PET KONJIČKIH BALADA

PET KONJIČKIH BALADA
Usmene pjesme zabilježene na području grada Konjica u novije vrijeme
Nirha Efendić

Sažetak:
Zapisivanje narodnih pjesama na području grada Konjica započinje u drugoj polovini 19. stoljeća, a među prvima našle su se pjesme iz sakupljačke ostavštine Omer ef. Hume, sabrane u zbirci pod naslovom Suhla al-wusul (Efendić 2007). Pouzdanih podataka o kasnijim bilježenjima i mogućim objavljivanjima, posebno o zadržavanju velikih sakupljača bh. usmenog pjesništva poput I. Zovke, L. Kube i V. Miloševića sa ovog područja – nemamo. Folklorni arhiv Zemaljskog muzeja BiH do novije vrijeme također nije posjedovao zapise pjesama zabilježenih u Konjicu. Tomislav Anđelić i Marko Dragić priredili su zbirku od 22 epske pjesme pod naslovom Usmene epske pjesme iz Neretve kod Konjica, koje je zapisao arheolog Pavo Anđelić dok ih je slušao od svog oca Pave Anđelića u zimu 1957–58. Hrvatski leksikografski institut objavio je ovu pjesmaricu 2006. godine u Mostaru (Anđelić i Dragić 2006).

Tokom osmodnevnog terenskog istraživanja Konjica, koje je obavljeno u proljeće 2010, nastojala sam pronaći sagovornice koje bi mogle poznavati usmenu tradiciju ovoga grada. Međutim, malo je bilo onih žena koje su pamtile pjesme, tako da sam prinose zabilježila tek od sedam ispitanica od kojih sam prikupila četrdesetak pjesama. Među zabilježenim jedinicama našlo se pet balada koje sam slušala od Habibe Sultanić iz Podorašca. U ovome radu pokušat ću predstaviti spomenute pjesme na književno-teorijskoj i jezičkoj ravni, a cjelovite tekstove balada donosim u prilogu.

Ključne riječi: balada, bilježenje, narodno stvaralaštvo, Konjic

U proljeće 2010. godine stručnjaci Odjeljenja za etnologiju Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine obavljali su terensko istraživanje u okviru projekta pod naslovom „Žene istraživači i žene nosioci tradicije na primjeru lokalne zajednice grada Konjica.“ Kako se težište istraživanja odnosilo na gradsku kulturu života u Konjicu, sa posebnim akcentom na žensku populaciju, pjesme sam snimala prema kazivanju poznatih žena ovoga grada, koje su pamtile usmenu pjesmu i predaju. Ipak, vrijedne prinose u Folklorni arhiv Zemaljskog muzeja BiH ostvaruju dvije rukopisne zbirke usmenih pjesama koje smo dobili od dvojice Konjičana – Muje Rizvića i Emina Hebibovića, a nastale su kao rezultat njihova višegodišnjeg rada na skupljanju usmenog naslijeđa konjičkog kraja.

Solidnu ostavštinu etnološke građe Muje Rizvića dijelom je objavio njegov nećak, Velid Gagula, profesor fizike u Općoj gimnaziji Konjic i uobličio je u nekoliko knjiga koje govore o porodicama, predajama, te narodnim mudrostima iz Konjica i okoline. Budući da je sva Rizvićeva ostavština bila u posjedu prof. Gagule, nama je ustupljen jedan prepis zbirke pjesama koja nosi radni naslov: Stare i nove seoske pjesme, partizanske i druge. U ovoj zbirci nalazi se više stotina lirskih pjesama koje su nastale u seoskoj sredini, poznatih po nazivu ganga ili bećarca, te pjesama nastalih u oslobodilačkoj borbi u Drugom svjetskom ratu. Teško je sa sigurnošću i bez detaljne analize svakog primjera ustanoviti tačan broj pjesama koje su se našle u ovoj zbirci, jer poteškoću predstavlja činjenica da pjesme nisu numerisane i da se često nastavljaju u nizu, jedna za drugom, iako tematski nisu povezane.

Među različitim oblicima u Rizvićevoj zbirci (Ms. 120) dominira seoski lirski distih, koji u većini primjera dolazi u metru epskog deseterca. Sljedeći najčešći metar čini simetričan i nesimetričan osmerac, a potom sedmerac. Pjesme su nerijetko organizirane i u strofama od po četiri stiha sa različitim tipovima rime – od parne aabb, ukrštene abab ili, pak, rijetko obgrljene abba vrste rime. Veći dio građe odnosi se na pjesme iz Oslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu, među kojima je nekolicina spjevana na ruskom jeziku.7 Osim motiva veličanja junaštva i patriotizma, ove pjesme slave slobodu, hrabrost i volju za ustankom protiv okupatora. Kada je riječ o seoskoj gangi, ona je gotovo uvijek šaljivo intonirana, čak i kad njena tema razotkriva teške socijalne prilike jugoslovenskog poraća. Nerijetko sadržava teme ljubavnog nadgovaranja (ljubavni distih), ili, pak, žalosti zbog odlaska muškarca na rad u inostranstvo (pečalbarske pjesme). 8
Drugi vrijedan prinos predstavlja rukopisna zbirka Emina Hebibovića od približno 1.300 jedinica, koja sadržava narodne pjesme sa šireg područja

Rukopisna zbirka Emina Hebibovića obuhvata područje Gornje Neretve i sadrži širok tematski raspon lirske usmene pjesme. Sam sakupljač ih je podijelio u 16 skupina, uglavnom prema tematskoj osnovi. Imena kazivača rijetko je bilježio, ali, primjerice, u rubrici „Najstarije pjesme“ navodi da je dvije pjesme čuo od svoje nane Bege Hebibović, rođene Moro 1898. godine, te da iste posjeduje i u audio zapisu jer je nana željela pokazati „kajdu“ – napjev pjesme.

Od Zahide Hadžizukić, rođene 1922. u Konjicu, snimili smo jednu gradsku uspavanku od pet stihova u epskom desetercu. Behka Džumhur, rođena 1931, kazivala mi je varijantu poznate pjesme Trepetiljka trepetala puna bisera, koju još uvijek pamti. Kadira Hondo (1969) prenijela mi je jednu seosku šaljivu pjesmu, a četiri deseteračka distiha zabilježila sam od Hasne Prevljak.

Gradsko stanovništvo Konjica, naročito nakon agresije na RBiH, prošireno je brojnim prognanicima iz drugih krajeva zemlje. Grad je doživio intenzivniju urbanizaciju i nakon Drugog svjetskog rata, što je razdoblje u kojem tradicionalna gradska pjesma počinje postupno nestajati. Od svojih kazivačica nisam uspjela dobiti podatke o nekadašnjoj prisutnosti epske tradicije u Konjicu. Jedine prilike za slušanje usmenih pjesama u ovom gradu danas pružaju manifestacije kulturno-umjetničkih društava.

Na području Konjica djeluje KUD „Preporod“, koji se smatra nasljednikom nekadašnjeg amaterskog pozorišta (AP) „Neretva“. U okviru AP „Neretva“ ranije su djelovale dvije stilizirane izvorne folklorne skupine iz Džepa i Podorašca. Današnji predsjednik konjičke podružnice Kulturne zajednice Bošnjaka „Preporod“, Osman Ćatić (rođ. 1977), vodi istoimeno kulturno-umjetničko društvo koje njeguje i čuva usmenu tradiciju ovoga kraja. Aktivnosti KUD-a potvrđene su brojnim gostovanjima na međunarodnim festivalima folklora u zemlji i inozemstvu.

U potrazi za usmenim naslijeđem grada Konjica, otkrila sam da se značajan broj pjesama čuva u arhivi Radija Konjic. Po preporuci novinarke Vesne Bektašević, došla sam do određenih domaćinstava u Podorašcu, gdje sam upoznala tri kazivačice: Kadu Sultanić (1939), Habibu Sultanić (1940) i Rahimu Sultanić (1939) – jetrve poznate po lijepom pjevanju. Komšije i prijatelji su ih često pozivali na svadbe i druga veselja gdje se mogla čuti njihova pjesma. Iako je od tada prošlo skoro trideset godina, tokom razgovora su se rado prisjetile mladosti i velikih pirova. Sa njima sam snimila ukupno 36 pjesama.

Osamdesetih godina, na poziv urednika Radija Sarajevo Zlatka Prlende, nastupale su u emisiji Selo veselo, a u okviru KUD-a „Neretva“ prvi put su se predstavile na Regionalnom festivalu folklora u Bosanskom Brodu. Tom prilikom su pred velikim auditorijem izvele konjičke gange, brojnice i bećarce. Od Habibe Sultanić zabilježila sam pet lirskonarativnih pjesama koje ona naziva „starinskim“, a koje je slušala od svoje majke i nene – naročito uvečer, pred spavanje, ili tokom dugih zimskih noći kada se više boravilo u kući. Budući da se u svih pet pjesama pojavljuje motiv smrti, klasificirala sam ih kao balade. U ovom radu predstavljam svih pet, zabilježenih u aprilu 2010.

U prvoj pjesmi, koja započinje stihovima Falila se Alibegovica i koja je spjevana u 64 stiha klasičnog epskog deseterca, prepoznaje se sljedeći sižejni obrazac: Alibegovica se hvali sretnim i skladnim životom sa svojim mužem, što izaziva zavist i ljubomoru kod udovica. Jedna mlada udovica presreće Ali-bega i moli ga da je uzme za ženu, obećavajući mu sina kojeg nije dobio s postojećom suprugom. Ali-beg naređuje svom mlađem bratu da nevjestu odvede u goru i oslobodi ga žene koja mu ne može roditi potomka. Mladi djever poslušno izvršava zapovijed, ali usput objašnjava nevjesti razloge bratove odluke. Na putu, uslijed velike boli i šoka, nevjesta prijevremeno rađa dijete, koje djever u svojoj razrezanoj košulji donosi kući. Iako je beg dočekuje s oduševljenjem i ponovno prihvata, ona mu više nije draga. Među najistaknutijim dionicama pjesme nalazi se percepcija mlade žene o „dobrome mužu“ i njezina očekivanja od supružničkog odnosa, kao i pohlepa druge žene koja želi steći tu pažnju, ne podnoseći rivalkino hvalisanje:

„Što je meni moj Ali-beg dobar,
Kud god hoda, za ruku me voda,
Gdje god sjede, na krilo me meće.”

Druga balada počinje stihom Atlagići seju udavaše, a sastoji se od 36 stihova u epskom desetercu. Sižejno, balada prikazuje udaju djevojke iz ugledne porodice, koja je opremljena u najljepše ruho. Na putu prema novom domu, nevjesta pokisne i promrzne. U dvoru, svatove smještaju u tople odaje, a nju u studenu kulu, gdje je ukućani obilaze i nijemo promatraju. Toplu riječ uputi joj jedino mlađi sin starije jetrve, koji joj iskreno pita da li joj je hladno. Na te riječi, nevjesta naređuje da pola blaga poklone malome Salki, a drugu polovinu vrate njenoj majci, nakon čega umire. U nekim varijantama balada, druga polovina ruha predviđena je za mladoženju. U konjičkoj verziji, gest ljubaznosti djeverića jedini je razlog za raspodjelu darova, pri čemu se nevjesta simbolično ograđuje od onih koji su je zanemarili, poručujući da su njezini pokloni precijenili buduće ukućane. Stihovi koji to potvrđuju glase:

„Pola ruha podajte mi Salki,
A pola mi povratite majki.“
To izusti i dušicu pusti.

Treća balada započinje stihovima Sinoć kasno ispod dvora prođoh, a sastoji se od 90 stihova epskog deseterca. U središtu radnje je udaja sirotice Ajke, kćeri Džafer-bega. Poetski najistaknutije dionice čine slikoviti opisi mladine opreme i njezine pojave pred dvorom mladoženje:

„Jedna glava, a tri istifana,
Jedne uši, a dvoje menđuši,
Jedno grlo, četiri đerdana,
Dvije ruke, dvoje belenzuke.“

Isto tako, upečatljivi su očev savjeti kako se treba ponašati na putu prema novoj kući:

„Kad ti budeš gorom jelovinom,
Ti se savij konju na jabuci,
Pokupi mu sajvan do koljena,
Pokupi mu kite do kopite.
Kad ti budeš poljem zelenijem,
Ti se razvij konju na jabuci,
I spusti mu sajvan do koljena,
Sa sajvana kite do kopite.
I kad budeš pred bijelim dvorim’,
Gledat će te care sa divana.”

Sižejno, balada prikazuje siroticu koja ostaje bez majke i nema žensku osobu da je pripremi za udaju. Prosce odbija jedan za drugim, sve dok ne dođe carević Mujo, kojem se otac teška srca odluči dati svoju kćer. Džafer-beg sam priprema Ajku za udaju, oprema je i savjetuje kako da se predstavi. Zahvaljujući njegovim savjetima i svom držanju, Ajka oduševljava svekrvu, porodicu i dvorjane.

Čertvrta pjesma predstavlja varijantu balade o smrću rastavljenim dragim. U posljednjem folklorističkom istraživanju Konjica zabilježila sam zanimljivu varijantu pjesme o nesretnoj sudbini Omera i Merime spjevanu u 52 epska deseterca, što čini uobičajeni metar svih njenih inačica. Ova balada prvi put je zabilježena još u Erlangenskom rukopisu za koji se smatra da je sačinjen oko 1720.

Početkom 19. stoljeća našla se i u Vukovim zabilješkama. U Habibinoj izvedbi ova balada započinje deseteračkim stihom Čuva ovce Omer i Merima. Sižejni obrazac prati sljedeće događanje: Omer i Merima poklanjaju jedno drugome vjernost i ljubav; Omerova majka ne slaže se sa sinovim izborom; Po svojoj volji dovodi djevojku Ajku, i organizira svadbu; Nakon noći provedene u halvatu s Ajkom, Omer oduzima sebi život; Nakon saznanja o tragičnim dešavanjima, to učini i Merima; Ukopaju ih jedno pokraj drugog, a kad majka ugleda da je krenula mladica iz dva suha drveta između njih, i ona od tuge i kajanja skonča. Da bi podvukao naivnost majčina besmislenog interveniranja, usmeni pjesnik je u Habibinoj inačici sjajno opisao majčina potiskivanja zlog ishoda u njezinom postupanju prema sinu. U stihovima: „Što mi Ome iz đerdeka nema,/ beli mu je omilila Ajka.” majka ne može i ne želi da nasluti šta se tačno dogodilo Omeru i na kakav je on način „doskočio“ prevari.

Peta balada zabilježena u Podorašcu spjevana je u 37 deseteračkih stihova i započinje stihom Obhudovi Bubina kaduna. Temu pjesme čini prevarena udovica. Sižejni obrazc prate sljedeći postupci: Hasan-aga pita udovicu da se uda za njega; Udovica mu napominje da ima sina Ismaila, a Hasan-aga daje riječ da će i pastorka primiti; Udovica povjeruje i pristane na udaju; U međuvremenu stiže odredba od Hasan-age da nevjesta ne vodi sina Ismaila; Na nagovor djevera, nevjesta ostavlja sina u gori; Uslijedilo je pokajanje nesretne udovice; Prvo jutro u novome dvoru upitala je gavrana za sina u gori; Gavran joj saopštava nesretne vijesti nakon čega novopečena nevjesta skončava život. Vrhunac dramske napetosti u ovoj pjesmi stekao se u stihovima u kojima gavran hladno prenosi događaje iz gore: Mi smo noćas u gorici bili/ i mi smo ti Smaila vidili!/ Sinoć smo mu oči izvadili,/ a jutros se krvi
napojili.

1. Falila se Alibegovica

(FAZM; fasc. LXVII – G, 16367)

Falila se Alibegovica, 18
U mehani, među kadijama:
„Što je meni moj Ali-beg dobar:
Kud god hoda, za ruku me voda;
Gdje god sjede, na krilo me meće.”
Za to čula mlada hudovica,
Pa oblači najljepše haljine
I izlazi u tijesne sokake.
Tu nalazi bega Ali-bega:
„Pusti Kadu, uzmi mene mladu!
Što će tebi Kada bez evlada?
Rodiću ti sina Hajrudina,
Zlatnih ruku i zlatna perčina.”
U mlađega pogovora nema.
On odlazi u bijele dvore.
I doziva najmlađega brata:
„Uzmi nevu za bijelu ruku,
Vodi nevu pod bijelu jelu.
Vodi nevu, odsjeci joj glavu!”
U mlađega pogovora nema.
Uze nevu za bijelu ruku.
Ne vodi je pod bijelu jelu,
Već je vodi rumenoj ružici.
„Vidi, nevo, rumene ružice,
Kako je se rodom obkitila.
Da se nije rodom obkitila,
Davno bi je brate pogubio!”
Neva šuti, ništa ne govori.
Pa je vodi vinovoj lozici:
„Vidi, nevo, vinove lozice
Kako je se rodom obkitila.
Da se nije rodom obkitila,
Davno bi je brate pogubio.
Uze nevu za bijelu ruku,
Pa je vodi vrelu studenome.
„Moj djevere, od zlata prstenje:
Da ja uzmem turski avdest na se,
Da ja klanjam pet turskih rekjata.”
Tu je djever poslušao nevu.
Ona uze turski abdest na se,
I klanjala pet turskih rekjata.
U tom ju je glava zabolila,
U tom jadu i sina rodila.
„Moj Omere, od zlata prstenje,
Šta ćeš, kud ćeš, sada s mene mlade?”
Omer skida svilenu košulju,
Razreza je na dvi’ polovine,
Jednom polom čedo povijaše,
Drugom polom nevu podvezuje.
Utegnu je mukademom pasom
I još više, od sablje kajasom.
Uze čedo na bijelu ruku,
Mladu nevu za bijelu ruku,
Pa je vodi dvoru bijelome.
Za to čuo beže Ali-beže,
I dolazi u bijele dvore.
Stere ljubi dušek po dušeku,
A meće joj jastuk po jastuku.
Sipa ljubu žutim dukatima,
Mlado čedo sitnijem biserom.
Ali ljuba njemu progovara:
„Džaba ti je, beže Ali-beže,
Nisi mio, k’o što si mi bio,
Pa kad bi me u zlato zavio.”

2.
Atlagići seju udavaše,19
Deset tovar blaga opremiše –
Da im seka zdravo domu dođe.
Zdravo pošla, do po’ puta došla.
Kad su bili gorom zelenom,
Smrze joj se devet kavadova,
I deseta od svile košulja.
Kad su bili kod bijela dvora,
Sve svatove u vruće halvate –
Mladu nevu u studenu sobu.
Dolazi joj svekrva na vrata.
Ne pita je jel’ neva ozebla,
Već joj gleda u čepera veza:
„Fina veza, ako si ga vezla,
Fina dara, ako mi ga dala!”
Dolazi joj zaova na vrata.
Ne pita je jel’ neva ozebla,
Već joj gleda uz košulju veza:
„Fina veza, ako si ga vezla,
Fina dara, ako mi ga dala!”
Dolazi joj jetrva na vrata.
Malog Salku nosi u naramku,
I ‘vako mu majka progovara:
„Sine, Salko, ti upitaj strinu,
Je li strina kroz goru ozebla,
I je li se gore nagledala,
I je li se konja najahala?”
Mali Salko iz naramka pita:
„Strina moja, jesi li ozebla;
Jesi li se gore nagledala;
Jesi li se konja najahala?”
A strina mu tiho progovara:
„Sine, Salko, jašta mi je bilo!

Pola ruha podajte mi Salki,
A pola mi povratite majki!”
To izusti i dušicu pusti.

3.
Sinoć kasno ispod dvora prođoh,20
Ispod dvora bega Džafer-bega.
U dvoru mu velik žamor bješe,
II’je radost il’ velika žalost!?
Nije radost, već velika žalost;
Umrije Hanka Džaferbegovica,
Ostade joj Ajka sjerotica.
Plače, huče, sjerotica Ajka.
Tješile je četiri robinje:
„Nemoj plakat sjerotice Ajko!
Ako ti je i umrla majka,
Dosta ti je ruha ostavila –
Šest sanduka srmali jagluka,
Šest sinija od suhoga zlata,
Šest sinija i sedam peškira.”
Za to čuo carevića Mujo.
Sitnu knjigu Džafer-begu piše
Da mu dade Ajkunu djevojku.
Džafer-beg mu krivo otpisuje:
„Nema u me djevojke za tebe,
U struku je k’o stručka karanfila,
U licu je k’o narandža žuta,
Ubila je žalost za materom!”
Njemu Mujo opet povratio:
„Ja se tomu narugati neću,
Što j’ u struku k’o stručka karanfila.
Što j’ u licu k’o narandža žuta,

Što j’ prebila žalost za materom!”
Džafer-beg mu knjigu otpisuje:
„Kupi, Mujo, kitu i svatove,
Šest stotina, manje nijednoga,
I još više, jendžibula Kadu.
Sviju ti ih mogu dočekati,
I moja ih Ajka darovati.”
Mujo kiti kitu i svatove,
I dolazi Džafer-bega dvoru,
Da isprosi Ajkunu djevojku.
Sve svatove smiješta u odaje,
A u jednu svoju milu kćerku.
Sviju ih je Ajka darovala:
Svim svatovim’ čoha nederana,
Starom svatu konja pod upravom,
Jendžijama mestve i papuče.
Razljuti se jendžibula Kada,
Sve je dare nogam’ pogazila,
Što njoj nisu više darov’ dali,
Nego onim drugim svatovima.
Onda su joj treće roblje dali.
Ode Džafer kćeri u odaje:
„Majke nemaš da te nasjetuje,
Nit nevjeste da ti nešto kaže.
Sad će doći četiri robinje,
Ud’rit na te adet i haljine,
Jedna glava, a tri istifana,
Jedne uši, a dvoji menđuši.
Jedno grlo, četiri đerdana,
Dvije ruke, dvoje belenzuke,
Metnut će te na debela konja.
Kad ti budeš gorom jelovinom,
Ti se savij konju na jabuci.
Pokupi mu sajvan do koljena,
Pokupi mu kite do kopite.
Kad ti budeš poljem zelenijem,

i se razvij konju na jabuci,
I spusti mu sajvan do koljena,
Sa sajvana kite do kopite.
I kad budeš pred bijele dvore,
Gledat ćete care sa divana,
A carica sa demir kapije,
Hudovice kroz struku merdžana,
Pušćenice kroz struk bosioka.”
Pomoli se mlada ispred dvora.
Carica je dozivala cara:
,,A moj, Mujo, rumena jabuko,
Na poklon ti sve sedam sinova,
Meni Mujo i Mujino zlato.
Kad mi je se dvoru pomolilo,
Odmah mi je srcu ugodilo!”

4.
Čuva ovce Omer i Merima,21
Čuvali ih sedam godin’ dana.
Kad nastala osma godinica,
Majka sinu sitnu knjigu piše:
„Hajd Omere u svoje odaje,
Majka ti je na umoru, sine.”
Govori mu Merima djevojka:
„Hajd, Omere,
Ako ti je na umoru majka.”
Za njim ide prebijela ovca:
„Nije tvoja na umoru majka,
Već je tebe oženila majka.
Dovela ti Ajkunu đevojku!”
I Omer se povrati Merimi.
Za njim ide prebijeli konj.
Zavrati ga na sedlo za sobom.

Kad su bili pred bijelim dvorom,
Kad pred dvorom kolo đevojaka,
I u kolu, na konju, djevojka.
To je bila Ajkuna djevojka.
„Šta to činiš, moja mila majko;
Što rastavi mene i Merimu!?“
Njemu majka ‘vako odgovara:
,,Ak’ ne uzmeš Ajkunu đevojku,
Svoje ću ti haramiti mlijeko!“
Kad je bilo večer po jaciji,
Sjedila je Ajkuna đevojka.
Sjeo Omer na šikli jastuke,
Te uzeo svoju tamburicu.
Sitno kuca, jasno propijeva:
„Jesi fina k’o moja Merima,
Nisi mila k’o moja Merima!“
Kad ujutru zora osvanula,
Omer uz’o okovane nože.
Kako je se lahko udario,
Na nožu je srce izvadio.
Kad je bilo oko deset sati,
Progovara Omerova majka:
„Što mi Ome iz đerdeka nema,
Beli mu je omilila Ajka.
„Svekrvice, živa žeravice,
Što mu vodi, što mu nije drago!
Omer b’jaše naredio Ajki:
„Kopajte nas jedno do drugoga,
Nek proture kroz mezare ruke,
I u ruke pometnu jabuke!
Nek posade dvje suhe glav’nje!
Ako iz njih mladica poraste,
Poštena je i moja Merima!”
Dođe mati do petnaest dana,
Viđe drvo kako je već niklo.
Mrtva majka po mezaru pade!

Obhudovi Bubina kaduna,22
Osta mlada s malešna evlada.
Njoj dolazi aga Hasan-aga:
„Pođi za me, Bubina kaduno!”
„Ne vjerujem, aga Hasan-aga,
A imadem Ismaila sina!”
„Pođi za me, Bubina kaduno,
Primit ću ti Ismaila sina!”
Prevari se Bubina kaduna.
Spremio se aga Hasan-aga,
Pokupio kitu i svatove,
Da dovede Bubinu kadunu.
Kad su bili poljem zelenijem,
Njoj dolazi djever Omer-aga:
„Posl’o me je aga Hasan-aga,
Veli neće Ismaila sina!“
„Šta da radim, moj mili djevere,
Moj djevere, od zlata prstene?”
Omer-aga njojzi odgovara:
„Kad budemo u gori zelenoj,
Ja ću skučit od jelike granu,
Pa natakni srmali bešiku.
Kad ujutru medna rosa padne,
Smajl će mislit da ga doji majka.
Kad zaklikću dva vrana gavrana,
Smajl će mislit da mu pjeva majka.“
Kad ujutru kaduna ustala,
Naišla su dva vrana gavrana.
,,A Boga ti, dva vrana gavrana,
Jeste l’ noćas vi u gori bili,
Jeste li mi Ismaila vidili?“
„Mi smo noćas u gorici bili,
I mi smo ti Ismaila vidili!
Sinoć smo mu oči izvadili,

A jutros se krvi napojili!“
Pade kada u zelenu travu,
Kako pade, više ne usta