Piše: Muftija dr. Salem-ef. Dedović
Kotezi su tipično hercegovačko mjesto, smješteno na razmeđi mediteranske i kontinentalne klime. Gaje od pamtivijeka život jedni uz druge: muslimani, katolici i pravoslavci.
Mjesto se nalazi na uzvišenju, odakle se pruža divan pogled na tipični hercegovački krajolik, gdje dominiraju kamenjar i strmi teren, na kojemu je nisko rastinje kroz koje se mora probiti da bi se došlo do ono malo plodnih uvala s plodnom zemljom, koja daje svakojake mirisne plodove juga.
Dolje, u nizini, nalazi se plodno Popovo polje i zemlja za obradu koje ima u izobilju.
Kotezi su u prošlosti bili centar za brojna okolna mjesta, puni života i vrijednih ljudi koji su svojim predanim radom osiguravali opstanak u tom tvrdom mjestu.
U predanjima Kotezlija sačuvano je da je iz okolnih mjesta na džumu u njihovu džamiju Muje Kotezlije dolazilo šezdeset konjanika. No, vremenom se sve izmijenilo: stanovništvo se iseljavalo, zub vremena nagrizao kuće, plodne bašče zarasle u korov, a Kotezlijina džamija, koja slovi za najstariju u Donjoj Hercegovini, 1942. godine ostade bez krova.
Njena vješto građena, valjkasta i jedinstvena, munara ostade da stoji uspravno, svjedočeći da je to bilo mjesto odakle su se dragome Bogu uzdizali pozivi na namaz i spas, gdje su se muslimani okupljali da pronađu nadu, utjehu i moralnu snagu.
Trebalo je proći više od osam decenija da u svom punom sjaju i ljepoti zasija džamija i prateći objekti vakufa Muje Kotezlije. Bog dragi je dao da se, zahvaljujući pregnuću bračnog para Gavrankapetanović, Farisa i Alme, oživi, oplemeni i osigura trajanje Mujinog vakufa.
Događaj svečanog otvorenja obnovljene džamije, upriličen 5. jula 2025. godine, potvrdio je i odaslao važnu poruku: isprepletene niti zajedničkog života među narodima i vjerama u Hercegovini itekako postoje i one idu ispred politika i zvaničnih hijerarhija. Komšije, katolici i pravoslavci, radovali su se ovom svečanom danu, a u periodu obnove, u proteklih pet godina, su, i moralno i materijalno, nastojali da daju doprinos da se, nakon obnove crkve Sv. Nikole i pravoslavne kapelice, uzdigne i treći Božiji hram u Kotezima.
Potpisnik ovih redova je u maju 2015. godine, dok je Kotezlijina džamija još bila u ruševnom stanju i bez ikakvih naznaka da bi u skorije vrijeme moglo doći do njene obnove, razgovarao sa staricom Ružom Kukrika, koja mu je prenijela svoja sjećanja o džamiji dok je bila u funkciji i o svojoj gorućoj želji da dočeka da se ona ponovo obnovi i uredi kako bi mogla primiti vjernike na molitvu.
Razboriti stav bake Ruže dijelili su svi katolici Kotezlije, koji danas, mahom, žive u Dubrovniku i priželjkuju da ovaj pitomi hercegovački kraj postane atraktivno turističko odredište u zaleđu Mediterana. Svjesni su da će to lakše postati obnovom i naše i njihove džamije Muje Kotezlije, magične ljepote i privlačnosti.
Lijepa i inspirativna priča o prošlosti Koteza najglasnije je izražena kroz zajedništvo tamošnjih naroda koji su, uprkos svim kušnjama koje su ih pratile, sačuvali duh bosanskohercegovačkog dobrosusjedstva.
Taj duh nije narušen u prošlosti – sačuvan je i, evo, svjedočili smo na primjeru obnove džamije da je postojan i danas. I to je, u ovoj našoj zemlji, važno i vrijedno, jer svjedoči da isprepletene niti zajedničkog života među narodima i vjerama u Hercegovini itekako postoje i da one idu ispred politika i zvaničnih hijerarhija.
To govori u prilog izvjesnosti i mogućnosti zajedničkog života, uprkos svima onima koji nas iz dana u dan uvjeravaju u suprotno, unoseći time nemir i neizvjesnost među pripadnike svih naroda.
Za Bošnjake, uzdizanje džamije u Kotezima treba da bude putokaz da trebaju istrajavati na obnovi znanja svoje vjere i kulture u svim mjestima gdje još postoje vidljivi tragovi, jer je to dug prema prošlosti, vlastitoj zemlji, kulturi i vjeri.
Oni koji su obnavljali i podržavali obnovu džamije Muje Kotezlije (Hafizove džamije), shvatili su to kao svoju obavezu koja se treba ispuniti radi zbog historije i višestoljetnog trajanja u ovom prostoru – zbog duga prema obnovi naših simbola i ustanova vjere koje su uspostavljali naši dobri prethodnici u Trebinju, Ljubinju te u pitomim krajevima i naseljima uz plodno Popovo polje.
I obaveza nam je tako bila postupiti – da mi učinimo ono što je do nas, a sve drugo ćemo prepustiti Gospodaru svjetova, jer samo je u Njegovom znanju šta će biti u budućnosti, ko će i koliko obitavati, dolaziti i prolaziti ovim krajevima.
Ovdje su se i vakifi i graditelji i organizatori, s nivoa Medžlisa trebinjskog i Muftijstva mostarskog, rukovodili hadisom Allahovog Poslanika, a. s., u kojem stoji: Ako u ruci nekog od vas, pred nastup Sudnjega dana, bude sadnica palme te bude u stanju da je zasadi prije nego nastupi – neka to i učini!
(Oslobođenje/Preporod.info)