Prikaz knjiga

Mekanska otkrovenja Ibn Arebija: prikaz djela

Priredio: E.B.

Mekanska otkrovenja (arapski al-Futūḥāt al-Makkiyya, doslovno „Mekanska otvaranja“) najveće su djelo Muhjiddina Ibn Arebija ( 1165-1240). Ovaj prikaz opisuje kako je knjiga nastala, kako je sastavljena i šta donosi u svakom od svojih šest dijelova i 560 poglavlja.

Riječ futūḥ znači „otvaranja“. Ibn Arebi njome označava znanje koje čovjeku Bog otvori u srcu, za razliku od znanja do kojeg se dolazi razmišljanjem. Pridjev „mekanska“ govori gdje je djelo započeto: u Mekki, 1202. godine.

Osnova prikaza je treće kairsko izdanje iz Bulaka, 1329. h. / 1911. godine, u četiri toma. To je standardno izdanje na koje se poziva gotovo sva naučna literatura. Za njegov tekst služio sam se digitalnom verzijom na stranici futmak.com, koja dijeli tekst po stranicama ovog izdanja.

Uputnice u prikazu glase ovako: I, 47 znači tom I, stranica 47 kairskog izdanja. Arapske citate prenosim u originalu, a prijevod na bosanski je moj.

Djelo u kairskom izdanju ima oko 2.600 velikih stranica gustog teksta. Za ovaj prikaz nisam pročitao cijeli arapski tekst od prve do posljednje stranice. Pročitao sam naslove svih 560 poglavlja, odabrane odlomke i citirane stranice. Za ostalo sam se oslanjao na pouzdanu naučnu literaturu navedenu na kraju.

Zato kratki opisi poglavlja imaju različitu težinu. Kod ključnih poglavlja opis govori o sadržaju. Kod stotina kratkih poglavlja opis uglavnom prenosi temu iz naslova i mjesto poglavlja u cjelini. Naslove sam prevodio s arapskog i iz engleskih radnih prijevoda, pa kod nekoliko teških naslova prijevod treba provjeriti u originalu. Na takva mjesta posebno upozoravam.

Autor i nastanak djela

Ibn Arebi je rođen u Mursiji u Andaluziji 560. godine po hidžri (1165), a umro je u Damasku 638. h. (1240). U tradiciji je poznat kao eš-šejh el-ekber, „Najveći učitelj“. Prvu polovinu života proveo je u Andaluziji i sjevernoj Africi, a drugu na Istoku: u Mekki, Anadoliji i Damasku.

U Mekku je stigao 598. h. (1202) kao hodžija. Tu je, kako sam priča, doživio niz duhovnih uvida i počeo pisati knjigu. Pisao ju je s prekidima gotovo trideset godina, putujući i pišući usput i druga djela.

Postoje dvije redakcije djela:

  • Prva redakcija završena je 629. h. (1231).
  • Druga redakcija nastala je u Damasku između 632. i 636. h. (1234-1238). Ibn Arebi je tada cijelo djelo ponovo prepisao vlastitom rukom, mijenjajući i dopunjujući tekst. Ta druga redakcija smatra se konačnom.

Zanimljiva je podudarnost brojeva. Djelo ima 560 poglavlja, a Ibn Arebi je rođen 560. godine po hidžri. Nije sigurno da je to namjerno, ali u djelu u kojem brojevi i redoslijed nešto znače, čitaoci su to odavno primijetili.

Ibn Arebi na više mjesta tvrdi da raspored poglavlja nije birao po vlastitom nahođenju, već da ga je primio nadahnućem. Zato poglavlja ponekad djeluju neočekivano poredana. Novija istraživanja pokazala su da iza tog prividnog nereda stoji promišljen plan, o čemu govori odjeljak o kompoziciji.

Rukopisi i izdanja

Najvažniji svjedok teksta je autograf druge redakcije, a najkorištenije izdanje je treće kairsko iz 1911. Autograf ima 37 svezaka i cijeli je pisan Ibn Arebijevom rukom, osim devetog sveska, koji je kasnija zamjena. Bio je u vakufu njegovog posinka i učenika Sadruddina Konevija, pa se zove „rukopis iz Konje“. Danas se čuva u Muzeju turske i islamske umjetnosti u Istanbulu (Evkaf Müzesi 1845-1881). U njemu je i 28 crteža koje je nacrtao sam autor.

Izdanje Godina Obim Šta je važno znati
Autograf iz Konje 1238 37 svezaka Druga, konačna redakcija, rukom autora
Bulak, 1. izdanje 1269-1274. h. (1853-1857) 4 toma Miješa tekst prve i druge redakcije
Bulak, 2. izdanje 1293. h. (1876) 4 toma Isti problem kao prvo izdanje
Bulak, 3. izdanje (Kairo) 1329. h. (1911) 4 toma Prenosi drugu redakciju; standardno izdanje i osnova ovog prikaza
Osman Jahja, kritičko izdanje 1972-1992 14 tomova Nedovršeno, stiže do 161. poglavlja
Ahmed Šemsuddin, Dar al-kutub al-ilmijja, Bejrut novije izdanje 9 tomova Lakše za čitanje od starog kairskog sloga
Abdulaziz Sultan el-Mensub, Jemen od 2010. 12 tomova Novo kritičko izdanje prema autografu iz Konje

Treće kairsko izdanje dužnik je emiru Abdulkadiru el-Džezairiju, alžirskom borcu i sufiji. On je u Konji dao uporediti tekst s autografom, pa ovo izdanje, za razliku od prva dva, prati drugu redakciju. Zato se i danas, kad se citira Futūḥāt, gotovo uvijek navodi tom i stranica ovog izdanja.

Osman Jahja  započeo je prvo pravo kritičko izdanje, ali je umro prije kraja. El-Mensubovo izdanje danas je najpouzdanije cjelovito izdanje teksta.

Izvori: Ibn Arabi Society, pregled šest izdanja; Konya Manuscript, Wikipedia; Ibn Arabi Foundation, novo kritičko izdanje.

Kompozicija djela

Djelo ima uvodne tekstove, šest velikih dijelova i ukupno 560 poglavlja. Arapski se dio zove fasl, a poglavlje bāb (doslovno „vrata“). Odvojeno od toga, autograf je podijeljen u 37 svezaka (sifr), ali ta podjela je fizička i ne poklapa se s granicama dijelova.

Dio Arapski naziv Poglavlja Broj Kairsko izdanje Glavna tema
Uvod mukaddima prije 1. I, 2-46 Zahvala, metoda, vjerovanje
I ma‘ārif, spoznaje 1-73 73 I, 47 – II, 139 Bog, stvaranje, kosmos, evlije, onaj svijet, tajne ibadeta
II mu‘āmalāt, ophođenja 74-189 116 II, 139-382 Djela i vrline na putu: pokajanje, strpljenje, zuhd, ljubav
III aḥwāl, stanja 190-269 80 II, 382-571 Unutarnja stanja koja dolaze kao dar: stezanje, širenje, nestajanje
IV manāzil, konačišta 270-383 114 II, 571 – III, 523 Duhovna konačišta vezana za sure Kur'ana
V munāzalāt, susreti 384-461 78 III, 523 – IV, 74 Kratki susreti Boga i roba, Božije obraćanje
VI maqāmāt, stupnjevi 462-560 99 IV, 74 do kraja Kutbovi, pečat evlija, Božija imena, sažetak i oporuka

Unutarnja logika

Redoslijed dijelova prati put od znanja prema ostvarenju. Prvi dio postavlja okvir: ko je Bog, kako je svijet nastao i šta je čovjek. Drugi govori o onome što čovjek čini, treći o onome što mu se dešava, a četvrti, peti i šesti o mjestima, susretima i stupnjevima onih koji su daleko odmakli.

U drugom dijelu poglavlja često dolaze u parovima. Nakon poglavlja o nekoj vrlini slijedi poglavlje o „ostavljanju“ te vrline: o pokajanju (74), pa o ostavljanju pokajanja (75); o strahu (100), pa o ostavljanju straha (101). Poruka je da se čovjek ne smije zaustaviti na vlastitoj vrlini i oslanjati se na nju. Ko se vrline drži kao svoje zasluge, ona mu postaje novi zastor.

Najveće otkriće o kompoziciji dao je Mišel Šodkjevič (Michel Chodkiewicz) u knjizi Un océan sans rivage (Okean bez obale, 1992). Pokazao je da 114 poglavlja četvrtog dijela odgovara 114 sura Kur'ana obrnutim redom. Poglavlje 270 vezano je za posljednju suru, En-Nas, a poglavlje 383 za prvu, El-Fatihu.

Kad se to zna, naslovi koji izgledaju zagonetno dobijaju smisao:

  • 272 ↔ sura 112, El-Ihlas: poglavlje o čistoći tevhida;
  • 276 ↔ sura 108, El-Kevser: poglavlje o Havdu, izvoru u Džennetu;
  • 282 ↔ sura 102, Et-Tekašur: poglavlje o posjećivanju mrtvih („dok ne posjetite grobove“);
  • 360 ↔ sura 24, En-Nur: poglavlje o svjetlima i tminama;
  • 366 ↔ sura 18, El-Kehf: poglavlje o pomoćnicima Mehdija;
  • 367 ↔ sura 17, El-Isra: poglavlje o noćnom putovanju i Ibn Arebijevom vlastitom uzdignuću.

Ova veza pokazuje osnovnu tezu Šodkjevičeve knjige: Futūḥāt je, u cjelini, čitanje Kur'ana. Ibn Arebi piše iz Objave i kroz nju.

Temeljne ideje

Mekanska otkrovenja nisu udžbenik s jednom tezom. Ipak, kroz svih 560 poglavlja provlači se nekoliko misli koje drže cjelinu. Bez njih je teško razumjeti bilo koje pojedino poglavlje.

1. Znanje koje se otvara

U Uvodu Ibn Arebi razlikuje tri vrste znanja. Prvo je znanje razuma, do kojeg se dolazi dokazom. Drugo je znanje stanja, koje se ne može prenijeti riječima. Ne može se opisati slatkoća meda onome ko ga nikad nije okusio, kao što se ne može opisati ljubav onome ko nije volio. Treće je znanje tajni, koje Bog daje kome hoće.

Kako se do tog znanja dolazi? Ibn Arebi kaže da čovjek treba ustrajati u zikru i osami, osloboditi srce od razmišljanja i sjesti pred vrata svog Gospodara kao siromah koji ništa nema. Tada mu Bog daje od znanja kakvo je dao Hidru, robu kojem je dato „znanje od Nas“ (Kehf, 65). Odatle i naslov knjige: ono što je u njoj zapisano, prema autoru, „otvoreno“ mu je, nije smišljeno.

To ne znači da Ibn Arebi prezire razum. Razum je, po njemu, dobar sudija u svom polju, ali ima granicu. Kad pokuša sam spoznati Boga, završi u slici Boga koju je sam napravio.

2. Bog i svijet

Knjiga počinje rečenicom koja otvara glavnu temu:

الحمد لله الذي أوجد الأشياء عن عدم وعدمه

„Hvala Allahu koji je stvari izveo u postojanje iz nepostojanja i iz nepostojanja tog nepostojanja.“ (I, 2)

Svijet postoji, ali ne sam od sebe. Stvari po sebi nemaju postojanje. Imaju ga samo zato što ga Bog daje, svakog trena iznova. Ibn Arebi to opisuje i kao „novo stvaranje“: svijet se iznova stvara u svakom dahu.

Najsmjelija formulacija ove misli glasi:

فسبحان من أظهر الأشياء وهو عينها

„Slavljen neka je Onaj koji je očitovao stvari, a On je njihova bit.“ (II, 459, prema uobičajenom navođenju u literaturi)

Ovu rečenicu kritičari su čitali kao poistovjećivanje Boga i svijeta. Ibn Arebi, međutim, u istom djelu jednako odlučno brani Božiju neuporedivost, kojoj je posvećeno cijelo treće poglavlje. Njegov stav je dvostruk: Bog je u svemu prisutan svojim očitovanjem, a po svojoj biti ničemu nije sličan. Izraz vahdetul-vudžud (jednota postojanja), koji se vezuje za njegovo ime, kod njega se kao naziv učenja gotovo ne javlja. Tim su imenom njegovu misao kasnije označili sljedbenici i protivnici.

3. Božija imena i samootkrivanje

Svijet je, po Ibn Arebiju, mjesto gdje se pokazuju Božija imena. Milost se vidi u milosrđu, oprost u opraštanju, stvaranje u stvorenom. Svaka stvar je kao ogledalo u kojem se odražava neko ime. Taj proces Ibn Arebi zove tedžellij, samootkrivanje.

Zato je jedno od najdužih poglavlja knjige (558) posvećeno lijepim Božijim imenima. Svako ime je zasebna „prisutnost“ (hadra), a čovjek se na putu oblikuje prema imenima: ko ostvari ime „Onaj koji prašta“ postaje Abdul-Gaffar, rob Onoga koji prašta.

4. Imaginacija i međusvijet

Između čistog duha i grube materije Ibn Arebi postavlja posredni svijet, berzah. To je svijet slika: snova, vizija, duše nakon smrti. Jedno od najpoznatijih određenja daje u 63. poglavlju:

فالخيال لا موجود ولا معدوم ولا معلوم ولا مجهول ولا منفي ولا مثبت

„Imaginacija nije ni postojeća ni nepostojeća, ni poznata ni nepoznata, ni nijekana ni potvrđena.“ (I, 304)

Najjednostavniji primjer je slika u ogledalu. Kad se pogledate u ogledalo, ono što vidite niste vi, ali nije ni ništa. Tako i san: ono što sanjate nema tijela, a ipak vas može rasplakati. Za Ibn Arebija ovo nije sporedna tema. Kroz imaginaciju dolaze vizije, kroz nju se razumije život u kaburu, a i sam svijet je, u jednom smislu, slika.

5. Dah Milostivog

Poglavlje 198, jedno od najopsežnijih (II, 390-478), razvija sliku nefes er-Rahman, daha Milostivog. Kad čovjek govori, dah izlazi iz grudi i prolazi kroz grlo, jezik i usne, pa na svakom mjestu postaje drugo slovo. Na isti način, kaže Ibn Arebi, Božiji „dah“ postaje stvorenja. Bića su Božije riječi, a svijet je izgovoreni govor.

Zato ga toliko zanimaju slova arapskog pisma. Već drugo poglavlje, vrlo dugo, posvećeno je slovima i njihovim značenjima.

6. Evlije i Savršeni čovjek

Čovjek je jedino biće u kojem se mogu sabrati sva Božija imena. U tom smislu je „Savršeni čovjek“ cilj stvaranja, a njegov puni uzor je Poslanik, s.a.v.s. Oko te misli Ibn Arebi gradi opsežan nauk o evlijama: postoji nevidljiva hijerarhija ljudi kojima Bog čuva svijet, od kutba (stožera) do brojnih nižih stupnjeva. Na vrhu tog nauka stoji pitanje „pečata evlija“, kojem je posvećeno 557. poglavlje.

7. Šerijat kao temelj

Čitaoci koji očekuju da sufija zaobilazi propise iznenadit će se. Poglavlja 66-72, o tajnama čistoće, namaza, zekata, posta i hadža, zauzimaju više od četiri stotine stranica prvog toma. Ibn Arebi u njima traži unutarnje značenje svakog propisa, ali nikad ne ukida spoljašnji propis. Posljednje poglavlje, oporuka, počinje upravo savjetom da se Božiji zakon i put poslanika ne zapuste:

فاعمل عليها ولا تهمل طريقتها

„Radi po njoj i ne zapuštaj njen put.“ (IV, 444)

8. Ljubav i zbunjenost

U 178. poglavlju, jednom od najljepših u knjizi, Ibn Arebi piše o ljubavi. Odmah na početku, u stihu, kaže da se ljubav ne može definisati:

الحب ذوق ولا تدري حقيقته

„Ljubav je okus, a njenu suštinu ne znaš.“ (II, 320)

Razlikuje četiri imena za taj stupanj: hubb (ljubav), vudd (privrženost), ašk (zanos) i heva (strast), i svako objašnjava zasebno (II, 323).

Srodna je i misao o zbunjenosti (hajra). Na kraju puta, kaže Ibn Arebi, čovjek stiže do svjesne zbunjenosti pred Njim, a konačnu formulu o Bogu ne nalazi. Jedan od susreta u petom dijelu (430) naslovljen je upravo „O zbunjenosti koja dovodi do Boga“.

Uvodni tekstovi (I, 2-46)

Prije prvog poglavlja stoji pedesetak stranica uvodnih tekstova. U njima Ibn Arebi postavlja ton cijelog djela i objašnjava kako ga treba čitati.

  • Zahvala (hutba). Počinje rečenicom o stvaranju iz nepostojanja, navedenom u prethodnom odjeljku, i nastavlja se dugom pohvalom Bogu i Poslaniku. Već u njoj se pojavljuju glavni pojmovi knjige: Božija riječ, postojanje, pojavljivanje.
  • Knjiga je upućena prijatelju i učitelju iz Tunisa, Abdulazizu el-Mehdeviju, i Ibn Arebijevom drugu i pratiocu. Djelo je, dakle, zamišljeno kao pismo prijateljima na putu, upućeno ljudima koji su već krenuli putem.
  • O vrstama znanja. Ovdje Ibn Arebi razlikuje znanje razuma, znanje stanja i znanje tajni, i objašnjava da njegova knjiga uglavnom govori iz drugog i trećeg. Upozorava čitaoca da ono što ne razumije ne odbacuje olako.
  • Uvod donosi i izlaganje vjerovanja u više stupnjeva: najprije onako kako ga ispovijeda svaki musliman, sa svim temeljnim stavkama vjere, a zatim sažetije naznake namijenjene upućenijima. Time Ibn Arebi čitaocu na samom početku pokazuje da sve što slijedi stoji na zajedničkoj vjeri muslimana.

Za čitaoca je ovo najbolji ulaz u knjigu. Ko pročita uvod, zna šta Ibn Arebi očekuje od njega: strpljenje, povjerenje i spremnost da ne razumije sve odjednom.

Prvi dio: Spoznaje (poglavlja 1-73)

Prvi dio postavlja okvir cijelog djela: odakle knjiga dolazi, kako je svijet nastao, kakva je hijerarhija evlija, šta čeka čovjeka nakon smrti i šta znače ibadeti. Zauzima cijeli prvi tom i početak drugog. Posljednja poglavlja ovog dijela, o ibadetima, među najdužima su u knjizi.

Izvor knjige, slova i stvaranje (1-12)

  1. O duhu iz čijeg sam ustrojstva preuzeo ono što sam zapisao u ovoj knjizi (I, 47). Naslov u originalu glasi:

فى معرفة الروح الذى أخذت من تفصيل نشأته ما سطرته فى هذا الكتاب وما كان بينى وبينه من الأسرار

Ibn Arebi priča kako je, čineći tavaf oko Kabe, kod Crnog kamena sreo zagonetnog Mladića (el-feta):

إذ لقيت وأنا عند الحجر الأسود باهت الفتى الفائت المتكلم الصامت الذي ليس بحي ولا مائت

„Kad sam, stojeći kod Crnog kamena, sreo čudesnog Mladića koji izmiče, koji govori a šuti, koji nije ni živ ni mrtav.“ (I, 47)

Mladić je slika duhovne zbilje koja mu „pokazuje“ ono što će zapisati. Iz tog susreta, kaže Ibn Arebi, proizašao je sadržaj knjige. Ovo poglavlje je ključ za razumijevanje naslova: knjiga je zapis onoga što mu je u Mekki „otvoreno“.

  1. O slovima, Božijim imenima, znanju, znalcu i poznatom (I, 51-91). Jedno od najdužih i najtežih poglavlja. Svako slovo arapskog pisma ima svoje mjesto u ustrojstvu svijeta, svoje svojstvo i svoj odnos prema Božijim imenima. Ovdje je temelj kasnijeg učenja o „dahu Milostivog“.
  2. O čišćenju Boga od svojstava koja bi Ga poistovjetila sa stvorenjima (I, 92). Odbrana Božije neuporedivosti (tenzih). Važno je za svakoga ko Ibn Arebija optužuje za pantejizam.
  3. O razlogu i početku nastanka svijeta (I, 98). Zašto je svijet stvoren: da bi se Bog spoznao, kako to izražava predaja o „skrivenom blagu“ koju sufije često navode.
  4. O tajnama Bismille i Fatihe (I, 101). Tumačenje Bismille, slovo po slovo, i Fatihe kao sažetka cijelog Kur'ana.
  5. O početku duhovnog stvaranja (I, 117). Prvo što je postalo: „prašina“ (heba) kao prvotna građa svijeta i Muhammedanska zbilja kao prvo biće u njoj.
  6. O početku ljudskih tijela (I, 121). Četiri načina stvaranja tijela: Adem bez oca i majke, Hava od muškarca, Isa od žene, ostali ljudi od oboje.
  7. O zemlji stvorenoj od ostatka Ademove gline (I, 126). Opis čudesne „zemlje zbilje“, svijeta slika u kojem je moguće ono što je razumu nemoguće. Poglavlje je postalo poznato na Zapadu preko radova Anrija Korbena (Henry Corbin).
  8. O vatrenim duhovima (I, 131). Džinni i Iblis: njihova priroda i odnos prema čovjeku.
  9. O krugu vlasti u historiji svijeta (I, 134). Ciklusi vlasti i veza između Isaa, a.s., i Muhammeda, s.a.v.s.
  10. O višim očevima i nižim majkama (I, 138). Nebesa kao „očevi“ koji djeluju i elementi kao „majke“ koje primaju; kosmologija rađanja svijeta.
  11. O krugu Muhammeda, s.a.v.s. (I, 143). Vrijeme se, kad je poslan Poslanik, „vratilo“ u svoj prvotni oblik; njegovo poslanstvo zatvara i obuhvata sve krugove.

Hijerarhija evlija i kosmička znanja (13-59)

Ovo je najzagonetniji dio prve knjige. Ibn Arebi opisuje nevidljive grupe evlija, njihove „stožere“ (kutbove), mjesta i znanja. Mnogi naslovi su kratki i tehnički, a sadržaj je gust.

  • O nosačima Arša (I, 147).
  • O tajnama vjerovjesnika među evlijama i o kutbovima (I, 149).
  • O „dasima“ i njihovim kutbovima: evlije čije je stanje vezano za svaki udah (I, 152).
  • O nižim konačištima, kosmičkim znanjima, četvorici evtada (stubova) i sedmorici abdala (zamjenika) (I, 157).
  • O mijenjanju kosmičkih znanja (I, 161).
  • O jednoj vrsti znanja vezanoj za buđenje i noćno bdijenje (naslov treba provjeriti u originalu) (I, 164).
  • O tome kako znanje raste i opada (I, 165).
  • O „isaovskom“ znanju: znanju o oživljavanju i dahu, kakvo je imao Isa, a.s. (I, 167).
  • O tri kosmička znanja i njihovom međusobnom djelovanju (I, 170).
  • O znanju konačišta: popis duhovnih konačišta (I, 171).
  • O zaštićenim kutbovima (I, 180).
  • O znanjima koja proizlaze iz kosmičkih znanja (I, 182).
  • O jednom dugovječnom „stubu“ (veted); Ibn Arebi tu govori o Hidru (I, 185).
  • O kutbovima simbola (I, 188).
  • O kutbovima vezanim za kur'ansku riječ o spajanju onoga što je Bog naredio da se spaja (I, 191).
  • O kutbovima vezanim za ajet „Zar ne vidiš kako je tvoj Gospodar…“ (I, 193).
  • O tajni Selmana el-Farisija i kutbovima koji su ga naslijedili; o čistoći Ehli-bejta (I, 195).
  • 30-33. O „jahačima“ (rukban): grupi evlija, njihovim slojevima, načelima i kutbovima (I, 199-213).
  • 34-35. O čovjeku koji je ostvario konačište „daha“ i o njegovim tajnama za života i nakon smrti (I, 213-222).
  • 36-37. O „isaovcima“, evlijama čiji je duhovni tip Isaov, i o njihovim kutbovima (I, 222-229).
  • O kutbovima koji su nazreli Muhammedanski stupanj, ali ga nisu dosegli (I, 229).
  • O stupnju na koji se evlija spušta kad ga Bog „udalji“, i o znanjima tog stupnja (I, 231).
  • O stupnju bliskom jednom djelimičnom kosmičkom znanju (I, 233).
  • O „ljudima noći“, njihovim slojevima i kutbovima (I, 237).
  • O mladićima (fitjan), ljudima viteske plemenitosti (I, 241).
  • O jednoj skupini kutbova i njihovom stupnju (I, 244).
  • O „svetim ludama“ (behalil): evlijama koje je duhovni doživljaj lišio razuma (I, 247).
  • O onome ko se vratio nakon što je stigao, i o Onome ko ga je vratio. Ibn Arebi više cijeni one koji se nakon dosezanja vrate ljudima da ih vode, nego one koji ostanu zaneseni (I, 250).
  • O „malom“ znanju i dobrima koji su ga stekli (I, 253).
  • O nižim konačištima i čežnji spoznavaoca za svojim početkom (I, 255).
  • Poglavlje naslovljeno kratkom zagonetnom izrekom o tome da je „to bilo tako zbog onoga“ (I, 261).
  • O hadisu „Osjećam dah Milostivog iz pravca Jemena“ i o ljudima tog stupnja (I, 266).
  • O ljudima zbunjenosti i nemoći (I, 270).
  • O evlijama koje su ostvarile konačište daha Milostivog (I, 272).
  • Zašto onaj kome se nešto otkrije beži iz nevidljivog u vidljivi svijet (I, 274).
  • Šta murađid treba činiti dok još nema šejha (I, 277).
  • O aluzijama (išara): jeziku kojim sufije govore o onome što se ne može reći izravno (I, 278).
  • O šejtanskim primislima (I, 281).
  • O izvođenju zaključaka i kada je ono valjano (I, 284).
  • 57-58. O nadahnuću i tajnama nadahnutih (I, 285-290).
  • O vremenu: stvarnom i zamišljenom (I, 290).

Kosmos, smrt i onaj svijet (60-65)

  • O elementima i utjecaju višeg svijeta na niži (I, 292).
  • O Džehennemu i onima koji su u njemu kažnjeni (I, 297).
  • O stupnjevima Vatre (I, 301).
  • O boravku ljudi u berzahu, između ovog svijeta i proživljenja (I, 304). Ovdje je određenje imaginacije navedeno u odjeljku o temeljnim idejama.
  • O Kijametu, njegovim postajama i načinu proživljenja (I, 307).
  • O Džennetu, njegovim konačištima i stupnjevima (I, 317).

Tajne šerijata i ibadeta (66-72)

Ovih sedam poglavlja zauzima više od četiri stotine stranica i čini najveći dio prvog toma. Ibn Arebi prolazi kroz fikhske propise jedan po jedan, navodi različita mišljenja pravnika, a onda za svaki propis daje i njegovo unutarnje značenje. Na primjer, abdest pere udove, a njegovo unutarnje značenje je čišćenje srca od svega osim Boga.

  • O tajni šerijata, spoljašnjoj i unutarnjoj (I, 322).
  • O značenju šehadeta (I, 325).
  • O tajnama čistoće (I, 329-386).
  • O tajnama namaza (I, 386-546). Najduže poglavlje prvog toma. Skraćeni prijevod dostupan na našoj stranici u rubrici ODABRANI TESKTOVI: TAJNE NAMAZA.
  • O tajnama zekata (I, 546-601).
  • O tajnama posta (I, 601-665).
  • O tajnama hadža i tavafa oko Kabe (I, 665 do kraja toma).

Odgovori Hakimu et-Tirmiziju (73)

  1. O tajnama koje se ukazuju posmatraču (II, 2-139). Ogromno poglavlje koje zatvara prvi dio. U prvom dijelu Ibn Arebi nabraja skupine evlija koje postoje u svakom vremenu i njihov broj. U drugom odgovara na dugi niz pitanja koja je tri stoljeća ranije postavio Hakim et-Tirmizi u djelu o „pečatu evlija“. Pitanja se tiču evlija, poslanstva, Božijih tajni i Sudnjeg dana, a Ibn Arebi na njih odgovara kao onaj kome su odgovori otvoreni.

Drugi dio: Ophođenja (poglavlja 74-189)

Drugi dio govori o onome što čovjek čini na putu prema Bogu: o vrlinama, naporima i odnosima. Poglavlja su uglavnom kratka, po dvije do pet stranica, osim nekoliko velikih rasprava o znanju, ljubavi i uzdignuću.

Uporedi li se popis tema s poznatom Risalom (Poslanicom) Abdulkerima el-Kušejrija (umro 1072), vidi se da Ibn Arebi u velikoj mjeri prati njen redoslijed: pokajanje, borba sa sobom, osama, takva, vera, zuhd, šutnja, strah, nada i tako dalje sve do savjeta murađidima. Kušejrijeva Risala bila je osnovni udžbenik sufizma, pa Ibn Arebi ovdje svjesno ulazi u poznati okvir i daje mu dublje tumačenje.

Novost je u parovima. Uz gotovo svaku vrlinu dolazi poglavlje o njenom „ostavljanju“. Ibn Arebi time ne poziva na napuštanje vrline. Govori o višem stupnju na kojem čovjek prestaje vrlinu doživljavati kao svoje djelo. Primjer: početnik se kaje od grijeha; onaj ko je dalje odmakao vidi da je i samo pokajanje Božiji dar, pa se ne oslanja ni na njega.

Početak puta (74-107)

  • 74-75. Pokajanje (tevba) i ostavljanje pokajanja (II, 139-144).
  • 76-77. Borba sa sobom (mudžahede) i njeno ostavljanje (II, 144-150).
  • 78-79. Osama (halvet) i njeno ostavljanje (II, 150-152).
  • 80-81. Povlačenje od ljudi (uzla) i njegovo ostavljanje (II, 152-155).
  • 82-83. Bijeg Bogu (firar, prema ajetu „Bježite Allahu“) i njegovo ostavljanje (II, 155-157).
  • 84-87. Četiri poglavlja o takvi, o čuvanju i svjesnosti: takva prema Allahu, takva od zastora, takva od prelaska granica i takva od Vatre (II, 157-162).
  • O tajnama osnova šerijatskih propisa (II, 162). Ibn Arebi izlaže svoj stav o izvorima prava: Kur'an, sunnet i konsenzus, uz izrazit oprez prema analogiji (kijas).
  • O nafilama (II, 166).
  • O farzovima i sunnetima (II, 168).
  • 91-92. Krajnja razboritost u halalu i haramu (vera‘) i njeno ostavljanje (II, 175-177).
  • 93-94. Odricanje od svijeta (zuhd) i njegovo ostavljanje (II, 177-179).
  • O darežljivosti i plemenitosti, u obilju i u oskudici, s nagradom i bez nje (II, 179).
  • 96-97. Šutnja i govor (II, 180-181).
  • 98-99. Bdijenje i san (II, 181-184).
  • 100-101. Strah i ostavljanje straha (II, 184-186).
  • 102-103. Nada i ostavljanje nade (II, 186).
  • 104-105. Tuga i ostavljanje tuge (II, 187).
  • 106-107. Glad i ostavljanje gladi (II, 188-192).

Borba s nefsom i oslonac na Boga (108-133)

  • 108-109. O strasti i želji: razlika između požude (šehva) i volje (irada); upozorenje o druženju koje budi strast (II, 192-194).
  • 110-111. Skrušenost (hušu) i njeno ostavljanje (II, 194).
  • 112-113. Suprotstavljanje nefsu i, s druge strane, pomaganje nefsu u njegovim opravdanim potrebama (II, 195).
  • Zavist, pokuđena i pohvalna (zavidjeti nekome u dobru) (II, 196).
  • Poglavlje čiji je naslov u radnom prijevodu nejasan; po Kušejrijevom redoslijedu ovdje se očekuje ogovaranje (II, 198).
  • Zadovoljstvo malim (kana‘a) (II, 198).
  • Pohlepa i revnost (II, 199).
  • 118-119. Oslonac na Boga (tevekkul) i njegovo ostavljanje (II, 201).
  • 120-121. Zahvalnost (šukr) i njeno ostavljanje (II, 202-203).
  • 122-123. Uvjerenost (jekin) i njeno ostavljanje (II, 204-205).
  • 124-125. Strpljenje (sabr) i njegovo ostavljanje (II, 206-207).
  • 126-127. Pazno motrenje sebe pred Bogom (murakaba) i njegovo ostavljanje (II, 208-211).
  • 128-129. Zadovoljstvo Božijom odredbom (rida) i njegovo ostavljanje (II, 212-213).
  • 130-131. Robovanje Bogu (ubudijja) i njegovo ostavljanje (II, 213-215).
  • 132-133. Ustrajnost na pravom putu (istikama) i njeno ostavljanje (II, 216-219).

Iskrenost, sloboda i poslanstvo (134-167)

  • 134-135. Iskrenost u namjeri (ihlas) i njeno ostavljanje (II, 220-222).
  • 136-137. Istinoljubivost (sidk) i njeno ostavljanje (II, 222-223).
  • 138-139. Stid (haja) i njegovo ostavljanje (II, 223-225).
  • 140-141. Sloboda (hurrijja): biti rob samo Bogu, a ničemu drugom; i njeno ostavljanje (II, 226-227).
  • 142-143. Zikr i njegovo ostavljanje (II, 228-229).
  • 144-145. Razmišljanje (fikr) i njegovo ostavljanje (II, 229-231).
  • 146-147. Viteska plemenitost (futuvva) i njeno ostavljanje (II, 231-234).
  • Pronicljivost (firasa) (II, 235).
  • Karakter (huluk) (II, 241).
  • 150-151. Ljubomora za Boga (gajra) i njeno ostavljanje (II, 244-246).
  • 152-154. Evlijalučnost (velaja): općenito, ljudska, Božija i anđeoska (II, 246-252). Bog je el-Velijj, pa je velaja zajednička Bogu, ljudima i meleklima.
  • 155-157. Vjerovjesništvo (nubuvva): općenito, ljudsko i anđeosko (II, 252-256).
  • 158-160. Poslanstvo (risala): općenito, ljudsko i anđeosko (II, 256-260).
  • O stupnju između vjerovjesništva i istinoljubivosti (siddikijje) (II, 260). Ibn Arebi ovdje govori o „stupnju blizine“, najvišem do kojeg evlija može doći ispod vjerovjesnika.
  • 162-163. Siromaštvo pred Bogom (fakr) i bogatstvo (gina) (II, 262-266).
  • Tesavvuf (II, 266).
  • Ostvarenje (tahkik) i oni koji su ostvarili istinu (II, 267).
  • Mudrost (hikma) i mudraci (II, 269).
  • Alhemija sreće (kimija es-sa‘ada) (II, 270-284). Jedno od najpoznatijih poglavlja. Ibn Arebi priča o dvojici putnika koji se uspinju kroz nebesa: jedan je filozof koji se oslanja samo na razum, a drugi sljedbenik Poslanika. Filozof na svakom nebu susreće samo duhovnost planete, a sljedbenik susreće vjerovjesnike i od njih uči. Poruka je jednostavna: razum može daleko dosegnuti, ali ono što Objava otvara razum sam ne može naći.

Odgoj, ljubav i znaci (168-189)

  • 168-169. Lijepo ponašanje (edeb) i njegovo ostavljanje (II, 284-286).
  • 170-171. Druženje (suhba) i njegovo ostavljanje (II, 286-287).
  • 172-173. Dva poglavlja na mjestu gdje Kušejri govori o tevhidu. Drugo je naslovljeno kao „dvojstvo, a to je širk“. Radni prijevod prvog naslova je nepouzdan i treba ga provjeriti u originalu (II, 288-292).
  • 174-175. Putovanje (sefer) i njegovo ostavljanje (II, 293-294).
  • O stanjima ljudi puta pri umiranju, prema njihovim stupnjevima (II, 295).
  • O spoznaji (ma‘rifa) (II, 297-320). Velika rasprava o razlici između znanja (ilm) i spoznaje. Sufije obično više cijene spoznaju; Ibn Arebi se priklanja onima koji više cijene znanje, jer Bog sebe naziva el-Alim, Znalac, a ne „Spoznavalac“.
  • O ljubavi (mahabba) (II, 320-362). Najduža rasprava o ljubavi u knjizi: četiri imena ljubavi, Božija ljubav prema čovjeku i čovjekova prema Bogu, ljubav kao uzrok stvaranja. Citati su u odjeljku o temeljnim idejama.
  • Kratko poglavlje uz ljubav; naslov u radnom prijevodu treba provjeriti (II, 362).
  • Čežnja (ševk) (II, 363).
  • Poštovanje šejhova i čuvanje njihovih srca (II, 364).
  • 182-183. Slušanje (sema) i njegovo ostavljanje (II, 366-368).
  • 184-185. Keramet i njegovo ostavljanje (II, 369-370). Ibn Arebi upozorava da je keramet iskušenje, a pravi keramet je ustrajnost na pravom putu.
  • Lomljenje ustaljenog toka stvari (harkul-adet) (II, 371).
  • Mudžiza i njena počast (II, 374).
  • Snovi (ru'ja) kao radosne vijesti (II, 375).
  • O liku pravog murađida (II, 380). Završni savjet, kao što i Kušejri svoju Risalu završava oporukom murađidima.

Treći dio: Stanja (poglavlja 190-269)

Treći dio govori o onome što se čovjeku dešava iznutra. U sufijskom jeziku razlikuje se makam (stupanj), koji se stiče trudom i ostaje, od hala (stanja), koje dolazi kao dar i prolazi. Ako je drugi dio bio o djelima, treći je o darovima.

I ovdje Ibn Arebi slijedi poznati okvir: Kušejrijevo poglavlje o stručnim izrazima sufija. Mnogi pojmovi dolaze u parovima suprotnosti, jer jedno stanje razumijemo tek kad ga stavimo pored njegovog para:

Par stanja Poglavlja Jednostavno rečeno
Stezanje i širenje (kabd i bast) 218-219 Trenuci teškoće i trenuci radošće u srcu
Nestajanje i ostajanje (fena i beka) 220-221 Čovjek prestaje vidjeti sebe, a zatim ostaje u Bogu
Sabiranje i razdvajanje (džem‘ i fark) 222-223 Vidjeti samo Boga, pa vidjeti i Boga i svijet
Odsutnost i prisutnost (gajba i hudur) 244-245 Odsutnost od svijeta, prisutnost kod Boga
Opijenost i otrježnjenje (sukr i sahv) 246-247 Zanos i povratak trezvenosti
Brisanje i potvrđivanje (mahv i isbat) 252-253 Uklanjanje loših osobina i učvršćivanje dobrih
Blizina i udaljenost (kurb i bu‘d) 260-261 Odnos srca prema Bogu
Šerijat i hakikat 262-263 Propis i zbilja na koju propis upućuje

Put i njegovi pojmovi (190-217)

  • Putnik (salik) i njegova stanja (II, 382).
  • Putovanje i put (II, 383).
  • Stanje (hal), njegove tajne i ljudi (II, 384).
  • Stupanj (makam) (II, 385).
  • Mjesto (mekan) (II, 386).
  • Zanosni iskazi (šath) (II, 387). Ibn Arebi o izrekama sufija koje zvuče drsko ili nevjernički; objašnjava odakle dolaze i zašto ih treba čitati oprezno.
  • O predznacima (II, 388).
  • O „odlasku“, potpunom zaboravu sebe (II, 389).
  • O dahu (II, 390-478). Naslov glasi فى معرفة النفَس بفتح الفاء, „o dahu, sa fethom na slovu fa“. Ibn Arebi naglašava vokal kako se nefes (dah) ne bi zamijenio s nefs (duša). Na gotovo devedeset stranica razvija učenje o dahu Milostivog: kao što ljudski dah na različitim mjestima u ustima postaje različita slova, tako Božiji dah postaje različita bića. Poglavlje povezuje 28 slova arapskog pisma s 28 stupnjeva postojanja, od Prvog intelekta do čovjeka, i svakom stupnju pridružuje Božije ime koje njime upravlja. Ovo je kosmološko središte djela.
  • Tajna (sirr) (II, 478).
  • 200-201. Spajanje i odvajanje (vasl i fasl) (II, 480).
  • 202-203. Odgoj i vježbanje duha (rijada) (II, 481-482).
  • 204-205. Ukrašavanje vrlinama i pražnjenje od mana (tehalli i tahalli) (II, 483-484).
  • Samootkrivanje (tedžellij) (II, 485-490). Ključni pojam cijelog djela.
  • 207-208. Bolest i tegoba na putu (II, 490-494).
  • Prisustvovanje (mušahede) (II, 494).
  • Otkrivanje (mukašefe) (II, 496).
  • Pojavljivanje (II, 498).
  • Kolebanje (II, 499).
  • Ljubomora (gajra) kao stanje (II, 500).
  • Zbunjenost (hajra) (II, 502).
  • Suptilno (latifa) (II, 503).
  • Objava (vahj) (II, 505). Razlika između Objave vjerovjesnicima i nadahnuća evlija.
  • Zapisivanje i oslikavanje (II, 508).

Darovi i opijenosti (218-269)

  • 218-223. Stezanje, širenje, nestajanje, ostajanje, sabiranje i razdvajanje (II, 509-519); vidi tabelu gore.
  • Jedno teško stanje čiji naslov radni prijevod prenosi kao „bit presuđivanja“; treba provjeriti u originalu (II, 519).
  • „Dodaci“: povećanja u vjeri i svjetlu (II, 520).
  • 226-228. Volja, onaj koga Bog želi (murad) i onaj koji želi Boga (murid) (II, 521-525). Ibn Arebi razlikuje onoga ko traži i onoga koga je Bog sam povukao.
  • Težnja, snaga namjere (himmet) (II, 526).
  • Tuđina (gurba) (II, 527).
  • Božije iskušenje skriveno u daru (mekr) (II, 529).
  • Iščupanost iz sebe (II, 531).
  • Naginjanje (II, 532).
  • Zapanjenost (dahša) (II, 533).
  • 235-237. Tri stupnja zanosa: izazivanje zanosa (tevedžud), zanos (vedžd) i nalazak (vudžud) (II, 535-537). Ibn Arebi igra na isti arapski korijen: ko je u zanosu, „nalazi“, a konačno nalazi Onoga koji jest.
  • Trenutak (vakt) (II, 538). Sufija je „sin svog trenutka“.
  • 239-240. Strahopoštovanje (hejba) i prisnost (uns) (II, 540).
  • 241-243. Veličanstvo, ljepota i savršenost (dželal, džemal, kemal) (II, 541-542).
  • 244-247. Odsutnost i prisutnost; opijenost i otrježnjenje (II, 543-546).
  • 248-251. Okus, piće, napojenost i žeđ koja se ne gasi (II, 547-552). Duhovno iskustvo opisano jezikom pijenja: prvo se okusi, onda pije, onda napoji, a najviši su oni koje ništa ne može napojiti.
  • 252-255. Brisanje, potvrđivanje, zastiranje i potpuno poništenje (mahk) (II, 552-554).
  • 256-259. Ispunjenost, izlaganje, bljeskovi (levami‘) i iznenadni naleti (II, 555-557).
  • 260-261. Blizina i udaljenost (II, 558-560).
  • 262-263. Šerijat i hakikat (II, 561-562). Za Ibn Arebija hakikat nikad ne ukida šerijat; hakikat je zbilja samog šerijata.
  • Primisli (havatir) (II, 563).
  • Ono što dolazi u srce (varid) (II, 566).
  • Svjedok (šahid) (II, 567).
  • 267-268. Duša (nefs) i duh (ruh) (II, 568).
  • Znanje izvjesnosti, oko izvjesnosti i zbilja izvjesnosti (II, 570). Tri stupnja sigurnosti, prema kur'anskim izrazima: čuti za vatru, vidjeti vatru i biti u njoj.

Četvrti dio: Konačišta (poglavlja 270-383)

Četvrti dio ima tačno 114 poglavlja, koliko i Kur'an sura, i prati ih obrnutim redom. Svako poglavlje je „konačište“ (menzil): duhovno mjesto koje otvara jedna sura. Ibn Arebi to nigdje ne objašnjava izravno. Vezu je uočio i dokazao Šodkjevič, a ona se lako provjeri: broj sure dobije se kad se broj poglavlja oduzme od 384.

Većina poglavlja nosi zagonetne naslove koji tek uz suru postaju jasni. Poglavlje 309 govori o melamijama, ljudima koji kore sami sebe i skrivaju svoje stanje, a vezano je za suru El-Kijame, gdje se spominje „duša koja kori“. Poglavlje 334 govori o „obnavljanju nepostojećeg“, a vezano je za suru Kaf i ajet o „novom stvaranju“ (50:15). Poglavlje 362 govori o dvije sedžde, a vezano je za suru El-Hadždž, jedinu suru s dvije sedžde tilaveta.

Najvažnija poglavlja ovog dijela

  • O pohvaljenoj tami i viđenim svjetlima (III, 274-294), uz suru En-Nur. Opsežna rasprava o svjetlu i tami: Bog je svjetlo nebesa i Zemlje, a tama nije uvijek zlo, jer u njoj se krije ono što bi svjetlo spržilo.
  • O pomoćnicima Mehdija (III, 327-340), uz suru El-Kehf. Naslov glasi: فى معرفة منزل وزراء المهدى الظاهر فى آخر الزمان, „o konačištu vezira Mehdija koji će se pojaviti na kraju vremena“. Ibn Arebi opisuje osobine koje moraju imati Mehdijevi pomoćnici, među kojima su pravednost u suđenju i razumijevanje Božijeg govora. Zanimljivo je da poglavlje više govori o osobinama dobre vlasti nego o samom Mehdiju.
  • O uzdignuću (III, 340-354), uz suru El-Isra. Ibn Arebi priča svoje duhovno uzdignuće kroz nebesa, po uzoru na Poslanikov mi'radž. Na svakom nebu susreće vjerovjesnika s kojim razgovara o znanju koje je posebno za njega. Ovo je jedan od rijetkih autobiografskih tekstova u knjizi.
  • O ključevima riznica darežljivosti (III, 360-408), uz suru El-Hidžr i ajet „Pa nema ničega a da riznice njegove nisu kod Nas“ (15:21). Kako Božiji darovi silaze iz riznica u svijet i kojim redom.
  • O ummijskoj Ploči (III, 416-448), uz suru Er-Ra'd. Najsustavniji opis građe kosmosa u knjizi: Arš, Kursija, nebesa, elementi. U autografu su uz ovo poglavlje Ibn Arebijevi crteži kosmosa.

Sva poglavlja ovog dijela

Teme su sažete prema naslovima. Mnogi naslovi su namjerno zagonetni, a radni prijevodi na kojima se dijelom zasniva ovaj pregled nisu uvijek pouzdani. Kolonu „Tema“ treba zato čitati kao orijentaciju, ne kao konačan prijevod.

Pogl. Kairsko izd. Sura Tema
270 II, 571 114 En-Nas Kutb i dvojica imama uz njega
271 II, 574 113 El-Felek Noćno hvaljenje
272 II, 578 112 El-Ihlas Čistoća tevhida
273 II, 582 111 El-Mesed Nestanak strasti i sebičnosti
274 II, 586 110 En-Nasr Određeni rok
275 II, 590 109 El-Kafirun Odricanje od kipova
276 II, 594 108 El-Kevser Havd, izvor
277 II, 598 107 El-Ma'un Prijezir prema drugima i škrtost
278 II, 602 106 Kurejš Prisnost
279 II, 606 105 El-Fil Pouka iz događaja
280 II, 610 104 El-Humeze Gomilanje imetka
281 II, 614 103 El-Asr Jedan i mnoštvo
282 II, 618 102 Et-Tekašur Posjećivanje mrtvih
283 II, 620 101 El-Kari'a Ono što udara
284 II, 624 100 El-Adijat Iskreno uzvraćanje
285 II, 628 99 Ez-Zelzele Govor nežive stvari
286 II, 632 98 El-Bejjina Onaj kome je rečeno „Budi“, a odbio je
287 II, 636 97 El-Kadr Postojano očitovanje
288 II, 640 96 El-Alek Prvo učenje: „Uči!“
289 II, 644 95 Et-Tin Ummijsko znanje kojem ništa nije prethodilo
290 II, 649 94 Eš-Šerh Priznavanje blagodati
291 II, 652 93 Ed-Duha „Grudi vremena“, četvrto nebo
292 II, 655 92 El-Lejl Prožimanje nevidljivog i vidljivog
293 II, 663 91 Eš-Šems Uzrok vidljivog svijeta
294 II, 670 90 El-Beled Mekanski, muhammedanski stupanj
295 II, 674 89 El-Fedžr Počašćeni brojevi
296 II, 679 88 El-Gašija Osobine sretnih i nesretnih
297 II, 682 87 El-A'la Dovršenje ljudske gline
298 II, 686 86 Et-Tarik Zikr iz višeg svijeta
299 II, 690 85 El-Burudž Patnja vjernika
300 III, 2 84 El-Inšikak Podjela višeg svijeta
301 III, 6 83 El-Mutaffifin Knjiga sretnih i knjiga nesretnih
302 III, 10 82 El-Infitar Nestanak višeg i postojanje nižeg svijeta
303 III, 13 81 Et-Tekvir Džibrilovski spoznavalac
304 III, 17 80 Abese Bogatstvo i siromaštvo
305 III, 21 79 En-Nazi'at Smjena stanja u srcima
306 III, 26 78 En-Nebe’ Protivnici višeg svijeta
307 III, 28 77 El-Murselat Silazak meleka
308 III, 31 76 El-Insan Miješanje cijelog svijeta u čovjeku
309 III, 34 75 El-Kijame Melamije, ljudi samoprijekora
310 III, 37 74 El-Muddessir Duhovni zvuk
311 III, 41 73 El-Muzzemmil Posebna nevidljiva inicijacija
312 III, 46 72 El-Džinn Kako nadahnuće silazi u srca evlija i kako ih Bog čuva od šejtana
313 III, 49 71 Nuh Plač i vapaj
314 III, 52 70 El-Me'aridž Ljestvice meleka, vjerovjesnika i evlija
315 III, 57 69 El-Hakka Neizbježnost patnje
316 III, 60 68 El-Kalem Svojstva upisana na Ploči
317 III, 65 67 El-Mulk Nevolja i njene blagodati; Ebu Medjen
318 III, 68 66 Et-Tahrim Zamjena šerijata ličnim prohtjevima
319 III, 72 65 Et-Talak Tevekkul kao uzrok opskrbe
320 III, 75 64 Et-Tegabun Dvije Božije šake
321 III, 78 63 El-Munafikun Razlikovanje nevidljivog i vidljivog
322 III, 80 62 El-Džum'a Onaj ko je Boga zamijenio stvorenjima
323 III, 84 61 Es-Saff Najava i ono što se najavljuje
324 III, 87 60 El-Mumtehine Muškarci i žene na Božijim mjestima
325 III, 91 59 El-Hašr Kur'an
326 III, 96 58 El-Mudžadele Razgovor i spor
327 III, 100 57 El-Hadid Mjera mudd i pola mudda
328 III, 103 56 El-Vaki'a Kad složeno postane jednostavno
329 III, 107 55 Er-Rahman Blagodati i njihov kraj
330 III, 110 54 El-Kamer Mjesec, mlađak i pun mjesec
331 III, 115 53 En-Nedžm Viđenje i približavanje
332 III, 119 52 Et-Tur Božija zaštita ljudi muhammedanskih stanja
333 III, 123 51 Ez-Zarijat Šta je stvoreno za tebe, a šta za Mene
334 III, 127 50 Kaf Obnavljanje nepostojećeg, novo stvaranje
335 III, 131 49 El-Hudžurat Bratstvo
336 III, 135 48 El-Feth Prisega bilja kutbu
337 III, 140 47 Muhammed Poslanik i svijet
338 III, 146 46 El-Ahkaf Prepreke
339 III, 150 45 El-Džasija Šerijat u rukama Istine
340 III, 154 44 Ed-Duhan Šta je Poslanik prešutio
341 III, 160 43 Ez-Zuhruf Oponašanje u tajnama
342 III, 165 42 Eš-Šura Dvije tajne odvojene od tri sabrane
343 III, 171 41 Fussilet Dvije tajne razlaganja Objave
344 III, 175 40 Gafir Dvije tajne oprosta
345 III, 181 39 Ez-Zumer Tajna iskrenosti u vjeri
346 III, 186 38 Sad Svjetlo koje izbija iz jednog konačišta
347 III, 192 37 Es-Saffat Prvi saff pred Bogom
348 III, 197 36 Ja-Sin Dvije tajne srca
349 III, 207 35 Fatir Objava i stvaranje svakog naroda
350 III, 210 34 Sebe’ Otkrivanje značenja
351 III, 216 33 El-Ahzab Prožimanje duša i duhova
352 III, 232 32 Es-Sedžda Tri skrivene tajne uređivanja
353 III, 236 31 Lukman Tri skrivene tajne mudrosti
354 III, 241 30 Er-Rum Konačište vezano za Rum
355 III, 247 29 El-Ankebut Prostrana zemlja ibadeta
356 III, 253 28 El-Kasas Tajne Božijeg odgoja
357 III, 257 27 En-Neml Potrebe stvorenja i potčinjavanje
358 III, 262 26 Eš-Šu'ara Upozorenje i istinita vijest
359 III, 269 25 El-Furkan Obzir u otkrivanju
360 III, 274 24 En-Nur Pohvaljena tama i viđena svjetla
361 III, 294 23 El-Mu'minun Uplitanje u Istinu procjenom
362 III, 302 22 El-Hadždž Dvije sedžde: cjeline i dijela
363 III, 308 21 El-Enbija Spoznavalac upućen nižem učitelju
364 III, 313 20 Ta-Ha Božija ljubomora
365 III, 321 19 Merjem Tajne u prisutnosti Milosti
366 III, 327 18 El-Kehf Veziri Mehdija
367 III, 340 17 El-Isra Uzdignuće kroz nebesa
368 III, 354 16 En-Nahl „Došla je naredba“: prisutnost naredbe
369 III, 360 15 El-Hidžr Ključevi riznica darežljivosti
370 III, 408 14 Ibrahim Postojanje i promjena
371 III, 416 13 Er-Ra'd Građa kosmosa
372 III, 449 12 Jusuf Samohvala i Božiji odgovor
373 III, 455 11 Hud Voda i trajanje svijeta
374 III, 462 10 Junus Viđenje; stvari prije postanka
375 III, 469 9 Et-Tevba Moć imaginacije i svijet zbilja
376 III, 475 8 El-Enfal Evlije i neprijatelji
377 III, 483 7 El-A'raf Sedžda i slike
378 III, 487 6 El-En'am Životinjski narodi
379 III, 493 5 El-Maida Vezivanje i razvezivanje
380 III, 501 4 En-Nisa Učeni su nasljednici vjerovjesnika
381 III, 505 3 Ali Imran Tevhid i sabiranje
382 III, 511 2 El-Bekara Zaključci i nijeme tajne
383 III, 519 1 El-Fatiha Veličina koja sabire sve veličine

Peti dio: Susreti (poglavlja 384-461)

Peti dio čini 78 kratkih poglavlja, uglavnom od jedne do tri stranice. Svako opisuje jedan munazele, susret. Arapska riječ označava kretanje s dvije strane: Bog se „spušta“ prema robu, a rob se „diže“ prema Bogu, pa se susretnu na jednom mjestu. To je kao kad dvoje krene jedno drugom u susret i sretnu se na pola puta.

Naslovi ovih poglavlja često su Božije obraćanje u prvom licu. Primjer je naslov 450. poglavlja:

فى معرفة منازلة مَنْ ثبت لظهورى كان بى لا به

„O susretu: ko izdrži Moje očitovanje, izdržao ga je Mnome, a ne sobom.“ (IV, 64; naslov se nastavlja još jednom teškom rečenicom o tome šta je tu zbilja, a šta preneseno značenje)

Misao je jasna i važna za cijelo djelo. Kad Bog daje čovjeku da doživi nešto veliko, snagu da to podnese također daje Bog. Niko se ne može pohvaliti da je „sam izdržao“.

Teme susreta su raznolike: viđenje Boga i zastori, srce kao Božija kuća, molitva, oproštaj bratu, pravedna vlast, dobrota prema rodbini. Zajedničko im je da svaku temu Ibn Arebi postavlja kao pitanje odnosa između Boga i roba.

Pogl. Kairsko izd. Tema susreta
384 III, 523 Načini Božijeg obraćanja čovjeku (Eš-Šura, 51)
385 III, 527 Poniženje, poraz i zabrana
386 III, 530 „Bliži smo mu od žile kucavice“: gdje je Božija blizina
387 III, 534 Ohola poniznost
388 III, 538 Uspinjanje bez određenog cilja
389 III, 538-546 „Moj karakter je tvoje biće“
390 III, 546 Vrijeme kao uzajamna prisutnost Boga i roba
391 III, 549 Put na kojem pitanja ne nalaze smiraja
392 III, 550 Milost, srdžba i oni koji nemaju milosti
393 III, 553 Ko zastane kod onoga čega se uplašio, propadne
394 III, 555 Dolazak, pročišćenje i nevraćanje nazad
395 III, 557 Utjeha za smrt druga u Božijoj prisutnosti
396 III, 558 Sakupljanje znanja kao zastor od Boga
397 III, 559 Lijepa riječ i dobro djelo uzdižu se Bogu
398 III, 561 Razlika između propovijedanja i podsjećanja na Boga
399 III, 566 Konačište iz kojeg niko ne izađe kakav je ušao
400 III, 567 Skriven od onih koji se pokazuju, poznat onima koji čuvaju granice
401 IV, 2 Ni mrtvi ni živi nemaju puta da vide Boga sami od sebe
402 IV, 4 Borba, poraz i prednost mira
403 IV, 5 Pred Bogom nema izgovora
404 IV, 6 Vladari koji tlače i oni koji su blagi prema narodu
405 IV, 8 Srce kao Božija kuća i Bejtul-ma'mur
406 IV, 9 Bog se nikome nije očitovao u svojoj biti, niti će
407 IV, 11 „Krađa“ od Boga: gledanje u drugo osim Njega
408 IV, 12 Subota i razvezivanje onoga što je vezano
409 IV, 13 Božija imena kao zastori
410 IV, 15 Sudbina se vraća svom Gospodaru
411 IV, 16 Strah od knjige umjesto straha od Boga
412 IV, 17 Ko je Božiji, nikad nije ponižen
413 IV, 18 Molba Bogu i izlazak iz Njegove presude
414 IV, 20 Bog se vidi samo kroz zastor
415 IV, 21 Dozivanje Boga: opravdavati sebe ili Njega
416 IV, 23 Bit srca
417 IV, 24 Nagrada koja je kod Boga
418 IV, 26 Ono što se ne može obuhvatiti
419 IV, 26-28 Ugovori i obaveze
420 IV, 28 Raspolaganje konačištima
421 IV, 29 Traženje Boga dokazom
422 IV, 33 Vraćanje Božijeg djela Njemu
423 IV, 35 Ljubomora za Boga
424 IV, 36 Ostati s Bogom ili se vratiti porodici
425 IV, 37 Traženje znanja i gubitak vida
426 IV, 38 Tajna viđenja Gospodara: „Svjetlo je“
427 IV, 39 „Na dva luka udaljenosti“
428 IV, 40 Pitanje o dva trenutka
429 IV, 42 Umanjiti sebe pred Božijom veličinom
430 IV, 42 Zbunjenost koja dovodi do Boga
431 IV, 43 Koga Bog zastre, zastrt je
432 IV, 44 Odjenuti samo Njega; spoznati sebe
433 IV, 44 Očitovanje koje poništava
434 IV, 45 Zastiranje i postojanost
435 IV, 46 Ispunjeni i neispunjeni zavjet
436 IV, 47 Vrijednost čovjeka i ibadet
437 IV, 49 Spoznati svoj udio u šerijatu
438 IV, 50 Učenje Božijih riječi i silazak meleka
439 IV, 51 Drugo „na dva luka“
440 IV, 53 Snaga koja dolazi od prisustvovanja Bogu
441 IV, 54 Srca koja traže ono što je kod Boga, a ne Boga
442 IV, 55 Vidjeti Boga i znati to, a opet Ga ne vidjeti
443 IV, 55 Obaveza da se znanje podijeli
444 IV, 56 Knjiga čistog zavjeta
445 IV, 58 Evlije oblikovane Božijim osobinama
446 IV, 60 Noćni počeci i koristi dobrih djela
447 IV, 62 Ulazak u prisutnost pročišćenja
448 IV, 63 Nestajanje pri otkrovenju; molba da se vidi Bog
449 IV, 63 Nije Božiji rob ko je porobio Božijeg roba
450 IV, 64 Postojanost pred Božijim očitovanjem
451 IV, 65 Izlazi i uspinjanja
452 IV, 66 Božije riječi kao opomena onome ko sluša
453 IV, 68 Darežljivost i opraštanje bratu
454 IV, 68 Prednost rodbine u dobroti
455 IV, 69 Božije približavanje kroz imena Vanjski i Unutarnji
456 IV, 70 Pokrenutost pri slušanju Božijih riječi
457 IV, 71 Čista obaveza
458 IV, 72 Svjetla Božijeg Lica i zastori od svjetla
459 IV, 73 Biti s Bogom među odabranima
460 IV, 73 Iman, islam, ihsan i „ihsan ihsana“
461 IV, 74 Zastor krila i oni koji su zadržani

Šesti dio: Stupnjevi (poglavlja 462-560)

Posljednji dio govori o najvišim stupnjevima ljudskog savršenstva i zatvara cijelo djelo. Ima tri cjeline: dugi niz poglavlja o kutbovima (462-556), poglavlje o pečatu evlija (557) i tri velika završna poglavlja (558-560), koja zajedno čine gotovo polovinu četvrtog toma.

Kutbovi i njihovi ajeti (462-556)

Kutb (stožer, os) je evlija oko kojeg se, u Ibn Arebijevom učenju, u jednom vremenu „okreće“ duhovni svijet. Poglavlje 462 govori o muhammedanskim kutbovima uopće (IV, 74), a 463 o dvanaestorici kutbova oko kojih se okreće sfera svijeta (IV, 77-88).

Potom slijedi devedesetak kratkih poglavlja, svako o jednom kutbu. Kutbovi nisu imenovani. Svakog određuje zikr ili ajet koji je njegovo „konačište“, onaj dio Objave koji je u njemu postao živa zbilja. Prvi je kutb čije je konačište la ilahe illallah.

Ovaj niz je možda najbolji ključ za razumijevanje Ibn Arebijeve slike savršenog čovjeka. Savršenstvo za njega znači da jedan ajet toliko obuzme čovjeka da on postane njegovo utjelovljenje. Jedan je kutb sav u ajetu o tevekkulu, drugi u ajetu o strpljenju, treći u ajetu o iskrenosti.

Pogl. Kairsko izd. Zikr ili ajet koji određuje stupanj kutba
464 IV, 88 „La ilahe illallah“, kutb muhammedanskih kutbova
465 IV, 90 „Allahu ekber“
466 IV, 92 „Allah je Uzvišen“
467 IV, 96 „Elhamdu lillah“
468 IV, 97 „Elhamdu lillahi ala kulli hal“, hvala Allahu u svakom stanju
469 IV, 98 „Prepuštam svoju stvar Allahu“
470 IV, 100 Ajet o stvaranju džinna i ljudi radi ibadeta
471 IV, 102 Ljubav prema Allahu i slijeđenje Poslanika
472 IV, 104 Radosna vijest onima koji slijede najljepšu riječ
473 IV, 106 „Vaš Bog je jedan Bog“
474 IV, 107 Ono što je kod vas prolazi, a ono što je kod Allaha ostaje
475 IV, 109 Veličanje Allahovih obilježja dolazi iz takve srca
476 IV, 110 Ibrahimovo odricanje od oca kao Allahovog neprijatelja
477 IV, 112 Mošus i takmičenje u dobru
478 IV, 114 Zrno gorušice i Allahova suptilnost
479 IV, 115 Veličanje onoga što je Allah učinio svetim
480 IV, 116 Mudrost data u djetinjstvu (Jahja, a.s.)
481 IV, 117 Allah ne uništava nagradu dobročinitelja
482 IV, 118 Predati svoje lice Allahu
483 IV, 119 Ko dušu očisti, uspio je
484 IV, 120 Kad duša dođe do grla umirućeg
485 IV, 120 Nagrada za djela već na ovom svijetu
486 IV, 122 Neposlušnost Allahu i Poslaniku
487 IV, 123 Lijep život onima koji čine dobro
488 IV, 124 Ne žudjeti za ukrasima dunjaluka
489 IV, 125 Imetak i djeca kao iskušenje
490 IV, 126 Govoriti ono što se ne radi
491 IV, 127 Ne radovati se pretjerano
492 IV, 128 Allahovo znanje o nevidljivom
493 IV, 129 Sve je od Allaha
494 IV, 130 Allaha se boje učeni
495 IV, 131 Okretanje od vjere
496 IV, 132 Pravo cijenjenje Allaha i borba na Njegovom putu
497 IV, 133 Vjera samo u teškoći
498 IV, 134 Allah daje izlaz onome ko ima takvu
499 IV, 135 Ništa nije kao On
500 IV, 136 Kazna za onoga ko sebi pripisuje božanstvo
501 IV, 137 Dozivanje drugih mimo Allaha
502 IV, 138 Ne iznevjeriti Allaha, Poslanika i povjereni emanet
503 IV, 140 Iskreno robovanje Allahu
504 IV, 141 Ostaviti ih u njihovom praznom raspravljanju
505 IV, 143 Strpljenje s odredbom svog Gospodara
506 IV, 144 Lukavstvo, a Allah je najbolji u planiranju
507 IV, 145 Allah sve vidi
508 IV, 146 Allah izvodi vjernike iz tmina na svjetlo
509 IV, 148 Allah nadoknadi ono što se udijeli na Njegovom putu
510 IV, 149 Oholi na Zemlji bez prava
511 IV, 150 „Imajte takvu, Allah će vas poučiti“
512 IV, 151 Kože se mijenjaju da bi kazna bila osjećena
513 IV, 153 Milost prema Zekerijaovoj tihoj dovi
514 IV, 153 Ko se pouzda u Allaha, On mu je dovoljan
515 IV, 154 Davudova sedžda i traženje oprosta
516 IV, 156 Ono što volimo, odmjereno prema Allahu i Njegovom putu
517 IV, 157 Nema utočišta od Allaha osim kod Njega
518 IV, 159 Strah se skida sa srca i istina se priznaje
519 IV, 160 Odazvati se pozivu Allaha i Poslanika
520 IV, 162 Odazivaju se samo oni koji zaista čuju
521 IV, 163 Najbolja opskrba je takva
522 IV, 164 Davati sa strahom u srcu i žuriti dobru
523 IV, 165 Ko se boji stajanja pred svojim Gospodarom
524 IV, 166 More kao mastilo za riječi mog Gospodara
525 IV, 167 Ko pređe Allahove granice, nepravdu čini sebi
526 IV, 169 Učvršćen da im se ne prikloni
527 IV, 169 Strpljivo ostati s onima koji dozivaju svog Gospodara
528 IV, 171 Kazna za zlo je zlo jednako njemu
529 IV, 171 Bilje dobre zemlje raste voljom Gospodara
530 IV, 173 Skrivaju se od ljudi, a od Allaha ne mogu
531 IV, 174 U svakom stanju Allah je svjedok nad vama
532 IV, 175 Namaz je vjernicima propisan u određeno vrijeme
533 IV, 177 Allah je blizu i odaziva se onome ko Ga doziva
534 IV, 178 „Ti si zaista najljepšeg morala“
535 IV, 179 Spominjanje Allaha stojeći, sjedeći i ležeći
536 IV, 179 Ko želi samo usjev dunjaluka
537 IV, 180 Bojati se Allaha više nego ljudi
538 IV, 182 Ustrajati kako je naređeno, bez pretjerivanja
539 IV, 183 Bježite Allahu i ne pripisujte Mu druga
540 IV, 183 Čekati da Poslanik izađe
541 IV, 184 Kazna za nasilnike
542 IV, 185 Slijepi na ovom svijetu i na onom
543 IV, 186 Uzmite ono što vam Poslanik da
544 IV, 187 Nadzornik koji bilježi svaku riječ
545 IV, 188 „Načini sedždu i približi se“
546 IV, 189 Okreni se od onih koji zanemaruju zikr
547 IV, 190 Izvršavaj naredbu i okreni se od mušrika
548 IV, 190 „Spominjite Mene, i Ja ću vas spominjati“
549 IV, 191 Okrenuti se onome ko daje
550 IV, 192 Musa i brdo
551 IV, 192 Allah i Poslanik vide vaša djela
552 IV, 193 Traženje oprosta posredstvom Poslanika
553 IV, 193 Allah ih obuhvata s leđa
554 IV, 194 Onaj koji nosi pečat vjerovjesništva; ajet o onima koji vole hvalu koju nisu zaslužili
555 IV, 195 Zašto ostali kutbovi neće biti spomenuti do Kijameta
556 IV, 195 „Onaj u čijoj je ruci vlast“

Pečat evlija (557)

  1. O pečatu evlija (IV, 195-196). Kao što je Muhammed, s.a.v.s., pečat vjerovjesnika, tako i velaja ima svoj pečat. U djelu Ibn Arebi razlikuje opći pečat evlija, a to je Isa, a.s., koji će se vratiti na kraju vremena, i pečat muhammedanske velaje, za koji na više mjesta daje do znanja da se odnosi na njega samog. Ova tema je u Ibn Arebijevo vrijeme i kasnije izazivala žestoke rasprave. Šodkjevič joj je posvetio cijelu knjigu, Le Sceau des saints (Pečat evlija, 1986).

Tri završna poglavlja (558-560)

  1. O lijepim Božijim imenima (IV, 196-326). Naslov glasi:

فى معرفة الأسماء الحسنى التى لرب العزة وما يجوز أن يطلق عليه منها لفظا وما لا يجوز

„O lijepim imenima koja pripadaju Gospodaru Moći, i o tome koja se od njih smiju izgovarati o Njemu, a koja ne.“

Na sto trideset stranica Ibn Arebi prolazi kroz Božija imena, jedno po jedno. Svako ime je „prisutnost“ (hadra): područje svijeta i čovjekovog iskustva kojim to ime upravlja. Uz svaku prisutnost navodi kako se zove rob koji je ostvari. Tako je prisutnost oprosta vezana za roba koji se zove Abdul-Gaffar. Na tim stranicama Ibn Arebi objašnjava, na primjer, da sve stvari jedna drugu zastiru, a najviši zastor je ime „Vanjski“, koje zastire ime „Unutarnji“ (IV, 214). Poglavlje je kao teološki rječnik cijelog djela.

  1. O tajnama i zbiljama iz različitih konačišta (IV, 326-444). Naslov glasi فى معرفة أسرار وحقائق من منازل مختلفة. Ovo poglavlje je sažetak cijele knjige: za poglavlja redom Ibn Arebi daje po jednu kratku, sažetu „tajnu“, često u jednoj ili dvije rečenice. Ko želi brzo vidjeti šta je autor smatrao sržju pojedinog poglavlja, ovdje ima njegov vlastiti ključ.
  2. Oporuka mudrosti (IV, 444 do kraja). Naslov glasi:

فى وصية حكمية ينتفع بها المريد السالك والواصل ومن وقف عليها

„O oporuci mudrosti od koje koristi ima murađid koji putuje, onaj koji je stigao i svako ko na nju naiđe.“

Počinje stihovima o tome da su Božiji zakon i upute vjerovjesnika temelj svakog ponašanja, i savjetom: „Radi po njoj i ne zapuštaj njen put“ (IV, 444). Zatim slijedi dug niz praktičnih savjeta o namazu, zikru, čuvanju jezika i odnosu prema ljudima. Knjiga koja je počela susretom s tajanstvenim Mladićem kod Kabe završava se savjetima kakve bi mogao dati brižan otac. Taj luk, od najvišeg otkrovenja do svakodnevnog ponašanja, možda najbolje pokazuje šta je Ibn Arebi htio reći cijelim djelom.

Zaključak: značaj i recepcija

Mekanska otkrovenja su enciklopedija islamske duhovnosti, napisana iz jednog pogleda. U njima se na istom mjestu nalaze teologija, kosmologija, fikh, tefsir, hadis, psihologija duhovnog puta i poezija. Ono što ih povezuje je uvjerenje da sve postoji kao očitovanje Božijih imena i da čovjek, prateći Objavu, može to iskusiti.

Kako je djelo čitano

  • Učenici i komentatori. Sadruddin Konevi i njegovi učenici sistematizirali su Ibn Arebijevu misao. Kasniji čitaoci često su ga čitali kroz Fususul-hikem (Dragulji mudrosti), kraće i sažetije djelo, pa je Futūḥāt ostao više citiran nego čitan u cjelini.
  • Sažeci. Abdulvehhab eš-Ša'rani (umro 1565) napravio je sažetak djela pod naslovom Levakihul-envar el-kudsijje (Plodovi svetih svjetala) i iz njega izveo još jedan izbor. Kroz takve sažetke mnogi su upoznali knjigu.
  • Kritika i odbrana. Ibn Tejmija (umro 1328) bio je među najoštrijim kritičarima pojedinih Ibn Arebijevih stavova. Drugi učenjaci izdavali su fetve u njegovu odbranu. Rasprava traje do danas, a vodi se uglavnom oko Fususa, rjeđe oko Futūḥāta, u kojem je naglasak na šerijatu jasniji.
  • Osmanski svijet i Bosna. U osmanskoj kulturi Ibn Arebi je bio veoma cijenjen. Iz Bosne je potekao jedan od poznatih komentatora njegove misli, Abdullah Bošnjak (Abdullāh Bosnevī, umro 1644), a rukopisi Ibn Arebijevih djela čuvaju se i u bosanskim zbirkama.
  • Zapadna nauka. U 20. stoljeću djelo su ozbiljno počeli proučavati Anri Korben, Osman Jahja, Mišel Šodkjevič, Klod Adas (Claude Addas,), Vilijam Čitik (William Chittick) i Džejms Moris (James Morris,). Njihovi radovi pokazali su da je Futūḥāt promišljena cjelina.

Zašto je djelo važno danas

Prvo, ono je najveći pojedinačni izvor za razumijevanje tesavvufa u njegovom zrelom obliku. Drugo, pokazuje kako se Kur'an može čitati dubinski, a da se pri tome ne napusti ni slovo ni propis. Treće, postavlja pitanja koja nisu zastarjela: kako znamo ono što znamo, šta je imaginacija, gdje su granice razuma, šta znači biti čovjek.

Za čitaoca koji tek počinje dobar put je ovaj: uvodni tekstovi, prvo poglavlje o Mladiću, poglavlje 167 o dvojici putnika, poglavlje 178 o ljubavi i posljednje poglavlje, oporuka. Tih nekoliko tekstova daje dobar osjećaj za cjelinu prije nego što se krene u teže dijelove.

Izvori i literatura

Arapski tekst

Napomena o citatima. Citati s uputnicama I, 2; I, 47; I, 304; II, 320; II, 323; IV, 64 i IV, 444, kao i arapski naslovi poglavlja 1, 198, 366, 450, 558, 559 i 560, provjereni su na digitalnom tekstu kairskog izdanja. Rečenica „Slavljen neka je Onaj koji je očitovao stvari, a On je njihova bit“ potvrđena je kao Ibn Arebijeva preko sekundarnih izvora, a uputnica II, 459 preuzeta je iz literature i nije provjerena na snimku. Prijevodi citata su moji.

Literatura o djelu

  • Osman Yahya, Histoire et classification de l'œuvre d'Ibn ‘Arabî (Historija i klasifikacija djela Ibn Arebija), Damask, 1964.
  • Michel Chodkiewicz, Le Sceau des saints (Pečat evlija), Pariz: Gallimard, 1986.
  • Michel Chodkiewicz, Un océan sans rivage: Ibn Arabî, le Livre et la Loi (Okean bez obale: Ibn Arebi, Knjiga i Zakon), Pariz: Seuil, 1992. Osnovno djelo o kompoziciji Futūḥāta i vezi četvrtog dijela sa surama Kur'ana.
  • William C. Chittick, The Sufi Path of Knowledge (Sufijski put spoznaje), Albany: SUNY Press, 1989. Tematski raspoređeni prijevodi stotina odlomaka iz Futūḥāta.
  • William C. Chittick, The Self-Disclosure of God (Božije samootkrivanje), Albany: SUNY Press, 1998.
  • Claude Addas, Quest for the Red Sulphur: The Life of Ibn ‘Arabī (Potraga za crvenim sumporom: život Ibn Arebija), Cambridge: Islamic Texts Society, 1993.
  • Ibn al-‘Arabī, The Meccan Revelations (Mekanska otkrovenja), izbor, ur. Michel Chodkiewicz, 2 toma, New York: Pir Press, 2002-2004. Prijevodi odabranih poglavlja (Chittick, Morris, Chodkiewicz i drugi).

Prijevodi

Mrežne stranice o izdanjima