Prikaz djela: Safvet Halilović, Tefsir – Komentar Kur'ana časnog

Prikaz djela: Safvet Halilović, Tefsir – Komentar Kur'ana časnog

1. Kontekst i historijski značaj

Pojava ovog tefsira nije samo bibliografski događaj – ona je kulturnohistorijski prelomni trenutak za bosanski islam. Kako uredničku bilješku potpisuje doc. dr. Muamer Neimarlija, ovo je prvi kompletan tefsir cjelokupnog kur'anskog teksta na bosanskom jeziku čiji je autor domaći, bošnjački učenjak. Raniji čitaoci Kur'ana na bosanskom jeziku imali su na raspolaganju isključivo prijevode tefsirskih djela stranih autora – klasičnih koji su živjeli u sasvim drugačijem historijskom, geografskom i kulturnom kontekstu (primjer koji i sam urednik navodi: Ibn Kesir je živio prije osam stoljeća), te modernih koji, premda bliži po vremenu, ne poznaju bosansku, balkansku i osmansku islamsku tradiciju iznutra.

Prof. dr. hafiz Safvet Halilović, redovni profesor tefsira i kur'anske antropologije na Islamskom pedagoškom fakultetu Univerziteta u Zenici, zatvorio je gotovo jedanaestogodišnji radni ciklus (ramazan 1434./jul 2013. – ramazan 1445./mart 2024.) i ponudio djelo koje se smješta između dvije neophodnosti: akademske utemeljenosti i pastoralne primjenljivosti za savremenog bošnjačkog muslimana.

1. Metodološki okvir: šest načela

Autor u Uvodu eksplicitno navodi šest metodoloških smjernica, što samo po sebi govori o samosvjesnosti i sistematičnosti pristupa – nešto što mnogi klasični tefsiri nisu imali potrebu eksplicirati jer su pisani unutar škola s podrazumijevanom metodologijom.

1. Sažeti analitički komentar (et-tefsiru et-tahlili el-mudžez). Halilović se svjesno odriče opširnih rasprava i enciklopedijskog pristupa. Ovime se izričito distancira od monumentalnih klasičnih tefsira poput et-Taberijevog Džami'ul-bejana ili er-Razijevog Mefatihu-l-gajba, ali i od Sejjida Kutbovog Fi zilali-l-Kur'ana koji je, premda duhovno snažan, često previše esejistički i neujednačen po obimu komentara.
2. Uvodni profil svake sure s datacijom objave, intencijama i glavnim temama – element koji se, primjerice, sistematično javlja kod Tahira ibn Ašura u Et-Tahriru vet-Tenviru, ali kod Halilović dobiva posebno operativnu formu jer mu je primarna čitalačka publika šira, ne samo akademska.
3. Tematsko grupiranje ajeta unutar sure – pristup koji je karakterističan za moderne tematske tefsire (et-tefsiru-t-tematijj), posebno u školi koja se razvila oko Muhammeda Abduhua i Rešida Ride u Tefsirul-Menaru, a zatim razgranala kod savremenih autora.
4. Tefsirski (komentatorski) prijevod (et-terdžeme et-tefsirrijje) umjesto doslovnog (et-terdžeme el-harfijje). Ovo je jedno od ključnih distinktivnih mjesta ovog tefsira u kontekstu bosanske kur'anske literature. Autor popunjava prešutne veze među ajetima, impliciranom sintaksom i semantičkim prazninama koje doslovan prijevod ostavlja zbunjenima. Slična praksa postoji u perzijskim i turskim tefsirskim prijevodima koji imaju dugu tradiciju upravo zbog toga što arapski nije maternji jezik tih muslimana – bošnjački muslimani su stoga, historijski gledano, bili zakinuti za ovaj tip tefsirskog teksta na svom jeziku.
5. Tematski osvrt na kraju svake cjeline – kratak, ali konkretan komentar savremene relevantnosti tretiranih tema, pisan manjim fontom, što čitaoca vizualno vodi kroz razliku između temeljnog teksta i primijenjenog tumačenja.
6. Islamska središnjost (el-vesatijje el-islamijje) kao eksplicitna hermeneutička os. Ovo načelo autor ne tretira dekorativno nego ga filozofski razrađuje: ne dopušta ni ekstremizam ni umanjivanje, traži ravnotežu između duha i materije, prava i dužnosti, pojedinca i društva. U bosanskom kontekstu, gdje su posljednjih decenija prisutni utjecaji selefijskog purizma s jedne i sekularizacijskih pritisaka s druge strane, ovaj metodološki izbor ima i jasnu teološko-političku dimenziju.

III. Izvorna slojevitost: između koje tradicije stoji Halilović

Klasični tefsiri

Autor izričito navodi bogat popis klasičnih autoriteta: Ibn Abbas, Ibn Mes'ud, Mudžahid, Hasan el-Basri, et-Taberi, Ibn Kesir, el-Kurtubi, el-Džesšas, ez-Zmahšeri, en-Nesefi, el-Bejdavi, el-Hazin, el-Alusi, eš-Ševkani. To je gotovo kanonski popis sunitske tefsirske tradicije. Vrijedi primijetiti da je ovaj popis pluralan: tu je hanbelijski Ibn Kesir, malikijski el-Kurtubi, šafijski er-Razi (kojeg implicitno citira kroz komentar Fatihe), hanefijski el-Džesšas i en-Nesefi, ali i mu'tazilijski ez-Zmahšeri, čija se lingvistička dostignuća koristite iako se teološki ne slijedi. Ova selektivna inkorporacija različitih škola karakteristična je za umjereni sunitski pristup.

Naslanjanje na hanefijski mezheb posebno je naglašeno i dosljedno – što je historijski adekvatno bosanskom islamskom identitetu koji se kroz osmansko naslijeđe razvijao upravo u hanefijskoj tradiciji. Halilović's doktorska disertacija Metodologija tumačenja Kur'ana u hanefijskom mezhebu, odbranjena na Al-Azharu 2001. godine i više puta objavljivana na arapskom u renomiranoj kairskoj kući “Dar al-Salam”, daje mu poseban autoritet upravo na ovom polju.

Moderni tefsiri

Dva ključna savremena oslonca su:

• Sejjid Kutb, Fi zilali-l-Kur'an: Emotivno snažan, književno uglađen egipatski tefsir iz sredine 20. vijeka. Halilović ga koristi ali se čuva od Kutbovog karakteristično polemičnog tona prema modernosti i Zapadu, koji se u kasnijim izdanjima radikalizovao.
• Muhammed Asad (Leopold Weiss), The Message of the Quran: Halilović ga je koristio i u originalnom engleskom i u bosanskom prijevodu (Hilmo Čerimović, El-Kalem 2004). Asad je racionalista koji teži demitologizaciji i modernoj hermeneutici, što Halilovića ponekad privlači – posebno pri tumačenju ekleziološki osjetljivih mjesta – ali ga ne prihvata nekritički.
• Et-Tefsiru-t-mujesser i El-Muntehab fi tefsiri-l-Kur'an: Dva savremena arapska kompendija pisana u sažetoj formi, koja su Haliloviću služila kao model za obim i dostupnost izlaganja.

Analitički osvrt na tefsir sure El-Fatiha u ovom djelu kao mali ali pouzdan uzorak metodološkog karaktera cijelog djela

Sura El-Fatiha, kao “Majka Knjige” (Ummu-l-Kitab), tradicionalno je poligon na kojemu se mjeri svaki tefsir: u njoj se kristaliziraju teološke, jurisprudencijske i hermeneutičke pozicije autora. Halilović to zna – i pristupa suci sa svješću o toj simboličnoj težini.

a) Pitanje Bismille

Ovo je jedno od najspornijih klasičnih pitanja, a Halilović ga rješava odlučno i konzistentno: Bismilla nije sastavni dio nijedne sure na čijem se početku nalazi, nego je pobožna invokacija (du'a) postavljena radi razdvajanja sura, utemeljena na Objavi. Oslonac su hadisi Enesa ibn Malika (Buharija i Muslim) i predaja od Aiše. Ovo je hanefijski stav, koji se razlikuje od šafijskog (Bismilla je sastavni dio svake sure) i od jednog malikijskog tumačenja.

U poređenju s, primjerice, Ibn Kesirovim tefsirskim rješenjem – koji daje opširan pregled svih stavova a onda se priklanja mišljenju da je Bismilla sastavni dio Fatihe (šafijska tradicija) – Halilović je koncizniji i ne ostavlja čitaoca u nedoumici koji stav zastupa. Time tefsir dobiva na praktičnoj jasnoći, posebno za vjernike koji žele znati šta činiti, a ne samo šta se o tome mislilo.

Pitanje sedmostruke strukture Fatihe (kako i bez Bismille ima sedam ajeta) Halilović rješava elegantno, pozivajući se na stanke koje je Poslanik pravio pri učenju – tumačeći posljednji ajet kao dva odvojena ajeta. Ovo rješenje se nalazi i kod el-Kurtubija, ali Halilović ga prezentira jasno i bez zalaženja u tehničke kira'etske rasprave koje bi prosječnog čitaoca zbunile.

b) Vrijednosti sure (fedailu-l-Fatiha)

Halilović navodi četiri reprezentativna hadisa:

• Buharijin hadis o “najvrednijoj suri” (a'zamu sureti fi-l-Kur'an)
• Muslimov hadisi-kudsijja o podjeli namaza između Allaha i roba – jedan od teološki najdubljih hadisa u islamskoj literaturi
• Tirmizijin hadis o jedinstvenosti Fatihe u svim objavljenim knjigama
• Hadis o rukji (liječenju) Fatihom

Ovo je sažeto ali reprezentativno. Klasični tefsiri, naročito Ibn Kesir i el-Kurtubi, ovdje daju dugačke kataloge hadisa. Halilović bira s razlogom – ne traži potpunost, nego ilustrativnost. Hadisi-kudsijja iz Muslimovog Sahiha posebno je vrijedna odabira jer ima izuzetnu teološku dimenziju: dijalog između Allaha i roba u toku namaza, ajet po ajet. Ovo je hermeneutički potez koji sucu postavlja u srce islamske liturgije i egzistencijalne relacije čovjeka i Boga.

c) Tumačenje ključnih pojmova

Rabb-ul-‘alemin: Halilović ne ostaje na prijevodnom ekvivalentu nego nudi semantičku analizu arapskog pojma rabb, oslanjajući se eksplicitno na Muhammedа Asada (Poruka Kur'ana): rabb obuhvata ideje posjedovanja, vlasti, uzgajanja, uzdržavanja i njegovanja od početka do dovršenja. Ovo lingvistički produbljeno tumačenje, koje Halilović preuzima ali ne imenuje kao vlastito otkriće, nadilazi površnu glosу “Gospodar”. Kod et-Taberija i Ibn Kesira ova semantička analiza je prisutna ali manje fokusirana na bosanskog čitaoca; Halilović je prilagođava.

Er-Rahman / Er-Rahim: Distinkcija između opće milosti (Er-Rahman koji obuhvata sva stvorenja bez razlike) i posebne milosti prema vjernicima (Er-Rahim) – ovo je klasična razlika prisutna već kod Ibn Abbasa, a razrađena kod gotovo svih tefsirskih klasika. Halilović je prenosi jasno, bez pretenzije originalnosti, ali s pedagoškom jasnoćom. Vrijedi napomenuti da neke moderne interpretacije (npr. Fazlur Rahman u Major Themes of the Quran) ovu distinkciju dovode u pitanje, ali Halilović, dosljedno svojoj metodologiji, ostaje u okvirima predajne tradicije.

El-magdubu alejhim / ed-dallun: Ovo je najosjetljivije egzegetsko mjesto Fatihe, a ujedno i ono gdje se najjasnije vidi Halilović'eva metodološka zrelost.

Klasični tefsiri (et-Taberi, Ibn Kesir, el-Kurtubi) gotovo jednoglasno identificiraju prvu grupu s Jevrejima a drugu s kršćanima, oslanjajući se na hadiske predaje. Halilović ovu identifikaciju ne odbacuje – navodi je kao mišljenje “značajnog broja klasičnih komentatora”. No, odmah uz to daje i širu, universalnu interpretaciju, pozivajući se na El-Gazalija, Muhammedа Abduhuu (Tefsirul-Menar, I, 68) i Muhammedа Asada: el-magdubu alejhim su oni koji su potpuno spoznali Božiju poruku i namjerno je odbacili; ed-dallun su oni do kojih Istina nije dopirala ili im je stigla u iskrivljenom obliku.

Ova hermeneutička odluka ima praktične posljedice: Halilović eksplicitno naglašava da ovo upozorenje važi i za muslimane koji griješe i odstupaju od svojih načela. Time Fatiha prestaje biti sura koja “osuđuje druge” i postaje sura koja poziva svakoga – uključujući muslimana u namazu – na konstantnu samorefleksiju i traženje pravog puta. To je teološki zrelo i pastoralno mudro čitanje.

Usporedbe radi: Sejjid Kutb u Fi zilali-l-Kur'ana zadržava klasičnu identifikaciju i dodaje joj snažan, gotovo polemički ton prema “iskvarenim religijama”. Muhammed Asad ide u suprotnom smjeru i gotovo u potpunosti napušta klasičnu identifikaciju u korist universalnog tumačenja. Halilović zauzima sinteznu poziciju, što je karakteristično za vesatijje pristup.

d) Ekskurs o vjerskoj slobodi

Nešto što ograničen broj tefsira čini – a Halilović to radi u komentaru Fatihe – jeste eksplicitni ekskurs o islamskoj toleranciji i zabrani prisilnog uvođenja u vjeru (La ikrahe fi-d-din, El-Bekara 256). Pozivajući se na historijsko iskustvo islamske Španije i Balkana pod osmanskom upravom, autor čitaocu daje okvir za razumijevanje kur'anske etike u međuvjerskim odnosima. Ovaj ekskurs je originalan po kontekstualizaciji: bosanski i balkanski primjeri suživota su nešto što nijedan klasični ni strani moderni tefsir ne može dati – to je autentičan doprinos Halilovića.

Kritički osvrt: mjesta za diskusiju

Svaki ozbiljan prikaz mora naznačiti i područja moguće diskusije.

1. Selektivnost hadisa. Tefsir koji teži sažetosti nužno mora birati – ali izbor hadisa je uvijek i hermeneutička odluka. Halilović uglavnom slijedi sunnijsku hadisku mainstrеam tradiciju, što je u skladu s deklariranom metodologijom, ali ostavlja prostor za prigovor da neke relevantne predaje nisu ni razmotrene.
2. Filozofska i mistička dimenzija. U poređenju s tefsirima koji su snažno obilježeni sufijskom hermeneutikom (npr. el-Alusijeva Ruhu-l-me'ani ili tefsiri Ibn Arabijevog kruga), Halilović je daleko suzdržaniji. Ovo je svjestan izbor koji odgovara vesatijje pristupu, ali čitaocu koji traži duhovniju dimenziju kur'anskog teksta ovaj tefsir može biti nedovoljan.
3. Lingvistička analiza. Tefsiri poput ez-Zmahšerijevog Keššafa ili Tahira ibn Ašurovog Et-Tahrira vet-Tenvira nude detaljne lingvističke i stilističke analize arapskog originala. Halilović, pišući za bosanskogovornu publiku koja ne mora znati arapski, ovu dimenziju svodi na minimum. To je razumljiv kompromis, ali znači da tefsir nije u potpunosti zamjena za klasike onima koji čitaju arapski.
4. Maqasid perspektiva. Premda autor u popis konsultiranih disciplina uključuje mekasid (intencije islamskog zakonodavstva) i konzultovao je prof. dr. Džasira Audu – jednog od vodećih savremenih maqasid teoretičara – ova perspektiva mogla bi biti sistematičnije integrirana u sam tefsirski tekst, a ne samo episodično.

Zaključak

Tefsir – Komentar Kur'ana Časnog  hafiza dr. Safveta Halilovića djelo je koje zaslužuje visoku ocjenu iz nekoliko razloga koji se međusobno pojačavaju:

Ono je historijski pionirsko – prvi kompletan bosanski tefsir domaćeg autora; metodološki transparentno – autor eksplicitno navodi i brani svoja načela; hermeneutički uravnoteženo – ne pada ni u tekstualni literalizam ni u slobodnu reinterpretaciju; kontekstualno osjetljivo – obraća se bosanskom muslimanu iz bosanskog iskustva; i akademski utemeljeno – naslanja se na bogatu tradiciju klasičnih i savremenih tefsira, preuzimajući ono što je u njima trajno i vrednujući kritički ono što zahtijeva suvremenu reviziju.

Tefsir sure El-Fatiha, koji smo ovdje detaljno analizirali, mali je ali pouzdan uzorak metodološkog karaktera cijelog djela: koncizan bez površnosti, tradicionaistički bez krutosti, moderan bez proizvoljnosti. Pitanje Bismille rješava se jasno i konzistentno s hanefijskim mezhebom; tumačenje el-magdubu/ed-dallun pokazuje hermeneutičku zrelost koja nadilazi konfesionalni polemicizam klasičnih tefsira a ne pada u relativizam nekih modernih; ekskurs o vjerskoj slobodi unosi autentičan bosanski i balkanski glas u tefsirsku literaturu.

Ako postoji jedna rečenica kojom se može opisati ovo djelo u kontekstu globalne tefsirske tradicije, ona bi mogla glasiti ovako: Halilović stoji na ramenima Ibn Kesira i et-Taberija, razgovara sa savremenim Kairom i Rijadom, ali govori glasom Sarajeva, Zenice i džamijskog dvorišta na Balkanu  i to čini ovaj tefsir izuzetnim.