Ovo nije knjiga koja se čita u dahu kao roman. Ne nudi linearnu radnju koja će okupirati tvoje misli i učiniti da „zabavljeno“ provedeš nekolio sati. No, nije ni suha teroija koju trebaš čitati odmaknut od sebe i svoje stvarnosti. Surađuje s našom današnjicom, s mnogim vijestima koje čitamo na portlaima. Surađuje, recimo, s temom i pitanjem kako to da danas imamo more fakulteta, a manjak stručanjaka? Kako to da ljudi koji završavaju te fakultete često ne znaju šta da rade ni sa sobom a kamo li sa svijetom oko sebe?
Ova knjiga govori o tom kako se danas znanje često gubi u papirima, diplomama i silnim kursevima, bez rađanja u čovjeku. Govori o tom da nam se obrazovanje pretvorilo u trku za ocjenama, diplomama, rang-listama, a istinsko osposobljavanje čovjeka da misli, da ga usmjeri ka dobru, da ga poveže sa svijetom i ljudima – to je negdje nestalo.
Ova knjiga pokušava da odgovori na pitanje: kako da visoko obrazovanje – fakulteti, univerziteti, sve te silne škole – ponovo postanu mjesta gdje se ne uči samo šta, nego i zašto? Gdje se ne proizvode samo stručnjaci, nego i ljudi.
Autori knjige, Ziauddin Sardar i Jeremy Henzell-Thomas, nisu neki nadmeni profesori koji s visine pričaju. Oni pitaju ono što i ti i ja pitamo: Čemu sve to znanje, ako nas ne čini boljima? Ako nas ne spaja s drugima? Ako nas ne uči odgovornosti prema Bogu, prema ljudima, prema svijetu?
Knjiga predlaže nešto što zovu “integracija znanja”. To ti je kao da prestanemo gledati na znanje kao na dijelove u ormarima – ovdje hemija, tamo pravo, ovamo teologija – nego da pokušamo sve to spojiti. Da naučimo razmišljati povezano. Da etika ne bude samo riječ u udžbeniku, već da postane dio svakog učenja. Da vjeru i nauku ne suprotstavljamo, nego da ih zajedno uposlimo za čovjeka.
Ako obrazovanje ostane ovako, mi ćemo imati sve više pametnih mašina, a sve manje mudrih ljudi. Imat ćemo doktore koji ne znaju slušati, profesore koji ne znaju učiti, političare koji ne znaju osjećati. Prosto rečeno nije onda problem šta će AI uraditi od čovječanstva nego šta od njega rade ljudi koji se ponašaju kao da su mašine (s mnogo manje potencijala nego one). A ova knjiga, ako ništa drugo, podsjeća nas da to ne mora biti tako, da postoji drugi put. Da obrazovanje može i mora biti drugačije – iskreno, korisno, povezano s čovjekom i s nebom.
Informacija i znanje nisu isto ali ni svako znanje nije mudrost. Pametno se podsjetiti!
(Ziauddin Sardar i Jeremy Henzell-Thomas, Preispitivanje reforme u visokom obrazovanju: od islamizacije ka integraciji znanja, prijevod Munir Drkić, izdavač: Centar za napredne studije, Sarajevo, 2019.)