'ana s melodijom: kad pređe granicu, pa se kratko otegše, a dugo skrati, pokudno je, jer liči na pjesmu. Tako je i s nošenjem pamuka i svile: pokudili smo nošenje tkanine pomiješane sa svilom i rad s njom, jer više liči na svilu, budući da je ima u sebi.
A ulijećanje u duboke stvari, koje se nisu razjasnile ušima niti ukazale očima, nije dozvoljeno, jer srca će biti pitana za loše mišljenje koje su o tome zaključila i za konkretne tvrdnje koje su donijela na osnovu vanjskog dojma. To je smisao Božije zabrane da se slijedi ono za šta čovjek nema jasnog znanja, uz prijetnju da će za to biti pitani udovi: „I ne idi za onim o čemu nemaš znanja“ (17:36). To znači: ne slijedi i ne uhodi trag onoga što ne znaš, da bi o tome svjedočio na osnovu onoga što si čuo, vidio ili u srcu zaključio, jer je pravo znanje ono što se čulo i vidjelo. Zato je rekao: „Sluh, vid i srce, za sve to će se, zaista, odgovarati“ (17:36). I Božiji Poslanik je rekao: „Klonite se sumnjičenja, jer je sumnjičenje najlažniji govor.“ Ko u nejasnoj stvari donese odlučan sud, slijedi strast. A ko na osnovu dojma o nečijem postupku, čiju suštinu ne zna, o tome priča i iznosi to protiv njega, loše je postupio.
U predaji stoji: „Ko priča ono što su mu oči vidjele ili uši čule [o tuđem grijehu], Bog ga upisuje među one koji vole da se među vjernicima širi razvrat.“ To je zato što je skinuo Božiji veo sa Njegovih robova, a Bog voli one među njima koji pokrivaju [tuđe mane]. Zato je Ebu Bekr es-Siddik učio ovu dovu: „Gospodaru, pokaži nam istinu kao istinu, pa da je slijedimo, i neistinu kao neistinu, pa da je se klonimo. Ne čini nam to nejasnim, pa da slijedimo strast.“ Tako prenosimo i od Isaa, mir neka je na njega: „Stvari su samo tri: stvar čija ti je ispravnost jasna
[I, 143]
pa je slijedi; stvar čija ti je zabluda jasna, pa je se kloni; i stvar koja ti je nejasna, pa je prepusti Onome ko je zna.“ Alija je učio ovu dovu: „Gospodaru, utječem Ti se da o znanju govorim bez znanja.“
Božija blagodat u tome što nam pokazuje neistinu kao neistinu i zabludu kao zabludu ista je kao blagodat u tome što nam pokazuje istinu i čini jasnom iskrenost, jer je i to jedna od vrata jekina. Zato je Bog time obdario Svog Vjerovjesnika i to ubrojao u objašnjenje Svojih ajeta: „I tako Mi objašnjavamo ajete, i da bi postao jasan put zločinaca“ (6:55). Riječ „put“ se uči i u akuzativu, tako da se podrazumijeva onaj kome se put pokazuje, i u nominativu, u smislu da se otkrivaju njegovi znaci i objašnjavaju staze.
Bog je to obećao bogobojaznima, stavio ispred iskupljenja grijeha i oproštaja i rekao da je to velika dobrota: „O vi koji vjerujete, ako se budete Boga bojali, daće vam furkan i izbrisati vaše loše postupke“ (8:29). Furkan je svjetlo u srcima kojim razlučujete sumnjive stvari. Tako je i s riječima: „A ko se Boga boji, On će mu izlaz naći“ (65:2), to jest izlaz iz svake stvari koja je ljudima nejasna, „i opskrbit će ga odakle se i ne nada“ (65:3), to jest znanjem bez učenja, nadahnućem i pomoći od Onoga ko sve zna i o svemu je obaviješten.
Bog je to obećao vjernicima kad se učeni raziđu zbog međusobnog nasilja, a to je oholost i zavist. A uskratio je to licemjerima, koji ne vjeruju u ajete, u sudbinu i u skriveno. O tome kaže: „A razišli su se o njoj [Knjizi] upravo oni kojima je data, i to nakon što su im došli jasni dokazi, iz međusobne zavisti. Pa je Bog Svojom voljom uputio vjernike istini o kojoj su se oni razišli“ (2:213). Uputa prema istini je u tome da se istina razotkrije onome ko se boji Boga, kada mu bude pokazano kako neistina počinje radi iskušenja i koji se propisi na čovjeka ponovo primjenjuju [tekst ovdje nije sasvim jasan]. Neistina može biti ime za neprijatelja [šejtana], a može biti i osobina duše. Zar nisi čuo Njegove riječi: „Reci: Došla je istina, a neistina ne može ništa započeti ni ponoviti“ (34:49)? To znači: kad je došla istina, pokazala je neistinu i u početku i u ponavljanju, pa je stvar postala jasna od početka do kraja. Kaže se da je neistina ovdje Iblis, pa razmislite. Kaže i: „One koji ne vjeruju u Božije ajete, Bog neće uputiti“ (16:104).
Pojašnjenje stvari je od Boga blagodat, jer se dešava samo Njegovom moći, kao što kaže: „Pa kad mu je postalo jasno, rekao je: Znam da Bog sve može“ (2:259). Zato je čovjek dužan za to zahvaljivati. Zahvala može biti uzrok da mu Bog da još jasnoće, a Bog uvećava onima koji zahvaljuju, kao što kaže: „Tako vam Bog objašnjava Svoje ajete, da biste zahvaljivali“ (5:89), i o povećanju za zahvalne kroz različito izlaganje: „Tako Mi na razne načine izlažemo ajete za ljude koji zahvaljuju“ (7:58).
Kad čovjek u sumnjivim stvarima zastane i ne nastavi, i kad misao zaustavi na samom početku, dok mu je Bog ne razotkrije većim znanjem, jačim jekinom ili skidanjem vela strasti, onda mu je data pomoć da pogodi ono što je ispravno. To je dio smisla riječi: „I dali smo mu mudrost i odlučnu riječ“ (38:20), i spada pod riječi: „A kome je data mudrost, dato mu je mnogo dobra“ (2:269).
To važi kad Bog ne želi da čovjek traži [pomoć] i kad drugom učenom čovjeku ne da ulogu da mu to razotkrije. A kad za Svoje miljenike želi traženje i učenima da ulogu da na to upute, onda čovjeka natjera da pita nekoga ko poznaje Boga i skrivene strane Njegovih propisa, ko zna tanane Božije velove i skrivena otkrivanja. Tada mu Bog to razotkrije preko njegovog jezika, ako taj čovjek nije od onih kojima se otkriva u srcu,
[I, 144]
da bi se ostvarile Njegove riječi: „Pa pitajte one koji znaju, ako vi ne znate“ (16:43), i potvrdile riječi: „Milostivi, pa pitaj o Njemu onoga ko zna“ (25:59). Bog je Onaj ko prvi pokreće i Onaj ko na kraju objašnjava. Na čovjeku je da ide i pita, a na Onome ko upućuje i objašnjava je uputa i objašnjenje. Tako kaže: „Reci: Putujte po Zemlji i pogledajte“ (27:69), i: „A ako sumnjaš u ono što ti objavljujemo, pitaj one koji Knjigu čitaju“ (10:94). Zatim kaže: „Na Nama je da ga objasnimo“ (75:19), „Na Nama je, zaista, uputa“ (92:12) i „Na Bogu je da pokaže pravi put“ (16:9). Takav je Njegov zakon, koji je važio i prije, i u njemu nema ni izmjene ni promjene.
Zar nisi čuo Njegove riječi: „I pouči Adema svim imenima“ (2:31)? Adem je izabran za poučavanje i svoj dio uzeo je od Boga, jer je, kao odabrani, dobio razumijevanje zbog svog posebnog položaja. Zatim je rekao: „O Ademe, obavijesti ih o njihovim imenima“ (2:33). Kad ih je obavijestio o imenima, Bog je ostavio Adema po strani, vratio stvar Sebi i spomenuo Sebe kao Onoga ko zna, nakon što je preko posrednika uputio na to znanje: „Zar vam nisam rekao da Ja znam?“ (2:33). Nije rekao: „da Adem zna“. Adem je svoj dio uzeo od svog Opskrbitelja srcem, zbog svog stepena, a meleki su svoj dio od Boga uzeli iz Ademovog dijela, njegovim posredstvom. Bog je Opskrbitelj, Onaj ko ima snagu, Najjači, kao što je i Stvoritelj: „Ima li ikakvog stvoritelja osim Boga da vas opskrbljuje?“ (35:3). A robovi svoje dijelove uzimaju prema onome što im je dodijeljeno, kroz ono što im je put i uzrok.
Od obračuna do posmatranja
To je, dakle, početak obračuna sa sobom, koji dolazi iz posmatranja Onoga ko svodi račun. Potpuno ostvaren obračun je početak murakabe, koja dolazi iz viđenja Onoga ko bdije nad čovjekom. Stepen murakabe je jedno od stanja onih koji imaju jekin.
Ilm al-yaqīn (znanje jekina) je kraj znanja vjere. Posljednji dio čovjekovog udjela u znanju jekina, mislim njegov krajnji domet, početak je ʿayn al-yaqīn (jekina samim okom), a to je svjedočenje spoznaje. Spoznaja u tom smislu je početak posmatranja (mušāhada). To je stepen bliskih, to jest posmatranje svojstva Onoga ko je Blizu, koje obuhvata udaljenost duše i ovlada njom, pa se njena udaljenost izgubi u Njegovoj blizini. Razum se tada pokori, a mudrost se savije pod moć, kao što se svjetlo mjeseca izbriše u sjaju sunca. „A Bog je nadmoćan u Svojoj stvari.“
Znanje o značenjima imena i svojstava, upoznavanje s osobinama i unutrašnji propisi o Bitku dešavaju se na stepenima blizine, kao u ogledalu svjetla Lica. Svjetlo tada podigne propis mjesta, pa čovjek posmatra kao da je postojanje ogledala nestalo: vidi lice u svjetlu ogledala, a samo ogledalo nestane iz njegove svijesti. Čovjek tada stoji… [ovdje je tekst izdanja oštećen; smisao je da rob, zaokupljen Božijim održavanjem, postane kao mrtav za sebe]. On posmatra iz obuhvaćenosti Njegovom blizinom, a ne iz vlastitog postojanja, kao što se lice vidi svjetlom ogledala, a ne njegovim tijelom.
To ne biva osim nakon što je čovjek vidio [neko Božije] svojstvo, nakon lijepe murakabe u svakom postupku i lijepog ponašanja u prisutnosti Gospodara: tako što izvršava misli koje donose dobro i brzo odbacuje misli koje donose zlo, dok od njih ne ostane ništa. To je stanje posmatranja i blizine. Ono čovjeka dovodi do čistoće srca kroz znanje jekina, a čistoća srca ga uzdiže stepenima u posmatranju samim okom, dok mu na srce ne dođe nijedna misao osim istinite. Ako tada nepokorno postupi, nepokoran je istini. U napuštanju toga i okretanju očiju od toga je zamućenje srca, u zamućenju je tama, a to su stepeni tvrdoće srca, koja je početak udaljenosti [od Boga].
Tri knjige za svako djelo
Čuo sam da se za svako djelo, ma kako malo bilo, otvaraju tri knjige [na Sudnjem danu]. Prva knjiga je „Zašto?“,
[I, 145]
druga „Kako?“, a treća „Za koga?“
„Zašto“ znači: zašto si to uradio? Tu je iskušenje u kojem se, po propisu robovanja, provjerava kako se čovjek odnosio prema Gospodaru: da li si bio dužan to uraditi radi svog Gospodara, ili si to uradio po svojoj strasti? Ako prođe kroz ovu knjigu, jer je bio dužan uraditi ono što mu je naređeno, pita se po drugoj knjizi: kako si to uradio? To je mjesto gdje se traži znanje i to je drugo iskušenje. Znači: bio si dužan to uraditi, ali kako si uradio, sa znanjem ili iz neznanja? Bog prima samo djelo urađeno na Njegov način, a to je način znanja.
Ako prođe i kroz ovo, otvara mu se treća knjiga i pita ga se: za koga? To je put robovanja iskrenošću prema Gospodaru i treće iskušenje. To su oni koje Bog od Svojih stvorenja želi, o kojima je rekao: „Osim Tvojih iskrenih robova među njima“ (15:40). To je ono što traži riječ iskrenosti, lā ilāha illā llāh, nijekanjem svega osim Njega. Poslije toga ostaje samo strepnja do susreta.
Znači: uradio si to sa znanjem, ali za koga si to uradio? Ako si radio iskreno radi Boga, nagrada ti je na Njemu. Ako si radio za nekoga ko je kao ti, uzmi nagradu od njega. Ako si radio da bi dobio nešto od prolaznog dunjaluka, već smo ti djelo isplatili na dunjaluku. A ako si radio za sebe, olako i u nemaru, izgubio si nagradu i djelo ti je propalo, jer si otišao od cilja i u djelu nije bilo nijeta.
U svemu što si želio nešto drugo osim Njega izložio si se Njegovoj srdžbi i zaslužio kaznu, jer si ostavio ono što si bio dužan i nisi znao šta pripada tvom Gospodaru. [Bog će reći:] „Bio si Moj rob, a prijatelj drugome! Jeo si Moju opskrbu, a radio za drugog! Vjeru sam odredio za Sebe, a ti si njome ciljao nekoga mimo Mene! Teško tebi, zar nisi čuo da govorim: ›Zaista, čista vjera pripada Bogu‹ (39:3)? Teško tebi, zar nisi prihvatio Moju naredbu kad sam rekao: ›A naređeno im je samo da robuju Bogu, iskreno Mu ispovijedajući vjeru, kao pravovjerni‹ (98:5)?“ I reći će mu: „Teško tebi, zar nisi čuo da govorim: ›Oni kojima vi mimo Boga robujete ne mogu vam dati opskrbu, pa tražite opskrbu od Boga i robujte Mu‹ (29:17)?“
To su kur'anski primjeri u kojima učeni vide sebe. A kad se govor promišlja, iz njih arifi razumiju ono što se odnosi na njih. Božiji prijekor nemarnima, izrečen Njegovim odlučnim riječima i oštrim obraćanjem, teži im je i bolniji od Njegove bolne kazne. Jer Bog je vjeru izdvojio za Sebe i u njoj nikome od stvorenja nije dao udjela. Rekao je: „Zaista, čista vjera
[I, 146]
pripada Bogu“ (39:3), to jest put koji je jedan, a ne podijeljen, čist, a ne zamućen. Iskrenost (ihlāṣ) je pročišćavanje od mutnog taloga strasti i požude. Njena suprotnost je širk, a to je miješanje [Boga] s nečim drugim, s dušom i s ljudima.
Tako nas je Bog obdario čistom hranom između balege i krvi i time upotpunio blagodat: „Dajemo vam da pijete iz onoga što je u njihovim utrobama, između balege i krvi, čisto mlijeko“ (16:66). Da je u njemu bilo nečeg od jednog ili drugog, blagodat prema nama ne bi bila potpuna. Isto tako treba da i naše djelo za Njega bude čisto od strasti i požude, da bismo njime zaslužili nagradu i Njegovu naklonost, uz izvršavanje onoga što smo dužni prema Istini. Kad bismo u mlijeku kojim nas je obdario vidjeli balegu ili krv, gadilo bi nam se i ne bismo ga pili. Tako i Mudri i Obaviješteni, kad u našem djelu vidi primjesu pretvaranja ili strasti, vrati nam ga i ne primi.
I kao što je za nas, od onoga što je Njegova ruka Njegovom moći načinila, stvorio stoku i potčinio nam je, pa na nekoj jahšemo, a neku jedemo, treba da Mu zahvalimo tako što ćemo poslije jela raditi dobro djelo, kako nam je naredio nakon što nas je obdario: „Jedite od lijepih stvari i činite dobro“ (23:51).
Ko ne zna šta je Bog odredio za Sebe i ostavi iskrenost u vjeri prema Njemu, kako je naredio, zaslužio je srdžbu zbog svog neznanja i kaznu zbog svog prekršaja. U promišljanju onoga što smo rekli leži bijeg od ljudi i plač nad samim sobom sve do susreta s Istinom, za onoga kome je dato da to vidi i ko je zastao, i ko je pozvan da bude prisutan, pa nije bio odvraćen.
Poglavlje 24: O tome šta je wird za murida i opis stanja arifa koji stalno napreduje
[I, 147]
Znaj da je wird naziv za određeno vrijeme noći ili dana koje čovjeku stalno iznova dolazi (yarid), pa ga on provede u nekom činu približavanja Bogu i u njemu pošalje naprijed nešto što voli, na šta će na ahiretu naići. Čin približavanja je jedno od dvoje: ono što mu je naređeno kao obaveza ili ono na šta je podstaknut kao na vrlinu. Kad to čini u određeno vrijeme noći ili dana i ustraje u tome, to je wird koji je poslao naprijed i na koji će sutra naići kad stigne.
Najmanji wird je klanjanje četiri rekata, učenje jedne od sura iz skupine meṯānī ili trud u pomaganju drugima u dobru i bogobojaznosti. Enes b. Sirin je rekao: „Muhammed b. Sirin je svake noći imao sedam evrada. Kad bi mu nešto od toga propalo, nadoknadio bi danju.“ Tako se određeno djelo za određeno vrijeme zvalo wird. Mu'temir b. Sulejman je rekao: „Kad je moj otac umirao, htio sam ga podsjetiti na šehadet, a on mi je rukom pokazao: Pusti me, ja sam u svom četvrtom wirdu.“ Tako se dio Kur'ana koji se uči u određeno vrijeme zvao wird.
Neki od onih koji su radili [ibadet] određivali su evrade po dijelovima Kur'ana, a neki po broju rekata. Iznad njih su bili učeni ljudi koji su evrade određivali po vremenima noći i dana. Ako bi vrijeme proveli u jednom ajetu, jednom rekatu, jednom razmišljanju ili jednom posmatranju, to im je bio wird.
A arifi nisu određivali evrade niti dijelili vremena. Za svog Gospodara su imali jedan wird. Svoje dunjalučke potrebe sveli su na ono bez čega se ne može, a svako vrijeme su učinili jednakim za svog Gospodara, dok su brigu za svoje interese puštali da dođe sama. Svoje vratove stavili su u ropstvo robovanja i svoja stopala poredali u redove službe. U svakom trenutku bili su onakvi kako ih se upotrijebi i kakvi se od njih traže. To je njihov wird i to je njihov znak da je Bog za njih lijepo izabrao i da se lijepo o njima brine. Ne prepušta ih njima samima niti jedne drugima, a On se brine o dobrima.
Njihov zikr je u posmatranju, a njihova ljubav je u blizini Voljenog. Ne vide vrijednost ni u čemu osim u svom Voljenom i ne nadaju se približavanju ničim osim onim što On čini. Njime Mu se približavaju i Njemu; Njime Ga hvale; na Njega se za Njega oslanjaju; od Njega strahuju za Njega; i od Njega vole Njega. Kad bi ostavili sva djela osim onih vezanih za tevhid i njegovo učvršćivanje, njihov tevhid ne bi se umanjio ni za trun. I kad bi ostavili sve evrade murida, to ne bi ostavilo traga na njihovim srcima ni kao tvrdoća ni kao posustajanje. Jer oni se djelima ne povećavaju, pa da bi se
[I, 148]
bez njih umanjili. Ne provjeravaju svoja srca i stanja preko evrada, pa da bi po njima znali kad nazaduju, a kad napreduju. Srca im se ne sabiru preko nekog uzroka, niti im duše jačaju kroz traženje, pa da bi se raspršile kad uzrok nestane i da bi im jekin oslabio zbog traženja.
To su stanja murida. Sve njihove promjene svode se na dvoje: tijesno im je s Tvorcem, pa bježe od Njega, a široko im je sa stvorenjima, pa se kod njih odmaraju. Da im traje blizina Njemu, trajao bi im i odmor u Njemu. I da im se pogled zaustavi na Njemu, ne bi gledali ni u šta drugo.
Arifima su, međutim, srca oslobođena. Sve raspršeno se kod njih sabralo na jednom mjestu, a Onaj koji ih održava postavio ih je da stoje svjedočeći o Njemu. Zato im svaka stvar donosi napredak i u svemu vide tevhid. Svaka misao koja im dođe vraća ih Njemu, sve u šta pogledaju upućuje ih na Njega i svaki pogled i pokret je za njih put prema Njemu. Njihov tevhid stalno raste, a jekin im se stalno obnavlja, bez kolebanja, bez smanjivanja, bez zastoja i bez granice.
Ponekad neki od njih traži da se prihvati uzroka [posla i zarade], a Gospodar gospodara ga baci i u njima sabere, jer se od njega želi sabranost. Raspršenost je prihvatio samo da bi se odmorio i pripremio za ono što mu u srce dolazi, iz povjerenja u svog Voljenog i zbog sigurnog položaja kod Njega. Znao je da ga Bog traži, pa se predao da ga On nosi, i On ga je nosio onim o čemu se brinuo, a nije ga prepustio njemu samom i njegovoj strasti.
To su stepeni onih koji ih imaju. Niko drugi ih ne poznaje, ne priliče nikome osim njima i ne pristaću nikome drugom. Ne smije se po njima donositi zaključak [za druge], niti njihovo mjesto sebi prisvajati. Ne smije ih se čekati, pa zbog toga ostavljati evrade, niti očekivati, pa zbog toga popuštati u trudu. Oni kojima su namijenjeni bivaju njima nošeni, pred njih se izlaze sa znanjem o njima, njihovim putem ih se vodi i daje im se za njih opskrba. Ti stepeni su zadržani samo za njih i njima namijenjeni, i oni do njih prednjače.
Božiji miljenici Mu robuju. Srcima su se posvetili Onome kome robuju i gledali su u Onoga kome robuju i kome su se posvetili. Zato su od Njega razumjeli odlučnu riječ, kroz svjedočenje Njegovog suda koji im je dao, suda Knjige, kad kaže: „I pogledaj svog boga kome si se posvetio“ (20:97). To je rekao nakon riječi nemarnih, koje je postavio kao suprotnost: „Robujemo kipovima, pa smo im stalno posvećeni“ (26:71), i nakon riječi: „Idite i ustrajte uz svoje bogove! Zaista je ovo stvar koja se smjera“ (38:6), pa sve do riječi: „A ti strpljivo podnosi odredbu svoga Gospodara, jer ti si, zaista, pred Našim očima“ (52:48).
Tako su shvatili da je iskrenost koja im je naređena ibadet, da nema ibadeta bez klonjenja strasti, a poslije toga dolazi okretanje Gospodaru. Zar nisi čuo Njegove riječi: „A onima koji se klone šejtana, da mu robuju, i koji se Bogu obraćaju, njima je radosna vijest“ (39:17)? Bili su sigurni da je namaz stub vjere, da nema namaza osim za bogobojazne i da nema bogobojaznosti bez okretanja Bogu, kao što kaže: „Obraćajući se Njemu, i bojte Ga se“ (30:31), a zatim:
„I obavljajte namaz i ne budite od mušrika“ (30:31). To je ibadet arifa po sunnetu vjerovjesnika. Njihovo okretanje Bogu je posmatranje Onoga koga spominju, kao što o njihovoj suprotnosti kaže: „Imaše prekrivene oči od spominjanja Mene“ (18:101). Oni, naprotiv, imaju otvoren pogled prema Onome koga spominju, jer su suprotni onima. Suština njihovog zikra je da zaborave sve osim Onoga koga spominju, u smislu riječi: „I spomeni svoga Gospodara kad zaboraviš“ (18:24). Zikr ih je izveo na bijeg Njemu, kako su razumjeli od Njega kad kaže: „Da biste se sjetili“ (6:152) i „Pa bježite Bogu“ (51:50). Kad su pobjegli, On ih je primio u Svoju blizinu, darovao im uputu prema Svojoj ljubavi, rasprošto po njima Svoju milost i obavio ih Svojim zahvatom, pa ih niko ne vidi osim njih samih i niko ih ne poznaje osim njih. Uzvišeni kaže:
[I, 149]
„A kad ste se već odvojili od njih i od onoga čemu, mimo Boga, robuju, onda se sklonite u pećinu, pa će vaš Gospodar rasproštrti nad vama Svoju milost“ (18:16). I kaže: „Ja idem svome Gospodaru, On će me uputiti“ (37:99).
O evradima i napretku koji se od njih očekuje
Ipak, ustrajnošću u propisanim evradima i određenim, poznatim djelima murid vidi kad nazaduje, a kad napreduje. Po njima razlikuje snagu odlučnosti i žara od slabosti navike i posustajanja.
U evradima ima još jedna vrijednost: kad onoga ko ih redovno čini od njih odvoji bolest ili putovanje, melek mu upiše nagradu kakvu je imao kad je radio zdrav.
San arifa može biti bolji od namaza neznalice. Jer onaj koji spava je siguran: to je onaj zahid i učenjak koji, kad se probudi, nalazi [Boga]. A onaj koji posti i klanja nije siguran od zala; neprijatelji ga napadaju u ibadetima. To je onaj neznalica zaveden [svojim djelima], koji, kad nađe, zapravo izgubi.
U predaji prenosimo: „San učenog je ibadet, a njegov dah tesbih.“ U hadisu stoji: „Jedan učeni teži je šejtanu od hiljadu ibadetaša.“ U predaji bez potpunog lanca prenosimo: „Kad bi ovo palo na ovo“, to jest nebo na zemlju, „učeni ne bi ostavio svoje znanje ni zbog čega. A kad bi se dunjaluk otvorio ibadetašu, ostavio bi ibadet svom Gospodaru.“
Učenom se u snu mogu otkriti znakovi i pouke, otkriti mu se gornji i donji nebeski svijet, može mu se obratiti znanjima i može posmatrati Božiju moć na način sličan onome što vjerovjesnici vide na javi. Tako je san arifa budnost, jer mu je srce živo, a budnost nemarnog je san, jer mu je srce mrtvo. San učenog vrijedi koliko budnost neznalice, a budnost nemarne neznalice je blizu sna učenog.
Kako i ne bi, kad u Ebu Musaovoj predaji stoji da je Vjerovjesnik pogledao Uhud i rekao: „Ovo je brdo Uhud i niko od stvorenja ne zna koliko je teško. A u mom ummetu ima onih čiji je jedan tesbih i jedan tehlil kod Boga teži od njega.“ U Ibn Mes'udovoj predaji stoji da je rekao Omeru: „Ne čudim se da djelo nekog roba u jednom danu bude teže od onoga što je na nebesima i Zemlji.“ Zatim je opisao da je to onaj ko razumije Boga, ko ima jekin i ko Ga poznaje.
Pitali su Ajšu o Božijem Poslaniku u ramazanu, pa je rekla: „Nije ramazan izdvajao ničim posebnim, niti je u ramazanu dodavao išta što nije radio ostatak godine.“ Enes b. Malik je rekao: „Kad god si želio vidjeti Božijeg Poslanika kako noću spava, vidio bi ga, i kad god si ga želio vidjeti kako klanja, vidio bi ga.“ Božiji Poslanik je spavao, pa klanjao koliko je spavao, pa spavao koliko je klanjao, pa klanjao koliko je spavao, pa spavao, pa izlazio na namaz.
Ajša je rekla: „Božiji Poslanik nikad nije postio cijeli mjesec osim ramazana, niti je ijednu noć proveo u namazu do sabaha, a da u njoj nije i spavao.“ Rekla je i: „U mjesecu je i postio i nije postio, i noću je i klanjao i spavao.“ U drugoj predaji stoji: „Postio bi, dok ne bi rekla da neće prestati, i ne bi postio, dok ne bi rekla da neće postiti. Osvanuo bi kao postač, pa prekinuo post, i osvanuo bi bez posta, pa zapostio.“ U drugoj predaji stoji da bi došao u vrijeme duhe i pitao: „Imate li išta?“ Ako bi mu se nešto iznijelo, jeo bi, a ako ne, rekao bi: „Onda postim.“ Jednog dana je izašao i rekao: „Ja postim“, pa se vratio, a mi smo rekli: „Božiji Poslaniče, poklonjen nam je hajs [jelo od hurmi, masla i ukiseljenog mlijeka].“ Rekao je: „Ja sam namjeravao postiti, ali primakni ga.“ Wird Božijeg Poslanika bio je
[I, 150]
propis onoga što mu je u tom trenutku dolazilo. Iz tog izvora proizlazi kako se ponašaju arifi i iz tog značenja proizlazi posmatranje onih koji imaju jekin. Oni s Bogom nisu vezani za ustaljeno vrijeme niti se zaustavljaju na nekoj granici. Kao što su jednog od njih pitali: „Po čemu si spoznao Boga?“, a on je odgovorio: „Po tome što se ruše odluke i razvezuju čvorovi.“
Ali evradi su put onih koji rade, a određene dužnosti su stanja ibadetaša. Kroz njih ulaze i u njima se uzdižu, dok ne počnu posmatrati Jednog. Tada svi evradi postanu jedan wird, a oni stoje u svom posmatranju.
Jedan od učenih prethodnika je rekao: „Iman ima trista trinaest osobina, koliko je bilo poslanika. Svaki vjernik ima jednu od njih, i ona mu je put do Boga, njegov pravac od Boga i njegov udio. Na svakom putu ima jedan sloj vjernika, a neki su na višem stepenu od drugih.“ Drugi učenjak je rekao: „Puteva do Boga ima koliko i vjernika.“ Jedan arif je rekao: „Puteva do Boga ima koliko i stvorenja“, misleći da onaj ko posmatra kroz svako stvorenje ima put, pa su sva stvorena bića za njega postala putevi prema Stvoritelju.
U predaji prenosimo: „Iman ima trista trideset i tri puta. Ko sretne Boga svjedočeći [tevhid] na jednom od njih, ući će u Džennet.“ Na to se odnose Njegove riječi: „Reci: Svako postupa po svom načinu, a vaš Gospodar najbolje zna ko je na ispravnijem putu“ (17:84). To pokazuje da su svi na uputi, a da su neki na boljoj uputi od drugih, u smislu da su bliži Bogu i vrjedniji.
Bog je podstakao na blizinu naređujući da se ona traži i obavijestio da se bliski natječu u traženju blizine: „O vi koji vjerujete, bojte se Boga i tražite put do Njega“ (5:35), misleći na blizinu. I u obavijesti kaže: „Oni kojima se oni obraćaju i sami traže put do svog Gospodara, koji će od njih biti bliži“ (17:57). Najbliži Bogu od svih stvorenja najviši je kod Njega, a najviši kod Njega je onaj ko Ga najbolje poznaje i ko je kod Njega najvrjedniji.
U tefsiru prenosimo za „Reci: Svako postupa po svom načinu“ (17:84): „prema svojoj jednosti“, to jest prema tevhidu kojim potvrđuje Boga kao jednog i kojim Ga od Njega spoznaje. Šākila je način i narav koja je čovjeku slična i u koju je oblikovan. Odatle su i Alijine riječi: „Svaki vjernik ima jedno glavno djelo.“ To glavno djelo je ono kojim se vjernik nada spasu i kojim je odlikovan kod svog Gospodara.
Jedan učenjak je rekao: „Ibadetaši u Kufi bili su četvorica. Jedan je bio čovjek noći, a ne dana. Drugi je bio čovjek dana, a ne noći. Jedan je bio čovjek tajnog [ibadeta], a ne javnog, a drugi čovjek javnog, a ne tajnog.“ Neki su ibadet danju smatrali boljim od ibadeta noću, jer je u njemu borba sa sobom i suzdržavanje udova. Dan je vrijeme kad se nemarni kreću i kad se neznalice pokazuju. Kad čovjek miruje [od grijeha] dok se nemarni kreću i neznalice pokazuju, on je bogobojazni borac i vrijedni ibadetaš.
Rečeno je da ibadet nije samo post i namaz. Najbolji ibadet je izvršavanje obaveza, klonjenje zabranjenog i bogobojaznost dok se zarađuje dirhem, a to su djela dana. Bog kaže: „On je Taj koji vas
[I, 151]
noću uspavljuje i zna šta ste danju uradili“ (6:60), to jest vidi šta su vaši udovi stekli. Djelovanje udova vezao je za dan, „zatim vas u njemu budi“. Ako Bog kod nekog roba ne zna ni za kakav prekršaj danju i ne budi ga u njemu za neposlušnost, ko je od njega bolji?
Hasan [el-Basri] je govorio: „Najteže djelo je noćni namaz, kad se u njemu ustraje.“ Ustrajnost u evradima je osobina vjernika i put ibadetaša. Ona povećava iman i znak je jekina. Ajšu su pitali o djelima Božijeg Poslanika, pa je rekla: „Njegovo djelo bilo je postojano. Kad bi nešto radio, radio bi to temeljito.“
To je razlog onoga što se od njega prenosi, da je klanjao dva rekata poslije ikindije. Jednom je propustio dva rekata nafile poslije podne, jer ga je zauzelo izaslanstvo, pa ih je klanjao poslije ikindije. Poslije toga ih je stalno klanjao poslije ikindije kad god bi ušao u kuću. To od njega prenose Ajša i Ummu Seleme. Nije ih klanjao u džamiji, da ih ljudi ne bi uzeli kao sunnet.
U poznatoj predaji stoji: „Uzimajte od djela onoliko koliko možete, jer Bog neće dosaditi dok vama ne dosadi.“ U drugom hadisu: „Bogu je najdraže djelo ono koje se stalno čini, makar bilo malo.“ U jednoj predaji prenosimo: „Koga Bog navikne na neki ibadet, pa ga on ostavi iz dosade, Bog ga zamrzi.“ U predaji od Ajše, koju su neki prenosioci pripisali Poslaniku, stoji: „Svaki dan u kojem ne povećam znanje, neka mi ne bude blagoslovljeno jutro tog dana.“
U predaji stoje i riječi koje se nekad pripisuju Hasanu b. Aliji, nekad Hasanu el-Basriju, a nekad Božijem Poslaniku: „Kome su dva dana jednaka, prevaren je. Kome je današnji dan gori od jučeranjeg, uskraćen je. Ko ne napreduje, nazaduje.“ U drugoj verziji: „Ko ne prati koliko u sebi nazaduje, taj nazaduje, a kome je nazadovanje, bolja mu je smrt.“ Tako mi života, vjernik je zahvalan, a zahvalnom se uvijek dodaje.
Poglavlje 25: Opis nefsa i kako se kreću doživljaji arifa
[I, 152]
Znaj da nazadovanje dolazi od nemara, a nemar nastaje iz bolesti nefsa. Nefs je stvoren da se kreće, a naređeno mu je da miruje. U tome je njegovo iskušenje: da bi bio potreban svom Gospodaru i odrekao se vlastite moći i snage. Slično su Božije riječi: „I ne umirite osim kao muslimani“ (3:102), da biste se utekli Njemu i rekli: „Gospodaru naš, izlij na nas strpljivost i usmrti nas kao muslimane“ (7:126). I kao što kaže: „A čovjek je nestrpljiv“ (17:11) i „Čovjek je stvoren od nestrpljivosti“ (21:37), a zatim kaže: „Ja ću vam pokazati Svoje znakove, pa ne tražite da Ja požurim“ (21:37), i: „Doći će Božija odluka, pa ne tražite da se požuri“ (16:1). Obavijestio je da je čovjek po prirodi nestrpljiv, a zatim mu je naredio da to ostavi, radi iskušenja.
Ako siđe smirenost (sakīna), a ona je povećanje imana, nefs se smiri od strasti, s dopuštenjem Onoga ko mu je dao život. A ako srce prekrije nemar, koji je znak da treba potrebu i ponizno moljenje, nefs se pokrene po svojoj prirodi. Ako se smiri, to je iz Božije dobrote i milosti, a ako se pokrene po svojoj osobini, to je iz iskušenja i pravde.
Prvo iskušenje je njegovo kolebanje, a prvo kolebanje je suprotstavljanje. Ispred toga ide namjera, a vrata su sluh. Sluh je put prema govoru i pogledu, govor je put prema požudi, požuda je ključ grijeha, a grijeh je mjesto u vatri, dok ga Silni od nje ne udalji pokajanjem na dunjaluku i oproštajem na ahiretu.
Za zaljubljenog arifa neposlušnost može biti teža od vatre. Pričali su mi da je jedan od njih rekao: „Draže mi je da budem iskušan ulaskom u vatru nego grijehom.“ Upitali su ga: „Zašto?“ Rekao je: „U grijehu je suprotstavljanje mom Gospodaru i Njegova srdžba, a u vatri se pokazuje Njegova moć i Njegova odmazda za Sebe. Njegova srdžba mi je teža i veća od toga da mi tijelo bude kažnjeno.“
U istom smislu pričali su nam da je jedan od onih koji rade, a imaju jekin, rekao: „Draže mi je da mi se primi dva rekata nego da uđem u Džennet.“ Upitali su ga: „Kako?“ Rekao je: „U dva rekata je zadovoljstvo mog Gospodara i Njegova ljubav, a u Džennetu je moje zadovoljstvo i moja želja. Zadovoljstvo mog Gospodara draže mi je od onoga što ja volim.“
Vuhejb b. el-Verd el-Mekki nije htio piti mlijeko koje su mu ponudili, jer je pitao odakle je i nije mu se učinilo čistim. Majka mu je rekla: „Popij, nadam se da će ti Bog oprostiti ako ga popiješ.“ Rekao je: „Ne bih volio da ga popijem, pa da mi Bog oprosti.“ Upitala je: „Zašto?“ Rekao je: „Ne želim da Njegov oproštaj zaslužim neposlušnošću prema Njemu.“
Dvije osobine nefsa
Sve osobine nefsa svode se na dvije: lakomislenost i pohlepu. Lakomislenost dolazi od neznanja, a pohlepa od žudnje.
[I, 153]
Obje su u prirodi nefsa. U lakomislenosti nefs je kao lopta ili orah na glatkom, nagnutom mjestu: miruje samo iz Božije dobrote. Ako na njega samo pokažeš ili ga najmanje pomakneš, pokrene se po svojoj prirodi, jer je lagan i okrugao.
U pohlepi, koja se rađa iz žudnje, nefs je kao leptiř. On iz neznanja i pohlepe ulijeće u vatru: neznanjem traži svjetlo, a u njemu mu je propast. Kad dođe do malo svjetla, ne zadovolji se malim, jer je pohlepan, nego žudi za vrhuncem, traži samo svjetlo u cjelini, a to je plamen svjetiljke, pa izgori. Da se zadovoljio s malo svjetla izdaleka, bio bi spašen. Tako je i nefs u lakomislenosti, koja se rađa iz nestrpljivosti, i u pohlepi, koja izlazi iz žudnje i želje za više.
Žudnja i želja za više bile su razlog Ademovog izvođenja iz Dženneta. Poželio je vječnost, pa je navalio na jelo, a to je bilo iz neznanja. Njegova neposlušnost postala je razlog nastanjivanja dunjaluka, a poslušnost razlog nastanjivanja ahireta. Zato je rečeno: „Ljubav prema dunjaluku glava je svakog grijeha“, pa je zuhd postao korijen svake poslušnosti. Pogledaj kako je izveden iz Dženneta zbog jednog grijeha, a bio je smješten u njemu, dok ti s mnogo grijeha želiš u njega ući, a nisi ga još ni vidio!
U drugom hadisu stoji: „Iman je nag, odjeća mu je bogobojaznost, ukras stid, a plod znanje.“ Zato je rečeno: Džennet je lijep i čist (ṭayyiba) i u njemu stanuje samo ono što je lijepo i čisto; kad oni postanu čisti za njega, ući će u njega. Zar nisi čuo kako je smrt [dobrih] tako opisao: „One kojima meleki uzimaju duše dok su čisti, govoreći: Mir vama!“ (16:32), i: „A čuvari će im reći: Mir vama, bili ste čisti, pa uđite u njega, da vječno ostanete“ (39:73). Jer kaže: „I lijepe nastambe u edenskim baščama“ (9:72), a grijesi su nečistoće, kao što kaže: „I zabranjuje im ono što je ružno“ (7:157). Kad su oni postali čisti za njega, i on je postao lijep za njih. Bog je to sažeo u riječima: „Ružne za ružne“ i „Lijepe za lijepe“ (24:26).
Jedan je pohlepu nefsa uporedio s mušicama koje naiđu na hljeb namazan medom. Jedna sleti u njega tražeći sve, zapetlja se krilima i to je ubije. Druga se primakne samo jednom dijelu, uzme koliko joj treba i vrati se zdrava. Jedan mudrac je sina Ademovog uporedio s dudovim svilcem: iz neznanja stalno prede oko sebe, dok mu ne ostane izlaza, pa ubije sam sebe, a svila ostane drugima.
Često ga i ubiju kad završi predenje: svila se omota oko njega, on pokuša izaći, pa ga izlože suncu, ili ga stisnu rukama dok ne ugine, da ne bi pokidao svilu i da bi ona ostala cijela.
To je slika neukog sticatelja kojeg su upropastili porodica i imetak. Njegovi nasljednici uživaju u onome čime je on sebi navukao nesreću. Ako time budu poslušni Bogu, nagrada je njima, a račun njemu. Ako time budu neposlušni, on im je ortak u grijehu, jer im je to on stekao. Ne zna koja ga je od dvije žalosti teža: to što je život potrošio za drugoga, ili to što će vidjeti svoj imetak na tuđoj vagi.
Priča o pečenoj kamili
O tome kako se prepoznaje pohlepa nefsa čuo sam ovo. Jedan od moje braće pričao mi je o nekome od ove skupine [sufija]: „Došao nam je jedan od siromaha [sufija]. Kupili smo od komšije pečenu kamilu i pozvali ga na nju s grupom naših prijatelja. Kad je pružio ruku da jede, uzeo zalogaj i stavio ga u usta, ispljunuo ga je, odmaknuo se i rekao: ›Jedite vi,
[I, 154]
nešto mi se desilo pa ne mogu jesti.‹ Rekli smo: ›Nećemo jesti ako i ti ne jedeš s nama.‹ Rekao je: ›Vi znate, ja neću jesti‹, i otišao. Nije nam bilo drago da jedemo bez njega, pa smo rekli: ›Da pozovemo onoga ko je pekao i pitamo ga odakle je ta kamila, možda ima neki ružan razlog.‹ Pozvali smo ga i nismo ga prestajali pitati dok nije priznao da je kamila bila crkotina. Pohlepa ga je natjerala da je proda, jer mu je bilo stalo do cijene, pa ju je ispekao, a desilo se da ste je vi kupili. Iskidali smo je i bacili psima.
Poslije nekog vremena sreo sam tog čovjeka i pitao ga: ›Zbog čega si odbio jesti i šta ti se desilo?‹ Rekao je: ›Kazat ću ti. Dvadeset godina se moj nefs nije polakomio ni na kakvo jelo, zbog vježbanja kojim sam ga ukrotio. Kad ste mi iznijeli to jelo, nefs mi se na njega polakomio kao nikad prije. Znao sam da u tom jelu nešto nije u redu, pa sam ga ostavio upravo zato što mi se nefs na njega polakomio.‹“
Pogledaj, Bog ti se smilovao, kako su se ta dvojica složila u pohlepi nefsa prema istom cilju, a razišla se po tome da je jednom data Božija pomoć, a drugi je ostavljen. Učeni čovjek je sačuvan vera'om i obračunom sa sobom. Neznalica, mislim prodavač kamile, ostavljen je s pohlepom nefsa i žudnjom, jer je ostavio murakabu. Zatim su sačuvani i ostali, Božijom pomoći, zbog lijepog ponašanja: suzbili su pohlepu nefsa za jelom nakon što je njihov drug otišao. A i prodavač je, nakon što je pao, spašen zbog iskrenosti i lijepog nijeta kupaca. [U izdanju se odlomak od poređenja sa svilcem do kraja ove priče ponavlja dva puta; preveo sam ga jednom.]
Četiri prirodne osobine nefsa
Četiri urođene osobine nefsa korijen su svega što se grana iz njegovih strasti i posljedica su onoga na šta ga je Gospodar stvorio. Prva je slabost, koja proizlazi iz prirode prašine. Zatim tvrdičluk, koji proizlazi iz prirode ilovače. Zatim požuda, čiji je uzrok blato. Zatim neznanje, koje proizlazi iz prirode zvonke gline. Ove osobine prate značenja tih tvari, radi iskušenja izmiješanim sastojcima, i u tome je početak neravnine i krivine. „To je odredba Silnog i Sveznajućeg.“
Zatim, nefs je iskušan četirima različitim vrstama osobina. Prva su značenja osobina gospodarenja, kao što su oholost, nasilništvo, ljubav prema pohvali, moći i bogatstvu. Iskušan je i osobinama šejtana, kao što su varka, lukavstvo, zavist i sumnjičenje. Iskušan je i prirodom životinja, a to je ljubav prema jelu, piću i spolnom općenju. A uz sve to od njega se traže osobine robovanja, kao što su strah, skromnost i poniznost.
Kao što smo rekli, kaže se da je stvoren pokretan, a naređeno mu je da miruje. A kako bi to mogao, ako ga Vladar ne prihvati? I kako da se smiri po naredbi, ako ga Onaj ko ga pokreće ne smiri dobrim? Zato čovjek neće biti iskren rob dok se ne očisti od ta tri značenja. Kad se ostvari u osobinama robovanja, bit će čist od značenja koja su mu iskušenje, od osobina gospodarenja.
Iskrenost robovanja prema Jednom, kod učenih koji potvrđuju tevhid, teža je od iskrenosti u postupanju kod onih koji rade. Time su uzdignuti na stepene blizine. Jer po njima čovjek nije rob dok ne bude slobodan od svega osim Boga. Kako može biti rob Gospodara onaj ko je rob roba? Ono što ga vodi, to mu je bog, a ono čemu je podređen, to mu je gospodar. To je širk u božanstvenosti kod onih koji se posvete Bogu, i miješanje u gospodarenje kod rabbanijja. Takav je nesretan i oboren, po dovi Poslanika, koji je rekao: „Nesretan bio rob dinara, nesretan bio rob dirhema, nesretan bio rob žene, nesretan bio rob odjeće!“ To su robovi broja, o kojima je njihov Gospodar rekao: „Svi koji su na nebesima i na Zemlji doći će Milostivom samo kao robovi. On ih je sve obuhvatio
[I, 155]
i prebrojao“ (19:93-94). To su ljudi nefsa koji navodi na zlo, koji zlo uljepšava, slijedi strast i suprotstavlja se Gospodaru.
A „robovi Milostivog, koji po Zemlji hodaju smjerno“ (25:63), sve do kraja njihovog opisa, oni su ljudi nefsa kojem je ukazana milost, smirenog i zadovoljnog. Oni su robovi Milostivog, ljudi znanja i mudrosti, koje je On poučio od Sebe i odabrao za Sebe.
Kako se ovladava nefsom
Murid ne postaje badal (zamjena, jedan od odabranih) dok osobine gospodarenja ne zamijeni osobinama robovanja, osobine šejtana osobinama vjernika, a životinjsku prirodu osobinama duhovnih bića, a to su zikr i znanja. Tada postaje bliski badal.
Put do toga je da ovlada nefsom, pa da mu se potčini i da on zavlada njime. Ako želiš ovladati svojim nefsom, nemoj mu dati da vlada. Drži ga u tjesnacu i nemoj mu davati širine. Ako mu daš vlast, on će zavladati tobom, a ako ga ne stegneš, raspojasat će se protiv tebe. Ako ga želiš pobijediti, ne izlaži ga njegovim strastima i drži ga dalje od uobičajenih iskušenja. Ako ga ne zadržiš, odvući će te. Ako želiš biti jači od njega, oslabi ga tako što ćeš presjeći uzroke njegovih strasti i zatvoriti izvore njegovih požuda. Inače će on ojačati protiv tebe i oboriti te.
Početak vlasti nad njim je da se svakog sata obračunaš s njim, da svakog trenutka paziš na svoj obračun i da zastaneš kod svake namjere koja mu dođe na misao. Ako je namjera radi Boga, utrkuj se sa smrću i požuri da je izvršiš prije nego što propadne. Ako je namjera radi nečeg drugog, utrkuj se i požuri da je izbrišeš prije nego što se učvrsti, i radi na tome da je zamijeniš, da ona ne bi zamijenila tebe.
Blagoslov u životu
Tako se tumači predaja: „Dobročinstvo produžava život.“ To je smisao poznate dove koju ljudi izgovaraju: „Neka ti Bog blagoslovi život“ i „Blagoslovljen mu je život“. Blagoslov u životu je da u svom kratkom životu, zahvaljujući budnosti, stigneš ono što je drugom u njegovom dugom životu promaklo zbog nemara. Tako se za tebe za godinu dana uzdigne ono što se za njega ne uzdigne za dvadeset godina.
Posebni među bliskima, na stepenima blizine, kad im se Gospodar otkrije Svojim svojstvima, stižu visoke stepene i nadoknade ono što im je promaklo svojim zikrom i malim djelima srca u tim trenucima. Svaki trun zikra, tesbiha, tehlila, zahvale, promišljanja, uvida, razmišljanja i sjećanja, uz posmatranje blizine, osjećaj Gospodara, pogled prema Voljenom i primicanje Bliskom, bolji je od brda djela nemarnih, koji su zaokupljeni sobom i gledaju u ljude.
Arifi o kojima govorim, kad stoje u svom posmatranju i čuvaju svoj emanet i zavjet u vremenu blizine i prisutnosti, slični su onome ko radi u Lejletul-kadru: djelo u njoj, za onoga ko je zatekne, bolje je od hiljadu mjeseci. Jedan učenjak je rekao: „Svaka noć je za arifa kao Lejletul-kadr.“
Od Alije prenosimo da je rekao: „Svaki dan u kojem nismo bili neposlušni Bogu, nama je bajram.“ Hasan [el-Basri] bi, kad prouči ajet „Jedite i pijte s užitkom za ono što ste u minulim danima uradili“ (69:24), rekao: „Braćo moja, tako mi Boga, to su ovi vaši dani! Provedite ih u trudu i zalaganju i nemojte ih upropastiti.“ Nemoj ih ostaviti prazne od lijepog postupanja, niti biti besposlen u njima umjesto da se baviš onim što ćeš iz njih ponijeti u povratak. Kao što će reći oni koji su živjeli u neistini: „Teško nama zbog onoga što smo u njemu propustili“ (6:31), to jest u minulim danima, koji su njihova žetva, njihov povratak i njihovo konačište. I kao što će reći nefs koji navodi na zlo: „Teško meni zbog onoga što sam
[I, 156]
prema Bogu propustio“ (39:56), to jest zbog dana dunjaluka u kojima je upropastio život, pa su ostali prazni od nagrade sutra. To je jedno od dva tumačenja riječi „minuli dani“ (al-ayyām al-ḫāliya). Po drugom, „minuli“ znači prošli: njihova vremena su prošla, a njihovi propisi ostali su zauvijek; njihove požude su otišle, a njihove kazne ostale.
Dva dnevna obračuna
Ako nisi dorastao ovakvom obračunu pred Onim koji svodi račun, i nemaš stepen murakabe pred Onim koji bdije, ni mjesto obračuna pred Voljenim, onda nemoj propustiti stepen onih koji imaju vera’ i nemoj se udaljiti od stanja pokajnika. To znači da u danu i noći imaš dva wirda za obračun sa sobom i provjeru sebe.
Prvi put je poslije namaza duhe, za prošlu noć i nemar koji je u njoj bio. Ako vidiš blagodat, zahvali Bogu. Ako vidiš nesreću [grijeh], traži oproštaj. Ako u svom stanju nađeš osobine vjernika, kojima ih je Bog opisao i zbog kojih ih je pohvalio, nadaj se, želi i raduj se. A ako u svom srcu i stanju nađeš neku osobinu licemjera ili neku narav neznalica, zbog kojih ih je Bog pokudio i zamrzio, žali, strepi, pokaj se i traži oproštaj.
Drugi put je da se obračunaš sa sobom poslije vitra, a prije spavanja, za protekli dan: za dugi nemar, za loše postupanje, za djela koja si činio, kako si ih činio, i za ono što si šutnjom propustio, zašto si i radi koga si propustio. Tako se uspostavi račun dobitka i gubitka, i po tome prepoznaš usiljenost i iskrenost u svom kretanju i mirovanju.
U čemu si se kretao i mirovao radi Boga, to je iskrenost, i nagrada ti je za to kod Boga kad Mu se vratiš. Tada se potrudi da zahvališ za blagodat Njegove pomoći i lijepe zaštite od propasti. A u čemu si mirovao ili se kretao radi svoje strasti i prolaznog dunjaluka, to je usiljenost, za koju je Božiji Poslanik rekao da su on i bogobojazni iz njegovog ummeta od nje daleko. Time si zaslužio kaznu kad se račun otvori, osim ako ti plemeniti Gospodar, Darovatelj, ne oprosti. Zato se tada potrudi da tražiš oproštaj, nakon iskrenog pokajanja i lijepog izvinjenja, i boj se da te Bog nije prepustio samom sebi, pa da propadneš.
Možda će te posmatranje ova dva značenja, strah zbog onoga što si ranije učinio i nada da će biti primljeno ono što si poslao naprijed, spriječiti da zaspiš i otjerati od tebe nemar, pa ćeš noć oživjeti namazom. Tada ćeš biti od onih koje Bog opisuje: „Bokovi im se odvajaju od posteljâ, mole svog Gospodara u strahu i nadi“ (32:16).
Jedan od prethodnika je rekao: „Neko od njih obračunavao se sa sobom oštrije nego što se ortak obračunava s ortakom.“ Jedan učenjak je rekao: „Znak Božije srdžbe je da čovjek pamti tuđe mane, a zaboravlja svoje, da mrzi ljude na osnovu sumnje, a voli sebe iako zna istinu o sebi.“
Nemar i pečat na srcu
Napuštanje obračuna sa sobom i murakabe pred Onim koji bdije dolazi od dugog nemara prema Bogu. Oni koji su nemarni na dunjaluku bit će gubitnici na ahiretu, jer je kraj za bogobojazne. Bog kaže: „I to su oni koji su nemarni. Nema sumnje da će oni na ahiretu biti gubitnici“ (16:108-109). Dugi nemar čovjeka dolazi od pečata na srcu od Onoga kome se robuje. Nemar (ġafla) na vanjskoj strani je omotač (ġilāf) srca na unutrašnjoj. Arapi kažu ġafala i ġalafa u istom značenju, kao što kažu ǧaḏaba i ǧabaḏa, ḫuššāf i ḫaffāš. A pečat na srcu dolazi od nagomilavanja grijeha
[I, 157]
jednog na drugi. To je rān (rđa), koja dolazi poslije onoga što se stekne i koja je kazna za to.
Uzvišeni Bog kaže: „Ne, nego je na srca njihova rđa pala od onoga što su sticali“ (83:14). Rečeno je: to su ružne zarade i jedenje harama. U tefsiru stoji: to je grijeh na grijeh, dok srce ne pocrni. Osnovno značenje riječi rayn je naginjanje i nadvladavanje, a i prekrivanje. Kaže se: rāna ʿalayhi n-nuʿās, kad ga san savlada, i rānat al-ḫamr ʿalā ʿaqlihi, kad mu vino prekrije razum. Odatle su i Omerove riječi o čovjeku koji je žurio ispred hodžija: „Zadužio se bez obzira, pa je osvanuo pritisnut (rīna bihi)“, to jest dug ga je nadvladao.
Korijen nagomilavanja grijeha je zapostavljanje murakabe, zanemarivanje obračuna sa sobom, odgađanje pokajanja, odgođeno obećavanje da će se čovjek popraviti i ostavljanje istigfara i kajanja. A korijen svega toga je ljubav prema dunjaluku i davanje prednosti njemu nad Božijom naredbom, i prevlast strasti nad srcem. Zar nismo čuli Njegove riječi: „To je zato što su više voljeli život na dunjaluku nego ahiret“ (16:107), sve do: „To su oni kojima je Bog zapečatio srca“ (16:108)? A suprotnim smislom kaže: „I dušu od strasti odvraćao“ (79:40), to jest od davanja prednosti dunjaluku, jer je jasan govor o njima [nevjernicima] opisao njihovo pretjerivanje i davanje prednosti životu na dunjaluku. Zatim kaže: „To su oni kojima je Bog zapečatio srca, i oni slijede svoje strasti“ (47:16).
Dakle, slijeđenje strasti dolazi od pečata na srcu, pečat na srcu dolazi kao kazna za grijeh, a ono što kazna ostavlja u nasljedstvo je gluhost za razumijevanje Božijeg govora. Zar Ga nisi čuo kako kaže: „Da hoćemo, kaznili bismo ih za njihove grijehe i zapečatili im srca, pa ne bi čuli“ (7:100)?
Alija je nemar ubrojao u stepene nevjerstva. U dugom hadisu kaže: „Selman je ustao i rekao: ›Reci nam na čemu je izgrađeno nevjerstvo.‹ Rekao je: ›Na četiri stepena: na sumnji, grubosti, nemaru i sljepilu.‹“
Kad nemar srca postane velik, malo je nadahnuća koje meleki daju čovjeku, a to je sluh srca, jer ga dugi nemar učini gluhim. Nesposobnost da čuje govor meleka je kazna za grijehe. A to što melek učvršćuje čovjeka u dobru i poslušnosti je Božija objava melekima i odlikovanje čovjeka. Zar nisi čuo Njegove riječi: „Kad je tvoj Gospodar objavio melekima: Ja sam s vama, pa učvrstite one koji vjeruju“ (8:12)?
U predaji stoji da je Ademu bilo uskraćeno da čuje govor meleka, pa se osjetio usamljeno i rekao: „Gospodaru, šta mi je, ne čujem govor meleka?“ Rekao je: „Tvoj grijeh, Ademe.“ Kad čovjek ne čuje govor meleka, ne razumije govor Vladara. A kad ne čuje govor, ne odaziva se Onome ko govori: „Odazivaju se samo oni koji čuju“ (6:36).
Hasan je rekao: „Između čovjeka i Boga postoji određena granica grijeha. Kad je čovjek dostigne, srce mu se zapečati i Bog mu više nikad ne daje uspjeha u dobru.“ Zato, ti koji prelaziš granice, požuri s pokajanjem i povratkom prije nego što stigneš do te granice, pa te zadesi nemoć i muka. U hadisu od Ibn Omera stoji: „Pečat visi o stubu Arša Milostivog. Kad se pogaze zabrane, Bog pošalje pečat na srca, pa ih oslijepi.“ To je katanac o kojem Bog govori: „Zar oni ne razmišljaju o Kur'anu, ili su na srcima katanci njihovi?“ (47:24).
[I, 158]
Znaj da je tvrdoća srca, kojoj Bog prijeti propašću i koja se rađa iz dugog nemara, spomenuta u riječima: „Teško onima čija su srca tvrda prema spominjanju Boga!“ (39:22). Bog ju je povezao s licemjerjem i obavijestio da ono što šejtan ubacuje čini iskušenjem za licemjere i za ljude tvrdog srca. Šejtanovo ubacivanje se povećava kad se smanji nadahnuće meleka, kao što smo maloprije spomenuli. To obuhvataju Njegove riječi: „Da ono što šejtan ubaci učini iskušenjem onima u čijim je srcima bolest“, to jest i onima čija su srca tvrda (22:53).
Tvrdoća je plod udaljenosti, a udaljenost je kazna za izdaju, „a Bog ne voli izdajnike“ (8:58). To proizlazi iz promišljanja Njegovih riječi: „A zbog toga što su prekršili svoj zavjet“ (5:13), to jest zbog kršenja zavjeta; to je izdaja. „Prokleli smo ih“, to jest udaljili smo ih, „i srca im okamenili“, nagomilavanjem grijeha poslije tvrdoće, lažju, zaboravom i čestim izdajama i klevetama koje su se kod njih vidjele. Tako su pogođeni grijesima, pečat je pao na srca i ogluhnula su za govor Voljenog, kao što kaže: „Kaznili bismo ih za njihove grijehe i zapečatili im srca“ (7:100).
Ono što taj pečat skida je bogobojaznost. Ona je ključ sluha, kao što kaže: „I bojte se Boga i slušajte“ (5:108). A Uzvišeni Bog daje uspjeh.
Poglavlje 26: Knjiga o posmatranju kod onih koji bdiju nad sobom
[I, 159]
Znaj da je posmatranje (mušāhada) onih koji bdiju nad sobom prvi stepen bdijenja onih koji posmatraju. Kome je stepen murakaba, njegovo stanje je obračun sa sobom, a kome je stepen posmatranje, njegova osobina je murakaba.
Prvo što onaj ko bdije nad sobom posvjedoči jeste da sa sigurnošću zna da u svakom trenutku, ma kako kratak bio, ima jedno od tri značenja. Prvo: Bog mu je nešto propisao kao obavezu. Obaveza je dvojaka: nešto što mu je naređeno da uradi i nešto što mu je naređeno da ostavi, a to je klonjenje zabranjenog. Drugo: nešto preporučeno, na šta je podstaknut, a to je utrkivanje u dobru koje ga približava Bogu i žurba s dobrim djelom prije nego što prođe prilika. Treće: nešto dozvoljeno, u čemu je dobro za njegovo tijelo i srce.
Vjernik nema četvrtog vremena. Ako izmisli četvrto vrijeme, prekoračio je Božije granice, „a ko prekorači Božije granice, nepravdu je sebi učinio“ (65:1). Uveo je novinu u Božiju vjeru, a ko uvede novinu u Božiju vjeru, krenuo je putem koji nije put bogobojaznih.
Zar nisi čuo Njegove riječi: „On je Taj koji je odredio da se noć i dan smjenjuju, za onoga ko hoće da se sjeti ili hoće da zahvali“ (25:62)? Vidiš li između to dvoje ikakvo vrijeme za neznanje ili strast, kao što ne vidiš treće vrijeme između noći i dana? Sjećanje (ḏikr) je iman i znanje, i to dvoje obuhvata sva djela srca. Zahvalnost je rad po osobinama imana i propisima znanja, i to dvoje obuhvata sva djela udova. Bog kaže: „Radite, o porodico Davudova, iz zahvalnosti“ (34:13), i: „Bojte se Boga, da biste bili zahvalni“ (3:123), i: „Kao što smo vam poslali Poslanika iz vaše sredine“ (2:151), sve do: „Pa sjećajte se Mene, i Ja ću se vas sjećati, i budite Mi zahvalni, a ne budite nezahvalni“ (2:152). I kaže: „Zašto bi vas Bog kaznio ako budete zahvalni i vjerovali?“ (4:147).
Božijem Poslaniku su prigovorili što tako dugo stoji u namazu da su mu stopala otekla, a on je rekao: „Zar da ne budem zahvalan rob?“ Tako je zahvalnost protumačio djelom, kao što je Bog djelo protumačio zahvalnošću. Treće vrijeme, vrijeme dozvoljenog, ulazi u ta dva, jer pomaže u njima i njime čovjek ostaje ispravan u njima.
Jedan učenjak je govorio: „Nama su greške u poslušnostima dovoljna briga i zanimanje, pa nam ne ostaje vremena za grijehe neposlušnosti.“
Zato onaj ko bdije nad sobom počinje tako što budno pogleda u najkraćem trenutku: ima li Bog u njemu neku obavezu, naredbu ili zabranu? Ako ima, počne od nje dok je ne izvrši. Ako je nema, onda trenutak nije bez preporučenih djela i vrlina,
[I, 160]
pa počne od najboljeg. Ako ne može ni manju od dvije vrline, neka uzme od sebe za sebe, od današnjeg dana za jučerašnji, od ovog sata za današnji dan i od svog dunjaluka za svoj ahiret, kao što mu je Gospodar naredio: „I ne zaboravi svoj udio na dunjaluku“ (28:77). To znači: ne propusti da od svog dunjaluka uzmeš svoj udio za ahiret, a to je da činiš dobro kao što je Bog tebi dobro učinio i da ne tražiš nered na Zemlji. Inače si zaboravio svoj udio na dunjaluku. I ne propusti da uzmeš svoj udio od ahireta, pa da te Bog ostavi bez obilne nagrade koju je pripremio za Svoje voljene, kao što kaže: „Zaboravili su Boga, pa je i On njih zaboravio“ (9:67), to jest ostavili su Ga, pa je On ostavio njih. Njihovo ostavljanje Njega je ostavljanje svog udjela kod Njega, a Njegovo ostavljanje njih je uskraćivanje onoga što vole na ahiretu.
Pametan rob, dakle, počinje tako što od svog života i vremena uzme za ahiret, u koji ima jekin. Zatim od svog vremena uzme ono najviše što je posebno za to vrijeme, što se nalazi samo u njemu i što propada kad vrijeme prođe, a to je najbolje što može uraditi od onoga do čega ga je znanje dovelo, i to posveti svom Gospodaru.
Zatim, čovjek je u svakom trenutku, ma kako kratak bio, na jednom od dva stepena: na stepenu blagodati ili na stepenu nevolje. Na stepenu blagodati njegovo stanje je zahvalnost, a na stepenu nevolje strpljivost. I nikad nije bez jednog od dva posmatranja: posmatranja blagodati ili posmatranja Darovatelja, jer nikad nije bez prisutnosti Vladara i prisustva onoga ko je u Njegovom vlasništvu. Zato je dužan služiti Onome koji postoji i biti prisutan u službi Onome kome robuje. Murakaba je znak prisutnosti, a obračun sa sobom dokaz murakabe.
I u najnižem od svojih vremena, u trećem, koje je za dozvoljeno i koje je najniže stanje vjernika, treba da ima posmatranje Darovatelja ili posmatranje blagodati. Tako ni to vrijeme neće proći prazno, samo u dunjaluku, bez ikakvog sjećanja na Gospodara ili bez sjećanja na blagodat koja ga upućuje na Darovatelja ili ga Njemu izvodi, pa da mu to koristi na ahiretu, jer kraj pripada bogobojaznima.
Ako posmatra Darovatelja, stid ga obuzme smirenim dostojanstvom, iz strahopoštovanja. To je posebno za posebne. A ako posmatra blagodat, zaokupi ga zahvalnost i pouka, pa mu to bude uvid i podsjećanje. To je opće stanje posebnih. O prvima Bog kaže: „I od svega smo stvorili par, da biste se sjetili. Zato bježite Bogu“ (51:49-50). O drugom stepenu kaže:
„I ne stavljajte uz Boga drugog boga“ (51:51). O stepenu prvih kaže: „Reci: U čijoj je ruci vlast nad svim, ko štiti, a od Njega se niko ne može zaštititi?“ (23:88), sve do: „Zar se, onda, ne bojite?“ A u opisu drugih: „Reci: Čiji je Zemlja i ko je na njoj?“ (23:84), sve do: „Reci: Zar se nećete sjetiti?“ (23:85). [U izdanju je ovaj odlomak ponovljen.]
Čime se ispunjava vrijeme
U predaji prenosimo, o osobinama razumnog, o stanju onoga ko bdije nad sobom i o ispunjavanju vremena onim čime ga treba ispuniti, sažetak svega što smo spomenuli. To je iz Ebu Zerrovog dugog hadisa: „Vjernik ne kreće na put osim radi tri stvari: da pripremi opskrbu za povratak [na ahiret], da popravi život ili radi užitka u onome što nije zabranjeno.“ U istom smislu: „Razuman treba da ima četiri sata: sat u kojem se obraća svom Gospodaru, sat u kojem se obračunava sa sobom, sat u kojem razmišlja o Božijem stvaranju i sat u kojem se osami radi jela i pića, jer mu taj sat pomaže za ostale.“ U njemu su i tri sažete osobine razumnog: „Znak razumnog je da bude
[I, 161]
okrenut svom poslu, da čuva svoj jezik i da poznaje svoje vrijeme.“ U nekim verzijama stoji i: „i da poštuje svoju braću“.
Vrijeme za dozvoljeno samo dođe: nevolje i potrebe ga donesu, a oskudica ga uvede. Zato ga čovjek ne treba namjerno tražiti prije vremena, da ga ne bi odvojilo od onoga čemu je vrijeme posvećeno.
Četiri načina gledanja na vlast i imetak
Ljudi posmatraju vlast i imetak [dunjaluka] na četiri stepena. Svako ih posmatra sa svog stepena, očima svog stanja.
Neki gledaju u vlast očima uvida i pouke. To su ljudi zdravog razuma, kojima je skinut veo sa srca, ljudi snage i pogleda koje je Bog postavio na stepen izvlačenja pouke. To je stepen učenih, koji su nasljednici vjerovjesnika. Neki gledaju u vlast i njene ljude očima samilosti i mudrosti, i to je stepen onih koji se boje. Neki gledaju u vlast i njene ljude očima prezira i mržnje, i to je stepen zahida. A neki gledaju u vlast očima žudnje i zavisti, i to je stepen onih koji propadaju. Oni su sinovi dunjaluka, koji se za njim trude i za onim što im je od njega promaklo tuguju.
Ako se čovjeku da da gleda u vlast očima pouke i mudrosti, vlast ga uvede kod Vladara, pa mu On postane dovoljan umjesto svega drugog. Ako se onome ko se boji da da gleda u vlast očima samilosti, bude zadovoljan svojim stepenom i velika je za njega blagodat njegovog Gospodara. Ako se zahidu da da gleda u vlast očima mržnje, vlast ga zuhdom izvede iz vlasti, pa mu Bog umjesto male izgubljene vlasti da veliku. A ko je iskušan da gleda u vlast očima zavisti i žalosti, vlast ga baci u propast i on krene putem propasti.
Ko posmatra značenje neke osobine bića ili značenje nekog svojstva, posljedica toga je ono što ta osobina ili svojstvo nosi: posmatranje užitka ili kazne. To mu je stepen u upoznavanju, koji ga uzdiže na stepen spoznaje. To je posmatranje arifa u svemu što posmatraju od djela koja upućuju na značenja osobina i svojstava, jer ih je On pokazao od Sebe da bi se po njima na Njega zaključivalo i da bi se kroz njih u Njega gledalo.
A ko posmatra neku požudu nefsa očima strasti, ona ga izvede u strasti, pa ga šejtani ugrabe ili ga vjetar odnese na daleko mjesto (22:31). Skrene s puteva prema Gospodaru, koji vode Bliskom i posađuju čovjeka kod Voljenog, „na mjestu istine, kod Moćnog Vladara“ (54:55). Kome promakne blizina, padne u lutanje i udaljenost. On je očajni prevareni, izdajica iskušani, kome je uvijek današnji dan gori od jučeranjeg, a sutrašnji gori od današnjeg. Smrt mu je bolja od života, jer ga život udaljava od Voljenog, ostanak ga odvraća od puta, ono što nalazi za svoju strast čini da izgubi [Boga], a prevlast vlastitog nefsa nad njim, iz onoga što mu je od ranije određeno, drži ga na mjestu.
Jer kad se okreće leđima, i to okretanje leđima mu se nastavlja, onda mu je cijeli život do kraja propao kao da je propalo jedno vrijeme i jedna stvar. Život, naime, ne propada odjednom kao jedna stvar, jer nastaje trenutak po trenutak. Propada dio po dio, po Božijoj mudrosti, kroz Njegovo odgađanje i postepeno odvođenje, vrijeme po vrijeme i dan po dan. Postepeno ga odvodi kao što se ptica penje stepenicom po stepenicom. Tako ga jedno vrijeme zaokupi da bude odvojen od Njega, a drugo vrijeme oslobodi za nešto drugo. Jedno vrijeme ga podsjeti na nešto drugo, a drugo vrijeme mu dade da zaboravi Njega. Tada mu je zaokupljenost kao dokolica, a sjećanje kao zaborav. Tako je sa svim njegovim vremenima: jednom ga od Njega odsiječe, a drugi put
[I, 162]
ga veže za nešto drugo, dok se dani ne potroše u gubitku, a vremena ne dođu do smrti. U tome ga On pokriva velom, da bi se zavarao, obasipa ga blagodatima, da ne bi znao, daje mu stalno zdravlje, da se ne bi dosjetio, širi mu nadu, da bi još više radio loše, i skriva od njega kraj života, da bi od njega skrio strah. Širi mu nadu i sakriva od njega strah, dok ih iznenada ne zatekne odakle su se osjećali sigurnim i dok ih naglo ne obuhvati dok su u zanosu, kao što kaže: „I oni su lukavstvo smislili, a i Mi smo lukavstvo smislili, a oni nisu osjećali“ (27:50).
Iz onoga što smo spomenuli je i smisao Njegovih riječi: „Pa kad su zaboravili ono čime su bili opominjani, otvorili smo im vrata svega“ (6:44). To znači: kad su ostavili ono čime su bili savjetovani i opominjani, obasuli smo ih blagodatima i dali smo im da zaborave zahvalnost; grijesi su se kod njih nagomilali, a dali smo im da zaborave traženje oproštaja. Zatim kaže: „sve dok se nisu obradovali onome što im je dato“ (6:44), to jest smirili su se u tome, osjetili sigurnost i nisu htjeli da se okrenu od toga niti da traže pomirenje.
„Kaznili smo ih iznenada“ (6:44), to jest naglo, u trenutku kad su se osjećali sigurnim. Rečeno je: iznenada, nakon četrdeset godina. „I oni su odjednom bili očajni“, zbunjeni, zapešćeni, bez nade u ikakvo dobro.
Znaj da je čovjek, ako je poslije jednog sata gori nego prije njega, a poslije jednog dana gori nego prije njega, i ne traži pomirenje i ne nadoknađuje, takav da su mu sva vremena i svi dani kao jedan dan u zlu i jedno vječno vrijeme u lošem. Tada je kao onaj kome je cijeli život propao kao da je propalo jedno njegovo vrijeme. Po ovom opisu, život mu propada zato što se razvlači vrijeme po vrijeme i što ga zaboravlja stvar po stvar, i zato što se čovjek odgaja kroz svoja vremena, vrijeme po vrijeme. Ali na kraju računa i u zbiru, to je kao jedan dan koji je upropastio.
Njegov primjer je kao što Uzvišeni kaže: „I ne slušaj onoga čije smo srce učinili nemarnim prema sjećanju na Nas, koji slijedi svoju strast i kod kojeg je sve prekomjerno“ (18:28). Ili kao onaj ko je bio nemaran prema obećanju i prijetnji, pa kad mu se skinuo pokrivač, pogled mu se zbunio, zanijemio je, pogled mu se izoštrio i zabljesnuo kad je očima ugledao ono prema čemu je bio nemaran, u žalosti za onim što je propustio, prema Njegovim riječima: „Ti si bio nemaran prema ovome, pa smo s tebe skinuli pokrivač, i pogled ti je danas oštar“ (50:22). Rečeno je: uperen prema tvojim lošim djelima ili prema onome u šta si se pouzdavao. Rečeno je i: oštar prema jezičku vage, iščekujući da li će preteći ili pretegnuti.
I kao onaj o kome Uzvišeni kaže: „I opomeni ih Danom žalosti, kad će se stvar odlučiti, a oni su u nemaru“ (19:39). Rečeno je: smrt im je došla dok su bili zauzeti dunjalučkim poslovima. Rečeno je i: bili su zabavljeni ženama. I po opisu onih kojima je rečeno: „I zavarale su vas pusta nadanja“ (57:14), to jest nadanja strasti, „dok nije došla Božija odluka“, to jest dok nije došla smrt, a vi niste pred nju poslali ništa s čim biste joj došli. Njihov primjer je kao onaj koga je opisao bankrotom i o kome je obavijestio da je očajan: „A kad dođe do njega, ne nađe ništa, ali nađe Boga kod sebe, i On mu ispuni njegov račun“ (24:39). [I ovaj odlomak je u izdanju ponovljen.]
O ustrajnosti
Ebu Muhammed [Sehl et-Tusteri] je govorio: „Čovjek neće zaista dostići stepene iskrenih (ṣiddīqūn) u ovoj stvari dok u njemu ne budu ove četiri osobine: izvršavanje obaveza po sunnetu, jedenje halala s vera'om, klonjenje zabranjenog i javno i tajno, i strpljivo ustrajavanje u tome do smrti.“
Hasan je govorio: „Tako mi Boga, djelu vjernika nema kraja prije smrti. Tako mi Boga, vjernik nije onaj ko radi mjesec, dva, godinu ili dvije. Vjernik je onaj ko ustrajno izvršava Božiju naredbu i boji se Božijeg lukavstva. Iman je čvrstina u blagosti, odlučnost u jekinu, trud u strpljivosti i znanje u zuhdu.“
Kad bi Omer proučio riječi
[I, 163]
Uzvišenog: „Oni koji kažu: Naš Gospodar je Bog, a zatim istraju“ (46:13), govorio je: „Ljudi su to rekli, pa su se onda vratili. [Istrajao je] onaj ko je istrajao na Božijoj naredbi i tajno i javno, i u teškoći i u lakoći, i ko se zbog Boga nije bojao ničijeg prijekora.“ Jednom je rekao: „Istrajali su, tako mi Boga, uz svog Gospodara i nisu vijugali kao lisice.“
Jedan učenjak je rekao: „Kome je traženje vrlina važnije od izvršavanja obaveza, prevaren je. A koga drugi zaokupe pa zaboravi sebe, prema njemu je smišljeno lukavstvo.“ Sufjan es-Sevri i drugi su rekli: „Uskraćen im je dolazak [do cilja] zato što su upropastili temelje.“
Najbolje za čovjeka je da poznaje samog sebe, da stoji na svojoj granici i da učvrsti stanje u koje je postavljen. Neka počne od izvršavanja onoga što mu je propisano, nakon što se kloni zabranjenog, uz znanje kojim sve to uređuje i vera’ koji ga u tome brani od strasti. Neka se ne bavi traženjem vrline dok ne izvrši obavezu, jer vrlina nije valjana dok se ne stekne sigurnost, kao što ni trgovcu dobit nije čista dok ne vrati glavnicu. Kome je sigurnost nedostižna, dalje je od vrline, a bliže zabludi.
Kad se vrlina pomiješa s obavezom
Vrline se mogu pomiješati s obavezama, jer su im značenja tanana, a znanja o njima skrivena. Tako čovjek stavi nafilu ispred, misleći da je to obaveza.
Takav slučaj je s Ebu Seidom Rafi'om b. el-Mu'allom. Stajao je u namazu, a Božiji Poslanik ga je pozvao, pa mu se nije odazvao, misleći da mu je bolje stajati pred Bogom u skrivenom. Kad je predao selam, došao je, a Božiji Poslanik mu je rekao: „Šta te spriječilo da mi se odazoveš kad sam te zvao?“ Rekao je: „Klanjao sam.“ Rekao je: „Zar nisi čuo da Bog kaže: ›Odazovite se Bogu i Poslaniku kad vas pozove onome što vam život daje‹ (8:24)?“
Božiji Poslanik ga je pozvao dok je bio u namazu da bi mu dao unutrašnje znanje, ili da bi vidio dokle mu doseže znanje i kako radi. Odazvati se Poslaniku bilo je bolje od njegovog namaza, jer mu je namaz bio nafila, pa je u njemu bio poslušan Bogu u skrivenom, po svom izboru. A odaziv Poslaniku bio mu je obaveza, pa bi u njemu bio poslušan Bogu javno, jer mu je to Bog naredio. Prednost odaziva Poslaniku nad namazom za sebe je kao prednost obaveze nad nafilom. Bog kaže: „Ko je poslušan Poslaniku, Bogu je poslušan“ (4:80), i: „Oni koji ti daju prisegu, zapravo Bogu daju prisegu“ (48:10). Bog je s njim na oba mjesta, a kod Poslanika je to sigurno. Zato je ibadet Bogu tu bio potpuniji u postizanju Njegovog zadovoljstva i više nagrađen na ahiretu.
U ovom hadisu je dokaz da se tekst o nekoj stvari primjenjuje u svojoj općenitosti, na sve na šta se odnosi, dok sunnet ili konsenzus ne izdvoje neki njegov dio. Tako se ajet „Odazovite se Bogu i Poslaniku kad vas pozove onome što vam život daje“ (8:24) po vanjskom smislu može shvatiti kao da se odnosi samo na odaziv Poslaniku vjerom i poslušnošću u kur'anskim naredbama, a ne na odaziv njegovom glasu, posebno u namazu. Tako ga je shvatio Ebu Seid b. el-Mu'alla, pa mu je bilo nejasno.
Slično je uradio Ammar s tejemmumom. Kad je objavljen ajet koji dozvoljava tejemmum, u vrijeme sabah-namaza dok su bili na putu: „A ne nađete vode, onda uzmite čistu zemlju i potrite njome lica svoja i ruke svoje“ (4:43), a on nije od Vjerovjesnika čuo da se misli samo na dio ruke, rekao je:
[I, 164]
„Potrli smo se do ramena.“ Obuhvatio je cijelu ruku, zbog općenitosti obraćanja, dok to nije javio Vjerovjesniku, koji im je naredio da tejemmum uzimaju do laktova, a po drugoj predaji do zglobova šake. Tako je izdvojio dio ruke, pa su se zbog toga učeni razišli o tome koji se dio ruke potire. Isto tako se postupa sa svim što je došlo općenito: primjenjuje se u cjelini dok ga sunnet ne suži.
Takva je i predaja da su se dva čovjeka u vrijeme Božijeg Poslanika pobratimila u ibadetu i povukla od ljudi. Jedan je rekao drugom: „Hajde da se danas odvojimo od ljudi i da šutimo, da ne razgovaramo ni s kim ko nam se obrati, jer je to potpuniji ibadet.“ Povukli su se u osamu i šutjeli. Prošao je pored njih Božiji Poslanik i nazvao im selam, a oni mu nisu odgovorili. Prenosilac kaže: „Čuli smo ga kad nas je prošao kako govori: ›Propali su oni koji pretjeruju i cjepidlače!‹“ Njih dvojica su se izvinili Božijem Poslaniku i pokajali se Bogu.
Slično je ono što se prenosi da je Omer b. el-Hattab jedne noći obilazio [grad] i kroz pukotinu na vratima ugledao svijetlu svjetiljku. Pogledao je i vidio ljude koji piju. Nije znao šta da uradi, pa je ušao u džamiju, izveo Abdurrahmana b. Avfa, doveo ga do vrata, dao mu da pogleda i upitao: „Šta misliš, šta da radimo?“ Rekao je: „Mislim, tako mi Boga, da smo učinili ono što nam je Bog zabranio. Uhodili smo tuđu golotinju i vidjeli je, a Bog ju je od nas pokrio. Nismo imali pravo skidati Božiji pokrov.“ Omer je rekao: „Mislim da si u pravu“, i otišli su. U drugoj verziji je rekao: „Mislim da smo bili neposlušni Bogu i Njegovom Poslaniku, a Božiji Poslanik nam je zabranio uhoditi.“ Omer je rekao: „U pravu si“, uzeo ga za ruku i otišao. [Ovaj odlomak je u izdanju ponovljen.]
Slično ovome prenosimo da je Omer jedne noći obilazio s Ibn Mes'udom. Pogledao je kroz pukotinu na vratima i vidio starca između miješine vina i robinje pjevačice koja mu pjeva. Preskočio je zid do njega i rekao: „Kako je ružno da starac kao ti bude u ovakvom stanju!“ Čovjek je ustao i rekao: „Vođo vjernika, zaklinjem te Bogom, budi pravedan i pusti me da kažem.“ Rekao je: „Govori.“ Rekao je: „Ako sam ja Bogu bio neposlušan u jednom, ti si mu bio neposlušan u tri.“ Upitao je: „U čemu?“ Rekao je: „Uhodio si, a Bog ti je to zabranio. Prešao si preko zida, a Bog kaže: ›Nije dobročinstvo da u kuće ulazite odostraga‹ (2:189). Ušao si bez dopuštenja, a Bog kaže: ›Ne ulazite u tuđe kuće dok ne zatražite dopuštenje i ukućanima ne nazovete selam‹ (24:27).“ Omer je rekao: „U pravu si. Hoćeš li mi to oprostiti?“ Rekao je: „Neka ti Bog oprosti.“ Omer je izašao plačući, tako da mu se jecaj čuo, i govorio: „Teško Omeru ako mu Bog ne oprosti! Čovjek se s ovim krio od djeteta i komšije, a sad će govoriti: Vidio me Vođa vjernika!“ i tome slično.
Kad je pokazivanje djela bolje od skrivanja
U predaji stoji: „Kad nekog od vas pozovu na jelo, ako ne posti, neka se odazove, a ako posti, neka kaže: Postim.“ Naredio mu je da pokaže svoje djelo, iako je znao da je skrivanje bolje. Ali pokazati djelo tako da u srcu brata ne ostane uvreda bolje je od skrivanja za sebe ako bi to bratu ostavilo trag u srcu. Jer vjernik i njegova svetost su ispred djela: djela zavise od onoga ko radi, a nagrada se daje prema onome ko radi, a ne prema djelu, jer Bog za isto djelo jednom umnogostruči nagradu više nego drugom. To pokazuje da je vjernik vrjedniji od djela. Zato mu je rečeno: skini uvredu i neraspoloženje sa srca svog brata tako što ćeš pokazati svoje djelo, jer ti je to bolje od
[I, 165]
skrivanja djela dok ti se brat ljuti. Ako te brat pozove na jelo koje je za tebe spremio, a ti mu se ne odazoveš i ne izviniš mu se jasnim izgovorom koji će prihvatiti i razumjeti, bit će mu teško, ako te je iskreno pozvao.
U ovom smislu skrivenih djela je i ono što se priča o jednom od prethodnika. Kad bi bio u društvu, učio bi Kur'an u sebi, tiho, da niko ne bi saznao za njegova djela. A kad bi naišao na ajet sedžde, učinio bi sedždu pred svima, pa smo po njegovoj sedždi znali da uči. Neki dokoni čovjek koji malo razumije mogao bi reći: „Ovaj je pokazao svoje djelo kad je uradio nešto što na njega upućuje. Bolje bi bilo da je ostavio sedždu, da sakrije djelo, jer je sad pokazao ono što je krio.“ To pokazuje da ne poznaje unutrašnje postupanje.
Čuo sam jednog učenjaka kako ovom čovjeku prigovara upravo na ovaj način. Takvo je znanje murida kratkog znanja. Stvar nije onakva kako je onaj ko je pokudio njegovu sedždu zamislio. Naprotiv, onaj ko kudi njegov postupak malo razumije tanane strane iskrenosti i ne poznaje put arifa koji rade, a čovjek od kojeg se prenosi taj postupak bio je pravnik iskrenog srca.
On je, naime, stekao obje vrline. Bio je vrijedan u onome što je krio, jer je djelo počeo skriveno. A kad je došla sedžda, koja ne može biti nego vidljiva, nije mu priličilo da ostavi čin približavanja Bogu zbog ljudi. Pao bi na sedždu kako je naređeno i učio kako je preporučeno. Tako je bio vrijedan i u drugom stanju, jer je pokazao radi Boga, kao što je radi Njega krio, i jer je ostavio gledanje u ljude, a nije ostavio djelo zbog njih. Kad bi vrlina bila u ostavljanju sedžde radi skrivanja djela, onda bi bilo bolje da sjedne onaj kome u kuću uđu ljudi dok klanja.
Sunnet kaže da takav ima dvije nagrade: nagradu za tajno i nagradu za javno. Kako i ne bi, kad su [prethodnici] smatrali da je pretvaranje (riyāʾ) ostaviti djelo zbog ljudi, a raditi zbog njih je širk. Rečeno je: „Ne radi da bi se pokazivao i ne ostavljaj djelo iz stida.“ Stid pred stvorenjima je širk, kao što je stid pred Stvoriteljem iman.
Osim toga, ako bi poslušao neprijatelja [šejtana] i ostavio djelo zbog ljudi, poslušao bi ga drugi put i radio zbog njih. Ovo je kao primjer onoga ko cijeli dan posti i klanja u kući, a za to niko ne zna. Ako zanijeti i'tikaf, da ga spoji s postom, izaći će u džamiju i klanjati u njoj, pa će ljudi vidjeti šta radi. Ali neće ostaviti i'tikaf koji je zanijetio zato što ga ljudi gledaju. Neće mu štetiti što mu je djelo vidljivo, jer ostaje pri svom nijetu, a dobija i više zbog i'tikafa, ako je učen i postojan.
Tako ni imamu koji je postojan i kojeg ljudi slijede ne šteti što ljudi vide njegova djela, ako to ne cilja i ne voli njihovu pohvalu. Možda za to ima i nagradu, jer u tome je opomena nemarnima prema zikru i podsticaj onima koji rade dobro. Kako i ne bi, kad neki učeni smatraju da je sedžda pri učenju Kur'ana obaveza, i da onaj ko čuje ili prouči ajet sedžde dok je bez abdesta treba da učini sedždu kad uzme abdest.
Svako ima svoje stanje
U ovom smislu, o onome što je čovjekovo stanje i što mu više priliči od tuđeg stanja, je ono što prenosi Ebu Nasr et-Temmar. Jedan čovjek je došao da se oprosti s Bišrom b. el-Harisom i rekao: „Odlučio sam ići na hodžu. Imaš li mi šta naredbe?“ Bišr ga je upitao: „Koliko si pripremio za trošak?“ Rekao je: „Dvije hiljade dirhema.“ Upitao je: „A šta želiš hodžom: izlet, čežnju za Ka'bom ili Božije zadovoljstvo?“ Rekao je: „Božije zadovoljstvo.“ Rekao je: „A ako bi Božije zadovoljstvo stekao
[I, 166]
u svojoj kući, potrošivši dvije hiljade dirhema, i bio siguran da si stekao Božije zadovoljstvo, bi li to uradio?“ Rekao je: „Bih.“ Rekao je: „Onda idi i podijeli ih desetorici: dužniku da vrati dug, siromahu da popravi svoje stanje, porodičnom čovjeku da prehrani porodicu i onome ko odgaja siroče da ga obraduje. A ako ti srce bude dovoljno jako da ih daš jednom čovjeku, uradi i to. Jer to što ćeš obradovati srce muslimana, pomoći ožalošćenom, skinuti nevolju s potrebnog i pomoći čovjeku slabog jekina bolje je od stotinu hodži poslije obavezne hodže. Ustani i podijeli ih kako smo ti rekli, a ako nećeš, reci nam šta ti je u srcu.“ Rekao je: „Ebu Nasre, putovanje mi je jače u srcu.“
Bišr se nasmijao, okrenuo prema njemu i rekao: „Kad se imetak skupi iz prljavštine trgovine i sumnjivih stvari, nefs želi da njime zadovolji neku svoju želju i žuri prema tome, pa pokaže dobra djela. A Bog se zakleo da će primiti samo djelo bogobojaznih.“
Slično su Bišru rekli da jedan bogataš mnogo posti i klanja. Rekao je: „Jadnik je ostavio svoje stanje i ušao u tuđe. Stanje ovog čovjeka je da hrani gladne i daje siromasima. To mu je bolje od toga da sebe izgladnjuje i klanja za sebe, a gomila dunjaluk i uskraćuje ga siromasima.“
I vjerovjesnici su bili korešćeni
To što je ono što je obavezno skriveno i pomiješano s vrlinama može biti Božije iskušenje za Njegove robove i Njegova mudrost prema njima. Oni se posluže tumačenjem koje daje širinu, a ostave ono što je tijesno, jer im je skriveno, da bi se na njima ispunilo Božije znanje i provela odredba. To im bude odgoj i upoznavanje, povećanje predanosti i Božija pomoć.
Bog je ukorio Svog Vjerovjesnika, opomenuo ga i odvratio riječima: „Namrgodio se i okrenuo, zato što mu je slijepac prišao. A šta ti znaš, možda će se on očistiti“ (80:1-3). Kaže se da Božiji Poslanik nikad u životu nije bio tako tužan kao kad mu je objavljena sura ʿAbasa, jer je u njoj oštar prijekor prema nekome kao što je on, Voljeni i upućeni. Uz to mu se nije ni obratio direktno, što bi prijekor učinilo blažim, nego je to otkrio vjernicima i na njegov postupak upozorio Svoje bogobojazne robove. Jer „Namrgodio se i okrenuo“ znači: pogledajte, vjernici, ili čudite se onome ko se namrgodio i okrenuo kad mu je slijepac prišao.
Zato se prenosi da je Omer b. el-Hattab čuo da neki licemjer predvodi svoj narod u namazu i uči im samo suru ʿAbasa. Poslao je po njega i pogubio ga, zaključivši po tome da je nevjernik, jer je time htio poniziti Poslanika pred sobom i svojim narodom.
Slične su riječi kojima Bog kori Svog Poslanika: „Bog ti je oprostio, zašto si im dozvolio?“ (9:43), i: „Zašto zabranjuješ ono što ti je Bog dozvolio, tražeći zadovoljstvo svojih žena?“ (66:1), i u istom smislu: „I krio si u sebi ono što će Bog obznaniti, i bojao si se ljudi, a preče je da se bojiš Boga“ (33:37). Ajša je rekla: „Da je Božiji Poslanik htio sakriti išta od Kur'ana, sakrio bi ovaj ajet.“
Priča o dva vjerovjesnika
Najneobičnije što sam u ovom smislu čuo pričali su nam iz izraelskih predaja od Vehba b. Munebbiha el-Jemanija. Kad je Bog uzeo dušu Sulejmanu sinu Davudovom, ostavio je za sobom ljude od svojih potomaka koji su održavali Bejtul-makdis i poštovali ga neko vrijeme. Zatim je poslije njih došao jedan Sulejmanov potomak koji se suprotstavio putu svojih očeva, ostavio njihov šerijat, uzoholio se na Zemlji i osilio. Rekao je: „Moj djed Davud i moj otac Sulejman sagradili su mesdžid. Zašto ja ne bih
sagradio mesdžid kakav su oni sagradili i pozivao ljude u svoj šerijat, kao što su oni pozivali?“
[I, 167]
Sagradio je mesdžid kojim se htio takmičiti s Bejtul-makdisom, slagao na Boga da mu je On to naredio, okrenuo ljude prema njemu i dijelio im imetak. Bejtul-makdis je zapustio i napustio, a ljudi su ušli u njegovu vjeru iz želje i straha.
Bog je tada poslao vjerovjesnika iz jednog sela i rekao mu: „Uzjaši ovu svoju magaricu i idi tim ljudima kad se najviše okupe. U njihovom mesdžidu i na skupu viči iz sveg glasa: O mesdžide štete, Bog se zakleo Svojim imenom da će te ostaviti pusta bez onih koji te održavaju, da će tvoje ljude pobiti u tebi, smrskati ih tvojim drvima i kamenjem, i da će psi lizati njihovu krv i jesti njihovo meso u tebi. Isto viči i po gradu iz sveg glasa. Ne jedi, ne pij, ne sklanjaj se u hlad i ne silazi s ove magarice dok se ne vratiš u selo iz kojeg si izašao.“
Uradio je tako. Ljudi su navalili na njega, tukli ga drvima i razbijali mu glavu kamenjem, a on je ostao na magarici i nije silazio. Mnogo je zbog toga propatio i bio teško pretučen. Zatim se pred kraj dana vratio prema svom selu, nakon što je prenio poslanicu i strpljivo, radi Boga, podnio udarce i nevolju.
Na putu je za njega čuo drugi vjerovjesnik iz jednog sela, izašao mu u susret, nazvao mu selam i rekao: „Ti si prenio poslanicu svog Gospodara i izvršio Njegovu naredbu. Umorio si se i namučio od ovih ljudi, gladan si i žedan, a krv ti teče niz tijelo i odjeću. Hajde u moju kuću, jedi, pij, odmori se i operi tijelo i odjeću.“ Rekao je: „Kad me Bog poslao, obavezao me je da ne jedem, ne pijem i ne sklanjam se u hlad dok se ne vratim svojoj porodici.“ Vjerovjesnik mu je rekao: „Ja sam od tvoje porodice, jer sam vjerovjesnik kao i ti i tvoj brat u vjeri. Mislim da Bog time nije mislio na mene, nego na ljude kojima te poslao, jer su oni Njegovi neprijatelji. Zabranio ti je da jedeš njihovu hranu i da se kod njih sklanjaš u hlad. Ne mislim da ti je zabranio da uđeš u moju kuću i jedeš moju hranu, jer sam ti drug u bratstvu i vjerovjesništvu.“ Povjerovao mu je i otišao s njim njegovoj kući.
Kad mu je stavljena hrana i kad je posegnuo da jede, iz velike gladi koja ga je iscrpila, Bog je objavio vjerovjesniku koji ga je pozvao u kuću: „Reci mu: Dao si prednost svojoj želji i svom stomaku nad Mojom naredbom. Zar te nisam obavezao da ne silaziš, da se ne sklanjaš u hlad i da ne jedeš dok se ne vratiš u selo iz kojeg si izašao? Da nisi [ti, domaćine] postupio po svom rasuđivanju i rekao koliko ti je znanje doseže, kazna bi obuhvatila vas obojicu. A on ima manje opravdanja kod Mene od tebe, jer sam ja njega obavezao, pa je dao prednost svojoj strasti i želji i ostavio Moj zavjet.“
Vjerovjesnik mu je javio ono što mu je naređeno. On je skočio prestrašen, vukući izar, počeo žurno opremati magaricu, ne znajući šta radi, uzjahao je i gonio je pred sobom, gladan i žedan, s krvlju na odjeći i tijelu, ne osvrćući se. Kad se spustio niz jednu uzbrdicu ispod koje je bila šuma, presreo ga je lav i rastrgao ga. Lav je zatim sjeo na stražnje noge nasred puta i rikao, čuvajući njegovu magaricu i prtljag. Kad god bi neko naišao, lav bi na njega riknuo dok ga ne otjera.
O tome je čuo onaj vjerovjesnik i došao. Kad ga je lav vidio, otišao je i ostavio ga s njim. On ga je umotao u ćefine, ukopao i odveo njegov prtljag i magaricu njegovoj porodici. Rekao je: „Gospodaru, ovaj Tvoj rob je prenio Tvoju poslanicu i izvršio Tvoju naredbu, a nevolja ga je bila iscrpila,
[I, 168]
pa je postupio suprotno Tvojoj volji, ne znajući. I Ti si ga kaznio ovom kaznom?“ Bog mu je objavio: „To nije kazna. Nisam to učinio zato što mi je bio prezren. To je oproštaj i milost. Postupio je suprotno Mojoj naredbi, a približio mu se kraj života. Nije Mi bilo drago da Mi dođe s tim prekršajem, pa da ga dočekam onim što ne voli. Zato sam na njega poslao jednog od Svojih pasa [zvijeri], koji ga je očistio za susret sa Mnom. To mu je kod Mene šehadet i stepen iznad njegovog vjerovjesništva.“ Rekao je: „Slavljen i hvaljen neka si, Najbolji od onih koji sude i Najmilostiviji od milostivih!“ [I ova priča je u izdanju ponovljena.]
Zato je kod učenih učen onaj ko zna koje je bolje od dva dobra, pa požuri prema njemu prije nego što prođe, ko zna koje je gore od dva dobra, pa ga se okane da ga ne bi odvojilo od boljeg, ko zna koje je bolje od dva zla, pa ga učini kad bude primoran i iskušan, i ko zna koje je gore od dva zla, pa od njega pobjegne daleko i zakloni se od njega dvostrukim velom. U ovim značenjima su tanane strane znanja, neobična razumijevanja, putokazi za one koji pitaju, pouka i znaci za svjetove. A koje je gore od dva zla, i razlikovanje dobra od zla, to se zna razumom i vanjskim znanjem.
Poglavlje 27: Knjiga o temelju murida
[I, 169]
Jedan učenjak je rekao: „Ljudi su od Boga zaklonjeni trima stvarima: ljubavlju prema dirhemu, traženjem vlasti i pokoravanjem ženama.“ Jedan arif je rekao: „Ljude su od Boga odsjekle tri stvari: malo iskrenosti u htijenju, nepoznavanje puta i to što loši učenjaci govore iz strasti.“ Jedan od naših učenjaka je rekao: „Kad je ono što se traži zaklonjeno, vodiča nema, a razilazeći postoje, istina se ne otkriva. A kad se istina ne otkrije, murid se zbuni.“
Sedam osobina murida
Znaj da murid mora imati sedam osobina.
- Iskrenost u htijenju. Njen znak je da pripremi ono što mu treba za put.
- Trud oko poslušnosti. Njegov znak je napuštanje loših drugova.
- Poznavanje stanja vlastitog nefsa. Njegov znak je otkrivanje mana nefsa.
- Druženje s čovjekom koji poznaje Boga. Njegov znak je da ga stavi ispred svega drugog.
- Iskreno pokajanje (tawba naṣūḥ). Njime nalazi slast poslušnosti i ostaje ustrajan. Znak pokajanja je presijecanje uzroka strasti i zuhd prema onome za čim je nefs žudio.
- Halal hrana koju znanje ne kudi. Znak halala je da se o njemu raspituje i da znanje u njega uđe, tako što dolazi iz dozvoljenog izvora koji se slaže sa šerijatskim propisom.
- Dobar drug koji ga u tome podržava. Znak dobrog druga je da mu pomaže u dobru i bogobojaznosti, a odvraća ga od grijeha i neprijateljstva.
Ovih sedam osobina su hrana htijenja i ono bez njih ne može opstati.
Četiri potpore: glad, bdijenje, šutnja i osama
U ovih sedam osobina murid se pomaže sa četiri stvari, koje su temelj njegove građevine i snaga njegovih stubova. Prva je glad, zatim bdijenje, zatim šutnja, zatim osama. Ove četiri su zatvor nefsa i njegov tjesnac, udarac po nefsu i njegove okove. Njima slabe njegove osobine, a uz njih se popravlja njegovo ponašanje. Svaka od četiri ostavlja u srcu svoj lijepi trag.
Glad. Glad smanjuje krv srca, pa ono pobijeli, a u njegovoj bjelini je njegovo svjetlo. Topi salo srca, a u njegovom topljenju je mekšina srca. Mekšina je ključ svakog dobra, kao što je tvrdoća ključ svakog zla. Kad se krv srca smanji, suži se put neprijatelja [šejtana] kroz njega, jer mu je krv srca mjesto. Kad srce omekša, oslabi vlast neprijatelja nad njim, jer je njegova vlast u debljini srca.
Filozofi kažu da je duša sva krv. Dokaz im je to što čovjeku, kad umre, iz tijela ne nestane ništa osim krvi, zajedno s dušom. A učeniji među njima kažu da je krv mjesto duše, i to je tačno, jer se slaže s onim što je u Tevratu. Čuo sam da u Tevratu piše: „O Musa, ne jedi žile, jer one su
[I, 170]
boravište svake duše.“ To potvrđuje hadis koji se prenosi: „Šejtan teče kroz sina Ademovog kao što teče krv, pa mu sužite puteve glađu i žeđu.“ I učeni iz Kufe su krv nazivali „dušom“, pa su rekli: „Ako u vodi ugine životinjica koja nema krvi koja teče (nafs sā'ila), voda ne postaje nečista“, misleći na bube, žohare i pauke. U gladi je, dakle, smanjenje krvi, a u njenom smanjenju sužavanje puta neprijatelja i slabljenje boravišta nefsa, jer mu mjesto opada.
U predaji od Isaa stoji: „O učenici, izgladnjujte svoje stomake, ožednite svoje džigerice i ogolite svoja tijela, možda će vaša srca vidjeti Boga“, misleći na pravi zuhd i čistoću srca. Glad je ključ zuhda i vrata ahireta. U njoj je poniženje nefsa, njegova pokornost, slabost i slomljenost, a u tome je život srca i njegovo dobro. Najmanje što glad donosi je da čovjek više voli šutjeti, a u šutnji je sigurnost, koja je cilj razumnih.
Sehl je rekao: „Sve dobro sabrano je u ove četiri osobine, i njima su abdali postali abdali: praznim stomakom, šutnjom, bdijenjem i odvajanjem od ljudi.“ Rekao je i: „Ko ne može strpljivo podnositi glad i nevolju, neće se ostvariti u ovoj stvari.“ Abdulvahid b. Zejd se zaklinjao Bogom da iskreni nisu postali iskreni osim glađu i bdijenjem, jer to prosvjetljuje srce i čisti ga. U njegovoj prosvijetljenosti je gledanje skrivenog, a u njegovoj čistoći bistrina jekina.
Kad se prosvijetljenost i učišćenost dodaju bjelini i mekšini, srce postane kao sjajna zvijezda u oglačanom ogledalu i skriveno posmatra skrivenim. Tada se odriče prolaznog, jer je vidio ono što traje, smanji mu se želja za trenutnim užicima strasti, jer je vidio posljedice kazne, i poželi poslušnosti, jer posmatra ahiret i visoke stepene. Ono što je kasnije postane mu sadašnje, a sadašnje odsutno. Odsutno mu postane prisutno, a prisutno ono što zalazi i što ne voli i ne traži, dok želi i traži ono što dolazi kasnije. Otkriju mu se mane ove kuće, pokažu mu se skrivene tajne i nestane skrivena zavedenost.
Tada čovjek postaje pravi vjernik, po opisu Harise el-Ensarija, koji je rekao: „Duša mi se odvratila od dunjaluka, i kao da gledam u Arš svog Gospodara kako se jasno vidi, kao da gledam stanovnike Dženneta kako jedni druge posjećuju i stanovnike vatre kako jedni na druge viču.“ Tako je i Božiji Poslanik opisao srce vjernika: „Srca su četiri vrste. Srce čisto, u kojem je svjetiljka koja sija: to je srce vjernika.“ Čistoća srca je zuhd prema dunjaluku
[I, 171]
i očišćenost od strasti, a svjetiljka koja u njemu sija je svjetlo jekina, kojim vidi skriveno.
Bdijenje. Jedan od naših učenjaka je rekao: „Ko iskreno probdije četrdeset noći, otkrije mu se nebeski svijet (malakūt).“ Govorio je da je sve dobro sabrano u četiri stvari, a jedna od njih je noćno bdijenje. Znaj da je san učenih, kad ih savlada nakon dugog bdijenja u namazu, za njih otkrivenje i posmatranje, približavanje Njemu i dolazak kod Njega. Osobina abdala je da jedu kad su gladni, spavaju kad ih san savlada i govore kad moraju. Ko noću bdije radi Voljenog, neće Mu se danju suprotstaviti, jer ga je On noću držao budnim u Svojoj službi.
Hasan je jednog dana ušao na pijacu i čuo njihovu buku i mnogo priče, pa je rekao: „Mislim da je noć ovih ljudi loša noć: ne odmaraju se danju.“ U predaji stoji: „Odmorite se u podne, jer se šejtani ne odmaraju, i pomažite se podnevnim odmorom za noćni namaz.“ Za riječi Uzvišenog „I pomažite se strpljivošću i namazom“ (2:45) rečeno je: postom za noćni namaz. Rečeno je i: pomažite se glađu i noćnim namazom u borbi sa sobom. I rečeno je: pomažite se strpljivošću i namazom u klonjenju zabranjenog. [Ovaj odlomak je u izdanju ponovljen.]
Šutnja. Šutnja oplođuje razum, uči vera'u i donosi bogobojaznost. Bog njome čovjeku daje izlaz kroz ispravno tumačenje i pretegnuto znanje, a zbog toga što voli šutjeti daje mu da kaže ispravnu riječ i da radi ono što je razborito.
Jedan od prethodnika je rekao: „Šutnju sam učio s kamenčićem koji sam trideset godina držao u ustima. Kad bih namjeravao nešto reći, jezik bi mi zapeo, pa bih ušutio.“ Drugi je rekao: „Odredio sam sebi da za svaku riječ koju kažem o onome što me se ne tiče klanjam dva rekata. To mi je bilo lahko. Onda sam sebi odredio da za svaku riječ postim jedan dan. I to mi je bilo lahko. Nisam prestao dok sebi nisam odredio da za svaku riječ dam dirhem sadake. To mi je bilo teško, pa sam prestao.“
Ukbe b. Amir je pitao: „Božiji Poslaniče, u čemu je spas?“ Rekao je: „Drži svoj jezik, neka ti kuća bude dovoljno široka i plači nad svojim grijehom.“ U sažetoj i sveobuhvatnoj predaji rekao je: „Ko želi biti siguran, neka se drži šutnje.“ Božiji Poslanik je Muazu oporučio namaz, post i drugo, a na kraju oporuke rekao: „Hoćeš li da ti kažem ono čime ćeš sve to sačuvati?“ i pokazao rukom na jezik. Muaz kaže: „Rekao sam: Božiji Poslaniče, zar ćemo biti pitani i za ono što izgovorimo?“ Rekao je: „Neka te majka izgubi, Muaze! Zar ljude u Džehennem na lica obara išta drugo osim žetve njihovih jezika? Dok šutiš, siguran si. A kad progovoriš, to je ili za tebe ili protiv tebe.“
Abdullah b. Sufjan prenosi od svog oca: „Rekao sam: Božiji Poslaniče, oporuči mi nešto u islamu za šta poslije tebe nikoga neću pitati. Rekao je: Reci: Moj Gospodar je Bog, a zatim budi ispravan. Upitao sam: A čega da se poslije toga čuvam?“ U drugoj verziji: „Kaži mi šta mi najviše šteti?“ Rekao je: „Ovo“, i pokazao na jezik. U predaji stoji: „Rob se neće bojati svog Gospodara kako Ga se treba bojati dok ne zaključa svoj jezik.“
[I, 172]
U hadisu stoji: „Čovjek neće biti dobar dok mu srce ne bude ispravno, a srce mu neće biti ispravno dok mu jezik ne bude ispravan.“ Ibn Mes'ud je rekao: „Ništa nije zaslužilo duži zatvor od jezika.“ Jedan od prethodnika je rekao: „Istražio sam vera’ i ni u čemu ga nisam našao manje nego u jeziku.“ Jedan učenjak je rekao: „Kad god je čovjeku jezik bio ispravan, prepoznao sam dobro i u ostalim njegovim djelima. A kad god mu je jezik bio krivudav, prepoznao sam pokvarenost i u ostalim djelima.“ Jedan mudrac je rekao: „Kad razuma ima mnogo, govora je malo, a kad razuma ima malo, govora je mnogo.“ Ahmed b. Hanbel je rekao: „Učeni ljudi kelama su zindici.“ Jedan od ove skupine je rekao: „Mnogo je onih koji lijepo govore, ali stvar je u onome ko zna lijepo šutjeti.“ Zun-Nun el-Misri je rekao: „Strah čini nemirnim, a stid ušutkuje.“
Jedan arif je rekao: „Znanje je podijeljeno na dva dijela: pola je šutnja, a pola je da znaš gdje ga treba staviti.“ Dahhak b. Muzahim je rekao: „Zatekao sam ih kako uče samo šutnju i vera’, a danas uče govor.“ Hasan prenosi od Enesa b. Malika da je Božiji Poslanik rekao: „Četiri stvari se postižu samo s mukom: šutnja, koja je početak ibadeta, skromnost, sjećanje na Boga i malo imetka.“ Hammad b. Zejd je pitao Ejjuba: „Ima li danas više znanja ili ranije?“ Rekao je: „Sine, danas ima više govora, a ranije je bilo više znanja.“ Rečeno je: „Ljudi su imali koristi od šutnje učenog koliko i od njegovog govora.“ I rečeno je: „Ko nema koristi od šutnje onoga ko govori, neće imati ni od njegovog govora.“
Jednog učenjaka su pitali: „Je li učeniji taj ili taj?“ Rekao je: „Taj je učeniji, a taj više govori“, i tako je razdvojio znanje i govor. Jednom učenjaku iz Horasana, kad je umirao, rekli su: „Uputi nas na čovjeka kod kojeg ćemo sjediti poslije tebe.“ Spomenuo im je jednog šutljivog ibadetaša, koji nije bio poznat po velikom znanju. Rekli su mu: „Taj nema toliko znanja da odgovori na sve što ga pitamo.“ Rekao je: „Znam. Ali ima toliko vera'a da ne govori o onome što ne zna.“
E'ameš je govorio: „Na neke riječi je odgovor šutnja.“ Jedan od prethodnika je rekao: „Šutnja je ukras učenog i pokrov neznalice.“ U predaji stoji: „Šutnja je ukras učenom, a sramota neznalici.“ Jedan je rekao: „Ništa nije teže šejtanu od blagog učenjaka koji, kad govori, govori sa znanjem, a kad šuti, šuti iz blagosti. Šejtan kaže: Pogledajte ga, njegova šutnja mi je teža od njegovog govora.“
Jedan od prethodnika je rekao: „Uči šutnju kao što učiš govor. Ako te govor upućuje, šutnja te čuva. U šutnji imaš dvije koristi: njome odbijaš neznanje onoga ko je neukiji od tebe, a učiš znanje od onoga ko je učeniji od tebe.“ Jedan učenjak je rekao: „Nauči ›ne znam‹, a ne uči ›znam‹. Ako kažeš ›ne znam‹, poučit će te dok ne budeš znao. A ako kažeš ›znam‹, pitat će te dok ne budeš znao.“ Učeni su rekli: „Kad učeni izostavi ›ne znam‹, pogođen je u smrtno mjesto.“
Isa je rekao: „Sve dobro je u tri stvari: u šutnji, govoru i pogledu. Ko u šutnji ne razmišlja, u zaboravu je. Čiji govor nije zikr, u praznom je govoru. I čiji pogled nije pouka, u zabavi je.“ Jedan je rekao: „Doći će ljudima vrijeme kad će im najbolje djelo biti san, a najbolje znanje šutnja“, zbog pokvarenosti djela i nejasnoće
[I, 173]
znanja. Govorio je i: „A najbolje stanje glad“, zbog rasproštrtosti harama i skrivenosti halala. Jedan učenjak je rekao: „Šutnja je san razuma, a govor njegova budnost, a svaka budnost treba san. Nikad razuman nije ušutio, a da mu se razum nije sabrao i pamet došla.“
U oporuci Ibn Abbasa Mudžahidu stoji: „Ne govori o onome što te se ne tiče, jer je to sigurnije, a ne mogu biti siguran da nećeš pogriješiti. I ne govori o onome što te se tiče dok ne vidiš da je za to pravo mjesto, jer mnogi je govorio o onome što ga se tiče, ali na pogrešnom mjestu, pa je zapao u nevolju.“ Jedan učenjak je rekao: „Čovjekov vera’ se vidi u njegovom govoru.“ U predaji stoji: „Ko mnogo govori, mnogo griješi, a ko mnogo griješi, srce mu umre.“ Kaže se: „Kad je govora malo, tačnog je mnogo.“ Od skupine prethodnika se prenosi: „Devet desetina sigurnosti je u šutnji.“
Kaže se da će čovjek za svaku riječ šale, zafrkancije ili praznog govora biti zaustavljen na pet mjesta, uz prijekor i ispitivanje. Prvo mu se kaže: „Zašto si rekao tu riječ, je li te se ticala?“ Drugo: „Je li ti koristila kad si je rekao?“ Treće: „Bi li ti naštetila da je nisi rekao?“ Četvrto: „Zašto nisi šutio, pa da dobiješ sigurnost od njenih posljedica?“ Peto: „Zašto umjesto nje nisi rekao Subhanallah i Elhamdulillah, pa da dobiješ nagradu?“ Kaže se i da se za svaku riječ otvaraju tri knjige: prva „Zašto“, druga „Kako“ i treća „Za koga“. Ako se spasi iz sve tri [dobro je], a ako ne, dugo će stajati na računu.
Hasan je rekao: „Jezik vjernika je iza njegovog srca. Kad hoće da nešto kaže, razmisli: ako je to za njega, kaže, a ako je protiv njega, suzdrži se. A srce licemjera je na vrhu njegovog jezika“, to jest šta god mu padne na srce, izgovori, bez zastajanja i osvrtanja. U predaji stoji: „Bolest učenog je kad mu je govor draži od šutnje.“
U govoru je uljepšavanje i dodavanje, a u šutnji sigurnost i dobit. U Vjerovjesnikovom savjetu stoji: „Blago onome koga njegova mana zaokupi pa ne gleda tuđe mane, ko dijeli višak imetka, a zadržava višak govora.“ Predaja o šutnji i o svim značenjima koja smo spomenuli ima mnogo, a nismo ih namjeravali sve sakupiti.
Osama. Osama prazni srce od stvorenja, sabira brigu na Stvoriteljevu stvar i jača odlučnost da se ustraje. Jer u miješanju s ljudima je slabost odlučnosti, raspršenost brige i slabost nijeta. Osama smanjuje misli o trenutnim užicima nefsa, jer ih oči ne gledaju. Oko je vrata srca: kroz njega ulaze bolesti srca i kod njega se nalaze njegove želje i užici. Jedan učenjak je rekao: „Ko mnogo pogledava, dugo žali.“
Osama donosi misli o ahiretu i obnavlja brigu za njega, zbog onoga o čemu svjedoči jekin. Čini da se zaboravi spominjanje ljudi, a stalno spominje Onaj kome se robuje. Osama je jedno od najvećih zdravlja. U hadisu stoji: „Molite Boga za zdravlje, jer nakon jekina niko nije dobio ništa bolje od zdravlja.“ A u predaji se prenosi: „Odvojenost od ljudi je zdravlje.“ Tako i to ulazi u ono za šta je preporučeno moliti i u ono što je nakon jekina odlikovano iznad svih stanja.
Murid nije iskren dok u osami ne nađe slast, slađost i napredak koji ne nalazi u društvu, i dok u tajnosti ne nađe polet i snagu koje ne nalazi javno. Njegova prisnost je u samoći, odmor u osami, a najljepša djela u tajnosti. Osama je među stanjima, u odnosu na miješanje s ljudima, kao strah među stepenima u odnosu na ljubav. Strah priliči svim ibadetašima,
[I, 174]
a ljubav je dodatak za posebne ljude kojima pripada. Tako i osama i samoća priliče svim muridima, a prisnost s ljudima je dodatak samo za one kojima pripada, od učenih imama. Ipak, osama traži još jedan razum, a samoća i povučenost još jedan iman. [Odlomak o osami je u izdanju ponovljen.]
Od Sufjana es-Sevrija i Bišra b. el-Harisa prenosimo: „Ako ti je samoća teška, a s ljudima ti je prijatno, ne mogu biti siguran da se nećeš pretvarati.“ Ebu Muhammed [Sehl] je govorio: „Sve dobro je sabrano u ove četiri osobine i njima su abdali postali abdali: praznim stomakom, šutnjom, odvajanjem od ljudi i noćnim bdijenjem.“ Pričali su mi od Abdulaziza da je Sehl rekao: „Druženje evlije s ljudima je poniženje, a njegova povučenost je čast. Rijetko sam vidio Božijeg evliju, a da nije bio povučen.“ Jedan arif je rekao: „Prisnost sa samoćom je znak da je put pronađen.“
Znak iskrenog htijenja, nakon ispravnog pokajanja i snažne odluke da se ustraje, jeste da čovjek ove četiri stvari voli više od njihovih suprotnosti, da uz njih nalazi svoje srce, da mu se uz njih grudi šire i da je uz njih lijepe naravi. Jer njihove suprotnosti su vrata dunjaluka, ključevi nemara i putevi strasti.
O sitosti
U sitosti je tvrdoća i tama srca. U njoj su snaga osobina nefsa i širenje njegovih užitaka. U snazi i raširenosti nefsa je slabost imana i gašenje njegovih svjetala. A u slabosti nefsa i smirivanju njegove prirode je snaga imana i širenje zraka svjetla jekina, a u tome je blizina čovjeka Bliskom i sjedenje s Voljenim. Sitost je ključ želje za dunjalukom. Jedan od ashaba je rekao: „Prva novotarija koja se pojavila poslije Božijeg Poslanika bila je sitost. Kad su se ljudima stomaci zasitili, požude su ih ponijele.“
Od Ajše se prenosi da je rekla: „Božiji Poslanik i njegovi ashabi su gladovali, a da nisu oskudijevali“, to jest birali su to. Ibn Omer je rekao: „Nisam se najeo otkako je ubijen Osman“, a to je rekao u Hedždžadžovo vrijeme. U hadisu Ebu Džuhajfe stoji da se podrignuo pred Božijim Poslanikom, pa mu je rekao: „Skloni od nas to podrigivanje, jer će oni koji su na dunjaluku najduže siti biti najviše gladni na ahiretu.“ Rekao je: „Tako mi Boga, od tog dana do danas nisam se najeo do kraja, i nadam se da će me Bog sačuvati i u ostatku života.“
Po tome je pohvalno da glad bude veća od sitosti, a to je znak evlija. Ko jede jednom između dvije gladi koje traju do kraja, kod njega je glad veća od sitosti. Ko nakon velike gladi bude umjereno sit, njegova sitost, jelo i glad su u ravnoteži. Ko jede dva puta dnevno, ili jede bez gladi pa se zasiti, njegova sitost je veća od gladi, a to je pokudno. Ko jede poslije gladi, a digne ruku prije sitosti, glad mu je veća od sitosti, i to je srednje stanje.
Hišam prenosi od Hasana: „Tako mi Boga, zatekao sam ljude koji se nisu najedali. Neko od njih bi jeo, pa kad bi povratio dah, prestao bi. Bio bi mršav i ispijen, okrenut svom nijetu. Cijeli život nikad za sebe nije savio odjeću, nikad svojima nije naredio da mu spreme jelo, i nikad između sebe i zemlje nije stavio ništa.“ Džafer b. Hajjan prenosi od Hasana: „Vjernik ne jede do punog stomaka, a oporuka mu je uvijek pod bokom.“
Od Sevrija prenosimo: „Dvije stvari otvrdnjavaju srce: dugo nasićenje i mnogo govora.“ A od
[I, 175]
Mekhula prenosimo: „Tri stvari Bog voli i tri mrzi. Voli malo jela, malo sna i malo govora. Mrzi mnogo jela, mnogo govora i mnogo sna.“
O spavanju
U stalnom spavanju je dug nemar, malo razuma, smanjena oštroumnost i rasijanost srca. U tim stvarima je propuštanje, a u propuštanju je žalost poslije smrti. Od Vjerovjesnika prenosimo: „Majka Sulejmana sina Davudovog rekla je svom sinu: Sine moj, ne spavaj mnogo noću, jer mnogo spavanja ostavlja čovjeka siromašnim na Sudnjem danu.“
Rečeno je da je među Izraelćanima bilo mladića koji su se predano bavili ibadetom. Kad bi im došla večera, njihov učenjak bi ustao među njima i rekao: „O muridi, ne jedite mnogo, pa da pijete mnogo, pa da spavate mnogo, pa da mnogo izgubite.“ Jedan od prethodnika je govorio: „Najniže stanje vjernika je jelo i san, a najbolje stanje licemjera je jelo i san.“
Neko je jednom mudracu rekao: „Opiši mi nešto što ću uzimati da mogu spavati danju.“ Rekao je: „Kako ti je slab razum! Pola tvog života je san, a san je od smrti. Hoćeš li da ti tri četvrtine života budu san, a četvrtina život?“ Upitao je: „Kako?“ Rekao je: „Ako živiš četrdeset godina, to je zapravo dvadeset godina. Hoćeš li da od toga napraviš deset?“
O mnogo govora
U mnogo govora je malo vera'a, odsustvo bogobojaznosti, dug račun, mnogo onih koji će tražiti svoje pravo, vezivanje onih kojima je učinjena nepravda, mnogo svjedoka među melekima pisarima i stalno Božije okretanje od čovjeka. Jer govor je ključ velikih grijeha jezika: u njemu je laž, ogovaranje, prenošenje tuđih riječi radi svađe i kleveta. U njemu je lažno svjedočenje, potvoravanje čestitih, izmišljanje laži o Bogu i [lažne] zakletve. U njemu je govor o onome što se čovjeka ne tiče i upuštanje u ono što ne koristi.
U predaji stoji: „Većina grijeha sina Ademovog je u njegovom jeziku, a na Sudnjem danu najviše grijeha će imati oni koji se najviše upuštaju u ono što ih se ne tiče.“ U jeziku je i uljepšavanje i glumljenje pred ljudima, izvrtanje i preinačavanje istinitih značenja, ulagivanje, okolišanje i laskanje ljudima strasti. Kad se sve to skupi u čovjeku, srce mu se rasprši. U raspršenosti srca je raspršenost brige, a u raspršenosti brige je pad sa stepena bliskih.
U oporuci Ibn Abbasa Mudžahidu stoji: „Ne prepiri se ni s blagim ni s budalom, jer će te blagi zamrziti, a budala uvrijediti.“ U predaji stoji: „Čovjek izgovori riječ ne pridajući joj pažnju, a njome padne dalje nego što je razmak između neba i zemlje.“ U drugoj verziji: „Izgovori je i zbog nje pada u Džehennem sedamdeset jeseni.“ Lukman je rekao sinu: „Bolje ti je da živiš nijem, dok ti pljuvačka curi na prsa, nego da u društvu govoriš o onome što te se ne tiče.“
U predaji stoji: „Ko započne ružnu riječ, pa se ljudi upuste u slično, na njemu je teret kao njihov.“ I: „Lošu vijest donosi samo loš čovjek.“ Pričali su nam o Ibrahimu b. Edhemu da bi napustio svakog druga koji bi mu donio lošu vijest. U hadisu prenosimo: „Ko priča ono što su mu uši čule i oči vidjele [o tuđem grijehu], Bog ga upisuje među one koji vole da se među vjernicima širi razvrat.“
Od Alije prenosimo: „Onaj ko među ljudima širi razvrat isti je kao onaj ko ga čini.“ U predaji stoji da je jedan od siromaha ehli-suffe poginuo kao šehid na Božijem putu, pa je njegova majka rekla: „Neka ti je sa srećom Džennet!
[I, 176]
Borio si se na Božijem putu, hidžru učinio Božijem Poslaniku i poginuo kao šehid. Blago tebi, Džennet!“ Božiji Poslanik je rekao: „A otkud ti znaš da je u Džennetu? Možda je govorio o onome što mu ne koristi, ili škrtario s onim što mu ne bi naudilo.“ U drugoj verziji: „Možda je govorio o onome što ga se ne tiče i škrtario s onim što mu ne bi bilo dovoljno.“
U predaji stoji da je jedan ashab za nekog čovjeka rekao: „On mnogo spava“, pa je Božiji Poslanik rekao: „Ogovorili ste svog brata. Tražite od njega da traži oproštaj za vas.“ U drugoj predaji su rekli: „Kako je nesposoban taj i taj!“, a on je rekao: „Pojeli ste ga.“ U Ajšinom hadisu stoji da je za jednu ženu rekla: „Kako joj je dug skut!“, a u drugoj verziji: „Niska je“, pa je Božiji Poslanik rekao: „Ogovorila si je.“ U drugoj predaji joj je rekao: „Izgovorila si riječ koja bi, kad bi se pomiješala s morskom vodom, pomiješala se s njom [i pokvarila je].“ To je opis krajnje težine.
Predaja koja sabira sva ova značenja o ogovaranju prenosi se od Božijeg Poslanika: „Ko o svom bratu kaže ono što u njemu ima, ogovorio ga je.“
U hadisu Ebana od Enesa od Božijeg Poslanika stoji nešto još teže: „Ogovaranje je kad o svom bratu kažeš nešto čime ga ne hvališ.“ To je krajnja strožina u pogledu ogovaranja. Ogovaranje (ġība) je jezička riječ sa šerijatskim značenjem, izvedena od čovjekove odsutnosti (ġayb). Božiji Poslanik ju je protumačio kao govor o bratu onoga što u njemu ima, a uvećao ju je riječima da je teža od bluda. Kad god čovjek u bratovom odsustvu kaže nešto što sigurno zna da u njemu ima, a što ne bi rekao u njegovom prisustvu, ili nešto čime ga umanjuje ili ne hvali, ogovorio ga je. Da u šutnji nema ničeg osim sigurnosti od ogovaranja, to bi bila velika dobit. A kako i ne bi, kad se od Božijeg Poslanika prenosi: „Sav govor sina Ademovog je protiv njega, a ne za njega, osim tri stvari: naređivanja dobra, odvraćanja od zla i sjećanja na Boga.“
O miješanju s ljudima
Miješanje s ljudima slabi odlučnost koja je bila jaka u dobrim djelima i razvezuje čvrst čvor koji je čovjek svezao u osami, jer je malo onih koji pomažu u dobru i bogobojaznosti, a mnogo onih koji pomažu u grijehu i neprijateljstvu. U miješanju s ljudima jača traženje i žudnja za prolaznim dunjalukom, jer čovjek vidi kako mu se ljudi dunjaluka okreću. U njemu je i mlitavost u službi, zbog gledanja u nemarne, dosada od poslušnosti, zbog sjedenja s besposličarima, gubljenje slasti postupanja, nestanak svjetla znanja i brz izlazak doživljaja razumijevanja, zbog slušanja govora neznalica i gledanja u mrtve, sinove dunjaluka.
Kao što se prenosi od Isaa: „Ne sjedite s mrtvima, pa da vam srca umru.“ Upitali su: „A ko su mrtvi?“ Rekao je: „Oni koji vole dunjaluk i žude za njim.“ Hasan je za riječi „I nisu isti živi i mrtvi“ (35:22) govorio: „To su siromasi i bogataši. Siromasi su oživjeli spominjanjem Boga, a bogataši su umrli za dunjalukom.“
Najveće što donosi miješanje s ljudima i sjedenje s besposličarima i nemarnima je slabljenje jekina kad ih čovjek gleda. A najgore čime je čovjek iskušan, što ga najviše vodi u propast i najjače zaklanja i udaljava, jeste slabost jekina u ono što mu je obećano u skrivenom i čime mu se prijeti u vidljivom. To je ono čega se Božiji Poslanik najviše bojao za svoj ummet, kao što od njega prenosimo: „Najviše se za svoj ummet bojim slabog jekina.“
Jer slab jekin je korijen želje za dunjalukom, žudnje za gomilanjem i ponižavanja pred sinovima dunjaluka i nadanja u njih. Kao što je rekao Ibn Mes'ud: „Čovjek iziđe iz kuće, a s njim je njegova vjera, a vrati se kući, a od vjere mu nije ostalo
[I, 177]
ništa. Sretne jednog, pa mu kaže: Ti si ovakav i onakav. Sretne drugog, pa mu kaže: Ti si to i to. A možda od njih ne dobije ništa, i vrati se kući, a rasrdio je Boga.“ Jedan od tabi'ina je rekao: „Čovjek u osami sjedi s nekoliko dobrih osobina, pa izađe među ljude, a oni mu razvežu ono što je svezao, čvor po čvor, dok se ne vrati, a svi čvorovi su razvezani.“
Jak jekin je korijen svakog dobrog djela. Jer u jakom jekinu je svijest da je povratak brz, a boravak u kući ostanka dug. Iz toga slijedi da se čovjek zadovoljava s malo od prolaznog, a šalje naprijed za ono što traje, da mu je žudnja slaba, traženje malo, nadanja u ljude nema, da je slobodan od zaokupljenosti sadašnjim i okrenut i zaokupljen onim na šta je pozvan u svom konačnom boravištu. U svemu tome je njegova iskrenost u djelima, pravi zuhd u kretanju kroz stanja, kratka nada i lijepo djelo.
Zar nisi čuo opis onoga o kome Bog govori da ga je gomilanje zabavilo dok nije posjetio svoj berzah i konačište, kako mu prijeti da će znati sa sigurnošću i opominje ga da će svoj ahiret vidjeti očima? Uzvišeni kaže: „Zabavlja vas gomilanje“ (102:1), to jest zaokupilo vas je sakupljanje radi nadmetanja dok niste stigli u kabure. Zatim kaže: „A ne! Kad biste znali znanjem jekina“ (102:5), to jest zaokupilo bi vas dobro djelo za ahiret i odvojilo od igre i zabave, koje su posljedica sumnje, a sumnja je suprotnost jekinu. Bavili biste se ahiretom umjesto gomilanja dunjaluka, kao što vas je gomilanje zaokupilo igrom i zabavom jer niste imali znanje jekina. Kao što će reći: „Vidjeli smo i čuli, pa nas vrati da radimo dobro, sad smo sigurni“ (32:12), nakon što je rekao: „A ne, oni se u sumnji igraju“ (44:9). Zatim im je dva puta zaprijetio i opomenuo ih pitanjem o blagodatima koje su ih zaokupile, a to je gomilanje viškova prolaznog. Rečeno je i: to je sakupljanje i uskraćivanje.
Znaj da su ljude od pokajanja odsjekle, a pokajnike od istrajnosti skrenule tri stvari: sticanje, trošenje i gomilanje. Ovi uzroci su vezani za ljude: postoje kad su ljudi tu, a nestaju kad se čovjek od njih odvoji. Ko se odrekne ove tri stvari, odrekao se ljudi, a ko žudi za ljudima, žudi za ove tri stvari. Sevri je rekao: „Ko se miješa s ljudima, ugodi im. Ko im ugodi, pretvara se pred njima. A ko se pretvara pred njima, upadne u ono u šta su oni upali i propadne kao što su oni propali.“
Razgovor s jednim abdalom
Jedan od ove skupine dobrih ljudi je ispričao: „Upitao sam jednog od abdala, koji se odvojio od ljudi: Koji je put do ostvarenja? Drugi put sam mu rekao: Uputi me na djelo u kojem ću u svakom trenutku stalno nalaziti srce s Bogom. Rekao je: Ne gledaj u ljude, jer je gledanje u njih tama. Rekao sam: Moram. Rekao je: Onda ne slušaj njihov govor, jer je njihov govor tvrdoća. Rekao sam: Moram. Rekao je: Onda nemoj s njima poslovati, jer je poslovanje s njima pustinja za dušu. Rekao sam: Ja sam među njima, moram s njima poslovati. Rekao je: Onda se nemoj kod njih smiriti, jer je smirivanje kod njih propast. Rekao sam: To je ta bolest. Rekao je: Čovječe, gledaš nemarne, slušaš govor neznalica, posluješ s besposličarima, a hoćeš da ti srce stalno bude s Bogom? To ne biva.“
O vrijednosti povlačenja i samoće, o vrijednosti šutnje i o svemu što smo spomenuli od gladi, bdijenja i noćnog napora ima toliko predaja da bi ih bilo dugo sabirati. U onome na šta smo upozorili i ukazali ima dovoljno za onoga ko želi ahiret i za njega se trudi kako treba, a vjernik je, i za onoga kome je namijenjeno postupanje i trgovina [s Bogom]. Nema snage ni moći osim s Bogom. [I ovaj završni odlomak je u izdanju ponovljen.]
Poglavlje 28: Knjiga o murakabi bliskih i stepenima onih koji imaju jekin
[I, 178]
Prvi stepen murakabe
Kad čovjeku ojača jekin, zna znanjem jekina da će mu ova vremena, kojima je povjereno njegovo odgajanje i iz kojih je učinjen uzrok njegovog rasta i života, biti ponovo pokazana u berzahu, vraćena na Sudnjem danu i ponovljena u Džennetu, ako u njega uđe. Tamo će biti nagrađen samo onoliko koliko mu je ovdje dato postupanja, i tamo mu se daje samo onoliko koliko mu je ovdje dato uspjeha. Bit će pitan samo o svojim vremenima, račun će polagati samo za svoje sate i bit će nagrađen samo za njih. Neće mu se pokazati tuđa vremena, kao što ni on neće biti vraćen u tuđem liku, niti dobiti tuđu nagradu, kao što ovdje nije postupao tuđim postupanjem. Ali Bog stvara i ponovo stvara, pa o tome kaže: „Kao što vas je stvorio, tako ćete se i vratiti“ (7:29).
Kaže i: „Zar ćemo muslimane izjednačiti sa zločincima?“ (68:35), i: „Knjigu blagoslovljenu objavili smo ti, da razmisle o njenim ajetima“ (38:29). A iz onoga o čemu treba razmisliti je: „Zar ćemo one koji vjeruju i čine dobra djela izjednačiti s onima koji čine nered na Zemlji, ili ćemo bogobojazne izjednačiti s grješnicima?“ (38:28). Znači: razmislite o Njegovim ajetima, vidite li da je nagrada jednih za osobine drugih, ili nalazite li da osobina jednih ima takvu nagradu ili ne?
Slično je: „Nije po vašim željama, niti po željama sljedbenika Knjige“ (4:123). Riječju „nije“ je zanijekao njihove želje, a Svoj sud je potvrdio riječju „ali“, koja se u govoru podrazumijeva: ali ko učini zlo, bit će za to kažnjen. Božiji Poslanik je to protumačio: „Vjernik je za svoje loše djelo kažnjen na dunjaluku nesrećama, glađu i goloćom, a licemjeru grijesi ostaju dok mu se na Sudnjem danu potpuno ne isplate, kao da je magarac, i za njih će biti kažnjen na ahiretu.“
Hasan je govorio: „Božiji robovi, čuvajte se ovih pustih želja, jer su to doline budala u koje se spuštaju. Tako mi Boga, nikome Bog nije dao dobro ni na dunjaluku ni na ahiretu zbog njegove puste želje.“ Jedan učenjak je rekao: „Što je razuma manje, pustih želja je više.“
Jedan od prethodnika je pisao jednom od svoje braće, čovjeku dunjaluka, savjetujući ga: „Kaži mi, ovo za šta se mučiš i za čim žudiš od dunjaluka, jesi li u tome postigao šta želiš i stigao do onoga što želiš?“ Rekao je: „Nisam, tako mi Boga.“ Rekao je: „Vidiš li, ovo za čim žudiš nisi postigao kako želiš. Kako ćeš onda postići ahiret, kad si se od njega okrenuo i od njega odvratio? Vidim da samo kuješ hladno željezo.“
Jedan učenjak je rekao: „Ko misli da će ući u Džennet bez djela, taj se nada puste želje. A ko kaže da će u njega ući [samo] djelom, taj se muči [oslanjajući se na sebe].“ Jedan je rekao: „Puste želje umanjuju razum.“ U predaji stoji: „Iman nije u ukrašavanju niti u pustim željama, nego u onome što
[I, 179]
se ustali u srcu i što djelo potvrdi.“ Odatle su Božije riječi: „Zar je nagrada za dobro išta drugo osim dobro?“ (55:60), a o suprotnom: „Ko učini zlo, bit će kažnjen samo onoliko koliko je ono“ (40:40). U istom smislu: „Ili mislite da ćete biti ostavljeni, a Bog još nije ukazao na one među vama koji su se borili“ (9:16), i: „Ili mislite da ćete ući u Džennet, a još vam nije došlo ono što je došlo onima prije vas“ (2:214). Slično: „Zar misle oni koji čine zla djela da ćemo ih izjednačiti s onima koji vjeruju i čine dobra djela?“ (45:21), a zatim: „Kako ružno sude!“ Tako je poništio njihovo mišljenje i oborio njihov sud, a zatim učvrstio ono što je kod Njega: „jednak im je život i smrt“ (45:21). Znači: kao što su u životu bili dobri i činili dobra djela, tako im u smrti pripada najljepše, i kao što su u životu činili nered i loša djela, tako im pripada najgore i neugodno.
Rečeno je da je ovaj ajet bio razlog plača ibadetaša, jer je jasan (muḥkam), a ne višeznačan. Takvi su i svi slični ajeti koje smo spomenuli: oni su od jasnih ajeta, koji su temelj Knjige, nisu derogirani niti višeznačni. Ovi ajeti su od odlučnih riječi Kur'ana, od najljepšeg što nam je objavljeno od našeg Gospodara, za šta je Bog naredio da se slijedi i čijim je slušanjem opisao ljude upute i razuma: „Koji slušaju riječi, pa slijede ono najljepše u njima“ (39:18). Rečeno je: to su njegove odlučne riječi i prijetnje.
Za riječi „I pokazat će im se od Boga ono što nisu ni pomišljali“ (39:47) rečeno je: iznevjerena nada zbog zavedenosti i lažnog mišljenja. Rečeno je i: radili su djela misleći da su dobra, a na računu su ih našli kao loša. Ispravno je ono što je ispravno poslije računa, a istina je ono što je teško na vagi, kao što kaže: „A vaganje tog dana bit će istina“ (7:8). Rečeno je: znanje i djelo, kao što kaže: „A donijeli smo im Knjigu, koju smo sa znanjem objasnili“ (7:52), a zatim: „I kazivat ćemo im sa znanjem“ (7:7). Zatim kaže: „I ukazat će im se zla koja su stekli, i obuhvatit će ih ono čemu su se rugali“ (39:48). Rečeno je: grijeh su stavljali ispred, a pokajanje odgađali i oproštaj ostavljali za kasnije. Ovaj ajet je žalostio one koji se boje i plašio arife.
Bog je obavijestio da je vatru pripremio za nevjernike, zatim je naredio vjernicima da je se čuvaju, zatim je opisao nevjernike u njoj i njome plašio Svoje robove. Rekao je: „I čuvajte se vatre koja je pripremljena za nevjernike“ (3:131), i: „Nad njima će biti naslage od vatre i pod njima naslage. Time Bog plaši Svoje robove: O robovi Moji, bojte se Mene!“ (39:16). Kaže se da čovjek zasluži vatru već prvim grijehom kojim je nakon spoznaje bio neposlušan svom Gospodaru, a zatim je poslije toga prepušten Božijoj volji. I u svakom čovjeku ima neka ružna osobina zbog koje se za njega treba bojati.
Abdulvahid b. Zejd je govorio: „Nikad nije bio pravi strah onoga ko se boji, a misli da neće ući u vatru. I nije bio iskren strah onoga ko misli da će u nju ući, ali misli da će iz nje izaći.“ To znači da je pravi strah strah od ulaska u vatru, a zatim od vječnog ostanka u njoj. Slično prenosimo i od Hasana: spomenuli su mu čovjeka koji će izaći iz vatre nakon hiljadu godina, pa je zaplakao i rekao: „Kamo sreće da sam kao taj čovjek!“ Od Božijeg Poslanika se prenosi: „Ko kaže da je u Džennetu, on je u vatri, a ko kaže da je učen, on je neznalica.“ I od njega se prenosi:
[I, 180]
„Ko želi znati kakav mu je položaj kod Boga, neka pogleda kakav je položaj Boga u njegovom srcu. Jer Bog čovjeka smjesti kod Sebe onako kako ga je čovjek smjestio u sebi.“
Drugi stepen murakabe
Zatim čovjek sa sigurnošću zna da svako dobro djelo ima svoj užitak u Džennetu i odmor u berzahu, i da svako lijepo djelo i čista spoznaja imaju svoje mjesto u Džennetu. Tamo je određen dio za ono što je ovdje dato od postupanja. I zna da svako loše djelo i ružno neznanje imaju kaznu na ahiretu, tjeskobu u berzahu i mjesto u vatri, i da je tamo određen dio za djelo ovdje.
Zatim je Bog sakrio taj dio, i dobri i zli, a djela koja vode do njih pokazao je za oba suda i objasnio dva puta koja vode u dvije kuće, po Svojoj mudrosti. Zatim je postupke iz ta dva značenja stavio ispred, a nagrade za obje vrste odgodio. Time je učvrstio djela i podstakao čovjeka na rad, iskušavajući ga, „da bi svaka duša bila nagrađena za ono za šta se trudi“ (20:15), iz Svoje dobrote, milosti, moći i ljubavi.
„On nije pitan za ono što radi, a oni će biti pitani“ (21:23), jer je On Vladar, Pobjednik, Silni i Moćni, a oni su robovi pokoreni, poniženi i podređeni. Za Njega se ne navode primjeri iz njihovog svijeta, jer je On iznad prepirke i odmjeravanja, i ne izjednačava se s robovima, jer je iznad svakog određivanja i ograničavanja. Njemu pripada dokaz i moć koja se provodi u svemu. „Ništa nije kao On“ (42:11), ni u čemu od svega toga.
Bog je ovo što smo spomenuli učvrstio u potvrđivanju Svoje jednosti u volji i djelima, u zabrani pripisivanja ortaka i navođenja primjera za Njega. Čudio se onima koji Ga u propisima izjednačavaju sa Njegovim stvorenjima, to je nazvao nijekanjem blagodati i pripisivanjem ortaka u Njegovoj vlasti. O tome je obavijestio govoreći o mušricima i o tome kako su zaveli svoje sljedbenike nakon što su i sami bili u očitoj zabludi, a zaveli su ih time što su Njega izjednačavali s Njegovim robovima u propisima: „Reknut će, dok se budu u njoj prepirali: Tako nam Boga, bili smo u očitoj zabludi kad smo vas izjednačavali s Gospodarom svjetova. A zaveli su nas samo zločinci“ (26:96-99). Rečeno je da je ovo objavljeno o kaderijama, jer su moć i snagu u zlu pripisali stvorenjima i tako ih izjednačili sa Stvoriteljem. A Bog kaže: „A Bog je stvorio i vas i ono što radite“ (37:96). Djela je pripisao Sebi kao Svoja stvorenja, kao što je stvorio i njih. Oni su zločinci o kojima je objavljen ajet koji spominje određenje i koji ih opisuje kao one koji ga poriču: „Zločinci su, zaista, u zabludi i plamenu. Na dan kad budu po vatri na licima vučeni: Okusite dodir Sekara! Mi smo, zaista, sve s određenjem stvorili“ (54:47-49). Oni su zločinci koji su zaveli svoje sljedbenike, i zavedeni koji su s pristalicama bačeni u vatru.
Bog je ovo što smo maloprije spomenuli učvrstio u pet jasnih ajeta, koji obuhvataju sva značenja koja smo spomenuli. Izostavili smo njihovo opširno tumačenje, da ne bismo odužili, jer nismo namjeravali raspravljati dokazima. Prvi je: „Bog je jedne od vas obdario više od drugih“ (16:71), to jest gospodare više od robova, „a oni koji su više obdareni neće dati svoju opskrbu onima koje posjeduju, pa da u njoj budu jednaki. Zar Božiju blagodat poriču?“ Drugi je: „Navodi vam primjer iz vas samih: Imate li među onima koje posjedujete ortake u onome što smo vam dali, pa da ste u tome jednaki?“
[I, 181]
(30:28). Znači: tako ni Ja nemam ortaka među Svojim robovima; ne pripisujte Mi ono što Ja nisam odredio, ni Svojim stvorenjima ni Svojim robovima nad vama. Kad vas nisam izjednačio s vašim robovima, ne činite Moje robove ortacima u Mom sudu.
Treći je: „Bog navodi kao primjer roba u vlasništvu koji ništa ne može“ (16:75), to jest ne može trošiti, „i onoga koga smo od Sebe lijepom opskrbom obdarili, pa on od nje dijeli“. Postavio ih je u dva opisa: jedan je škrt, kome nije dao moć da dijeli, a zatim ga je pokudio zbog škrtosti i nemoći, iako ga je On učinio nemoćnim i uskratio mu. Drugog je učinio darežljivim, kad mu je dao moć i dao mu da dijeli, a zatim ga je pohvalio zbog darežljivosti.
Četvrti je: „I Bog navodi kao primjer dva čovjeka: jedan je nijem i ništa ne može“ (16:76), to jest [ne može] mudrost i znanje, a zatim kaže: „Jesu li isti on i onaj ko naređuje pravdu?“ Postavio je dva roba: jedan je nerazuman i neuk, nijem za mudrost, kome nije dao moć znanja niti mu dao ispravnost, a zatim ga je pokudio zbog njegove osobine i zamrzio zbog onoga što mu je uskratio. Drugog je postavio da naređuje pravdu po Njegovoj naredbi, ispravnog na Njegovom pravom putu na kojem je On, a On ga je na njega postavio, kao što kaže: „Ovo je put prema Meni pravi“ (15:41). Ide li iko Njegovim putem osim s Njim, i prolazi li iko Njegovom stazom osim Njegovom snagom? Zatim ga je pohvalio zbog onoga što mu je dao i opisao ga osobinom kojom ga je obdario.
Zatim je Bog znao da razum u ovome može naći poredbu i primjer s Njegovim stvorenjima, pa po mjerilu razuma dopustiti da se Stvoritelj optuži za nepravdu: ko bi sa svoja dva roba postupio ovako, pa pohvalio jednog, a sam mu je dao i omogućio, i pokudio drugog, a sam mu je uskratio i učinio ga nemoćnim, takav bi bio nepravedan prema njemu. Zato je Bog to presjekao Svojom zabranom
i učvrstio zabranu poredbe s Njim u petom ajetu, koji razdvaja i presuđuje, u kojem nam je zabranio da Mu navodimo primjere iz nas samih, po onome što je s nama učinio: „Pa ne navodite primjere za Boga! Bog zna, a vi ne znate“ (16:74). To je potvrdio isticanjem Svog znanja i krajnjeg našeg neznanja, a zatim podržao riječima: „On nije pitan za ono što radi, a oni će biti pitani“ (21:23).
Oni koji su duboko u znanju predali su sve propise Onome ko sudi, pa su se spasili Njegove kazne. Vjernici su povjerovali da je sve određenje pravda i mudrost od Pravednog i Mudrog Sudije, pa su sigurni od Njegove kazne, jer su povjerovali i u ono što je višeznačno, a On im je iz Svoje dobrote dao obilnu nagradu. A oni koji skreću propali su u pričama, slijedeći sumnjivo i tražeći tumačenje, pa su pali u zabludu i propast će sutra, na kraju.
Dahhak prenosi od Ibn Abbasa potvrdu onoga što smo spomenuli, u tumačenju riječi: „Ona ima sedam kapija, i za svaku kapiju određen je dio njih“ (15:44). Ibn Abbas je rekao: „Slojevi jedan ispod drugog, sedam stepeni prema njihovim djelima. Tako dijele stepene vatre prema tome šta su zgriješili, kao što stanovnici Dženneta dijele stepene prema vrlinama. Za svaku kapiju određen je dio njih, to jest poznat i određen udio; svaki sloj ima svoje stanovnike.“
Jedan učenjak je rekao: „Tako mi Boga, u Džennetu nema dvorca, rijeke ni užitka na kojem nije napisano ime njegovog vlasnika i ime djela za koje je nagrada. Isto tako u Džehennemu nema okova, lanca, rascjepa ni kazne na kojoj nije napisan opis djela za koje je kazna i ime onoga kome pripada.“
[I, 182]
Rekao je: „Uveo ih je u Džennet prije nego što su Mu bili poslušni, i uveo ih u vatru prije nego što su Mu bili neposlušni.“ Jedan arif je rekao: „Stvoritelj je previše veličanstven da bi Mu bili neposlušni u nečemu što On nije htio, i Bog je previše moćan da bi Ga zadovoljio iko osim onoga koga On voli. Ali naljutio se na neke ljude dok još nisu postojali, pa kad ih je pokazao, upotrijebio ih je u djelima onih na koje se ljuti, da bi ih smjestio u kuću srdžbe. I bio je zadovoljan nekim ljudima u vječnosti, pa kad ih je pokazao, upotrijebio ih je u djelima onih kojima je zadovoljan, da bi ih smjestio u kuću zadovoljstva.“
Jedan od ljudi spoznaje je rekao: „Pokazao je stvorenja u nepostojanju i dao im postojanje, iskazujući nad njima Svoju moć. Zatim im je pokazao njihova djela i dao im da izaberu djela od Njega, kao izbor. Svaki od njih je izabrao jedno određeno djelo. Zatim je djela savio u njih, a njih savio u skriveno. Kad ih je sada pokazao u postojanju, zaklonio ih je razumom i pustio svakog da se kreće po svom izboru. Time je nad njima uspostavljen dokaz, kad im sutra otkrije ono što je danas od njih zaklonio.“
Dva sna o određenju
Pričali su mi o jednom od ove skupine: „U duši mi je ostalo nešto [nejasno] o određenju. Tražio sam od učenih da mi to objasne, ali mi se nije razjasnilo, dok mi Bog nije poslao jednog od abdala. Zatražio sam od njega da mi to razjasni, a on je rekao: Teško tebi, šta će ti raspravljanje? Nama se otkriva tajna nebeskog svijeta, pa vidimo kako poslušnosti silaze s neba kao likovi i padaju na udove nekih ljudi, pa se udovi njima pokreću. I vidimo kako neposlušnosti silaze s neba kao oblikovani likovi i padaju na udove nekih ljudi, pa se njima pokreću. Tada mi je određenje postalo jasno u srcu i dato mi je znanje kroz posmatranje Božije moći.“
I ja sam jednom s jednim od naše braće razgovarao o sposobnosti [za djelo] koja je istovremena s djelom, a ne prije ni poslije njega, i govorio sam o tome po mezhebu potvrđivača među ljudima kelama, prije nego što mi se to otkrilo posmatranjem znanja jekina. U snu sam vidio kao da mi neko govori: „Određenje (qadar) je od moći (qudra), a moć je svojstvo Moćnog. Određenje padne na pokret, a ne vidi se, pa se djela pokažu na udovima.“ Ili je rekao: „pa se udovi pokrenu djelima, a ono se ne vidi. Kako se onda govori o nečemu što se ne vidi?“ Poslije toga sam sebi zabranio da se s ijednim od njih ikad više raspravljam o ovom pitanju.
Snovi o nagradi za djela
Pričali su nam o jednom ibadetašu: „U zoru sam klanjao dva rekata, a zatim zadrijemao. Vidio sam visok dvorac s bijelim kruništima, kao da su zvijezde. Dopao mi se, pa sam upitao: Čiji je ovaj dvorac? Rekli su mi: To je nagrada za ova dva rekata. Obradovao sam se i počeo ga obilaziti. Vidio sam da je jedno krunište s ugla otpalo i da ga to nagrđuje. Rastužio sam se i rekao: Da je ovo krunište gore na svom mjestu, ljepota dvorca bila bi potpuna, ovako ga ova pukotina nagrđuje. Jedan mladić koji je bio tu rekao mi je: Ovo krunište je bilo na svom mjestu, ali si se u namazu osvrnuo, pa je otpalo.“
Pričali su nam o jednom zahidu da mu je otkriveno njegovo mjesto u Džennetu. Vidio je hurije, koje su rekle: „Mi smo tvoje supruge.“ [Ispričao je:] „Kad sam izlazio, hurije su me se uhvatile i rekle: Zaklinjemo te Bogom, uljepšaj svoja djela, jer
[I, 183]
što ih više uljepšaš, mi postajemo ljepše za tebe, a ti imaš više užitka s nama.“
Pričali su nam o Rabiji el-Adevijji, Bog joj se smilovao: „Jedne noći sam u zoru izgovorila nekoliko tesbiha, a zatim zaspala. Vidjela sam zeleno, svježe drvo, neopisivo veliko i lijepo. Na njemu su bile tri vrste plodova kakve ne poznajem od dunjalučkih, kao djevojačke grudi: bijeli plod, crveni plod i žuti plod, koji su blistali kao mjeseci i sunca među zelenilom drveta. Dopalo mi se, pa sam upitala: Čiji je ovo? Neko mi je rekao: Tvoje je, za tvoje maloprijašnje tesbihe. Počela sam ga obilaziti i vidjela da je pod njim na zemlji raspršen jedan plod boje zlata. Rekla sam: Da je i ovaj plod s ovim plodovima na drvetu, bilo bi ljepše. Ta osoba mi je rekla: Bio je tamo, ali dok si izgovarala tesbih, razmišljala si je li tijesto naraslo ili nije, pa je ovaj plod otpao.“ To je pouka za one koji vide i savjet za bogobojazne i one koji se sjećaju.
Treći stepen murakabe
Prenosi se da je Ka'b el-Ahbar rekao Omeru b. el-Hattabu: „Da sretneš Boga s djelima sedamdeset vjerovjesnika, bojao bih se da se nećeš spasiti od strahote tog dana.“ Jedan od prethodnika je rekao: „Da čovjeka vuku na licu od početka svijeta do Sudnjeg dana u pokornosti i ibadetu Bogu, na Sudnjem danu bi to smatrao malim, zbog potresa i strahota koje će vidjeti.“
U hadisu stoji: „Muka s melekom smrti teža je od hiljadu udaraca sabljom. Kad bi se bol jedne dlačice od smrti stavio na sva stvorenja, sva bi umrla. Između stvorenja i smrti i ulaska u Džennet ima sto hiljada strahota, i svaka od njih je sto hiljada puta teža od bola smrti. Čovjek se ne može spasiti ni od jedne od njih osim milošću.“ Zato je čovjeku potrebno sto hiljada milosti da ga spasu od tih strahota. Taj broj milosti raspoređen je na sto hiljada dobrih djela koja mu je Bog na dunjaluku dao i kojima mu je dobro učinio. Ona su mjesto gdje se milost pokazuje i put kojim će se sutra dati, po mudrosti Mudrog i odredbi Milostivog. Jer dobra djela su putevi nagrade, a sva dobra djela dolaze iz jedne milosti kojom mu je unaprijed određen spas, a zatim je raspoređena po putevima djela, na mjesta nagrade. To mu se daje ovdje, danas, i to je prvo davanje, lijepom pomoći i blagom pažnjom, a nagrada mu se daje tamo, sutra, dobrotom Njegove milosti i potpunom blagodati. „To je odredba Silnog i Sveznajućeg.“
Kao što kaže: „Zar je nagrada za dobro išta drugo osim dobro?“ (55:60). U predaji je rečeno: „Šta je nagrada onome koga smo obdarili tevhidom, osim Džennet?“ Jedan učenjak je rekao: „Za riječi La ilahe illallah nema druge nagrade osim gledanja u Božije Lice, a Džennet je nagrada za djela.“ Zar ne vidiš da bi, da mu je danas uskraćen tevhid, bio uskraćen i za Džennet, i da mu Bog nikad ne bi oprostio da mu je danas uskraćen islam? Kao što kaže: „Ko Bogu pripiše ortaka, Bog mu je Džennet zabranio“ (5:72), i: „Onima koji ne vjeruju i odvraćaju od Božijeg puta, a zatim umru kao nevjernici, Bog neće oprostiti“ (47:34). Tu nema lukavstva niti puta.
Kaže: „On je dostojan da Ga se boji i dostojan je da oprosti“ (74:56). Rečeno je: On je dostojan da daje bogobojaznost, a kome da bogobojaznost, dostojan je da mu da i oproštaj,
[I, 184]
kao što kaže: „I obavezao ih je riječju bogobojaznosti, a oni su je bili najpreči i dostojni“ (48:26). Kaže i: „I bojte se Boga, da biste milost zadobili“ (49:10), i: „Božija milost je, zaista, blizu onih koji čine dobro“ (7:56), i: „kao upotpunjenje [blagodati] onome ko čini dobro“ (6:154), i: „a onima koji čine dobro još ćemo dodati“ (2:58), sve do: „nema prigovora onima koji čine dobro“ (9:91). Kaže i: „A ko učini dobro djelo, Mi ćemo mu ga još uljepšati“ (42:23).
Čiji su postupci dobra djela, on je od onih koji čine dobro, a čiji su postupci loši, on je od onih koji čine zlo. Dobro djelo (ḥasana) je izvedeno od lijepog (ḥusn), a njegova nagrada je najljepše (ḥusnā), a to je Džennet. Loše djelo (sayyi'a) je izvedeno od zla (sū’), a njegova nagrada je najgore (suʾā), a to je vatra. Oboje je stvoreno prije stvaranja stvorenja, i već je određen udio robova u Džennetu i vatri.
Božijeg Poslanika su pitali o ihsanu, pa je rekao: „Da robuješ Bogu kao da Ga vidiš.“ To je početak murakabe, jer ona dolazi prije posmatranja: vidiš Onoga ko bdije, pa onda bdiješ nad sobom.
Bog je lijepa djela namijenio lijepim radnicima, a ružnim djelima iskušao ružne radnike. To je završio Svojim znanjem, odredio Svojim sudom i sakrio Svojom blagošću: „Ružne za ružne“ (24:26). Rečeno je: ružni postupci i riječi za ružne ljude. I: „Lijepe za lijepe“ (24:26). Rečeno je: lijepa djela i riječi za lijepe ljude. Zatim je obavijestio o lijepom kraju Svojih miljenika i ružnom kraju Svojih neprijatelja: „One kojima meleki uzimaju duše dok su čisti, govoreći: Mir vama, uđite u Džennet zbog onoga što ste radili“ (16:32). Rečeno je: život im je bio lijep, pa im je i smrt bila lijepa; djela su im bila lijepa, pa im je smrt bila lijepa. A o nepravednima kaže: „One kojima meleki uzimaju duše dok su sami sebi nepravdu činili“ (16:28). „Upitaju: Šta ste radili? Odgovore: Bili smo nemoćni na Zemlji. Kažu: Zar Božija Zemlja nije bila prostrana, pa da se na njoj iselite? Njihovo pribježište bit će Džehennem, a kako je to ružan kraj!“ (4:97). Život i djela su im bili mračni, pa su im i kaburi i konačišta mračni.
Ko ovo što smo spomenuli posvjedoči sa sigurnošću, murakaba mu traje, postupanje mu je lijepo, evradi mu se nastavljaju, dobrog mu je sve više i posmatranje mu prodire, zbog čistoće jekina i stalnog napretka. Tada je
od onih koje Bog poziva riječima: „Za ovakvo nešto neka se trude oni koji se trude“ (37:61), i: „I u tome neka se natječu oni koji se natječu“ (83:26). I od onih koje opisuje: „Oni se žure u dobrim djelima i u njima prednjače“ (23:61), to jest utrkuju se sa smrću, prestižu propuštanje, utrkuju se s nemarnima i prestižu besposličare.
Možda neki besposličar od onih koji govore zanosne riječi, ne poznajući mudrost Mudrog, pomisli da mi kažemo da On daje samo nešto za nešto. Mi to ne kažemo. Mi kažemo da On daje dvije stvari bez ičega. On je Onaj ko prvi daje ono što je posuda i mjesto, a to su ibadet i iman, i On je Onaj ko daje ono što je užitak i Džennet. Ali On je to proveo Svojim određenjem kroz tokove Svoje mudrosti, kako je to bilo u Njegovom znanju, a zatim to stvorio u onome što zna, jer je Mudar i Sveznajući.
Četvrti stepen murakabe onih koji imaju jekin
Zatim čovjek sa sigurnošću zna da će mu se na ahiretu godine rasproštrti u mjesece, mjeseci prostrijeti u dane, dani rasprostrti u sate, a sati otkriti u udahe. Zatim će biti pitan za svaki udah. Za svako djelo koje je učinio, ma kako
[I, 185]
malo bilo, otvorit će mu se tri knjige. Prva: zašto si to uradio? To je mjesto iskušenja propisima. Ako tu prođe, otvori mu se druga knjiga: kako si to uradio? To je mjesto gdje se traži ispravno znanje. Ako mu je to ispravno, otvori mu se treća knjiga: za koga si to uradio? To je mjesto gdje se traži iskrenost. Ako zapne na „kako“, „zašto“ ili „za koga“, boji se za njega propast, osim ako mu se Plemeniti Darovatelj ne smiluje odakle se ne nada, pa ga spasi i oprosti mu.
Uzvišeni kaže: „Makar bilo teško koliko zrno gorušice, donijet ćemo ga“ (21:47), to jest dovest ćemo ga i prisustvovati, a uči se i s dugim samoglasnikom, „nagradit ćemo za to“. Kaže i: „Pa ko učini koliko trun dobra, vidjet će ga. I ko učini koliko trun zla, vidjet će ga“ (99:7-8). Rečeno je da je ovo najjasniji ajet u Božijoj Knjizi, a sažet je, neodređen i opći. Kad bi Božijeg Poslanika pitali o nečemu o čemu mu ništa nije objavljeno, govorio je: „O tome nemam ništa osim ovog jedinstvenog ajeta koji sve obuhvata: ›Pa ko učini koliko trun‹…“ Kad je Sa'sa'a, djed [pjesnika] Ferezdeka, naučio Kur'an od kraja do ove sure, rekao je: „Dosta mi je, dosta mi je, spoznao sam dobro i zlo.“ Božiji Poslanik je rekao: „Ovaj čovjek je otišao kao pravnik.“ Rečeno je: trun (ḏarra) je ljuska prašine koja se vidi u sunčevoj zraci, kao vrhovi igala.
Od Ibn Abbasa se prenosi: „Kad staviš dlan na zemlju pa ga podigneš, svaka čestica zemlje koja se za njega zalijepi je trun.“ Rečeno je i da su četiri truna jedno zrno gorušice, a jedan učenjak je spomenuo da je trun hiljaditi dio zrna ječma. Među djelima ima onih koja teže koliko ova sitnica i ima onih kojima je ova sitnica teška. Zato je o tome obavijestio Obaviješteni i na to upozorio Blagi.
U smislu onoga što smo maloprije spomenuli, da je onaj ko misli da će ući u Džennet [samo] djelom onaj koji se muči, a onaj ko misli da će u njega ući bez djela onaj koji se nada puste želje: treba da čovjek radi ono što je dužan, a da ne gleda u to [svoje djelo], zatim da se u tome oslanja na Boga, da se nada da će ga Bog svojom plemenitošću primiti, a da se boji da će ga Svojom pravdom odbiti. Zato je Bog pohvalio Svoje robove koji su strpljivi radi Njega i koji se u djelima oslanjaju na Njega i rekao: „Divna li je nagrada onih koji rade, koji su strpljivi i na svog Gospodara se oslanjaju“ (29:58-59).
Povećanje u Džennetu, iz Božije dobrote i milosti, je to što se nagrada za postupanje koje je danas darovano čini vječnom i što onaj ko je radio vječno ostaje u svojoj vječnoj nagradi. Zar nisi čuo Njegove riječi: „A ko učini dobro djelo, Mi ćemo mu ga još uljepšati“ (42:23), uz riječi: „Onima koji čine dobro pripada najljepše, i još više“ (10:26), sve do: „Takvima će biti dvostruka nagrada za ono što su radili“ (34:37)? Slično je: „I svako će imati stepene prema onome što je radio“ (6:132), i: „Takvima će se nagrada dva puta dati, zato što su strpljivi bili i dobrim zlo odbijali“ (28:54). Znači: i zato što su novim dobrim djelom odbijali staro loše djelo. Kad ih je na dunjaluku upotrijebio za dva djela, strpljivost i odbijanje prošlog lošeg djela novim dobrim, dao im je na ahiretu dvije nagrade. To je sažet govor s izostavljenim dijelom: izostavljeno je „i zato što odbijaju“, pa je govor postao nejasan i liči na
[I, 186]
[veznik wa kao da je] veznik nabrajanja, a loše djelo je stavljeno na kraj. Smisao je: loše djelo koje su prije učinili odbijaju dobrim djelom koje rade poslije, pa buduće dobro djelo skine kaznu za njihovo prošlo loše djelo. Među najljepšom strpljivošću je strpljivost u nesreći, a među najljepšim dobrim djelima je iskreno pokajanje nakon prošlih grijeha i sramota. Kao da su uradili dva djela: bili su strpljivi pred požudom i pokajanjem odbili prošlo loše djelo. Zato im je dao dvije nagrade, jer ih je upotrijebio za dva djela, budući da nema strpljivosti osim s Njim i nema pokajanja osim od Njega, kao što kaže: „A tvoja strpljivost je samo s Bogom“ (16:127), i: „kao pokajanje od Boga“ (4:92). U onome što je od Boga, ništa nije od čovjeka niti njemu pripada; inače bi bio ortak u imenu Prvog.
Među najljepšim dobrim djelima je bdijenje pred Onim koji bdije, kad srcu dođu misli, a među najvrjednijim činima približavanja je obračun sa sobom pred Onim koji svodi račun i odaziv sebe poslušnošću Voljenom.
Ista je Njegova mudrost i u povećanju [kazne] stanovnicima vatre i u njihovim stepenima, jednih ispod drugih, prema oholosti i neredu. Kaže: „One koji ne vjeruju i odvraćaju od Božijeg puta“ (4:167), „povećat ćemo im kaznu iznad kazne“ (16:88), to jest iznad kazne onih koji nisu vjerovali, a nisu odvraćali od Božijeg puta. U istom smislu: „Onima koji ne vjeruju i čine nepravdu, Bog neće oprostiti niti će ih uputiti na put“ (4:168). Nije im oprostio zbog nevjerstva i nije im osvijetlio put upute zbog nepravde. Tako je i Božiji Poslanik rekao: „Nepravda će na Sudnjem danu biti tmine.“
Slično je: „Oni koji su vjernike i vjernice zlostavljali, a zatim se nisu pokajali, njih čeka kazna Džehennema i čeka ih kazna sprženja“ (85:10). Na njima su dvije kazne: kazna Džehennema zato što se nisu pokajali i kazna sprženja zato što su zlostavljali vjernike.
Slično je: „Neka te ne oduševljavaju njihovi imeci i djeca. Bog hoće da ih njima kazni u životu na dunjaluku i da im duše iziđu dok su nevjernici“ (9:55). Znači: hoće da ih njima kazni na dunjaluku, a hoće i da im duše iziđu u nevjerstvu, da bi ih zbog toga kaznio na ahiretu. To je jasan tekst da Bog hoće nevjerstvo od nevjernika, jer je glagol „da iziđu“ gramatički vezan za prvo „hoće“, a veznik „i“ ih spaja. Rečeno je i da u ovom ajetu ima premještanja reda, pa je smisao: neka te ne oduševljavaju njihovi imeci i djeca na dunjaluku, Bog hoće da ih kazni na ahiretu. Htio je na njima u Džehennemu sabrati dvije kazne: jednu zbog imetka i djece, a drugu zato što je htio da im duše iziđu u nevjerstvu. Onaj od njih ko nema ni imetka ni djece imat će u Džehennemu jednu kaznu, zbog riječi „njima“, to jest zbog njih.
To se nadovezuje na predaju da će siromasi među nevjernicima ući u vatru pet stotina godina poslije njihovih bogataša, zbog siromaštva u kojem su živjeli na dunjaluku, kao što će siromasi među vjernicima ući u Džennet pet stotina godina prije bogataša, zbog bogatstva ovih drugih.
U predaji stoji i ovo: bolesni će ući u Džennet četrdeset jeseni prije zdravih; onaj ko je poginuo na Božijem putu okrenut licem [neprijatelju] ući će četrdeset jeseni prije onoga ko je poginuo okrenut leđima; robovi će ući četrdeset jeseni prije gospodara; a Sulejman sin Davudov ući će u Džennet četrdeset jeseni poslije ostalih vjerovjesnika
[I, 187]
zbog svoje vlasti.
Najveća žalost
Najveća žalost i najveći gubitak koji se ne može nadoknaditi je vječno uskraćenje onoga povećanja koje je tamo dato drugome, zato što si ovdje na dunjaluku izgubio svoja vremena. A on je to stekao svojim ovdje ispunjenim vremenima, pa mu je tamo vječno povećanje nagrade. To je uzajamna prevara (taġābun): oni koji su radili nadmudrili su besposličare, oni koji su prednjačili nadmudrili su one koji su zaostali, a oni koji su žurili nadmudrili su one koji su odgađali. Zatim besposleni čovjek, prevaren na dunjaluku, vječno ostaje bez povećanja koje pripada onome ko je radio.
Odatle su riječi Božijeg Poslanika: „Nema sata koji prođe sinu Ademovom, a da u njemu ne spomene Boga, a da mu on neće biti žalost, makar ušao u Džennet.“ U drugoj, težoj verziji: „a da mu on neće biti na teret na Sudnjem danu“, to jest potraživanje i odgovornost. Žalost u Džennetu, nakon što se u njega uđe i dobije njegov užitak, je ono što smo spomenuli: uskraćenost povećanja koje imaju oni koji su radili, i to uskraćenje je vječno. Čovjek je stepen ispod drugoga i u tom manjku vječno ostaje. Uz to, on to ne primjećuje i ne osjeća, da mu se ne bi umanjio užitak.
Trepćaj i udah, kad su prazni od budnosti i zikra, isti su kao prazan sat. Ali Vjerovjesnik je izričito spomenuo sat, a ne ono što je manje od njega, jer je sat kod Arapa najmanja upotrebljavana mjera vremena. Tako se njegove riječi slažu s Božijim riječima: „Pa kad im dođe rok, ne mogu ga ni za sat odgoditi niti ubrzati“ (7:34). A poznato je da, kad dođe rok, ne mogu ga odgoditi ni za udah ni za trepćaj, niti ubrzati. Spomenut je sat, a ne ono što je manje, da govor ne bi izašao izvan granica njihove upotrebe i običaja, i da bi se iz njega zaključilo i o onome što je manje, o udahu i trepćaju.
Sat i sve manje od njega ulazi u dane o kojima Bog govori: „Jedite i pijte s užitkom za ono što ste u minulim danima uradili“ (69:24). Rečeno je: to su, tako mi Boga, ovi vaši dani, koji će minuti; ispunite ih dobrim djelima prije nego što minu i završe se. Hasan je govorio: „Sine Ademov, ti si samo etape puta. Kad god prođe jedan tvoj dan ili jedna noć, prešao si etapu. Kad se etape završe, stigao si u konačište, u Džennet ili u vatru.“ Sati nas premještaju, a dani nas savijaju. Jedan mudrac je rekao: „Čovjek je u svom životu kao čovjek u lađi koja plovi, a on sjedi. Tako se i čovjek približava ahiretu, a nemaran je.“
Dvadeset četiri riznice
Kaže se da se čovjeku [na ahiretu] pokažu njegovi sati u danu i noći, pa ih vidi kao dvadeset četiri poredane riznice. U svakoj riznici vidi užitak, slast, dar i nagradu za dobra djela koja je u tu riznicu stavio od svojih sati na dunjaluku. To ga raduje i on je zadovoljan. A kad je na dunjaluku prošao sat u kojem nije spomenuo Boga, vidi ga na ahiretu kao praznu riznicu, u kojoj nema ni dara ni nagrade. To ga žalosti i žali kako je propustio da u nju nešto stavi, pa da vidi svoju nagradu sačuvanu. Zatim mu se u srce spusti zadovoljstvo i smirenost.
Kad bi čovjek žalio samo za propuštenim vrlinama i preporučenim dobrim djelima, i u propuštenom utrkivanju i žurbi bilo bi žalosti. A kako je tek onome kome su vremena prošla u lošim djelima i izgubila se u gubicima? Kad bi se čovjek u svom životu bavio samo halalom
[I, 188]
i dozvoljenim, to bi mu bio manjak u stepenima. A kako je tek onome ko se bavio zabranjenim? Slavljen neka je Bog, kako je velika opasnost i teška stvar, kako je malo onih koji to vide, a kako su besposličari nemarni! Jedan učenjak je rekao: „Recimo da je onome ko je činio zlo oprošteno. Zar mu nije propala nagrada onih koji čine dobro?“
U predaji stoji da će neki stanovnici Dženneta, dok budu u užitku, odjednom iznad sebe ugledati svjetlo od kojeg će im se konačišta osvijetliti kao što sunce osvjetljava stanovnike dunjaluka. Pogledat će i ugledati iznad sebe ljude iz Illijjuna, koje vide kao što se sjajna zvijezda vidi na obzorju neba, a odlikovani su nad njima u svjetlu, užitku i ljepoti kao što je mjesec odlikovan nad ostalim zvijezdama. Vide ih kako lete na plemenitim jahalicama koje ih nose zrakom kud god hoće, kako jedni druge posjećuju i kako posjećuju Gospodara veličanstva i plemenitosti. Pozvat će ih: „Braćo naša, niste bili pravedni prema nama! Klanjali smo kao što ste vi klanjali i postili smo kao što ste vi postili. Po čemu ste vi odlikovani nad nama?“ Tada će se čuti glas od Boga: „Oni su bili gladni kad ste vi bili siti, žedni
kad ste vi bili napojeni, goli kad ste vi bili obučeni, plakali su kad ste se vi smijali, stajali su u namazu kad ste vi spavali i bojali su se kad ste vi bili sigurni. Zato su danas odlikovani nad vama.“ To su Njegove riječi: „I niko ne zna kakva im je radost očima skrivena, kao nagrada za ono što su radili“ (32:17). U predaji stoji: „Većina stanovnika Dženneta su bezazleni, a Illijjun je za ljude razuma.“
Peti stepen murakabe onih koji imaju jekin, od bliskih
Uzvišeni Bog, opominjući sve, kaže: „A kad nekome od njih dođe smrt, reći će: Gospodaru moj, vratite me, da uradim nešto dobro u onome što sam ostavio“, a zatim mu odgovara: „Nikako!“, i potvrđuje: „To su samo riječi koje on govori“ (23:99-100). Zatim je vjernicima jasno zabranio takvo stanje i obavijestio da su na gubitku oni koji tako postupe: „O vi koji vjerujete, neka vas vaši imeci i vaša djeca ne odvraćaju od sjećanja na Boga“ (63:9), to jest neka vas ne zaokupe pa da zaboravite poslušnost Bogu. Zatim kaže: „A oni koji to čine, oni su gubitnici“, to jest prevareni i oštećeni na ahiretu, jer su imetak i djecu stavili ispred Stvoritelja i Opskrbitelja.
Zatim je naredio da se dijeli od onoga čime je opskrbio, povezao to s imanom i obavijestio da nas je postavio kao namjesnike u Svojoj imovini, da bi nas iskušao: „Vjerujte u Boga i Njegovog Poslanika i dijelite od onoga u čemu vas je On učinio namjesnicima“ (57:7). Nemarni su čuli pola govora, pa su vjerovali, a nisu dijelili. Oni koji rade razumjeli su cijeli govor, pa su vjerovali i dijelili, „a razumiju ih samo oni koji znaju“ (29:43).
Uzvišeni kaže: „I dijelite od onoga čime smo vas opskrbili prije nego što nekome od vas dođe smrt, pa reče: Gospodaru moj, da si me još malo ostavio, pa da dijelim sadaku i budem od dobrih!“ (63:10), to jest djelima. Ibn Abbas je govorio: „Ovo je jedan od najtežih ajeta za ljude tevhida, jer niko ko ima dobro kod Boga na ahiretu neće poželjeti odgodu i povratak na dunjaluk.“
[I, 189]
Slično su Njegove riječi: „Da ne bi neko rekao: Teško meni zbog onoga što sam prema Bogu propustio!“ (39:56). Žalost (ḥasra) je najveće kajanje, a to je ime za gubitak nečega što se ne može nadoknaditi. „Propustio sam“ znači: upropastio sam i bio mlitav; farraṭa minnī znači: otišlo je i prošlo. „Prema Bogu“ (fī ǧanbi llāh): rečeno je, zbog nagrade od Njega na ahiretu koja mi je propala, a rečeno je i: zbog udjela koji je propao u danima dunjaluka. Sve do riječi: „ili da ne reče kad ugleda kaznu: Kad bih se mogao vratiti“ (39:58), to jest još jednom na dunjaluk, „pa da budem od onih koji čine dobro“.
Riječi „da ne bi neko rekao“ su govor s izostavljenim dijelom, vezan za nešto ranije. Izostavljeno je „prije nego što neko kaže“ ili „iz straha da neko ne kaže“, a vezano je za riječi: „I povratite se svome Gospodaru i pokorite Mu se“ (39:54), to jest okrenite se Njemu, pokajte se, predajte se i predajte svoja srca, duše i imetke u poslušnost i ibadet Njemu. „I slijedite ono najljepše što vam je od vašeg Gospodara objavljeno“ (39:55), to jest slijedite odlučne stvari i vrijedna djela, jer su ona ljepša od olakšica i dozvoljenog: zuhd, vera’, strah i jekin. To je od najljepšeg što nam je objavljeno od našeg Gospodara. Zatim kaže: „Da ne bi neko rekao: Teško meni zbog onoga što sam prema Bogu propustio!“ (39:56). Kad se govor odužio, a vezani dio izostavio i udaljio radi sažetosti, postalo ga je teško razumjeti.
U Kur'anu ima i sažetijeg i više izostavljenog od ovoga, kao što su riječi: „Pa šta te poslije navodi da porekneš Sudnji dan?“ (95:7). Smisao je: šta te navodi, čovječe, kojeg smo stvorili u najljepšem obliku, da nakon ovog objašnjenja i dokaza poričeš vjeru u skrivene stvari i događaje, u dobra djela i nagradu? Zatim je to učvrstio vraćajući stvar Sebi: „Zar Bog nije najbolji sudija?“ (95:8). Tako je i s riječima: „I ne zaboravi svoj udio na dunjaluku“ (28:77). Smisao je: ne propusti da na dunjaluku, u ovim svojim danima, radiš, pa da sutra na ahiretu stigneš svoj udio s dunjaluka, jer ga možeš steći samo na dunjaluku. Zatim je to učvrstio riječima: „I čini dobro kao što je Bog tebi dobro učinio“ (28:77), to jest čini dobro sebi i svojoj siromašnoj braći, onako kako je On tebi dobro učinio imetkom i bogatstvom. Tako stječeš svoj udio s dunjaluka na ahiretu.
Zatim je Bog obavijestio sve i opomenuo ih: „A kad im iznenada dođe Čas, reknut će: Teško nama zbog onoga što smo u njemu propustili!“ (6:31), to jest kako se kajemo zbog onoga što smo upropastili na dunjaluku i što nam je propalo na ahiretu. U predaji stoji: „Niko ne umre bez žalosti i kajanja: ako je činio zlo, žali što nije činio dobro, a ako je činio dobro, žali što nije više.“ Jer Bog je ljude spasa podijelio u dva sloja, jedne iznad drugih, a ljude propasti u jedan sloj, jedne ispod drugih. Onaj s lijeve strane žali što nije bio od onih s desne strane, zbog Njegovih riječi: „Svaki čovjek je zalog onoga što je stekao, osim onih s desne strane“ (74:38-39). Onaj s desne strane žali što nije bio od bliskih.
Dobar čovjek među bliskima poželi da je od šehida, a šehid bi volio da je od iskrenih. To je Dan žalosti, kojim su opomenuti nemarni. A kako će im biti tog dana, ako su danas mrtvi i nemaju nijednog dobrog djela? Kako će im koristiti opomena i podsjećanje? Kao što kaže: „I opomeni ih Danom žalosti, kad će se stvar odlučiti, a oni su u nemaru“ (19:39). I kaže: „Da opominje one koji su živi“ (36:70), i:
[I, 190]
„Ti si samo opomenitelj onome ko ga se boji“ (79:45), i: „Ti opominješ samo onoga ko slijedi Opomenu i boji se Milostivog, iako Ga ne vidi“ (36:11). Kaže: „Pa smo s tebe skinuli pokrivač, i pogled ti je danas oštar“ (50:22), to jest uperen prema onome što si poslao naprijed, a rečeno je i: oštar prema jezičku vage, jer se bojiš manjka. Kaže: „I smrtna muka doći će s istinom“ (50:19). Rečeno je: s onim što im je unaprijed određeno, za njih ili protiv njih; to je istina. „Kojima je od Nas unaprijed određeno najljepše“ (21:101), „Ostvarila se riječ tvog Gospodara nad onima koji ne vjeruju“ (10:33), a sve ostalo otpada. Rečeno je da se od djela vagaju samo završeci, a završeci dolaze iz onoga što je unaprijed određeno, dok ono što je između nestaje. „A vaganje tog dana bit će istina“ (7:8): ono što je unaprijed određeno od pravde i istinitosti. „I ispunila se riječ tvog Gospodara istinom“ (6:115) za Njegove miljenike, „i pravdom“ prema Njegovim neprijateljima. „Zar Njemu ne pripadaju stvaranje i odredba?“ (7:54).
Šesti stepen posmatranja bliskih
Dobra djela su plod imana, dobri postupci su posljedica jekina, a igra je posljedica sumnje. Sluh i vid su osobine bogobojaznih, a sljepilo i gluhost osobine sumnje. Ova značenja obuhvataju Božije riječi: „Reci: Ružno je ono što vam naređuje vaš iman, ako ste vjernici“ (2:93). To pokazuje da iman vjernicima naređuje dobro i bogobojaznost. O onome ko je stekao jekin, pa čuo i vidio i stigao do dobrog djela, kaže: „Gospodaru naš, vidjeli smo i čuli, pa nas vrati da radimo dobro, sad smo sigurni“ (32:12). A o onima koji se igraju kaže: „A ne, oni se u sumnji igraju“ (44:9). Zatim je spomenuo njihovo stanje zbog nedostatka jekina: „Nisu mogli slušati i nisu vidjeli“ (11:20), jer nisu imali jekin.
Kad im je došao jekin, a to je gledanje svojim očima, progledali su i čuli, pa su rekli: „A poricali smo Sudnji dan, dok nam nije došao jekin [smrt]“ (74:46-47). Tada ih je opisao kao one koji vrlo dobro čuju i vide, kad su stekli jekin: „Kako će dobro čuti i vidjeti onog dana kad Nam dođu!“ (19:38), to jest kako dobro čuju i vide danas kad su Nam došli i vidjeli šta je kod Nas. To je za naglasak opisa, kao kad kažeš „kako je plemenit, kako je velik“.
Tako i ti, kad Mu danas dođeš s jekinom, čuješ ono što prije nisi čuo i vidiš ono što prije nisi vidio. Ali zaokupili su te parovi koje je On stvorio i likovi i sličnosti koje je pokazao, pa si se njima posvetio kao božanstvima i zastao uz njih. Da si od njih pobjegao Bogu, pobjegao bi na najbolje utočište i On bi te kod Sebe smjestio na najbolje mjesto. Naredio ti je da od njih bježiš Njemu, da si prihvatio, i zabranio ti je da ih uzimaš za božanstva, da si čuo. Objasnio ti je opomenu, da si razumio. Ono što je stvorio od parova učinio je podsjećanjem na Sebe, da si znao, nečim što te vraća Njemu, da si slijedio Opomenu, i nečim što te tjera da čeznuš za Njim, da si volio Njegovu blizinu.
Zar Ga nisi čuo kako kaže: „I od svega smo stvorili par, da biste se sjetili“ (51:49), to jest dvije slične i dvije srodne stvari, da biste se njima sjetili Boga i iz njih za Njim čeznuli. Zatim kaže: „Zato bježite Bogu“ (51:50), to jest od njih, zuhdom. Zatim: „I ne stavljajte uz Boga drugog boga“ (51:51), to jest ne uzimajte uz Njega drugo božanstvo i ne pripisujte Mu njih kao ortake time što im robujete. To je razumijevanje bliskih iz onoga što su čuli, uz svjedočenje očiju njihovih srca. Tada se odazivaju, kao što kaže: „Odazivaju se samo oni koji čuju“ (6:36), i: „I odaziva se onima koji vjeruju i čine dobra djela, i daje im više iz Svoje dobrote“ (42:26). Ali
[I, 191]
kako da čuje onaj kome se došapne s dalekog mjesta, kako da vidi onaj kome na srcu visi katanac, kako da se odazove onaj ko ne čuje i kako da posvjedoči onaj ko ne vidi? Božiji Poslanik je rekao: „Tvoja ljubav prema nečemu čini te slijepim i gluhim.“ Strast čini slijepim za istinu, a požuda gluhim za savjet i istinu. Isto tako, da Njega voliš, gledao bi u Njega, a da gledaš u Njega, bio bi slijep za sve drugo. Da Mu se okreneš, slušao bi Njega, a da Ga slušaš, bio bi gluh za sve drugo. A da On tebe voli, bio bi tvoj sluh, tvoj vid, tvoje srce, tvoja ruka, tvoj pomagač i tvoja potpora. Zoveš Ga, a On ti se odaziva, moliš Ga, a On ti daje, iskren si prema Njemu, a On je iskren prema tebi. Tako je došlo u predaji. On bi te zaokupio Sobom i odvojio od tebe samog i oslobodio te od tebe za Sebe. Kako onda ne bi čuo od Njega, gledao u Njega, kretao se kod Njega i pokretao se Njime, a ne samim sobom i strasti, svojom požudom i dunjalukom? To je opis Voljenog koji govori kako se kreće voljeni, i vijest od Voljenog o tome kako učvršćuje voljenog.
Priča o čovjeku koji se probudio poslije ikindije
Kad čovjek stekne jekin samim okom, a ne jekin pretpostavke, i čuje ono što smo spomenuli o tome kako brzo vrijeme prolazi i kako ga je nemoguće vratiti, tuga i žalost za onim što je propalo zaokupe ga tako da u narednim vremenima ne ponovi ono zbog čega se kaje. Neće prvom propustu dodati drugi, jer žali i kaje se. A kako bi onda odmah dodao nešto slično lošim djelima zbog kojih se kaje, čije su posljedice nepohvalne i kojima neće biti zadovoljan na kraju?
Čovjek koji se probudi na kraju svog nemara sličan je robu koji je imao posao koji mora završiti tog dana, ali ga je zaboravio zbog zabave ili sna. Došao je k sebi tek poslije ikindije. Ne pitaj kako se tada žuri, zasuče rukave i trudi ostatak dana, da nadoknadi ono što je propustio od početka dana. Volio bi da mu se vrijeme do noći produži više puta, ili da se vrati na početak dana, da nadoknadi propušteno. Takvo je stanje pokajnika koji se probudio iz sna. Ali to mu postaje jasno tek poslije smrti, kad vidi kako su vremena prošla i kad je siguran da propušteno ne može nadoknaditi. Tada nastupi najveće kajanje i spusti se najveća žalost.
Zato je kod razumnih koji imaju jekin odlučnost u tome da se čovjek prihvati posla i zasuče rukave u ostatku kratkog života. Jer baviti se onim što je prošlo u vremenu u kojem se može steći nešto slično u budućnosti znači drugi put upropastiti ono što dolazi. Zato je želja i trud ovog probuđenog čovjeka
da u svakom vremenu ima svoje vrijeme i iz svakog sata udio. U svaku riznicu od svojih sati, koji su riznice njegovih djela, stavlja nešto, malo po malo, da sutra ne bi vidio prazne riznice i žalio što su prazne. To je put ljudi nade, koji su željeli više djela i tražili dug život da bi lijepo služili Gospodaru. To je stepen pokajnika koji je ustrajao, da bi novim vremenima nadoknadio ono što je ranije propustio u nemaru. To je odlučnost i opreznost kod učenih. Ako je stvar teška i stroga, kako se o njoj priča, sačuvan je od njene teškoće lijepom Božijom pomoći. A ako je stvar lahka i blizu, kako se nada, djela su stepeni, a vrline položaji.
Sedmi stepen posmatranja onih koji imaju jekin
Znaj da nadoknađivanje vremena, iz straha da ne propadne, o kojem smo govorili, nije želja za jednim mjestom umjesto drugog, niti čekanje nekog drugog vremena, što je u stvari samo misao o vremenu u kojem je čovjek, niti očekivanje nekog stanja
[I, 192]
osim stanja koje slijedi. To je post jednog dana, namaz jedne noći, zikr jednog sata, sabiranje brige iz raspršenog srca ili presijecanje traga neke opasne misli. To je i obaranje pogleda, čuvanje sluha, suzdržavanje ruke, zaustavljanje noge, prešućivanje niske riječi, ostavljanje slasnog zalogaja, smanjivanje hrane i povećanje gladi radi Onoga ko daje hranu. To je naređivanje ispravne riječi, odvraćanje od niskog djela, sklapanje pohvalnog nijeta i razvezivanje pokudnog, obnavljanje pokajanja, upošljavanje srca u razmišljanju, izbacivanje lošeg mišljenja i usvajanje lijepog mišljenja, ispravnost i čvrsta odluka u cilju, traženje onoga što jača odluku i pomaganje u dobru i bogobojaznosti.
Sve se to čini u sadašnjem vremenu i stanju. Ne odgađa se, ne čeka, ne očekuje u drugom vremenu, ne odlaže za neko kasnije vrijeme i ne čeka neko drugo mjesto. To je nadoknađivanje vremena u vremenu u kojem jesi, iz straha da vrijeme ne propadne, pa da ostaneš s odgađanjem i pustim željama, ili s čekanjem i mlitavošću. To su Iblisove vojske kojima odsijeca muride. To je stepen zavedenih i stanje besposličara, koji su prepušteni sebi i ostavljeni sa svojom strasti, koji nisu nadoknadili u svojim stanjima i nisu poslali ništa za svoj sutra. „Zaboravili su Boga, pa je i On njih zaboravio“ (9:67).
Vrijeme, kad prođe, izgubljeno je i neće se naći do Dana suda. Sat, kad prođe, savijen je i neće se raširiti do Dana proživljenja; raširi se samo sličan njemu i stvori se nešto nalik njemu.
Život kao jedan dah
Kad čovjek stekne jekin u ovome, zna da mu je cijeli život jedan dan, da mu je cijeli dan jedan sat, da mu je cijeli sat vrijeme koje je sada, da mu je vrijeme njegovo stanje, a da mu je stanje njegovo srce. Tada od svog stanja uzme za svoje srce ono što ga približava Onome koji okreće srca, s krajnjim trudom. Radi ono najbolje na šta ga je znanje uputilo, što mu je Gospodar preporučio i u čemu bi volio da ga [smrt] zatekne, pa da mu to bude završno djelo s kojim će sresti Gospodara.
Zatim od svog vremena uzme za svoje stanje ono što mu stanje popravlja za srce, jača srce i čini ga iskrenim prema Gospodaru. Od svog sata uzme za svoje vrijeme ono čime ukrašava svoje stanje kod Gospodara. Od svog dana uzme za svoj sat ono što mu je u njemu dobro i što mu je potrebno. Od svog mjeseca uzme za svoj dan, pa mu mjesec postane dan, a dan sat. Vrijeme ga zaokupi pa zaboravi sat, a stanje ga zaokupi pa zaboravi vrijeme.
Tako pazi na svoje vrijeme, čuva svoje stanje, stoji nad sobom, sabire svoju brigu, broji svoje udahe, bdije pred Onim koji bdije i sjedi s Voljenim. Ni najmanjeg trenutka iz njega ne iziđe udah osim u spominjanju Onoga koga spominje, u zahvali Darovatelju za blagodat, u strpljivosti u stalnoj ljubavi ili u zadovoljstvu u teškoj nevolji. U svemu tome gleda u Onoga koji bdije, sluša Bliskog i putuje Voljenom. Ne gleda ni u koga osim u Njega i ne posvećuje se nikome osim Njemu.
Život je učinio danom, dan satom, sat vremenom, vrijeme stanjem, stanje udahom, udah murakabom, a murakabu suočavanjem. Okrenuo se u svom pravcu i nije se osvrnuo, putovao je u Njegovoj blizini i nije posustao. Tako mu iman stalno raste, a jekin se obnavlja. Dat mu je lijep život bez računa i skinut mu je veo sa srca. Spoznaja mu je postala stepen, a dani su mu se skratili. Vrijeme mu je jedno vrijeme za Jednog, srce mu je jedno za Jednog, a briga mu je jedinstvena za Jedinstvenog.
To je stanje abdala, koji su slični poslanicima. Malo ih je među onima koji imaju jekin, a njihov udio u jekinu je obilan i velik. Oni su bliski i iskreni. Ko sa sigurnošću zna ovo što smo spomenuli, on je od
[I, 193]
dobrih. Ko u to vjeruje i ne sumnja da to postoji kod onih kojima pripada, vjerovanjem potvrđivanja, on je od onih koji imaju jekin. A ko od toga nešto posvjedoči, tako da mu to donosi uvide i napredak, on je od onih koji svjedoče.
Sve što smo spomenuli o murakabi vjernika i posmatranju bliskih stiže se na jednom od dva stepena, a ko je postavljen na jedan od njih, sabrano mu je sve: ustrajnost u pokajanju i rad po znanju. Kome je stepen pokajanje, a stanje ustrajnost, uzdignut je do posmatranja onih koji vole. A kome je stepen znanje, a stanje rad po znanju, ostvaruje se u osobini onih koji se boje. To su dva stanja arifa koji stalno osjeća blizinu i koji stoji u svjedočenju prisustva Svjedoka. Njegovi udasi i trepćaji su dobra djela, njegovi postupci i tragovi su dobrota, a njegove misli i zikrovi su posmatranja. Prisutan je u svom kretanju i budan u svom okretanju. Tako se opisuje arif i onaj ko stalno osjeća [Boga].
Dvadeset četiri hiljade blagodati
Pričali su mi o jednom od ove skupine da je ušao kod jednog čovjeka iz reda onih koji bdiju nad sobom, a koji se posvetio Bogu. On mu je rekao: „Nabrojao sam Božije blagodati prema meni u samo jednoj vrsti i našao dvadeset četiri hiljade blagodati.“ Upitao sam: „Kako?“ Rekao je: „Izbrojao sam svoje udahe u danu i noći i našao dvadeset četiri hiljade udaha.“ Kaže se da je trepćaja dvostruko više, jer na svaki udah dolaze dva trepćaja.
Čuo sam da je Bog objavio jednom vjerovjesniku: „Kako ćeš zahvaliti za Moju blagodat prema tebi, kad za svaku dlačicu imam dvije blagodati: što sam joj omekšao korijen i što sam joj smirio vrh?“
Jedan učenjak je rekao, a to se prenosi i od Alije: „Ništa nije rjeđe od crvenog sumpora osim onoga što je ostalo od čovjekovog života.“ Rekao je: „A vrijednost onoga što mu je ostalo od života ne zna niko osim vjerovjesnika ili iskrenog.“
Jedan je rekao: „Koliko je rijetko ono što je ostalo od života zna samo onaj ko zna izvor crvenog sumpora.“ Kaže se da su to izvori koji izviru u tminama i koje znaju samo abdali. Crveni sumpor je alhemija zlata, od koje se pravi čisto zlato. Kad se malo od njega baci na alhemijsko zlato koje se upotrebljava, ono ostaje kakvo jeste, a inače se nakon nekoliko godina promijeni i izgubi.
Ne znam da se crveni sumpor od Vjerovjesnika spominje osim u Alijinom hadisu u kojem je opisao abdale, naveo njihov broj i osobine, i na kraju rekao: „Oni su u mom ummetu rjeđi od crvenog sumpora.“ A čisto zlato se spominje samo u hadisu o iskušenju: „Bog iskušava Svog roba nevoljom kao što neko od vas iskušava svoje zlato vatrom. Neki iziđu kao čisto zlato, neki iziđu crni i izgorjeli, a neki iziđu između toga.“
Poglavlje 29: O ljudima visokih stepeni među bliskima i razlikovanju nemarnih koji su udaljeni
[I, 194]
Kad čovjek ima osobine koje smo spomenuli, onda je onakav kako kaže Uzvišeni Bog: „I koji o povjerenim im emanetima i zavjetima brigu vode, i koji svoja svjedočenja izvršavaju“ (70:32-33). Jedan arif je rekao: „Čovjekov život je Božiji emanet kod njega, za koji će ga pitati kad umre. Ako je u njemu bio nemaran, upropastio je Božiji emanet i ostavio Njegov zavjet. A ako je pazio na svoja vremena, tako da nijedan sat nije prošao osim u pokornosti Bogu, sačuvao je Njegov emanet i ispunio Njegov zavjet, pa mu Bog za vjernost uzvraća vjernošću.“ Kao što kaže: „I ispunjavajte zavjet koji ste Mi dali, i Ja ću ispuniti zavjet koji sam vama dao, i samo se Mene bojte“ (2:40), to jest [bojte se Mene] u upropaštavanju zavjeta i neispunjavanju.
I kao što kaže: „Zar je onaj ko je na jasnom dokazu od svog Gospodara, a slijedi ga svjedok od Njega“ (11:17), to jest ko je jasno posvjedočio Božiji stepen u sebi, pa stoji u svjedočenju jekina. Takav nije kao onaj kome je njegovo ružno djelo uljepšano, koji slijedi svoju strast i daje joj prednost nad pokornošću Gospodaru. Ovaj stoji u svom svjedočenju, slijedi svog Svjedoka i ustrajan je u ljubavi prema Onome kome robuje.
On je kao oni koje opisuje: „Oni kojima se oni obraćaju i sami traže put do svog Gospodara, koji će od njih biti bliži, i nadaju se Njegovoj milosti i boje se Njegove kazne“ (17:57). I kao onaj koga je pohvalio zbog istinskog imana: „A kad im se prouče Njegovi ajeti, oni im povećaju iman“ (8:2), to jest Njegovi znaci i dokazi, „i na svog Gospodara se oslanjaju“, to jest u Njega se pouzdaju, u Njega gledaju, na Njega se u svakom stanju oslanjaju, kod Njega se u svemu smiruju i kod Njega se nalaze umjesto svega drugog. Zatim kaže: „To su pravi vjernici, njima pripadaju stepeni kod njihovog Gospodara“ (8:4).
Ljudi suštine među onima koji se oslanjaju na Boga, koje je Istina s pravom pohvalila i kojima je pripremila visoke stepene i plemenitu opskrbu, nisu kao oni koje spominje poslije njih: „A jedna skupina vjernika to nije željela. Raspravljaju s tobom o istini, nakon što je postala jasna“ (8:5-6), uz riječi: „O Božijim ajetima raspravljaju samo oni koji ne vjeruju“ (40:4). Stanje ovih drugih učinio je sličnim stepenu Svojih neprijatelja, zbog onoga što im je ostalo od strasti. A stepen dobrih učinio je u smislu onih koje je u ajetu opisao pravim zuhdom: „A ko Mu dođe kao vjernik koji je činio dobra djela, takvima pripadaju visoki stepeni“ (20:75).
On je Uzvišeni, a Njegovi voljeni su najviši. Bili su najviši zato što je Najviši s njima, a mi smo bili najniži (ad-adnayn) zato što je dunjaluk (ad-dunyā, „ono najniže“) kod nas. Bog je opisao onoga ko se okrenuo od sjećanja na Njega i želi samo život na dunjaluku, kad je Voljenom [Poslaniku] naredio da se od njega okrene, jer je tražio
[I, 195]
ono najniže odmah, ili je oproštaj odgodio za kasnije, zbog velikog neznanja i slabog jekina. Rekao je: „Uzimaju dobra ovog najnižeg [svijeta] i govore: Bit će nam oprošteno“ (7:169), i: „Zato se okreni od onoga ko se okrene od sjećanja na Nas i ne želi ništa osim života na dunjaluku“ (53:29).
O iskrenim vjernicima kaže: „Ljudi koji su bili iskreni u onome što su Bogu obećali“ (33:23), a o drugima: „O vi koji vjerujete, zašto govorite ono što ne radite? Velika je mržnja kod Boga“ (61:2-3). Kolika je razlika između onoga ko je opisan iskrenošću u zavjetu i onoga ko je spomenut po kršenju obećanja i izložen mržnji!
O jednoj skupini kaže: „I Iblis je o njima svoje mišljenje potvrdio, pa su ga slijedili, osim jedne skupine vjernika“ (34:20). Svoje miljenike je izdvojio time što ga ne slijede, a neke vjernike je uvrstio među one za koje se potvrdilo njegovo mišljenje i koji su ga slijedili, osim jedne skupine. To su iskreni, šehidi i dobri, a divno je društvo njihovo. To su oni koji se oslanjaju na Boga, pravi vjernici, o kojima je rekao: „On nema vlasti nad onima koji vjeruju i na svog Gospodara se oslanjaju“ (16:99).
Nije isti onaj ko je iz ljubavi prema Gospodaru prodao svoj imetak i sebe i onaj od koga Gospodar nije tražio ništa osim njega samog, da ga ne bi pritisnuo, pa da izbije njegova pritajena mržnja, kao što je rekao jednoj skupini vjernika: „Dat će vam vaše nagrade i neće od vas tražiti vaše imetke. Ako bi ih od vas tražio i navaljivao na vas, škrtarili biste, i On bi izveo na vidjelo vašu pritajenu mržnju“ (47:36-37). Navaljivanje (iḥfāʾ) je traženje do kraja: da traži sve, a da poslije toga od vas voli zuhd prema samima sebi. Aḍġān je množina od ḍiġn, a to je skrivena mržnja. Kao da kaže: niste na mjestu da se od vas traži, jer škrtac ne može biti zahid, budući da je početak zuhda darežljivost. Ko nije darežljiv, nije zahid, a ko nije zahid prema dunjaluku, ne voli ga Gospodar, jer voli ono što On mrzi i želi ono što On ne voli. Nije se prema Gospodaru odnosio Njegovim osobinama i nije se složio s Njim u Njegovom zadovoljstvu, pa ga je On udaljio i zaklonio od posmatranja Svojih svojstava, kao što kaže: „Vi želite dunjalučka dobra, a Bog želi ahiret“ (8:67). I kao što je rekao Poslanik, koji prenosi od Vladara: „Ako želiš da te Bog voli, budi zahid prema dunjaluku.“
Ne možeš opisati šta je u srcima ove skupine vjernika, za koje je Vjernik [Bog] rekao da bi im, kad bi od njih tražio imetke, izbila mržnja, jer su zavedeni pred Bogom onim vanjskim u šta ih je obukao. A kad im dođe čas, Bog dobro vidi Svoje robove. Međutim, Bog iz poštovanja ne traži od onoga koga voli, a od koga zna da bi Mu požurio s cijelim onim što traži. Jer On je Plemenit i Darežljiv i ništa Mu nije veliko: kad traži, traži cjelinu, a to su imetak i duša. Ali traži samo od onoga koga je stvorio s nekom od Svojih osobina. Kad u čovjeku nema ničeg drugog osim Njega, Voljeni od njega traži sve. A kad mu je u srcu veliko prolazno dobro, on krije mržnju, pa se od njega ništa ne traži.
Kad čovjeku u njemu samom ne ostane ništa od sebe, niti od imetka ikakvog posjeda, Darežljivi postaje zamjena za njegov imetak, a Silni zamjena za njegovu dušu. Ali Bog Sebe nije spomenuo kao zamjenu za dušu, a Džennet je spomenuo kao zamjenu za imetak [u ajetu o kupovini, 9:111], da ne bi došao pod neki sud, a On je Sudija, i da se ne bi pridružio nekoj zamjeni, pa bio par, a On je Jedan. Sakrio je Sebe, a On je putokaz, i spomenuo Svoje stvorenje, a ono je put do Njega. Tako su Ga razumjeli Njegovi miljenici. [Dio ovog odlomka je u izdanju ponovljen.]
To je znak čiste ljubavi, u kojoj nema ortaka mimo Njega i u koju ništa drugo ne ulazi osim Njega.
[I, 196]
Ne priliči ni otkrivati osobine ovih koji vole, jer je njihovo stanje uzvišenije od opisa, a njihov stepen prelazi znanja razuma i vremena. Ipak, Bog je to učvrstio riječima: „U njemu će biti što duše požele i čemu se oči raduju“ (43:71), i: „Njihov pozdrav na dan kad Ga sretnu bit će: Mir!“ (33:44), uz riječi: „I imaćete u njemu što god zatražite, kao doček od Onoga koji prašta i Milostiv je“ (41:31-32), i: „Pa ako bude od bliskih, onda odmor i miris“ (56:88-89).
Učvrstio je to i riječima: „On je njihov zaštitnik zbog onoga što su radili“ (6:127), i: „Oni su stepeni kod Boga, a Bog vidi šta rade“ (3:163). U tome je opis ljudi Božijeg prijateljstva i ljubavi i pohvala ljudi stepena i blizine, u riječima „vidi šta rade“, to jest zato ih je kod Sebe učinio stepenima, i u riječima „njihov zaštitnik zbog onoga što su radili“, čime se o njima brinuo i približio ih Sebi. U tome je i pokuda licemjera, po drugom čitanju: „a Bog vidi šta vi radite“. Vidio je vaša djela i nije vas učinio poput njih, jer vaša djela nisu bila kao njihova.
To je kao što kaže: „Znao je šta je u njihovim srcima, pa je na njih spustio smirenost i nagradio ih skorom pobjedom“ (48:18). Zatim kaže, opisujući naša srca: „A Bog zna šta je u vašim srcima, a Bog je Sveznajući i Blag“ (33:51). Zatim kaže riječima koje razdvajaju, koje nisu šala, i koje ove i one nisu izjednačile: „Ako Bog zna da u vašim srcima ima dobra, daće vam nešto bolje“ (8:70). A o suprotnim kaže jasnim riječima koje razdvajaju i tumače ono što je sažeto: „A da je Bog znao da u njima ima ikakvog dobra, učinio bi da čuju. A i da je učinio da čuju, opet bi se okrenuli, ne mareći“ (8:23). To znači: nema za njih ništa u tome, niti imaju u tome udjela, jer kod njih nije stvorio mjesto za dobro, pa da u njemu nađe dobro. To je odlučna riječ i poruka razumnima. To im je posvjedočio kad je rekao: „Zar oni koji vjeruju nisu izgubili nadu [i spoznali] da bi Bog, kad bi htio, uputio sve ljude?“ (13:31).
Vjernici su izgubili nadu u uputu ovih ljudi i više se nikad nisu nadali njihovom trudu u tome, jer Bog ne upućuje onoga koga ostavi u zabludi. Rečeno je i da u jednom narječju yay'as znači „zna“, to jest znali su ono što ih je Bog poučio. To potvrđuje i drugo čitanje istog smisla: „Zar nije postalo jasno onima koji vjeruju?“ Postalo im je jasno onim što je objasnio Onaj koji objašnjava, pa su se predali Njemu, okrenuli Mu se, okrenuli se od onih i bili sigurni od njih. Tako je rekao Zaštitnik i Hvaljeni. I tako nepravednici jedni druge uzimaju za prijatelje. Rekao je: „Srca su im slična“ (2:118), pa slijede ono što je u Knjizi višeznačno.
Kolika je razlika između onoga čije je srce učvrstio, pa se znanje u njemu ukorijenilo, i onoga čije je srce skrenuo, pa je naginjao iskušenju tumačenja i tražio ga! I kolika je razlika između onoga o kome se On Sam brine, jer mu je dobar, i onoga koga je prepustio [drugima] kad se okrenuo od Njega! To su stepeni udaljenih, kao što su oni prije stepeni bliskih.
Ušli su pod dva suda iz kojih ne izlaze: najviši od njih ušli su pod Njegovu dobrotu, a najniži nisu izišli iz Njegove pravde. Bog ih je sažeto opisao riječima: „Da iz Svoje dobrote nagradi one koji vjeruju i čine dobra djela“ (30:45), a općenito: „Da pravedno nagradi one koji vjeruju i čine dobra djela“ (10:4). Svoje miljenike je izdvojio dobrotom, a sva stvorenja obuhvatio pravdom.
Kolika je razlika između srca koje ne vidi nikoga osim Boga, ne čuje ni od koga osim od Njega i ni prema kome osim prema Njemu, kome je Bog najviše na brizi i najbliži srcu, i srca punog stvorenja, kome je briga opskrba, koje gleda samo u ljude, nada se samo
[I, 197]
njima i misli samo na njih, kome su ljudi najveća briga i najbliža stvar! Ovaj drugi je od udaljenih zbog njih, jer mu je udaljenost osobina, a to što je nefs ovladao njime i što njegova vlast vlada u njemu je mjesto udaljenosti, uz koje se udaljenost nalazi. A prvi je od bliskih Njemu, jer mu je blizina osobina, a to što se njegov nefs povukao od njega i potčinio mu se je mjesto blizine, kod kojeg se blizina nalazi. Takav je od onih koji prednjače prema svom Gospodaru, a udaljeni je vlastitim nefsom zadržan od svog Gospodara. Bog kaže: „Zato ne zovi uz Boga drugog boga, pa da budeš od kažnjenih“ (26:213).
Udaljenost je zastor, a udaljeni je u kazni. Blizina je užitak, a bliski stalno napreduje. Zar nisi čuo kako kaže o kazni onoga ko je zaklonjen: „Ne! Oni će tog dana biti zaklonjeni od svog Gospodara, a zatim će ući u Džehim“ (83:15-16)? A o odmoru bliskih kaže: „Pa ako bude od bliskih, onda odmor i miris i Džennet užitka“ (56:88-89): odmor uz Bliskog, miris od Voljenog i Džennet užitka u blizini Darovatelja.
Onaj koga blizina odmara i kome prisustvo daje život rekao je:
Moj odmor i moj miris su kad si Ti prisutan, a kad odsustvuješ, dunjaluk mi je tamnica. Ako se ne natječem u ljubavi prema Tebi i ne budem ljubomoran zbog Tebe, s kim bih se, volio bih znati, natjecao?
A onaj ko pati od udaljenosti i kome se gubitak zaglavio u grlu rekao je:
Šta da radi onaj koga je Gospodar udaljio, kad mu ni lijek ljekara ne pomaže? Kome zastane zalogaj, liječi ga pijenjem vode, a šta da radi onaj kome je voda zastala u grlu?
Kolika je razlika između roba koji se posvetio svom Gospodaru i služi Mu, i drugog koji se posvetio služenju ljudima i robuje im! Kolika je razlika između roba odvojenog od ljudi i roba s kojim je vesvesa stalno povezana! I kolika je razlika između roba odvojenog čežnjom prema Gospodaru i roba odvojenog strasti, koji grli dunjaluk! To su stepeni onih koji su približeni najljepšim, a njihove suprotnosti su stepeni onih koji su udaljeni zlom.
Tri sloja bliskih
Kad je čovjek u nekoj od osobina suštine i na nekom stepenu bogobojaznosti, zaslužuje pohvalu od Gospodara, jer se ostvario u toj osobini, i dobija blizinu od Bliskog, jer se udaljio od užitaka nefsa. A lijepa pohvala od Najvećeg je krajnji cilj onih koji traže i vrhunac želje onih koji žele. To pripada samo Njegovim bogobojaznim miljenicima, Njegovoj stranci koja uspijeva i Njegovim dobrim robovima. Oni su ljudi zdravih i čistih srca, poniznih udova koji spominju [Boga] i pretegnutog, vrijednog razuma.
Oni su tri sloja od bliskih među onima s desne strane: ljudi znanja o Bogu, ljudi ljubavi prema Bogu i ljudi straha od Boga. To su posebni među Njegovim bliskim miljenicima. Pozvao ih je pa su došli, povjerio im je znanje pa su ga sačuvali, tražio je da o Njemu svjedoče pa su svjedočili. Oni su putokazi od Njega prema Njemu, a On je njihov putokaz prema Sebi. Oni sabiru ljude oko Njega, a On ih sabire kod Sebe. To su zamjene (abdāl) vjerovjesnika i rabbanijji među učenima, imami bogobojaznih i stubovi vjere, ljudi snage i čvrstine, kojima je otkrivena jasna Knjiga i koje je uputio na pravi put prema Njemu. U njihova srca On gleda direktno, i njima su namijenjeni povećanje i darovi uvečer i ujutro.
Ostalim vjernicima, učačima, ibadetašima, ljudima borbe sa sobom, zuhda i evrada, dao je razne stepene prijateljstva, raspodijelio ih po djelima i putovanjima i pokazao im znakove [kerameti], da bi im srca time smirio i da bi se
[I, 198]
kod njih osjetili sigurnim, kako na njih ne bi navalile sumnje pa da propadnu, i kako ih ne bi povukle strasti pa da se vrate. Zato su ih znakovi zaokupili tako da ne vide Onoga koji se pokazuje, i vanjske stvari su ih zaklonile od unutrašnjeg. Zadovoljni su zastorom, smirili su se uz uzroke, posvetili se stepenima i zaklonili nebeskim svijetom i znakovima. Njima zavide mrtvi od ljudi dunjaluka, a živi od ljudi najvišeg svijeta ih žale, jer je njihova blizina udaljenost kod bliskih, njihovo otkrivanje zastor kod onih koji posmatraju, a njihov dar odbijanje kod onih koji stoje licem u lice. Ipak, Bog ih je pogledao kad su oni gledali sebe, iz Svoje mudrosti i milosti prema njima, pa ih je smirio u njihovom stanju i učinio zadovoljnim svojim stepenom, da im se srca ne bi raspršila i razum ne bi zbunio.
A prvi koji prednjače su najviši pravac i oni koji se drže najčvršće veze. Gledali su u Njega Njime, pa je On gledao u njih od Sebe. Oni su kako ih opisuje: „A ima ljudi koji sebe prodaju tražeći Božije zadovoljstvo“ (2:207). Ne vraćaju se imetku i ne gledaju u stanje. „On njih voli i oni Njega vole“ (5:54). „Bog je njima zadovoljan i oni su Njim zadovoljni. To je za onoga ko se boji svog Gospodara“ (98:8).
Oni su kako su opisani u ranijim knjigama. Isaovi učenici su rekli: „Duhu Božiji, opiši nam Božije miljenike, koji se neće bojati i neće tugovati.“ Rekao je: „To su oni o kojima Knjiga govori i kojima oni govore, kojima je Knjiga poznata i kojom oni znaju, kojima Knjiga stoji i kojom oni stoje. Gledali su u unutrašnjost dunjaluka kad su ljudi gledali u njegovu vanjsku stranu, i vidjeli su kraj dunjaluka kad su ljudi vidjeli njegovu sadašnjost. Usmrtili su u njemu ono za šta su se bojali da će usmrtiti njih, i ostavili su u njemu ono za šta su znali da će njih ostaviti. Zato im je dobitak iz njega gubitak, a radost zbog njega uskraćenost. Ono od njega što im se ponudilo odbacili su, a ono što im se bez prava ukazalo spustili su. Dunjaluk je kod njih ostario, a nisu ga obnovili; razorio se među njima, a nisu ga popravili; umro je u njihovim grudima, a nisu ga oživjeli. Poslali su ga naprijed i njime izgradili svoj ahiret. Oživjeli su sjećanje na smrt, a usmrtili sjećanje na život. Vole Boga i vole sjećanje na Njega, osvjetljavaju se Njegovim svjetlom i njime svijetle. Imaju čudnu vijest, a kod njih je najčudnija vijest.“
Bog kaže u njihovom opisu: „A ko je ljepši u govoru od Boga?“, „I rabbanijji i učeni, po onome što im je od Božije Knjige povjereno da čuvaju, i bili su njeni svjedoci“ (5:44). Kaže: „Bog svjedoči da nema boga osim Njega, a i meleki i oni koji znaju, stojeći u pravednosti“ (3:18). U tom ajetu postoji i neobično čitanje, u značenju množine „svjedoci“, kao da je to opis onih koji su prije spomenuti: „strpljivi i iskreni“ (3:17), sve do „i koji u zoru traže oproštaj“ (3:17), „svjedoci da nema boga osim Njega“. I kaže: „Dovoljan je Bog kao svjedok između mene i vas, i onaj kod koga je znanje Knjige“ (13:43). To je opis koji nadilazi svaki opis i obuhvata sve što opisivači mogu reći.
Dva stanja koja nose sve stepene
Ovih sedam stepeni murakabe i posmatranja sabiraju dva stanja koja dolaze iz dva stepena. Oko njih se okreću svi stepeni i iz njih se izvlači sav dodatak kerameta. Jedno je strah, koji dolazi iz stepena znanja, a drugo je nada, koja dolazi iz stepena djela. Kome je stepen znanje o Bogu,
njegovo stanje je strah od Njega, a kome je stepen nada u Boga, njegovo stanje je postupanje prema Njemu. Zar nisi čuo Njegove riječi: „Boga se boje samo oni od Njegovih robova koji znaju“ (35:28), i: „Pa ko se nada susretu sa svojim Gospodarom, neka čini dobra djela i neka u ibadetu svom Gospodaru nikoga ne pridružuje“ (18:110)?
Poglavlje 30: Knjiga o pojedinačnom opisu misli za ljude srca, opisu srca i njegovom poređenju sa svjetlima i dragim kamenjem
[I, 199]
Uzvišeni Bog kaže: „I duše, i Onoga ko ju je oblikovao, pa joj nadahnuo njen grijeh i njenu bogobojaznost“ (91:7-8), to jest ubacio joj i baci u nju. Kaže: „Mi smo stvorili čovjeka i znamo šta mu duša došaptava“ (50:16), i: „Pa mu je duša njegova olakšala da ubije brata, i ubio ga je“ (5:30), i: „Od zla došaptavača koji se povlači“ (114:4), i: „Šejtan vam je, zaista, neprijatelj, pa ga smatrajte neprijateljem. On poziva svoju stranku“ (35:6), i: „Šejtan ih je savladao, pa im je učinio da zaborave sjećanje na Boga“ (58:19), i: „Šejtan vam prijeti siromaštvom i naređuje vam razvrat“ (2:268). Obavještavajući o neprijatelju, kaže: „Sigurno ću ih vrebati na Tvom pravom putu, zatim ću im prilaziti sprijeda“ (7:16-17), do kraja ajeta.
Od Vjerovjesnika prenosimo da je šejtan vrebao sina Ademovog na njegovim putevima. Vrebao ga je na putu islama i rekao: „Zar ćeš primiti islam i ostaviti svoju vjeru i vjeru svojih očeva?“ Nije ga poslušao i primio je islam. Zatim ga je vrebao na putu hidžre i rekao: „Zar ćeš se iseliti i ostaviti svoju zemlju i svoje nebo?“ Nije ga poslušao i iselio se. Zatim ga je vrebao na putu džihada i rekao: „Zar ćeš se boriti?“, a to je napor duše i imetka, „pa ćeš poginuti, žene će ti se udati za druge i imetak će ti se podijeliti.“ Nije ga poslušao i borio se. Božiji Poslanik je rekao: „Ko tako uradi pa umre, Bog je preuzeo obavezu da ga uvede u Džennet.“ Bog je obavijestio da je [šejtan] rekao: „Sigurno ću ih zavesti, sigurno ću ih lažnim nadama zavarati i sigurno ću im narediti“ (4:119), do kraja ajeta.
Prenosimo da je Osman b. Ebil-As rekao: „Božiji Poslaniče, šejtan mi se ispreči između mene i mog namaza i učenja.“ Rekao je: „To je šejtan koji se zove Hinzeb. Kad ga osjetiš, utekni se Bogu od njega i pljucni tri puta na lijevu stranu.“ Rekao je: „Uradio sam to i Bog ga je od mene otklonio.“ U predaji stoji: „Abdest ima šejtana koji se zove Velhan, pa se Bogu od njega utječite.“ Prenosimo da šejtan teče kroz sina Ademovog kao što teče krv. U poznatom hadisu stoji: „Nema nikoga od vas, a da nema svog šejtana.“ Upitali su: „I ti, Božiji Poslaniče?“
[I, 200]
Rekao je: „I ja, ali mi je Bog pomogao protiv njega, pa se predao [ili: pa sam siguran od njega].“
Ibn Mes'ud je rekao, a to prenosimo i s lancem do Poslanika: „U srcu su dva dodira. Dodir od meleka, koji obećava dobro i potvrđuje istinu, i dodir od neprijatelja, koji obećava zlo, poriče istinu i odvraća od dobra.“ Od Hasana prenosimo da je rekao: „To su dvije namjere koje kruže po srcu: namjera od Boga i namjera od Njegovog neprijatelja. Bog se smilovao robu koji zastane kod svoje namjere: ono što je od Boga izvrši, a protiv onoga što je od Njegovog neprijatelja se bori.“
Mudžahid je o riječima „Od zla došaptavača koji se povlači“ (114:4) rekao: „On je raširen po čovjekovom srcu. Kad čovjek spomene Boga, povuče se i stisne, a kad postane nemaran, raširi se po njegovom srcu.“ Ikrime je rekao: „Mjesto došaptavača kod muškarca je u njegovom srcu i očima, a kod žene u njenim očima kad dolazi i u njenoj stražnjici kad odlazi.“
Džerir b. Abde el-Adevi je rekao: „Požalio sam se Ala'u b. Zijadu na vesvesu koju osjećam u grudima, pa je rekao: To je kao prolaz kroz koji prolaze lopovi. Ako u kući ima nešto, pokušaju to uzeti, a ako nema, prođu i ostave je.“
Ebu Salih prenosi od Ebu Hurejre od Božijeg Poslanika: „Kad čovjek učini grijeh, na srcu mu se pojavi tačkica. Ako odustane, zatraži oproštaj i pokaje se, srce mu se uglača. A ako se vrati, tačkica se poveća, dok mu ne prekrije srce. To je rđa koju je Bog spomenuo: ›Ne, nego je na srca njihova rđa pala od onoga što su sticali‹ (83:14).“
Od Džafera b. Burkana prenosimo da je čuo Mejmuna b. Mihrana kako kaže: „Kad čovjek učini grijeh, na srcu mu se pojavi crna tačkica. Ako se pokaje, izbriše se sa srca. Zato vidiš da je srce vjernika uglačano kao ogledalo: šejtan mu ne prilazi ni s koje strane, a da ga on ne vidi. A onaj ko gomila grijehe, kad god zgriješi, na srcu mu se pojavi crna tačkica, i tako stalno, dok mu srce ne pocrni. Tada ne vidi odakle mu šejtan prilazi.“
Četiri vrste srca
Božiji Poslanik je, dijeleći srca na vrste, obavijestio da je srce vjernika čisto i da u njemu sija svjetiljka. Od Ebu Seida el-Hudrija i Ebu Kebeše el-Enmarija, a dijelom i od Huzejfe, prenosimo od Božijeg Poslanika: „Srca su četiri vrste. Srce u kojem sija svjetiljka: to je srce vjernika. Srce crno i preokrenuto: to je srce nevjernika. Srce u omotaču, svezano preko omotača: to je srce licemjera. I srce sa dvije strane (muṣfaḥ), u kojem su i iman i licemjerje. Iman je u njemu kao biljka koju hrani lijepa voda, a licemjerje kao rana koju hrani gnoj i krv. Koja od te dvije hrane prevlada, po njoj mu se sudi.“ U verziji nekih prenosilaca: „Koja prevlada, odnese ga.“
Bog kaže: „A ko je bolji od Boga“ (5:50), i: „Oni koji se boje Boga, kad ih dotakne neki napad šejtana, sjete se, i odjednom progledaju“ (7:201). Obavijestio je da je zikr ono što čisti srca i čime srce vidi, a da su vrata zikra bogobojaznost, kojom se čovjek sjeti. Bogobojaznost su vrata ahireta, kao što je strast vrata dunjaluka. Bog je naredio zikr i obavijestio da je on ključ bogobojaznosti, jer je uzrok čuvanja, a to je klonjenje i vera’: „I sjećajte se onoga što je u njoj, da biste se čuvali“ (7:171). I obavijestio je da je jasno izlaganje [ajeta] radi bogobojaznosti, u
[I, 201]
riječima: „Tako Bog objašnjava Svoje ajete ljudima, da bi se čuvali“ (2:187).
Unutrašnja oprema srca
Uzvišeni kaže: „O čovječe, šta te je zavelo u odnosu prema tvom Gospodaru Plemenitom, koji te stvorio, pa uobličio, pa skladnim učinio?“ (82:6-7), i: „Mi smo stvorili čovjeka u najljepšem obliku“ (95:4), i: „I od svega smo stvorili par, da biste se sjetili“ (51:49). Iz tog oblikovanja, sklada, parova i uravnoteženosti su oruđa vanjskog i svojstva unutrašnjeg, a to su čula tijela i srca.
Oruđa tijela su vanjske osobine, a svojstva srca su unutrašnja značenja. Bog ih je Svojom mudrošću uravnotežio, po Svojoj volji oblikovao i Svojim stvaranjem ih savršeno uredio. Prvo od njih su nefs i duh (rūḥ). Oni su dva mjesta susreta s neprijateljem i s melekom, i dva bića koja ubacuju grijeh i bogobojaznost. Zatim su dvije težnje utemeljene na dva mjesta, a to su razum i strast, koje dolaze iz dva suda u volji Sudije, a to su Božija pomoć i zavođenje. Zatim su dva svjetla koja sijaju u srcu, iz posebne milosti Milostivog, a to su znanje i iman. To su oruđa srca, njegova čula, skrivena značenja i alati.
Srce je u sredini ovih oruđa kao kralj, a ona su njegova vojska koja mu donosi [vijesti]. Ili je kao uglačano ogledalo, a ovi alati su oko njega: pojave se, pa ih ono vidi, i kresnu u njemu, pa ih nalazi.
Šest misli
Ukratko, sve misli (ḫawāṭir) su šest vrsta. One su granice srca i ono što u njemu kresne. Iza njih su riznice skrivenog i nebeski svijet moći; one su Božija spremna vojska i Njegova jasna vlast. Srce je jedna od riznica nebeskog svijeta, u koju je Onaj koji ga okreće položio tanane stvari želje i straha, i u njemu zasjao koliko je htio od svjetla veličanstva i moći, za ljude Najvišeg društva i za one iz nižeg nebeskog svijeta.
Prve dvije su misao nefsa i misao neprijatelja. Njih nisu lišeni obični vjernici. One su pokudne, za njih se sudi da su loše i dolaze samo sa strasti i suprotno znanju.
Zatim misao duha i misao meleka. Njih nisu lišeni posebni vjernici. Obje su pohvalne i dolaze samo s istinom i s onim na šta upućuje znanje.
Zatim misao razuma, koja je između ove četiri. Ona može ići s pokudnim, pa je dokaz protiv čovjeka, zato što razum razlikuje i dijeli ono što se razumije. Jer čovjek ulazi u svoju strast požudom koja mu je data i izborom koji mu nije težak, a ne bez razuma niti pod prisilom. A može ići i s pohvalnim, pa je svjedok meleku i podrška misli duha, i čovjek dobija nagradu za lijep nijet i iskrenu namjeru.
Misao razuma je jednom s nefsom i neprijateljem, a jednom s duhom i melekom, po Božijoj mudrosti u Njegovom stvaranju i savršenstvu Njegovog djela. Tako čovjek ulazi u dobro i zlo uz postojanje razumijevanja, ispravno svjedočenje i razlikovanje, pa se nagrada i kazna vraćaju njemu i padaju na njega. Kao što je Bog ovo tijelo učinio mjestom gdje se provode Njegovi propisi i gdje se izvršava Njegova volja u građevini Njegove mudrosti, tako je razum učinio jahalicom i za dobro i za zlo, koja ide s njima u riznici tijela. Jer tijelo je mjesto obaveze, mjesto upravljanja i uzrok upoznavanja, a to se vraća na čovjekov lik kao slast užitka ili bolna kazna. Razum nije bio odsutan, pa da čovjek bude bez razuma, niti je požuda bila daleko, pa da
[I, 202]
nefsa nema. Jer u tome bi bio oslabljen Božiji dokaz protiv čovjeka i umanjen Njegov argument. Razum je svjedok dokaza, požuda u nefsu je mjesto iskušenja, a nijet u srcu je put dokaza. To je osnovni razlog zbog kojeg se vraća nagrada za naredbu i zabranu.
Razum je po prirodi stvoren da razlikuje, sazdan da smatra lijepim i ružnim. Nefs je sazdan na požudi i po prirodi naređuje strast. To je udio svakog od njih u Njegovom davanju, Njegovoj uputi prema ispravnom i Njegovom zavođenju, njihov dio iz Knjige i udio od Onoga ko upravlja uzrocima. Kao što kaže, upotpunjujući ono što nam je rekao o onome što je u Njegovom znanju unaprijed: „On je svakoj stvari dao njen oblik, a zatim je uputio“ (20:50), i: „Njih će stići njihov dio iz Knjige“ (7:37), i: „Za njega je zapisano da će onoga ko ga uzme za prijatelja zavesti i odvesti u kaznu Plamena“ (22:4).
Šesta misao je misao jekina. Ona je duh imana i povećanje znanja: iman i znanje joj dolaze i od nje izlaze. Ova misao je posebna za posebne i nalaze je samo oni koji imaju jekin, a to su šehidi i iskreni. Dolazi samo s istinom, makar joj dolazak bio skriven i tanan, i kresne samo sa znanjem, kao izbor za onoga koga je Izabiratelj htio, makar joj dokazi bili tanani, a način zaključivanja iz nje skriven. Ali ova misao nije skrivena onome kome je namijenjena i za koga je željena. To su oni koje Bog opisuje opomenom.
Njima je Poslanik vratio pravo da sami donose fetvu. Bog kaže: „U tome je, zaista, opomena za onoga ko ima srce“ (50:37), to jest onoga čije je srce Bog preuzeo da čuva. Božiji Poslanik je rekao: „Što ti se mota po grudima, ostavi to, a grijeh je ono što pecka srca“, to jest ono što na njih ostavlja trag i što ih ranjava, zbog njihove mekšine, čistoće, blagosti i tananosti.
„Pitaj svoje srce za fetvu“
Čovjeku koji ga je pitao o dobročinstvu i grijehu, a to su korijeni dobrih i loših djela, rekao je: „Pitaj svoje srce za fetvu, makar ti muftije dali fetvu.“ To znači: bogobojazni znaju značenja tumačenja i olakšice iz svog javnog znanja, a ti si na znanju iznad njih i od tebe se traži ostvarenje i odlučnost iz tvog tajnog znanja. Ljudi vanjskog znanja znaju Božiji vanjski propis iz vanjskog znanja jezika, koje je dokaz protiv ljudi vanjskog znanja. A tvoje srce je pravnik osvijetljen imanom, kojim gledaš ili kojim se izgovara Božiji unutrašnji propis, iz unutrašnjeg znanja srca, koje je suština imana i od koristi ljudima unutrašnjeg znanja.
Božijem Poslaniku ne bi priličilo da onoga ko pita uputi drugom osim pravniku. Da znanje srca nije suština fikha, ne bi onoga ko ima srce uputio od fetve ljudi vanjskog znanja prema njemu, niti bi njime sudio nad muftijama. Tako je znanje srca postalo znanje znanja, jer ga je Poslanik učinio sudijom nad muftijama, a učenjak unutrašnjeg postao je učenjak učenih, jer nije smio slijepo slijediti učene.
U drugom hadisu stoji: „Dobročinstvo je ono kod čega se srce smiri i kod čega se duša umiri, makar ti dali fetvu i opet dali fetvu.“ To je opis srca kojem se otkriva zikrom i duše smirene povećanom smirenošću i dobročinstvom, kako je opisao srca vjernika i jasnim govorom i posrednim smislom. Jasan govor su Njegove riječi: „Oni koji vjeruju i čija se srca smiruju spominjanjem Boga. Zar se spominjanjem Boga ne smiruju srca?“ (13:28), i: „On je Taj koji je spustio smirenost u srca vjernika, da im se uz njihov iman poveća iman“ (48:4). A posredni smisao, koji se otkriva razmišljanjem, su Njegove riječi u
[I, 203]
opisu srca Njegovih neprijatelja koji su zaklonjeni: „Imaše prekrivene oči od spominjanja Mene i nisu mogli slušati“ (18:101). Slično je: „Ima li on znanje o skrivenom, pa vidi?“ (53:35). Iz razmišljanja o njihovom smislu proizlazi da Njegovi miljenici koji Mu se odazivaju čuju od Njega, da im se otkriva zikrom Njega i da gledaju u Njegovo skriveno.
Slično tome kaže: „Primjer ove dvije skupine je kao slijepac i gluhi“ (11:24), to je skupina onih koji slijede različite staze koje ih odvode od pravog puta, zalutalih s pravog puta, „i onaj koji vidi i onaj koji čuje“, to je skupina upućenih koji slijede pravi put. Kaže: „Nisu mogli slušati i nisu vidjeli“ (11:20), i: „ili ko pažljivo sluša, a prisutan je“ (50:37), i: „ako Bog hoće da vas zavede, On je vaš Gospodar“ (11:34). U sažetom opisu srca Poslanik je rekao: „Bogobojaznost je ovdje“, i pokazao na srce. O srcima zaključanim grijesima Bog kaže: „Da hoćemo, kaznili bismo ih za njihove grijehe i zapečatili im srca, pa ne bi čuli“ (7:100). A o otvaranju tog pečata bogobojaznošću kaže: „I bojte se Boga i slušajte“ (5:108), i: „I bojte se Boga, i Bog će vas poučiti“ (2:282).
U predaji stoji: „Kad Bog želi dobro nekom robu, da mu opominjača iz njega samog i savjetnika iz njegovog srca.“ U drugoj predaji: „Ko ima savjetnika u svom srcu, nad njim je od Boga čuvar.“
Za ajet „Gospodaru naš, čuli smo glasnika koji poziva u iman“ (3:193) prenosimo tumačenje: „Čuli smo ga iz svojih srca.“ A o suprotnim, Njegovim neprijateljima, kaže: „Oni kao da se dozivaju iz daleka“ (41:44), to jest daleko od svojih srca. O pokajanju od naginjanja srca i njegove namjere kaže: „Ako se vas dvije Bogu pokajete, a srca su vam se već priklonila“ (66:4). U istom smislu: „I namjeravali su ono što nisu postigli… pa ako se pokaju, bolje im je“ (9:74). O tome da je sljepilo zapravo sljepilo srca kaže: „Jer, zaista, ne slijepe oči, nego slijepe srca koja su u grudima“ (22:46).
Ljudi srca primaju pouku bez savjetnika među ljudima i odvraćaju se bez opominjača izvana. Ostale misli koje smo spomenuli nijedan vjernik nema potpuno odsutne. Srce je jedna od Božijih riznica skrivenog, a ova značenja su Božija vojska koja stoji oko srca. Od nje skriva šta hoće i pokazuje, otkriva šta želi i vraća, širi srce čime hoće od toga i steže ga od čega hoće.
Svjetiljka srca
Svako srce u kojem se saberu tri značenja ne ostaje bez misli jekina. Ali misao je slaba i skrivena kad su ta značenja slaba i tanana, a jekin je jak i vidljiv kad su ona jaka. Jer ta tri su mjesto jekina. Prvo je iman, a njegovo mjesto u odnosu na jekin je kao kremen. Drugo je znanje, a njegovo mjesto je kao ognjilo. Treće je razum, a on je kao trud koji se pali. Kad se ti uzroci saberu, misao jekina kresne u srcu.
Srce je, po snazi koja zavisi od snage njegove hrane i po čistoći koja zavisi od dobrote njegovih sastojaka, kao svjetiljka u fenjeru. Fenjer je kao razum. Ulje je kao znanje: ono je duša svjetiljke i od njegovog dotoka zavisi kako će se jekin pokazati. Fitilj je kao iman: on je njen korijen i oslonac kroz koji se pokazuje. Koliko je fitilj jak i od dobre tvari, toliko je jekin jak. To je kao što iman jača vera'om i usavršava se strahom. A koliko je ulje čisto, rijetko i obilno, toliko svijetli vatra, koja je jekin. To je kao znanje koje se hrani zuhdom i
[I, 204]
odsustvom strasti. Tako znanje postaje mjesto za tevhid, pa se onaj ko potvrđuje Božiju jednost u tevhidu učvrsti onoliko koliko je to mjesto veliko. Bog kaže: „Pa znaj da nema boga osim Boga“ (47:19), i: „Pa znajte da je objavljeno Božijim znanjem i da nema boga osim Njega“ (11:14). Znanje je stavio ispred tevhida, pa je postalo njegov početak.
Koliko se srce širi znanjem o Bogu i odriče dunjaluka, toliko mu raste iman i toliko se uzdiže, jer sa svoje visine vidi ono što drugi ne vidi, a u svojoj širini zna ono što drugi ne zna. Tako vjernik raste, i to je povećanje i snaga njegovog imana. Zatim posvjedoči sve u šta je vjerovao, i to mu je snaga duše i širina posmatranja. A koliko je srce manje upoznato s Bogom, sa značenjima Njegovih svojstava i propisima Njegovog nebeskog svijeta, toliko je u tog čovjeka manje imana. Ono u šta je vjerovao vidi iza zastora, zbog ljubavi prema uzrocima koja ga je savladala, i govor čuje iza zavjese, jer nije u stanju žuriti prema dobru. Time mu iman slabi, posmatranje mu je zamišljeno i ne ostvaruje se.
Nije isti onaj ko od Božijih svojstava i moći Njegovih znakova zna sto hiljada značenja, pa ih sva posmatra izbliza, otkriveno, i onaj ko od njih zna deset značenja, pa ih vidi izdaleka, iza zastora. Obojica su vjernici, ali između njihovog imana u blizini, visini, povećanju i manjku je razlika kao između deset i sto hiljada. Tako je iman srca muslimana desetina desetine desetine imana srca onoga ko ima jekin (miʿšār je desetina desetine, to jest stoti dio). A iman srca vjernika je između toga: iznad desetine, a ispod sto hiljada, prema onome što mu je dodijeljeno.
Tri stepena vjere: vijest, glas i viđenje
Primjer za to, koliko možemo razumjeti, je ovaj. Neko ti kaže: „Kod mene je taj i taj.“ Time si stekao znanje da je kod njega, ali to znanje nije jekin, jer je moguće da se zabunio, ili da je bio kod njega pa izašao i sad nije tu. To je primjer imana muslimana: on je na znanju iz vijesti, a ne iz [viđenja].
Zatim dođeš kod mene i čuješ njegov govor iza zastora. Sada znaš da je kod mene, jer si čuo njegov govor i po njemu zaključio da je tu. Ali ni to znanje nije potpuno ostvarenje, jer glasovi su slični, a tijela blizu jedna drugima. Kad bih ti poslije rekao: „Nije bio kod mene, to je bio drugi čiji glas liči na njegov“, posumnjao bi, jer je to moguće, a nemaš jekina svojim okom kojim bi odbio moje riječi, niti svjedočenje pogleda kojim bi me opovrgao. To je primjer imana običnih vjernika. To je, tako mi života, iman vijesti, i u njemu ima jekina zaključivanja pomiješanog s pretpostavkom, ali nije posmatranje arifa, jer im može ući uobrazilja i sličnost, a ne mogu je odbiti svjedočenjem jekina.
Zatim uđeš, nakon što ti je rečeno da je kod mene ili nakon što si čuo njegov govor, i vidiš ga kako sjedi, bez zastora između tebe i njega. To je jekin spoznaje i to je svjedočenje onoga ko ima jekin. Tada nestaje svaka sumnja i ostvaruje se vijest znanja. To je primjer znanja imana onih koji imaju jekin, u koje je uklopljen iman običnih vjernika: i znanje iz vijesti koja može biti netačna, i slušanje sličnog glasa iza zastora. Ime iman odnosi se na sve njih. Ali prvi je znao da je kod mene po onome što mu je rečeno, pa je povjerovao. Drugi je znao po onome što je čuo, pa je zaključio, ali nije vidio da bi bio siguran. Treći je vidio svojim očima, pa je siguran. Božiji Poslanik mu je posvjedočio prednost i rekao:
[I, 205]
„Vijest nije kao viđenje“, i: „Onaj kome je javljeno nije kao onaj ko je vidio.“
Slično je kad nešto vidiš danju, pa ga poznaješ svojim okom i znaš mu mjesto pogledom koji ne griješi. Zatim ti zatreba noću, pa mu mjesto ne znaš viđenjem, nego mu ideš po znanju zaključivanja i po lijepoj pretpostavci da je tu gdje je bio, ili po nekom poznatom znaku koji se ne mijenja. Tako su dokazi za ono što je skriveno, a otpadaju pred posmatranjem. Slično je gledanje nečega pri mjesečini, koja pokazuje obrise i nejasne stvari, i gledanje pri sunčevom svjetlu, koje stvar otkriva onakvu kakva jeste. To je odnos svjetla jekina prema svjetlu imana.
Četiri čovjeka u jednom namazu
Četvrti primjer razlike među vjernicima u stvarnom savršenstvu, iako svi ulaze pod isto ime i značenje, je namaz od četiri rekata koji je započeo u džematu. Dođe jedan čovjek i stigne početni tekbir. Zatim dođe drugi i stigne ruku’. Zatim dođe drugi i stigne drugi rekat. Zatim dođe treći i stigne treći rekat. Zatim dođe četvrti i stigne posljednji rekat. Svi su klanjali i stigli namaz u džematu i dobili njegovu vrijednost, prema riječima Poslanika: „Ko stigne jedan rekat namaza, stigao je namaz.“ Ali onaj ko je stigao prvi rekat nije u savršenstvu namaza i stizanju njegove suštine kao onaj ko je stigao treći ili četvrti. I onaj ko je stigao početni tekbir nije po vrijednosti kao onaj ko nije stigao ništa od stajanja, iako su obojica stigli. Tako ni vjernici u savršenstvu imana i njegovim suštinama nisu jednaki, iako su jednaki po imenu i značenju. Tako je i u njihovim razlikama na ahiretu.
U predaji stoji da će se reći: „Izvedite [iz vatre] onoga u čijem je srcu iman težak koliko miskal, pola miskala, četvrt miskala, zrno ječma ili trun.“ Tako su se razlikovali u imanu, od truna do miskala, a svi su ušli u vatru, samo što su u njoj na različitim stepenima. U tome je dokaz da onoga u čijem je srcu iman težak koliko dinar to nije spriječilo da uđe u vatru, zbog veličine grijeha koje je počinio. I da onaj u čijem je srcu iman težak koliko trun nije zaslužio vječni boravak u kući poniženja, jer se držao malog jekina. I da onaj čiji je iman veći od težine dinara neće biti pod vlašću vatre, nego je od dobrih. I da onaj čiji je iman manji od truna neće izaći iz vatre, makar mu znak i ime spolja bili među vjernicima, jer je u Božijem znanju od licemjera i grješnika. Bog ih opisuje: „A grješnici će, zaista, biti u Džehimu“ (82:14), a zatim: „i neće iz njega izostati“ (82:16).
Zatim će onaj s miskalom i onaj s trunom biti u Džennetu na različitim stepenima. Onaj čiji je iman veći od miskala bit će u najvišem Illijjunu, iznad ovih, a ljudi visokih stepeni uzdignuti su nad ljudima Illijjuna kao zvijezda na obzorju neba. Svi su se sabrali u Džennetu, ali na različitim mjestima i uzvišenim stepenima.
Od Božijeg Poslanika prenosimo: „Ništa nije bolje od hiljadu sebi sličnih osim čovjeka.“ Tako mi života, srce onoga ko ima jekin bolje je od hiljadu srca muslimana, jer je njegov iman iznad imana stotine vjernika, a njegovo znanje o Bogu višestruko veće od znanja stotine muslimana. Kaže se da jedan od tri stotine abdala vrijedi koliko tri stotine vjernika. Ebu Muhammed [Sehl] je govorio: „Bog nekim vjernicima da imana teškog koliko brdo Uhud, a nekima
[I, 206]
koliko trun.“ Bog kaže: „A vi ćete biti nadmoćniji, ako ste vjernici“ (3:139). [Opisao ih je] visinom, a visini imana nema kraja, pa je visina svakog srca onolika koliki mu je iman. Zato je učene uzdigao nad vjernicima za stepene: „Bog će uzdići za stepene one među vama koji vjeruju i one kojima je dato znanje“ (58:11). Ibn Abbas je to protumačio: „Oni kojima je dato znanje su iznad vjernika za sedam stotina stepeni, a između svaka dva stepena je kao između neba i zemlje.“ U predaji stoji: „Većina stanovnika Dženneta su bezazleni, a Illijjun je za ljude razuma.“ Od Vjerovjesnika: „Prednost učenog nad ibadetašem je kao prednost mjeseca nad ostalim zvijezdama.“
Prenosimo i jači izraz od ovoga: „kao moja prednost nad mojim ummetom.“ Dakle, oni koji imaju jekin među vjernicima imaju viši iman, a učeni među onima koji imaju jekin imaju viši stepen.
Fenjer, voda i ulje
Zatim, koliko je čista voda [u fenjeru], toliko se vidi ljepota i čistoća fenjera. To je kao razum u svom zdravlju od bolesti i čistoći od mutnog taloga stanja i imetka. Sve to sabira fenjer, a to je srce. Koliko je srce nežno, koliko mu je tvar tanana, koliko je čisto od mutnog taloga i lijepo očišćeno od tragova, toliko su u njemu ova znanja i svjetla. Tvar stakla treba čistu vodu, kao što i čistoća vode treba čistu tvar, i po njihovoj mjeri su srce i razum. A gorenje svjetla treba snagu fitilja i dotok ulja, i po mjeri njihove snage i dotoka je znanje o Bogu i jekin. „To je odredba Silnog i Sveznajućeg.“
Svako srce u kojem se saberu tri značenja ne ostaje bez misli strasti: neznanje, pohlepa i ljubav prema dunjaluku. Zatim misao strasti slabi i jača onoliko koliko su ta tri učvršćena u nefsu i koliko su stvarna, kao što smo spomenuli da misli jekina jačaju i slabe zavisno od postojanja svog mjesta, a to su znanje, iman i razum. U srcu se pokazuje vlast svega toga, a koja god vojska ima Božiju volju uz sebe, ona pobijedi.
Od Alije prenosimo: „Bog na Svojoj Zemlji ima posude, a to su srca. Najdraže su Mu one koje su najtanje, najčistije i najčvršće.“ Zatim je to protumačio: „Najčvršće u vjeri, najčistije u jekinu i najnežnije prema braći.“ Srca su kao posude koje su po tvari slične. Najtanje, najčistije i najviše su za mošus, ružu i miris. Najgušće i najlošije su za nečistoću. A one između za ono što je između.
Slične su i vagama. Lagana, osjetljiva i tačna vaga je za vaganje zlata, precizno i po mjeri. Gruba i tvrda je za sijeno i stoku. A ona između za ono što je između. Svakom vagom se važe ono za šta je pogodna, kao što se u svaku posudu stavlja ono što joj priliči, bilo bezvrijedno ili čuvano. Tako su sud i mudrost u unutrašnjem nebeskom svijetu kao mudrost i sud u vanjskom svijetu, jer vanjsko odgovara unutrašnjem.
U tumačenju ajeta „Njegovo svjetlo je kao niša u kojoj je svjetiljka; svjetiljka je u staklu“ (24:35) Ubejj b. Ka'b je rekao: „To je primjer svjetla vjernika“, i tako ga je i učio. Rekao je: „Srce vjernika je niša u kojoj je svjetiljka. Njegov govor je svjetlo, djelo mu je svjetlo i kreće se u svjetlu.“ A o ajetu „Ili kao tmine u dubokom moru“ (24:40) rekao je: „To je srce licemjera. Njegov govor je
[I, 207]
tama, djelo mu je tama i kreće se u tami.“ Zejd b. Eslem je o riječima „Na Ploči pomno čuvanoj“ (85:22) govorio: „To je srce vjernika.“ Ebu Muhammed Sehl je rekao: „Srce i prsa su kao Arš i Kursija.“
Srce koje obuhvata Boga
U hadisu Ibn Omera prenosimo: „Upitali su: Božiji Poslaniče, gdje je Bog na Zemlji? Rekao je: U srcima Njegovih robova vjernika.“ U predaji koja se prenosi od Boga stoji: „Ne obuhvataju Me ni Moja nebesa ni Moja Zemlja, a obuhvata Me srce Mog roba vjernika.“ U nekim verzijama: „blagog i smirenog“. Blag znači lahak, nežan i pristupačan, a smiren znači miran i spokojan. U predaji stoji: „Ni u šta se čovjek nije obukao ljepše od skrušenosti u smirenosti.“ To je odjeća bogobojaznih i Božija boja za arife.
U hadisu su pitali: „Božiji Poslaniče, ko je najbolji među ljudima?“ Rekao je: „Svaki vjernik čistog srca (maḫmūm al-qalb).“ Zatim je to protumačio: „To je bogobojazni u kome nema prevare, nasilja, mržnje ni zavisti.“
Jedan arif je o riječima „osim onoga ko Bogu dođe sa zdravim srcem“ (26:89) rekao: „Zdravim od svega što nije Bog; u njemu nema ničeg osim Boga.“ Tumači kažu: zdravim od širka i licemjerja. Božiji Poslanik je rekao: „Širk je u mom ummetu skriveniji od hoda mrava.“ Toga nisu lišeni vjernici, osim iskrenih. I rekao je: „Većina licemjera mog ummeta su njegovi učači.“ Toga nisu lišeni ibadetaši, osim arifa.
Razumijevanje kao dar
Neke misli jekina dolaze s nečim čiji se dokazi spolja ne vide, jer su skriveni i svjedočanstva im duboka. To se zna samo unutrašnjim znanjem, dubokim razumijevanjem, poniranjem u tanana značenja objašnjenja i unutrašnjim izvlačenjem iz razumijevanja Objave i poučavanja u tumačenje. Kao što je Voljeni i Prijatelj, Božiji Poslanik, rekao za Ibn Abbasa: „Gospodaru, podari mu razumijevanje vjere i pouči ga tumačenju.“ I kao što je rekao Alija b. Ebi Talib: „Nemamo ništa što nam je Božiji Poslanik tajno povjerio osim Božije Knjige, osim razumijevanja Njegove Knjige koje Bog da nekom robu.“ Za riječi „Daje mudrost kome hoće“ (2:269) rečeno je: razumijevanje Božije Knjige. Najistinitiji koji govori kaže: „Pa smo Sulejmanu dali da je razumije“ (21:79). Izdvojio ga je razumijevanjem od Sebe, kojim mu je dao više od suda i znanja koje je dijelio s ocem, pa je nadmašio očevu fetvu.
Od Alije prenosimo, iz dugog hadisa: „Jekin ima četiri ogranka: uvid oštroumnosti, tumačenje mudrosti, pouku iz primjera i put prethodnika. Ko ima uvid oštroumnosti, tumači mudrost. Ko tumači mudrost, poznaje pouku. A ko poznaje pouku, kao da je među prethodnicima.“
Ljudi jekina, kojima je on namijenjen, koji poznaju Božije unutrašnje propise, znaju pojedinačno misli jekina i ono što one traže, jer im je dato da vide odakle izlaze iz skrivenog i jer znaju šta ih uzrokuje, prodornim Božijim svjetlom, Njegovom prisutnom blizinom i Njegovom vlašću koja se provodi. Kao što stoji u predaji: „Čuvajte se pronicljivosti vjernika, jer on gleda Božijim svjetlom“, to jest jekinom. U drugoj verziji: „Čuvajte se pronicljivosti učenog“, kao da je to njeno tumačenje. Odatle su Njegove riječi: „U tome su, zaista, znakovi za one koji prepoznaju“ (15:75), i: „Mi smo objasnili znakove ljudima koji imaju jekin“ (2:118), to jest svjetlom jekina.
Ebud-Derda je govorio: „Vjernik gleda u skriveno
[I, 208]
iza tanke zavjese. Tako mi Boga, to je istina koju Bog baca u njihova srca i provodi kroz njihove jezike.“ Jedan učenjak je rekao: „Mišljenje vjernika je kao proricanje“, to jest kao da je čarolija, koliko je prodorno i tačno. Jedan učenjak je rekao: „Božija ruka je na ustima mudraca; govore samo istinu koju im je Bog pripremio.“ Drugi je rekao: „Da hoću, rekao bih da Bog skrušenima otkriva nešto od Svoje tajne.“ Omer b. el-Hattab je pisao zapovjednicima vojski: „Pamtite ono što čujete od onih koji primaju pouku, jer im se ukazuju istinite stvari.“
Bog kaže, a ko je istinitiji u riječi od Boga (4:122): „O vi koji vjerujete, ako se budete Boga bojali, daće vam furkan“ (8:29). Rečeno je: svjetlo kojim razlikujete sumnjive stvari i jekin kojim razdvajate nejasne. Odatle su i Njegove riječi: „A ko se Boga boji, On će mu izlaz naći“ (65:2). Rečeno je: izlaz iz svake stvari koja je ljudima tijesna, „i opskrbit će ga odakle se i ne nada“, to jest poučit će ga znanju bez učenja i učiniti ga pronicljivim bez iskustva, ispravnim svjedočenjem i jasnom istinom.
Slično su Njegove riječi: „A one koji se bore na Našem putu, Mi ćemo, sigurno, uputiti na Naše puteve“ (29:69). Rečeno je: oni koji rade po onome što znaju; daće im uspjeh i uputiti ih na ono što ne znaju, dok ne postanu učeni i mudri. Jedan od prethodnika je rekao: „Ovaj ajet je objavljen o ibadetašima koji su se posvetili Bogu i kojima su ljudi teški. Bog im pošalje nekoga ko ih pouči, ili im nadahne pomoć i zaštitu.“
U predaji stoji: „Ko radi po onome što zna, Bog mu u nasljedstvo da znanje onoga što ne zna i da mu uspjeha u onome što radi, dok ne zasluži Džennet. A ko ne radi po onome što zna, luta u onome što zna i nema uspjeha u onome što radi, dok ne zasluži vatru.“ „Da mu u nasljedstvo znanje onoga što ne zna“ znači znanja spoznaje, koja su nasljedstvo djela srca: razlika između iskušavanja i izbora, iskušenja i odabiranja, nagrade i kazne; poznavanje nazadovanja i napretka, stezanja i širenja (qabḍ i basṭ), razvezivanja i vezivanja, sabranosti i raspršenosti, i druga znanja arifa, nakon osjetljivog razumijevanja i lijepog ponašanja koje dolazi iz posmatranja Onoga koji bdije i iz blizine, zbog ispravnih doživljaja i srca.
Jedan od tabi'ina je rekao: „Ko radi po desetini onoga što zna, Bog ga pouči onome što ne zna.“ Huzejfe je rekao: „Vi ste danas u vremenu u kojem propada onaj ko ostavi desetinu onoga što zna. A poslije vas će doći vrijeme u kojem će se spasiti onaj ko radi po desetini onoga što zna.“ Jedan je rekao: „Što čovjek više ibadeta i truda ima, srce mu je jače i poletnije. A što mu je više dosadno i što više posustaje, srce mu je slabije i nemoćnije.“
Misao jekina i misao razuma
Znanje jekina gotovo nikad ne kresne iz rudnika razuma, jer su znanja razuma stvorena, a ne može ga proizvesti razmišljanje niti izvući promišljanje. Misli i znanja koja proizvede razmišljanje i izvuče prirodna sposobnost, to su znanja razuma. Ona su otkrivenja vjernika i pohvalna su kod ljudi vjere. A misao jekina pojavljuje se iz samog jekina (ʿayn al-yaqīn). Čovjeka njome kao da neko dozove i iznenada ga zatekne, jer mu je posebno namijenjena: on je željen, ciljan, voljen, njime se Bog brine i on se traži. Nalazi je samo arif, onaj ko se boji ili onaj ko voli. Svi ostali su zaklonjeni svojim stanjem, traženi svojim navikama, gledaju u svoj stepen i idu svojim putem svojim razumom. A arifi, kojima se izlazi licem u lice samim jekinom i kojima se otkriva znanjem iskrenih, vođeni su
[I, 209]
[vođeni su] i nošeni, prednjače i potpuno su predani. Zikr je s njih skinuo terete, kao što stoji u predaji: „Idite, pretečili su mufridun“ (al-mufarridūn, a čita se i al-mufridūn). Oni su izdvojeni za Boga onim čime ih je Bog izdvojio, kao što kaže: „Čuvaju ono što je skriveno, zato što je Bog [njih] čuvao“ (4:34). Upitali su: „A ko su mufridun?“ Rekao je: „Oni koji su potpuno predani spominjanju Boga. Zikr je s njih skinuo terete, pa će na Sudnji dan doći rasterećeni.“
Kad ih je Bog izdvojio od svih drugih za Sebe, oni su Njega Njime izdvojili od svega drugog. Spomenuo ih je, pa ih je Njegovo spominjanje obuzelo, a Njegovo svjetlo im je istrglo srca. Njihov zikr se utopio u Njegov zikr, pa je On bio Onaj koji ih spominje, a oni su bili mjesto kroz koje teče Njegova moć. Mjera ovog zikra se ne može izvagati niti se može zapisati kako izgleda ovo dobročinstvo. Kad bi se nebesa i Zemlja stavili na jedan tas, Njegovo spominjanje njih bi ih pretegnulo.
To su oni kojima je rekao [u hadisi kudsiji]: „Zar misliš da iko zna šta želim dati onome kome sam se okrenuo Svojim Licem? Kad bi nebesa i Zemlja bili na njihovim vagama, smatrao bih to malim za njih. Prvo što im dajem je da u njihova srca bacim od Svog svjetla, pa oni govore o Meni kao što Ja govorim o njima.“ To je vanjska strana njihovih osobina i prvi od njihovih darova. Traženje ovih ljudi se ne može spoznati, njihov udio se ne može opisati kakav je, a suština onoga što traže se ne može opisati. Njihov dar nije stvoren, a njihovo posmatranje je opis ostvarenja, od samog jekina (ʿayn al-yaqīn) do istine jekina (ḥaqq al-yaqīn).
Prvi njihov udio od onoga što traže je znanje jekina, a to je čistoća spoznaje Boga. Kraj znanja imana je početak jekina samim okom, a to je posmatranje svojstva Onoga ko je poznat. To je pravac tevhida. Početku znanja jekina nema kraja, a posljednji udio njihovog posmatranja nikad se ne prekida.
Vanjska strana tevhida je potvrđivanje Boga kao jednog u svemu, Njegovo potvrđivanje kroz sve i posmatranje da On daje postojanje prije svega. Znanju tevhida nema kraja i povećanju dara onima koji potvrđuju tevhid nema granice. Ali oni imaju krajeve ispod kojih ih zaustavljaju i granice od kojih se vraćaju; one su učinjene mjestima njihovog povećanja, u njihovoj širini napreduju i dobijaju znanja kojima traže ono što im se otkriva od onoga što je iza njih, zauvijek, bez zamjene, kraja i roka.
Mlijeko, maslo i ulje
Čovjek ne stiže do posmatranja znanja tevhida osim znanjem spoznaje, a to je svjetlo jekina. A svjetlo jekina mu se ne daje dok mu se udovi ne izmućkaju dobrim djelima, kao što se miješina s mlijekom mućka dok se ne pojavi maslo, a maslo je jekin. Ni ovo maslo nije cilj onih koji traže niti želja iskrenih, jer je iza njega ono što je u njemu čisto i bistro. Zatim se maslo otopi, dok se iz njega ne izdvoji čisto ulje (samn), a to je njegova bistrina i kraj. To je primjer jekina samim okom nakon znanja jekina, i nakon posmatranja lica u ogledalu blizine, a to je Njegovo svjetlo. Tada čovjeka nikad ne napušta osjećaj Njegovog prisustva.
Tada se čovjek od misli jekina uzdiže do posmatranja svojstava, nakon što se znanje misli otopi i postane suh dragulj u svjetlu zrake [koja dolazi od] Lica Bitka. To je stepen ihsana: „A Bog je, zaista, s onima koji čine dobro“ (29:69), nakon što su u tome ratovali sa sobom i prodali Mu duše zajedno s imecima. On im je učinio dobro tako što ih je od njih kupio i bio je s njima, kao što kaže: „On će ih nagraditi za ono kako su [Ga] opisivali“ (6:139). Bili su oni koji čine dobro zato što je Onaj koji čini dobro s njima, kao što su bili najviši jer je Najviši s njima. Kaže: „A vi ste nadmoćniji, i Bog je
s vama“ (47:35). Božijeg Poslanika su pitali o ihsanu, pa je rekao: „Da robuješ Bogu kao da Ga vidiš.“
Tako čovjek prelazi od djela udova, a to je
[I, 210]
borba sa sobom, čiji mu je teret postavljen pa ga je ponio, i ponio je ono što mu je dato da nosi i sačuvao ono što mu je povjereno da čuva, do znanja jekina, a to je odmor i zadovoljstvo. To je uputa na put.
Početak svega ovoga je da čovjek nakon iskrenog pokajanja uđe u stanja murida i u djela onih koji se bore protiv nefsa i neprijatelja, a zatim prelazi na misli jekina. To je nasljedstvo onih koji se bore, kao što kaže: „A one koji se bore na Našem putu“ (29:69), to jest svojim dušama i imecima, i koji su se borili protiv neprijatelja kad im je prijetio siromaštvom i naređivao razvrat, pa su ga nadjaličili i pobijedili, prodali duše i imetke, oslobodili se ropstva strasti i spasili od strahota računa, „sigurno ćemo ih uputiti na Naše puteve“ (29:69). To znači: sigurno ćemo ih povesti prema otkrivanjima znanja, dati im da čuju neobična razumijevanja i dovesti ih najbližim putevima do Nas, zbog njihove lijepe borbe na Našem putu. Zatim je stvar zaključio riječima: „A Bog je, zaista, s onima koji čine dobro“ (29:69). To je stepen posmatranja svojstava. Onaj ko se bori, u njemu je s njima bio na početku davši im uspjeh, pa su zbog Njega bili strpljivi uz Njegovu podršku. A Onaj koji čini dobro bio je s njima na kraju dana, u kojem su sebi učinili dobro za sutra. [Dio ovog odlomka je u izdanju ponovljen.]
Unutrašnje znanje
Od Hasana el-Basrija prenosimo od Božijeg Poslanika: „Znanje je dvojako: [jedno je znanje na jeziku, a drugo] znanje unutrašnje, u srcu, i ono je korisno.“ Božijeg Poslanika su pitali o značenju riječi „Koga Bog hoće da uputi, njemu grudi za islam raširi“ (6:125): šta je to širenje? Rekao je: „To je proširenje“, to jest kad se svjetlo baci u srce, grudi mu se prošire i otvore.
Jedan arif je rekao: „Imam srce koje, kad njega ne poslušam, Boga nisam poslušao“, to jest u njega se baca samo pokornost i u njemu se zadržava samo istina. Postalo je Božiji izaslanik k njemu, pa kad mu ne posluša, ne posluša Onoga ko ga je poslao. To je u smislu predaje: „Iman je ono što se ustali u srcu i što djelo potvrdi“, i riječi Poslanika: „Vjernik gleda Božijim svjetlom.“ Ko gleda Božijim svjetlom, na jasnom je uvidu od Boga, i njegovo djelo po tom svjetlu je pokornost Bogu.
Jedan arif je rekao: „Već dvadeset godina moje srce se nijedan sat nije smirilo uz moj nefs, niti je s njim boravilo ni koliko traje treptaj oka.“ Jednog učenjaka su pitali šta je unutrašnje znanje. Rekao je: „Tajna od Božijih tajni, koju On baca u srca Svojih voljenih, a za koju nije saznao ni melek ni čovjek.“
O tome prenosimo i predaju s lancem prenosilaca koju smo htjeli navesti. Jedan čovjek je došao Vjerovjesniku i rekao: „Pouči me nečemu od neobičnih stvari znanja.“ Rekao je: „Jesi li upoznao Gospodara?“ Time je obavijestio da su neobična znanja u spoznaji. Poslanik je naredio da se drži temelja znanja, u kojem su neobična razumijevanja: „Učite Kur'an i tražite njegove neobičnosti“, to jest promišljajte njegova značenja i izvlačite njegove unutrašnje strane, jer su ga Njegovi miljenici spoznali kroz Njegov govor. Rečeno je: „Govorite, pa ćete biti poznati.“ Ko zna značenja govora i načine obraćanja, po njima zna značenja svojstava i neobična znanja o imenima Bitka.
Ibn Mes'ud je rekao: „Ko hoće znanje prvih i posljednjih, neka prekopava Kur'an.“ Jedan od ljudi spoznaje je o ajetu „Bog naređuje pravednost i dobročinstvo (iḥsān)“ (16:90) rekao: „Pravednost je promišljanje i razumijevanje Kur'ana, a dobročinstvo je posmatranje razumijevanja.“ Za njegove riječi svjedoči Poslanikov opis pravednosti u hadisu u kojem je opisao ogranke imana: „Iman stoji na četiri stuba: na strpljivosti, jekinu, pravednosti i borbi.“ Zatim je rekao: „A pravednost ima četiri ogranka: razumijevanje koje roni, cvijet
[I, 211]
znanja, bašču blagosti i šerijate suda. Ko razumije, protumači cjeline znanja. Ko zna, poznaje šerijate suda. A ko je blag, ne pretjeruje u svojoj stvari i živi među ljudima hvaljen.“
Jedan od onih kojima se otkriva rekao je: „Pojavio mi se melek i zamolio me da mu izdiktiram nešto od svog skrivenog zikra iz posmatranja tevhida. Rekao je: Ne zapisujemo ti nijedno djelo, a voljeli bismo da se s tobom podignemo s nekim djelom kojim ćemo se približiti Bogu. Rekao sam: Zar ne zapisuju farzove? Rekao je: Zapisuju. Rekao sam: To im je dovoljno.“
Pitanje koje je pitao svoje srce
Jedan arif je ispričao: „Pitao sam jednog od abdala o pitanju posmatranja jekina. Okrenuo se na lijevo i rekao: ›Šta ti kažeš, Bog ti se smilovao?‹ Zatim se okrenuo na desno i rekao: ›Šta ti kažeš, Bog ti se smilovao?‹ Zatim je oborio glavu prema svojim prsima i rekao: ›Šta ti kažeš, Bog ti se smilovao?‹ Zatim mi je odgovorio najneobičnijim i najuzvišenijim odgovorom koji sam ikad čuo. Rekao sam: ›Vidio sam da si se okrenuo lijevo i desno, a zatim prema svojim prsima. Šta je to bilo?‹ Rekao je: ›Pitao si me o nečemu o čemu nisam imao spremno znanje. Okrenuo sam se onome s lijeve strane [meleku] i pitao ga, misleći da on o tome nešto zna, a on je rekao: Ne znam. Pitao sam onoga s desne strane, koji je učeniji od njega, a on je rekao: Ne znam. Onda sam pogledao u svoje srce i pitao ga, a ono mi je kazalo ono što sam ti odgovorio. Pokazalo se da zna više od njih dvojice.‹“
Ebu Jezid i drugi su govorili: „Znanje nije ono što se nauči napamet iz knjige, pa kad čovjek zaboravi ono što je naučio, postane neznalica. Znanje je ono koje čovjek uzima od svog Gospodara kad god hoće, bez učenja napamet i bez čitanja.“ Tako mi života, takvo znanje se ne zaboravlja. Takav čovjek uvijek pamti i ne treba mu knjiga. To je rabbanijski učenjak, i to je opis srca abdala među onima koji imaju jekin. Oni ne stoje uz ono što su zapamtili, nego stoje uz Čuvara.
U predaji prenosimo: „U mom ummetu ima onih kojima se govori (muḥaddatūn) i s kojima se razgovara, a Omer je jedan od njih.“ Ibn Abbas je učio: „A prije tebe nismo poslali nijednog poslanika, ni vjerovjesnika, ni onoga kome se govori“, misleći na iskrene. To je bio put prethodnika, ashaba i najboljih tabi'ina: kad bi ih pitali, Bog bi im dao da pogode ispravno i nadahnuo bi ih, jer su bili blizu lijepe Božije pomoći i išli su stvarnim pravim putem.
Kad misao jekina dođe na srce vjernika, njeno posmatranje ga primora da po njoj postupi, makar bila skrivena drugima. Njeno objašnjenje i dokaz obavezuju ga, zbog ispravnosti njenog dokaza, makar drugima bila nejasna.
Znakovi za one koji znaju
Bog je, izdvajajući one koji imaju jekin, rekao: „Mi smo objasnili znakove ljudima koji imaju jekin“ (2:118), i: „Ovo su uvidi za ljude i uputa i milost ljudima koji imaju jekin“ (45:20). O bogobojaznima kaže: „I u onome što je Bog stvorio na nebesima i na Zemlji su, zaista, znakovi za ljude koji se boje“ (10:6), i: „Ovo je objašnjenje za ljude i uputa i pouka bogobojaznima“ (3:138). O vrijednosti učenih kaže: „Ne, nego su to jasni ajeti u grudima onih kojima je dato znanje“ (29:49), i: „Mi smo objasnili znakove ljudima koji znaju“ (6:97).
Pravo znanje dolazi iz bogobojaznosti i jekina. To je znanje spoznaje, koje je posebno za bliske. Njima je darovao znakove i izdvojio ih objašnjenjem i dokazima, „po onome što im je od Božije Knjige povjereno da čuvaju, i bili su njeni svjedoci“ (5:44). Ove misli se pojavljuju u srcima iz ovih posrednika, koji su Božije riznice od
[I, 212]
riznica Zemlje i riznica nebesa i Zemlje. „Ali licemjeri ne razumiju“ (63:7). Razumijevanje (fiqh) je osobina srca, a ne [samo] arapskog jezika. Kaže se faqihtu u značenju „razumio sam“. Ibn Abbas je riječi „Imaju srca kojima ne razumiju“ (7:179) tumačio: „kojima ne shvataju“, i fikh je smatrao razumijevanjem.
Misao jekina, misao duha i misao meleka su iz Božijih riznica, a misao razuma, misao nefsa i misao neprijatelja su iz riznica Zemlje. Kao što je rečeno: nefs je zemljani, stvoren od zemlje, pa naginje zemlji, a duh je duhovni, stvoren iz nebeskog svijeta, pa ga odmara visina. Srce je jedna od riznica nebeskog svijeta. Ono je kao ogledalo: ove misli iz svojih posrednika u riznicama skrivenog kresnu, pa se u srcu zapale i u njemu zasjaju da bi ostavile trag.
Pet čula srca
Neke od tih misli padnu na sluh srca, pa budu razumijevanje. Neke padnu na vid srca, pa budu pogled, a to je posmatranje. Neke padnu na jezik srca, pa budu govor, a to je okus. Neke padnu na njuh srca, pa budu znanje, a to je razmišljanje. To je stečeni razum, koji nastaje oplodnjom urođenog razuma, i on najkraće traje i najmanje se trudi. A ono što padne na samo osjetilo srca, pa probije njegovu ovojnicu i stigne do njegovog najdubljeg dijela (suwaydāʾ), a to je direktan dodir, bude doživljaj (waǧd). To je stanje koje dolazi iz stepena posmatranja. Odatle je dova: „Molim Te za iman koji će direktno dodirnuti moje srce.“
Jedan arif je rekao: „Kad je iman na vanjskoj strani srca, čovjek voli i ahiret i dunjaluk, i jednom je s Bogom, a jednom sa sobom. A kad iman uđe u unutrašnjost srca, čovjek zamrzi dunjaluk i napusti svoju strast.“
Naš učenjak Ebu Muhammed Sehl je rekao: „Srce ima dvije šupljine. Jedna je unutrašnja i u njoj su sluh i vid; to je zvao srcem srca. Druga šupljina je vanjska strana srca i u njoj je razum.“ Razum je u srcu kao pogled u oku: to je sjaj na jednom posebnom mjestu, kao sjaj koji je u zjenici oka.
Kad ove misli dolaze iz posrednika koji upućuju, a to su melek i duh, one su bogobojaznost, uputa i ispravnost. One su iz riznica dobra i ključ milosti. U srcu čovjeka kresnu svjetlo i miris, koje osjete čuvari, meleki s desne strane, pa ih upišu kao dobra djela. A kad misli dolaze iz posrednika koji zavode, a to su neprijatelj i nefs, one su grijeh i zabluda. One su iz riznica zla i kuke koje vuku prohtjevima. U srcima kresnu tamu i smrad, koje osjete čuvari od meleka s lijeve strane, pa ih upišu kao loša djela.
Sve je to nadahnuće i ubacivanje od Onoga koji je stvorio i oblikovao nefs, koji je Silni nad srcima i koji ih okreće. To je od Njega mudrost i pravda prema kome hoće, i dobrota i milost prema onome koga voli, kao što kaže: „I ispunila se riječ tvog Gospodara istinom i pravdom“ (6:115). To znači: uputom, kao istina prema Njegovim miljenicima, u onome što im je obećao od nagrade, i zavođenjem, kao pravda prema Njegovim neprijateljima, u onome što im je pripremio od kazne.
Bog i uzroci
Zatim kaže: „On nije pitan za ono što radi, a oni će biti pitani“ (21:23). Ovo su vojske pokorne Njegovoj naredbi, a On je Vladar, Silni, Moćni i Pobjednik, uzvišen iznad toga da Sam neposredno dodiruje stvari, budući da se one pokoravaju Njegovoj volji i potčinjavaju Njegovoj moći. Njegova moć provodi Njegovu volju, a Njegova mudrost pokazuje Njegova djela. Kad nešto hoće, kaže tome: „Budi!“ skrivenom moći, i ono bude, vidljivom mudrošću. Gospodar je Moćan nad svim, u Njegovoj ruci je vlast nad svim i Mudar je u svemu. A čovjek je slab, nemoćan, neuk i ništa ne može. Iskušan je uzrocima, pao je na njega
[I, 213]
zastor i učinjen je mjestom za propise kazne i nagrade. Uzroci su posrednici iskušenja, a čovjek je mjesto iskušenja.
Prvi, Slavljen i Uzvišen, je Onaj koji iskušava, koji hoće, koji započinje i ponavlja: „I da vas ponovo stvori u onome što ne znate“ (56:61), „I da vjernike iskuša od Sebe lijepim iskušenjem“ (8:17). Čovjek vidi samo ono što mu je dato da vidi, pa se zato ljudi razlikuju u posmatranju. Postaje mu jasno samo ono što mu je objašnjeno i što je za njega željeno, pa se zato razilaze u dokazima.
Kako nastaje loša namjera
Kad Bog hoće da nešto pokaže iz riznica skrivenog, pokrene nefs tananom moći, pa se on pokrene s Njegovim dopuštenjem. Svojim pokretom iz svoje tvari kresne tamu, koja se u srcu upiše kao loša namjera. Neprijatelj gleda u srce, jer vreba i čeka, a srca su pred njim raširena i duše otvorene, pa vidi šta je u njima od onoga na šta je postavljen da radi i čime je iskušan. Kad vidi namjeru koja je kresnula u nefsu i ostavila tamu u srcu, pokaže se na svom mjestu i time mu ojača vlast.
Namjera dolazi s jednim od tri značenja, čijim se ograncima ne može naći broja, jer je namjera svakog čovjeka onolika kolika je njegova želja. Prvo je strast, a to je trenutni užitak nefsa ili njegova pusta želja, koja dolazi iz urođenog neznanja. [Drugo je] tvrdnja o [vlastitom] kretanju ili mirovanju, koja je bolest razuma, [a treće] ljubav srca [prema nečemu drugom]. Koje god od ovih tri kresne u srcu, to je vesvesa nefsa i prisustvo neprijatelja, pripisuje se njemu i za nju se sudi da je pokudna. One izlaze samo iz jednog od tri korijena: iz neznanja, nemara ili traženja dunjalučkog viška. Spadaju u ono što se čovjeka ne tiče i vezane su za dunjaluk i njegova djela.
Najbolje je boriti se protiv nefsa i neprijatelja da se one ne provedu, i zadržati udove da se za njima ne trude, ako se radi o dozvoljenim dunjalučkim viškovima. A ako su ove tri došle sa zabranjenim stvarima, onda je farz suzdržati udove da se za njima ne trude. Ako pusti srce da slobodno pase u njihovom spominjanju, ili raspruži korake u njihovom traženju, one postanu zastor između njegovog srca i jekina. A ako su došle s dozvoljenim stvarima, vrlina mu je da ih odbaci iz srca, da mu srce ne bi postalo boravište nemara. Njihov korijen je Božije iskušavanje okretanjem i ispitivanje upravljanjem. Zato je stvorio nefs i duh, smrt i život, i ono što je na Zemlji učinio njenim ukrasom, da bi se pokazalo najljepše djelo, zuhd prema njima, „i da vidi kako ćete postupati“ (10:14).
Kad Bog hoće da ovaj čovjek bude spašen, nakon što je došao na rub propasti i udaljenosti, jer mu je dao neprijatelja za gospodara i nefs koji mu uljepšava [zlo], srce u trenutku iskušenja pogleda i svjetlom svog imana uputi nefs prema Bogu. Tada se tajno utekne Njemu, sakrije svoje oslanjanje na Njega, traži kod Njega utočište i zaštitu i bude na nevolji iskren prema Njemu. Tu se osloni na Njega, pa mu On bude dovoljan. Tada Mu prepusti svoju stvar, pa ga On sačuva od lukavstva neprijatelja. Tada bude na nevolji prema Njemu i boji Ga se, pa mu On nađe izlaz i spasi ga.
Bog tada pogleda u srce pogledom koji ugasi nefs, izbriše namjeru i natjera neprijatelja da se povuče, jer mu mjesto padne, a njegovim povlačenjem ode i sila njegove vlasti. Srce se očisti od traga svjetlom Svjetiljke koja svijetli i postane glatko od zarobljenosti, snagom Pobjednika, Moćnog. Čovjek se tada boji stajanja pred Gospodarom, jer mu je srce očišćeno Gospodarevim pogledom. Prepadne se grijeha i pobjegne od njega, ili zatraži oproštaj i pokaje se, i na njemu se pokaže znak njegove bogobojaznosti.
A kad Bog nekom čovjeku hoće propast, i već je presudio da će se zlo desiti, srce poslije namjere pogleda
[I, 214]
sa strasti nefsa prema razumu. Razum se okrene nefsu, a nefs mu uljepša i olakša [grijeh]. Razum se smiri i povjeruje u ono što mu nefs uljepšava i olakšava. Grudi se šire strasti, jer se razum smirio, a strast se širi po srcu, jer su se grudi otvorile i proširile. Vlast neprijatelja jača, jer mu se mjesto proširilo. On dolazi sa svojim uljepšavanjem, zavođenjem, pustim željama i obećanjima, i time došaptava ukrašene riječi i obmanu. Vlast imana slabi, jer je vlast neprijatelja jača, a svjetlo jekina skriveno. Strast pobijedi, jer je požuda jaka. Požuda spali znanje i jasnoću, stid se digne, iman se zakloni požudom, i grijeh se pokaže, jer je strast nadvladala, a stid nestao.
To su dva značenja kroz koja se pokazuje dobro i zlo, poslušnost i neposlušnost. Zbog ovih uzroka oni nastaju u treptaju oka. Čovjekovi dijelovi postanu jedan dio, a pojedinačni koraci kojima se dolazi do onoga što se od njega želi postanu jedan korak, brzo kao munja, jer moć nadvlada volju, kad mu Uzvišeni kaže: „Budi!“, i ono bude (3:59).
Kako nastaje dobra namjera
A kad Bog hoće da iz riznica nebeskog svijeta pokaže dobro i nadahne bogobojaznost, pokrene duh skrivenom blagošću. On se pokrene po Njegovoj naredbi, i iz njegove tvari kresne svjetlo koje zasja u srcu kao visoka namjera. Dobra namjera se vidi u jednom od tri značenja, čijim se ograncima ne može naći broja, jer je namjera svakog čovjeka u dobru onolika koliko mu doseže znanje i koliko mu je visok stepen.
Prvi korijen je žurba prema nečemu što je obavezno ili preporučeno radi vrline, a to dolazi iz čovjekovog stanja ili iz znanja koje mu daje oštroumnost, kad mu se otkrije nešto skriveno iz vidljivog ili nebeskog svijeta. Treće značenje je prihvatanje nečeg dozvoljenog: bavljenje onim što ga se tiče i od čega mu dolazi dobro, odmor nefsa u onome što mu je dozvoljeno, a od čega koristi imaju drugi, ili predah od misli za srce koje roni po morima, koji mu nosi tjeskobu i olakšava teret. To su olakšice za roba, po izboru Onoga kome robuje i po mudrosti Mudrog. U svim njima je Njegovo zadovoljstvo, pa je za čovjeka bolje da ih provede, a neke su bolje od drugih.
Ovih šest korijena dobra i zla je razlika između dodira meleka i dodira neprijatelja, između nadahnuća bogobojaznosti i nadahnuća grijeha, a to su nijet i vesvesa. To je izbor ili iskušenje. Ova značenja mogu biti i otkrivenja kojima čovjek napreduje: kroz njih gleda u Boga i kod njih nalazi Boga u onome što mu je od Sebe dao da nađe. Ona mogu biti Božije upoznavanje, kojim Mu se Bog daje upoznati i kojim mu otvara vrata prisnosti i čežnje. Zatim se ljudi razlikuju u njihovom posmatranju, zavisno od visine u jekinu i od snage i mjesta u čvrstini.
Korijeni i posrednici dobrih značenja su nadahnuće meleka, ubacivanje u duh i svjetla koja kresnu u zapisima imana, a ogranci su ahiret, znanje o onome što je naređeno ili preporučeno, i dozvoljeno. Korijeni loših značenja su njihove suprotnosti: posrednici su nefs i neprijatelj, a uzroci požuda i strast. Oni se pokazuju iz neznanja, spuštaju zastor i vode u kaznu.
Kad Bog hoće da pokaže dobro iz riznice duha, pokrene ga, pa on zasja svjetlom u srcu i ostavi trag. Melek tada pogleda u srce i vidi šta je Bog u njemu stvorio, pa se pokaže na svom mjestu i učvrsti se, isto onako kako neprijatelj postupa u riznici zla, a to je nefs. Melek je stvoren da upućuje i po prirodi
[I, 215]
voli pokornost, kao što je neprijatelj stvoren da zavodi i po prirodi voli neposlušnost. Melek baci nadahnuće, a to je njegovo prolazenje kroz srce kad u njemu kresne svoje misli. Naređuje da se ta [dobra namjera] učvrsti, uljepšava je čovjeku i podstiče ga na nju. To je nadahnuće bogobojaznosti i ispravnosti.
Melek gleda u jekin kao što neprijatelj gleda u nefs. Jekin svjedoči meleku, razum se smiri i povjeruje svjedočenju jekina. Razum je sada, s Božijim dopuštenjem, uz meleka, Božijom podrškom, kao što je prvi put bio uz nefs, smiren uz njega. Grudi se šire, jer se razum smirio. Dokazi znanja se pokazuju, jer su se grudi otvorile. Vlast jekina jača zbog čistoće imana. Tama strasti utone u svjetlo jekina, plamen požude se ugasi, jer se pokazalo svjetlo imana, a iman se ukrasi ukrasom stida. Osobine nefsa slabe, jer je požuda pala, srce jača, jer je nefs oslabio, a iman raste snagom jekina i pojavom dokaza znanja. Uputa pobijedi, zbog povećanja imana i odjeće stida, i poslušnost se pokaže, jer je istina pobijedila. „A Bog je nadmoćan u Svojoj stvari, ali većina ljudi ne zna“ (12:21).
Još jedno objašnjenje
Dva dodira, od meleka i od neprijatelja, mogu se razlikovati, a nadahnuće i vesvesa mogu se različito smjenjivati u dobrom i lošem. Nekad prvo dođe dodir neprijatelja s naredbom zla, a poslije njega kresne dodir meleka, kao pomoć čovjeku, učvršćivanje u dobru i pažnja Gospodara, pa od toga odvraća. Tada je čovjek dužan ne poslušati prvu misao, a poslušati drugu.
Nekad prvo dođe nadahnuće meleka s naredbom dobra, a poslije njega kresne misao neprijatelja, koja od toga odvraća, obeshrabruje i navodi na odgađanje. To je Božije iskušenje za čovjeka, da vidi kako će postupiti, i zavist od neprijatelja. Tada je dužan poslušati prvu misao, a ne poslušati drugu.
Zatim, misli nadahnuća meleka u dobru i vesvese neprijatelja u zlu postaju tanane. Mogu se razlikovati: misao dobra može biti slaba zbog jake želje za dunjalukom, a misao zla jaka zbog jake požude i strasti. U njihovom povećanju i smanjenju, u tome koja će doći prva, a koja poslije, odražavaju se različiti propisi i volja Sudije, okretanje moći i neobični propisi volje. Jer On u riznici dobra ima riznicu zla kad hoće, a u riznici zla ima riznice dobra kad hoće, za onoga koga voli, da se ne bi smirio uz nešto drugo osim Njega i da se čovjek nikad ne bi oslanjao na ono što mu je On pokazao.
Kad arif to posvjedoči, nikad nije siguran da je nešto dobro i nikad se time ne ponoši, jer nije siguran od Božijeg lukavstva, da ne okrene riznice zla iz riznica dobra koje mu je pokazao. I ne očajava zbog zla koje mu je pokazao, jer se nada da će okrenuti riznice dobra iz riznica zla. Tako je između straha i nade. To se postiže samo tananim znanjima, suptilnim razumijevanjima, dubokom oštroumnošću i čistim svjetlima, poučavanjem od Milostivog i Silnog.
Ako čovjek nakon misli zla nađe misao dobra koja ga od nje odvraća, Bog ga gleda i spašava. To je savjetnik koji stoji u srcu i opominjač koji podržava razum. A misli zla od nefsa i strasti mogu dolaziti jedna za drugom, a da za njima ne dođe nijedna misao dobra od meleka. To je znak udaljenosti i krajnje tvrdoće srca. A misli dobra i dobročinstva od duha i meleka mogu dolaziti jedna za drugom, a da čovjek bude pošteđen misli strasti
[I, 216]
i nefsa. To je znak blizine i stanje bliskih.
Kad šejtan poziva na dobro
Misli i vesvese neprijatelja mogu doći i s dobrim i s dobročinstvom, kao Božije iskušenje za roba, kao lukavstvo neprijatelja i spletka nefsa. Neprijatelj time hoće zlo, ili da ga na kraju izvede na grijeh, ili na [manje] dobro, kojim će ga odvojiti od onoga što je obavezno, ili zaokupiti umjesto onoga što je u tom trenutku bolje. Tada je spolja dobročinstvo, a iznutra grijeh; početak je dobar, a kraj grijeh. Neprijatelj tome cilja iznutra i na kraj, a požuda nefsa u tome traži svoju strast i pustu želju. Njih dvoje su mu spoljnu stranu obukli u dobro da bi je uljepšali, a početak pozlatili dobročinstvom da bi ga učinili lijepim. To je jedno od najtananijih iskušenja onih koji rade, a njegove unutrašnje strane i tajne poznaju samo oni koji znaju.
A misao meleka dolazi samo s čistim dobrom i potpunim dobročinstvom, u svakom slučaju, jer varka i lukavstvo nisu osobina meleka. Ali misli meleka mogu prestati dolaziti u srce ibadetaša kad mu tvrdoća postane jaka i neposlušnost potraje. Tada se srce prepusti poticajima prokletog neprijatelja, a neprijatelj se osami sa strasti nefsa, pa ovlada i poveže se s čovjekom. Utječemo se Bogu od toga da nas udalji i od nedostatka Njegovog dobra i upute.
Dok je čovjek na stepenu imana, uz njega je nadahnuće meleka. A kad se uzdigne na stepen jekina, Bog se o njemu brine posredstvom svjetala duha. Duh postaje mjesto u koje se baca istina, dok mu od Boga, posredstvom svjetala duha, ne dođu tajne za koje melek ne zna. To ne biva dok se misli nefsa sa strasti ne utrnu, tako da od njih ne ostane ništa, i dok se nefs ne savije i utone u duh, tako da se iz njega ne pokaže nikakav poticaj. Zatim se Bog o njemu brine svjetlom jekina, pa mu svjetlo jekina zasja iz zaklonjene riznice skrivenog, otkrivenjima svijeta moći (ǧabarūt). Tada čovjek svjedoči svjedočenjem Istine Istinom, gledajući skriveno, tako što gubi svoje postojanje i nalazi Njegovo bitisanje. Ono što je poslije toga ne priliči otkrivati osim onima kojima pripada ili onome ko o tome pita. To biva na stepenu tevhida, i to su udjeli bliskih.
Tri stvari u svakom djelu
U svakom djelu, ma kako malo bilo, moraju postojati tri stvari koje je Bog zadržao za Sebe da ih On daje. Prva je uspjeh (tawfīq), a to je podudaranje: da sastavi tebe i tu stvar. Zatim snaga (quwwa), a to je ime za postojanost pokreta, koji je početak djela. Zatim strpljivost (ṣabr), a to je dovršenje djela kojim se ono upotpunjuje. Bog je ove korijene, iz kojih se pokazuje svako djelo, vratio Sebi: „Moj uspjeh je samo od Boga“ (11:88), „Kako Bog hoće, nema snage osim s Bogom“ (18:39), „I strpljiv budi, a tvoja strpljivost je samo s Bogom“ (16:127).
Bog je sažeto spomenuo kako Svojom voljom okreće sve što postoji: „Bog smjenjuje noć i dan“ (24:44), misleći na ono što je u njima, jer su posude za stvari, pa ih je njima izrazio. Kao što kaže: „Ne, nego lukavstvo noći i dana“ (34:33), a smisao je: vaše lukavstvo noću i danju. Izrazio je njihovo lukavstvo noći i danom, jer su mjesto njihovog lukavstva. Tako je i: „Njegovo je ono što miruje [ili: stanuje] u noći i danu“ (6:13). Tu su dva tumačenja: jedno je ono što stanuje, od sakan, a drugo ono što miruje, od sukūn. Spomenuo je
[I, 217]
mirovanje, a ne kretanje, jer je mirovanje izvorno stanje dok se nešto ne pokrene, i bliže je nemoći i nepostojanju, a kretanje je nastalo i teče po tome što ga Bog stvara i pokreće. Može biti i da je spomenuo mirovanje da bi se iz njega zaključilo o kretanju, jer mu je suprotnost, kao što kaže: „košulje koje vas štite od vrućine“ (16:81), a one štite i od hladnoće. Spomenuo je jednu osobinu da bi se iz nje zaključilo o drugoj.
Okretač srca
Bog kaže: „I Mi ćemo okretati njihova srca i njihove poglede“ (6:110). Zakletva Božijeg Poslanika bila je: „Ne, tako mi Okretača srca!“, jer je vidio veličinu moći i tananost stvaranja u okretanju, i jer je vidio kako brzo moć provodi ono što se želi u stvarima koje se okreću, što drugi nisu vidjeli. Zato je to učinio svojom zakletvom, veličajući moć Onoga čijim se imenom zaklinje i bojeći se onoga što je unaprijed u Božijem znanju o okretanju.
Božiji Poslanik je govorio: „O Okretaču srca, učvrsti moje srce na Tvojoj vjeri!“ Rekli su mu: „Zar se i ti bojiš, Božiji Poslaniče?“ Rekao je: „A šta me čini sigurnim, kad su srca između dva prsta od prstiju Milostivog, i okreće ih kako hoće?“ U drugoj verziji: „Ako hoće da ga uspravi, uspravi ga, a ako hoće da ga iskrivi, iskrivi ga.“ Od njega se prenosi: „Srce je u svom okretanju kao vrabac, okreće se svakog sata.“ U drugoj predaji: „Srce je u svom okretanju kao lonac kad se sav uzavri.“ A u poznatoj predaji: „Srce je kao pero u pustinji, koje vjetrovi okreću s leđa na stomak.“
Srce je mjesto okretanja onim što je u njemu od riznica skrivenog, kao što su noć i dan mjesto propisa kroz upravljanje i smjenu vremena. Obavezno je vjerovati da Bog okreće srca i da Onaj koji ih okreće staje između srca i njegovog vlasnika.
Bog je vjerovanje u to povezao s vjerovanjem u proživljenje i naredio oboje: „I znajte da Bog staje između čovjeka i njegovog srca, i da ćete se Njemu sakupiti“ (8:24). Ibn Abbas je to protumačio: „Staje između vjernika i nevjerstva, i između nevjernika i imana.“ Rečeno je: staje između roba i odaziva Bogu i Poslaniku. Rečeno je: staje između vjernika i lošeg kraja, i između nevjernika
[I, 218]
i lijepog kraja. Rečeno je: staje između vjernika i toga da ga baci u veliki grijeh u kojem bi propao, i između licemjera i toga da mu da uspjeh u nekoj pokornosti kojom bi se spasio. I staje između onoga ko potvrđuje tevhid i kraja s tevhidom. To su strahovi vjernika, jer je prijetnja stvarna.
Tako je i sav svijet kod onih koji potvrđuju tevhid, u Božijoj moći okretanja, kao pero u olujnom vjetru, koje moć okreće po volji Moćnog. U moći nema reda, razdaljine ni udaljenosti, i ne treba joj ni vrijeme ni mjesto. Ono što se od vidljivog svijeta pokazalo i što je očima postojano u mjestu i vremenu, takvo je radi mudrosti, stvaranja i savršenstva. A ono što je od nebeskog svijeta skriveno i što se okreće pred očima srca, takvo je zbog tananosti moći i nadmoći vlasti.
Lanac uzroka
Udio svakog čovjeka u posmatranju moći je onolik koliki mu je udio u tevhidu. Udio u tevhidu je prema onome što mu je dodijeljeno od jekina. Udio u jekinu je prema njegovoj blizini Bliskom. Njegova blizina je prema Božijoj blizini njegovom srcu. Božija blizina njemu je prema njegovom znanju o Bogu i širini u znanju o Bogu. To je prema njegovom mjestu u povećanju imana. Povećanje imana je prema Božijem dobročinstvu prema njemu. Dobročinstvo prema njemu je prema Njegovoj pažnji prema njemu i izboru njega. A Božije znanje je iza svega toga, i to je zaklonjena, sakrivena tajna moći.
Udio svakog čovjeka u neznanju je onolik koliki mu je udio u nemaru. Udio u nemaru je prema ljubavi prema dunjaluku. Ljubav prema dunjaluku je prema snazi strasti. Snaga strasti je prema tome koliko vlast nefsa nadvladava i koliko se njegove osobine šire po čovjeku. Snaga osobina nefsa je prema slabosti jekina. Slabost jekina je prema debljini zastora i udaljenosti između njega i Boga. Zastor i udaljenost u nasljedstvo ostavljaju oholost i tvrdoću srca. Tvrdoća ostavlja u nasljedstvo potpuno predavanje grijesima, a ustrajavanje u grijesima dolazi od okretanja [Boga od čovjeka] i srdžbe. Okretanje i srdžba dolaze od male pažnje Gospodara prema Njegovom robu i Njegovog lošeg pogleda na njega. Iza toga je tajna određenja, koju je zadržao za Sebe od stvorenja.
Tim pokudnim osobinama čovjek je iskušan, nasuprot onim pohvalnim osobinama koje su dar od Darovatelja. „Svako ima pravac kojem se okreće“ (2:148). Mjesto strasti u srcu je onoliko koliko joj ga neprijatelj uljepša i koliko mu se da vlast nad njim. „Koga Bog hoće da uputi, njemu grudi za islam raširi, a koga hoće da ostavi u zabludi, njemu grudi tijesnim i stisnutim učini“ (6:125). „Ako vas Bog pomogne, niko vas ne može pobijediti, a ako vas ostavi, ko će vam poslije Njega pomoći?“ (3:160). „Ako ti Bog dade kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti hoće dobro, niko ne može odbiti Njegovu dobrotu“ (10:107). Ako je Onaj koji upućuje isti Onaj koji ostavlja u zabludi, ko će onda uputiti?
Uzvišeni kaže: „Bog neće uputiti onoga koga ostavi u zabludi“ (16:37), to jest Bogu je svojstveno da niko ne može uputiti onoga koga je On ostavio u zabludi. A koga je Bog u Svom pred-znanju ostavio u zabludi, kako će ga sada uputiti? Tako je rekao i po drugom čitanju. Ako je Onaj koji daje isti Onaj koji uskraćuje, ko će onda dati? Kad bi sve dobro bilo u srcu nekog roba, ne bi mogao do svog srca iz svog srca dovesti ni trun, niti bi samim sobom mogao sebi koristiti ni koliko zrno gorušice. Jer, iako je srce njegov organ, ono je Njegova riznica, i On u njemu ima ono što čovjek ne zna. Čovjek ne vidi šta je u njemu, kao što kaže, čudeći se onome ko ga ne poznaje i koga je ostavio u zabludi: „Zar je on uvidio skriveno, ili je uzeo zavjet kod Milostivog?“ (19:78). Kako bi onda mogao posjedovati ono što je u njemu i upravljati njime kako voli? Rekao je: „Slavljen neka je Onaj koji upravlja srcima“, i
[I, 219]
Bog se obratio prvaku ljudi i naredio mu da obznani: „Reci: Ja ne mogu sebi ni koristi pribaviti ni štetu otkloniti, osim onoga što Bog hoće“ (7:188). Zatim je poslije toga rekao: „Reci: Ja vam ne mogu ni naškoditi ni na pravi put vas uputiti“ (72:21), a zatim: „Reci: Mene niko od Boga neće zaštititi i neću naći utočišta osim kod Njega“ (72:22).
Kad je Vladar Moćan i Silan, a sve je u Njegovoj ruci, do onoga što je kod Njega ne dolazi se snagom ni lukavstvom. Put do Njega je samo iskrenost, čistoća nijeta, poniznost i potreba za Njim.
Razum koji zaklanja
Lukavi razum je zaklonjen od gledanja u Onoga koji započinje i ponavlja, onim što mu je pokazano od njegovog vlastitog oblika i kretanja. To ga je zaklonilo od Prvog, Koji oblikuje, i od Moćnog, Koji pokreće. Zato je, gledajući u svoje kretanje i mirovanje, koji su dokaz [Onoga koji pokreće], sebi pripisao kretanje i mirovanje, jer mu je pogled stao na njemu samom, budući da je vidljiv. A oslijepio je za gledanje u Svjedoka, Koji pokreće i umiruje, jer mu je stepen daleko: On je skriven iza kretanja, a skriveno se vidi samo skrivenim, a to je jekin, kao što se vidljivo vidi samo vidljivim, a to je oko. Ko ima slijepe oči, ne vidi ništa od vidljivog svijeta, a ko ima zaklonjeno srce, ne vidi ništa od Vladara. Zbog nedostatka jekina oslijepio je pri posmatranju, a da bi se uspostavio dokaz i zastor, vidljivo je spoznao razumom.
Da je od ljudi uvida, iz vidljivog pokretanog izvukao bi pouku o skrivenom kretanju. Kao što je kretanje skriveno u tijelu, a iz njega se pokazuje ono što se kreće, pa je Bog pokazao ono što se kreće, a sakrio kretanje u njemu, i pokazao djelo, a sakrio stvaranje u njemu, da bi pokazao Svoju mudrost, tako je i Stvoritelj, Prvi Tvorac i Najviši Sudija, Gospodar nadmoćne mudrosti, skriven iza kretanja koje je On sakrio, tananim stranama moći. Razum je vidio ono što mu je dato da vidi, što mu je pokazano i s čim je suočen, jer je za to vezan i time ograničen. A oslijepio je za ono što je od njega skriveno, jer nema jekina. Tada je kretanje i mirovanje pripisao onome što se vidi, i to ga je zaklonilo od Svjedoka. A onaj ko potvrđuje tevhid posvjedočio je svjedočenjem tevhida, našao je [Njega] kad mu je nebeski svijet otkriven svjetlom jekina, i izdvojio Ga je kao Jednog.
Jedan arif je rekao: „Ko u svom tevhidu gleda u svoj razum, tevhid ga neće spasiti od vatre. A čiji je tevhid na dunjaluku vezan za ono što razumije, neće svoj tevhid ponijeti sa sobom do jekina.“ Mislim da je to iman za koji će se reći: „Izvedite iz vatre onoga u čijem je srcu iman težak koliko miskal.“ A ono što je iznad te mjere povezano je s jekinom, podržano je duhom i hrani ga duh podrške, pa se ne gasi. Takav je udaljen od vatre.
Tri zastora
Jedan od naših učenjaka je rekao: „Ko misli da će do Boga stići bez Boga, presječeno mu je. A ko u ibadetu Bogu traži pomoć u sebi, prepušten je sebi.“
Zatim, ljudi su poslije ovog zastora zaklonjeni s još tri zastora, od kojih je jedan gušći od drugog: posrednicima i uzrocima koji se isprečuju, požudama koje privlače i navikama koje vraćaju i odvode. Uzroci ih zaustavljaju uz sebe, požude ih privlače sebi, a navike ih vraćaju u sebe. Koji god od ovih zastora se pojavi u srcu, a neki su mu teži od drugih, on je mjesto za neprijatelja, šire od nekog drugog mjesta, i njegova vlast se učvrsti onoliko koliko mu je mjesto široko. Tada nefs jača uljepšavanjem neprijatelja, uljepšava [zlo]
[I, 220]
nadanjima i zavlada čovjekom vlašću težom od svake vlasti. Kad nefs zavlada čovjekom, čovjek je njegov rob i zarobljenik, a nefs je strasti vladar. Tada ga šejtan zavede zabludom i obmanom i zavlada njime kroz ortakluk u djeci i imecima. Time ga zaokupi pa zaboravi Boga i učini da zaboravi sjećanje na Boga.
To je druženje koje Bog kudi: „A kome je šejtan drug, ružan je to drug!“ (4:38). To je više od šejtanovog podbadanja i podstrekavanja. A misao poslije namjere je prolaz neprijatelja kroz srce vesvesom. On uljepšava namjeru, čovjeku odgađa [kaznu], daje mu nadu, širi mu očekivanja i obećava mu pokajanje, dok mu grijeh ne postane lahak, a zatim mu obećava oproštaj, dok ga ne ohrabri na grijeh. To je obećanje varke, a poslije njega dolaze propast i uništenje. Kao što kaže: „Obećava im“, to jest pokajanje, „i pusta im nadanja daje“, to jest oproštaj, „a šejtan im obećava samo obmanu“ (4:120).
Sve je to potvrđivanje neprijateljevog mišljenja o čovjeku i čovjekovo slijeđenje neprijatelja strasti, sa stepena udaljenosti. To je otkrivanje Božijeg znanja kroz pokazivanje propisa i provođenje volje, a to je iskušenje uzrocima. Tako je neprijatelj postao uzrok, prema Njegovim riječima: „I Iblis je o njima svoje mišljenje potvrdio, pa su ga slijedili, osim jedne skupine vjernika“ (34:20). Zatim je to učvrstio Svojim prethodnim znanjem: „A on nad njima nije imao nikakve vlasti“ (34:21), to jest svojom snagom i moći, svojom nadmoći i voljom, „osim da bismo znali ko vjeruje u ahiret, a ko o njemu sumnja“. To znači: da bismo vidjeli. Rečeno je: da bismo znali znanjem prema kojem se nagrađuje i kažnjava. Rečeno je: da bismo iskušali i otkrili. Rečeno je: da bismo to dali do znanja vjernicima, pa da im postane jasno, i da bi onaj ko je uradio ta djela koja su se kod njega pokazala to znao, pa da se time protiv njega uspostavi dokaz i da mu postane jasna njegova laž, kao što kaže: „Pa Bog će sigurno ukazati na one koji govore istinu, i sigurno će ukazati na lažove“ (29:3).
Na ovim značenjima se razumije sve u Božijoj Knjizi gdje kaže „da bismo znali“ i „dok ne saznamo“, jer je Njegovo znanje prethodilo onome što zna, i jer stvari teku iz Njegovog znanja i po Njegovom znanju. Davanje vlasti neprijatelju učinio je otkrivanjem i pokazivanjem onoga što je sakrio u Svom prethodnom znanju, kao što je vidljiva djela robova učinio otkrivanjem i pokazivanjem Svoje skrivene volje. Od Božijeg Poslanika prenosimo: „Znanje je prethodilo, pero se osušilo, odluka je donesena i određenje je završeno: srećom od Boga za one koji su Mu poslušni i nesrećom od Boga za one koji su Mu neposlušni.“
Podjela misli i njihova imena
Sve misli imaju svoja imena. Ono što u srce dođe kao znanje o dobru je ilham (nadahnuće). Ono što dođe kao znanje o zlu je vesvas (došaptavanje). Ono što u srce dođe od strahova je hassas [osjećaj, strepnja]. Ono što je određivanje dobra i nada u njega je nijet. Ono što je planiranje dozvoljenih stvari, nada u njih i želja za njima je pusta želja i nada. Ono što je sjećanje na ahiret, na obećanje i prijetnju je prisjećanje i razmišljanje. Ono što je gledanje skrivenog samim jekinom je posmatranje (mušahada). Ono što je razgovor nefsa o životu i upravljanju njegovim prilikama je briga (hemm). A ono što je od misli navika i poticaja požuda je lemem (prolazna misao).
Sve se to zove misli (ḫawāṭir) jer je to prolazak namjere nefsa, prolazak neprijatelja iz zavisti ili prolazak meleka sa šaptom.
Šest koraka od misli do djela
Zatim, redoslijed misli koje nastaju iz riznica skrivenog i kresnu u srcu ima šest značenja. To su granice stvari koja se pokazuje. Tri su oproštene, a za tri se traži odgovornost.
Prva je namjera (hamma), a to je ono što se pojavi kao došaptavanje nefsa o nekoj stvari,
[I, 221]
što čovjek osjeti kao bljesak. Ako je odvrati zikrom, izbriše se. Ako je ostavi iz nemara, postane misao koja prolazi (ḫaṭra), a to je prolazak neprijatelja s uljepšavanjem. Ako odbaci misao, ona ode, a ako je pusti, ojača i postane vesvesa, a to je razgovor nefsa s neprijateljem i njegovo slušanje neprijatelja. Ako čovjek odbaci ovu vesvesu spominjanjem Boga, neprijatelj se povuče, a nefs se pokori. Ove tri su oproštene Božijom milošću i čovjek za njih ne odgovara.
Ali ako čovjek pusti nefs da slobodno razgovara s neprijateljem, i nefs ga dugo sluša i razgovara s njim, vesvesa ojača i postane nijet. Ako čovjek ovaj nijet zamijeni dobrim nijetom, traži oproštaj i pokaje se [spašen je]. A ako ne, nijet ojača i postane čvor (ʿaqd). Ako ovaj čvor razveže pokajanjem [spašen je], a ako ne, a to je ustrajavanje, ojača i postane odluka (ʿazm), a to je namjeravanje.
Ove tri su djela srca za koja čovjek odgovara i za koja će biti pitan. Ako ga Bog spasi poslije odluke [dobro je], a ako ne, odluka se učvrsti i postane traženje i trud, i djelo se pokaže na udovima, iz riznica skrivenog i nebeskog svijeta. Tada postane djelo tijela, u riznici vidljivog svijeta.
Ova djela postoje i u dobru i u grijehu. Ono što je od dobra kao namjera, nijet i odluka računa se čovjeku u poglavlju nijeta i upisuje mu se u knjigu htijenja, i za to ima dobra djela. A za ono što je od zla kao nijet, čvor i odluka, čovjek odgovara u poglavlju djela srca, loših nijeta i čvorova grijeha.
Ništa nije srodno neprijatelju i bratimljeno s njim osim nefsa. Bog ih je spojio u došaptavanju, u riječima „došaptavač koji se povlači“ (114:4) i „i znamo šta mu duša došaptava“ (50:16). Sve što je Bog stvorio ima svoj par i svoju suprotnost: par nefsa je šejtan, a njihova suprotnost je duh.
Djela udova, od obje vrste, poslušnosti i neposlušnosti, veća su i po nagradi i po grijehu, osim onoga što se ne može uraditi vanjskim tijelom: svjedočenje tevhida, sumnja, nevjerstvo ili novotarsko vjerovanje.
Još jedno razlikovanje
Ako u srcu bljesne neki grijeh, pa se okrene i ne zadrži se, to je podbadanje od neprijatelja. Ako je u srcu postojana strast ili stalno, uznemirujuće stanje koje se zadržava, to je od nefsa koji po svojoj prirodi navodi na zlo, ili je to njegov zahtjev iz loše navike. Ako čovjeku dođe namjera za grijeh, a on prema njemu osjeti odbojnost, dolazak je od neprijatelja, a odbojnost od imana. Ako čovjek osjeti želju za strasti ili grijehom, a zatim mu dođe nešto što ga od toga odvraća, želja je od nefsa, a ono što odvraća od meleka.
Ako čovjek u sebi nađe razmišljanje o dunjalučkim posljedicama, o uređenju stanja i o onome što je poznato, to je od razuma. Ako nađe strah, stid, vera’, zuhd ili nešto od stvari ahireta, to je od imana. A ako srce posvjedoči veličanje, strahopoštovanje, uzvišenost ili blizinu, to je od jekina i od povećanja imana. „Njemu se vraća svaka stvar, pa Mu robuj i oslanjaj se na Njega“ (11:123), kao što je rekao Gospodar stvari, Božiji Poslanik: „Utječem se Tebi [od Tebe].“
Ovo je samo razlaganje granica, pokazivanje mjesta i učvršćivanje znanja, kao što kaže: „I sve smo potanko objasnili“ (17:12), i: „Mi smo objasnili znakove ljudima koji znaju“ (6:97). U tevhidu i posmatranju nema razmišljanja, u upućivanju nema gledanja očima i u moći nema redoslijeda. Ali
[I, 222]
znanje razlaganja je neophodno, ne kao tevhid, nego kao razdvajanje jezikom šerijata iz samog jedinstva, da bi se pokazali putevi, osvijetlile staze, utrli putevi putnicima i uredio redoslijed onima koji rade, „da bi propao onaj ko treba da propadne nakon jasnog dokaza, i da bi živio onaj ko treba da živi nakon jasnog dokaza“ (8:42). „A Bog je nadmoćan u Svojoj stvari.“
Naredba i volja
Jedan učenjak je razložio djela robova i razlikovao naredbu od volje. Rekao je: „Djela robova su jedne od tri vrste: obaveza, vrlina i grijeh. Za obavezu kažemo da je po Božijoj naredbi, Božijoj ljubavi i Božijoj volji; ova tri značenja sastaju se u obavezama. Za nafilu kažemo da nije po Božijoj naredbi, jer je nije učinio obaveznom i ne kažnjava za njeno ostavljanje, ali je po Božijoj ljubavi i volji, jer ju je propisao i na nju podstakao. Za grijeh kažemo da nije po Božijoj naredbi, jer ga nije propisao jezikom poslanika, niti po Božijoj ljubavi, jer ga mrzi, budući da ga nije naredio niti na njega podstakao. Ali je po Božijoj volji, jer ništa ne izlazi iz Njegove volje, kao što ništa ne izlazi iz Njegovog znanja.“
Volja (irāda) i htijenje (mašīʾa) su dva imena istog značenja. U nju ulazi sve, kao što sve ulazi u znanje. Bog zna ono što je htio i što Mu je unaprijed bilo u znanju, i isto tako hoće ono što je znao. Njegova volja je pokazala Njegovo prethodno znanje, i znanje skrivenog se otkrilo kad se Njegova volja pokazala u vidljivom. On je Znalac skrivenog i vidljivog: skriveno je Njegovo znanje, a vidljivo je ono što se zna. Kako bi se ono što se zna razlikovalo od znanja, kad je ono njegovo provođenje? Volja je provela znanje u onome što stvorenja čine. To je obaveza tevhida. Nafile su, dakle, izašle iz naredbe, a grijesi iz ljubavi, u razlaganju propisa i objašnjenju halala i harama, ali nijedan grijeh nije izašao iz htijenja. Bog kaže: „I sve malo i veliko je zapisano“ (54:53). Božiji Poslanik je rekao: „Sve je po odluci i određenju, čak i nemoć i spretnost“, i time je spomenuo dva tanana svojstva koja su uzroci uskraćivanja i davanja.
Naš učenjak je tanano razlikovao naredbu i volju. Jedan od naših drugova mi je pričao da su ga pitali o Božijim riječima kad je naredio Iblisu da učini sedždu Ademu: je li to od njega htio ili nije? Rekao je: „Htio je to, a nije to od njega htio.“ To znači: htio je to kao propis i pokazivanje i kao obavezu na njemu, a nije htio da se to od njega desi i da postoji, jer biva samo ono što Bog hoće. Da je htio da to postoji, bilo bi, i da je htio da se to uradi, desilo bi se, jer kaže: „Njegova naredba, kad nešto hoće, samo je da kaže tome: Budi!, i ono bude“ (36:82). Pošto nije bilo, znamo da to nije htio. Bile su, dakle, obje stvari: Njegova volja kroz zaduženje i robovanje, i Njegova volja da ne učini sedždu, kao što nije mogao uzmaknuti da ne povjeruje.
Isto se kaže o Njegovoj zabrani Ademu da jede s drveta: htio je jedenje s njega, a nije ga htio za njega. To znači da ga je htio kao događaj i postojanje, jer se desilo i bilo je, prema riječima „kad nešto hoćemo, kažemo tome: Budi!, i ono bude“. Pošto je bilo, znamo da ga je htio, a nije ga htio kao propis ni naredbu, jer mu to nije naredio niti propisao. Bile su obje stvari: Njegova volja da čovjek bude zadužen i da mu se naređuje, i Njegova volja da jede s drveta, jer se to desilo. Tako se govori o svemu što je naredio i htio: htio je naredbu i zabranu za njih, da bi bili zaduženi i robovali, a nije htio [izvršenje] od onih koji nisu poslušali naredbu i zabranu. Jer kaže: „Naša riječ nečemu, kad to hoćemo, samo je da mu kažemo: Budi!, i ono bude“ (16:40). Obavijestio je da, kad nešto hoće, to bude, kao što, kad nešto bude, to je htio,
na šta upućuje
[I, 223]
njegovo postojanje. Pošto izvršenje naredbe nije bilo moguće od neposlušnih, znamo da ga nije htio, jer da ga je htio, bilo bi. A pošto je kod onih kojima je naređeno bilo [kršenje] zabrane, znamo da je htio da to bude, jer da nije htio, ne bi bilo. Tako je postojanje stvari postalo dokaz Njegove volje. Volja se odnosila na naredbu i zabranu, pa su svi bili oni kojima se naređuje i zabranjuje, ali djelo se nije desilo od svih, jer nije htio da se desi, budući da bi, da je htio, bilo. To je korijen iskušenja i volje da se iskušenje pokaže. Bog naređuje nešto, a hoće da postoji njegova suprotnost, i htio je samo naredbu. I zabranjuje nešto, a hoće da postoji, i htio je samo zabranu.
Naš učenjak Ebul-Hasan [Ibn Salim], neka mu je Božija milost, govorio je o znanju naredbe i dobra, o iskušenju i prinudi, sa značenjima do kojih danas niko ne dolazi i o kojima niko ne pita: da pokazuje naredbu kroz ostavljanje, da pokazuje zabranu kroz djelo, da pokazuje propise da bi se iskušenje desilo, i da udove prinudom savladava prema Svojoj volji, radi iskušenja.
Prije njega je Hasan el-Basri, Bog mu se smilovao, a on je naš imam u ovom znanju, razlikovao kažnjavanje zbog toga što se odvija Njegovo znanje i kažnjavanje zbog kršenja naredbe. Kad je čuo da Amr b. Ubejd, koji je danas imam mu'tezila i na koga se oni pozivaju, otkako se odvojio (iʿtazala) od Hasana el-Basrija nakon što je bio s njim, a njegovo društvo s njim nije se dobro završilo, govori da Bog ne odlučuje o nečemu pa onda za to kažnjava, rekao mu je: „Teško tebi! Bog ne kažnjava zbog toga što se odvija Njegova odredba, nego kažnjava zbog kršenja Njegove naredbe.“
Objašnjenje toga je: ono o čemu je Bog sudio Sam, u čemu nije postavio ni naredbu ni zabranu, za to ne kažnjava, jer u tome čovjeku nije dao nikakvog udjela ni požudom ni djelom. A ono što je odredio čovjeku i u šta ga je uveo njegovom namjerom i požudom, za to ga kažnjava. To je od zlosreće nefsa i pomućenosti stvorenja: kad u nešto uđe, zlo toga se okrene protiv njega.
Ummet se složio u riječima „Šta Bog hoće, bude, a šta neće, ne bude“, i složio se u riječima „Nema snage ni moći osim s Bogom“ (lā ḥawla wa-lā quwwata illā bi-llāh). To je opće i odnosi se na sve, a ne samo na neke stvari. Ḥawl u jeziku znači kretanje. Arapi za lik koji se pojavi u daljini, za koji misle da je čovjek, drvo ili stijena, kažu: „Pogledajte ga, ako se miče (yaḥūlu), čovjek je.“ A quwwa je postojanost nakon kretanja, i ona je početak strpljivosti, dok se djelo ne pokaže Božijom snagom. U tumačenju toga prenosimo od Božijeg Poslanika: „Nema okretanja od neposlušnosti Bogu osim Božijom zaštitom, i nema snage za poslušnost Bogu osim Božijom pomoći.“ [Dio ovog odlomka je u izdanju ponovljen.]
Ovo razlaganje propisa u ovim značenjima je vanjsko znanje, obaveza [vjerovanja u] određenje i smisao Objave i šerijata. Prinuda pripada Silnom Vladaru: On prisiljava Svoja stvorenja na šta hoće, kao što ih je stvorio za ono što hoće, i vraća ih onome što hoće, kao što ih stvara u onome što hoće. „Sud pripada Bogu, Uzvišenom i Velikom“ (40:12), Jednom i Pobjedniku. On savladava Svoje robove kako hoće i provodi nad njima šta hoće. Njemu pripadaju dokaz koji stiže do cilja, moć koja savladava, sila koja se provodi i htijenje koje je prethodilo, po osobini gospodarenja i po sudu prinude. A na njima je predanost, pokornost, poslušnost i trud, htjeli ili ne htjeli, po osobini robovanja i po pravu vlasništva. „Ako Bog hoće da vas zavede, On je vaš Gospodar“ (11:34). „Ako ih kazniš, oni su Tvoji robovi“ (5:118). „Na Bogu je da pokaže pravi put, a ima i onih koji skreću. A da je htio, sve bi vas uputio“ (16:9). „Bogu pripada odluka i prije i poslije“ (30:4).
Ovdje se završava 30. poglavlje. U izdanju na stranici I, 224 počinje 31. poglavlje, Knjiga o znanju.
