Često se pitamo koliko zapravo znamo o svojim roditeljima. Ne o biografskim činjenicama – gdje su radili, koliko su zarađivali, u kojim su godinama šta postigli – nego o njihovom unutarnjem životu: čega su se bojali, šta ih je držalo uspravnim, kako su nosili gubitke i nade. A iza tog pitanja neminovno dolazi drugo: koliko će jednog dana naša djeca znati o nama? Hoće li nas pamtiti po datumima ili po putu koji smo iznutra hodali?
Roman Put Fikreta Arnauta čita se upravo iz tog pitanja.
Na fabularnom planu, roman prati jedan jedini dan u životu Esada Arnauta, radnika Željezare, oca i vjernika. Tog dana, u aprilu 1972. godine, Esad saznaje da mu je novorođena kćerka Sabaheta umrla. U bolnici mu predaju njeno tijelo, zapakovano u običnu crnu kartonsku kutiju. S tom kutijom u rukama, Esad pješice kreće kući, dvadesetak kilometara kroz šumu, učeći Jasin. Do mraka će ga proučiti sedam puta.
Taj fizički put pretvara se u unutarnji: niz sjećanja, razmišljanja, procjena vlastitog života i ljudi oko sebe. Roman nema ambiciju da impresionira zapletom ili dramatičnim obratima. Njegova snaga je u tihoj, dostojanstvenoj naraciji običnog čovjeka koji svoj život ne smatra posebnim, ali ga nosi s ozbiljnošću i moralnom odgovornošću.
Već ovdje postaje jasno: Put nije “čist” roman u klasičnom smislu. Riječ je o žanrovski hibridnom djelu koje u sebi spaja autobiografiju (sin piše o ocu), porodičnu i seosku hroniku, duhovnu meditaciju i etnografski zapis. Ovo ne slabi tekst; naprotiv, daje mu slojevitost. Ali čitalac mora znati u koji prostor ulazi – ovo nije roman brzog čitanja, nego sporog zadržavanja.
Stilski, Arnaut piše jednostavno, gotovo ogoljeno. Rečenice su jasne, ponekad kratke, ponekad produžene unutarnjim monologom i tefekkurom. No ključ pripovijedanja leži u činjenici da autor piše iz pozicije imama. To nije biografska fusnota, nego temeljna narativna perspektiva. Duhovnost i svakodnevica ovdje se ne razdvajaju; one su jedno. Dove, ajeti, hadisi i islamski pojmovi nisu ukras, nego prirodan govor likova.
Ovo je književnost koja, moglo bi se reći, misli na arapskom, a govori na bosanskom. Izrazi poput “Svi smo Allahovi i svi se Njemu vraćamo” funkcionišu kao živi jezik, ne kao citati. Arnaut ne prevodi duhovno iskustvo za vanjskog čitaoca, niti objašnjava pojmove poput sabura, rahmeta ili tekvaluka. On piše iznutra, bez kompromisa. To može biti prepreka nekima, ali je istovremeno i velika književna hrabrost.
Posebnu vrijednost romanu daju utkana predanja: o selu Arnauti, mimaru Huseinu ibn Bekiru, Salih-efendiji, Sinan-efendiji, Ziri – ženi koja zna porodično stablo svake kuće i čuva adete zajednice. Te priče ne prekidaju radnju, nego je produbljuju. One pokazuju kako se identitet gradi kroz pamćenje, ne kroz dokumente, nego kroz živu riječ.
Zanimljivo je i ono što u romanu gotovo da ne postoji: politički i ideološki kontekst socijalističke Jugoslavije. Esad radi u državnom gigantu, ali ideologija ostaje u pozadini. Islam i socijalizam se ne sukobljavaju, ali se ni ne komentarišu. Da li je to svjesna autorska odluka – fokus na univerzalno – ili tiho brisanje jedne neugodne stvarnosti, ostaje otvoreno pitanje.
Posebnu pažnju zaslužuju ženski likovi. Fatima, majka, gubi treće dijete i leži u bolnici; njen glas je tiši, ali njena patnja je snažna. Zira, nasuprot tome, izrasta u izuzetno moćan lik – autoritativnu, poštovanu ženu, stub zajednice. Ovdje se otvara pitanje ženskog iskustva patnje: ima li u romanu prostora za ljutnju, za revolt, ili je sabur jedini dozvoljeni odgovor? To nije slabost teksta, nego izazov koji ostaje čitaocu.
Smrt djeteta u romanu je univerzalna trauma. Iako obrađena kroz islamski okvir imtihana i povratka Allahu, bol nije negirana. Esad plače. Fatima se slama. Razlika u odnosu na dominantnu zapadnu književnu paradigmu nije u odsustvu tuge, nego u njenom smještanju uz iman. Bol i prihvatanje stoje zajedno, bez međusobnog poništavanja. U tom smislu, Put se može čitati uz McCarthyjev The Road: otac na putu, dijete kao teret i smisao, minimalistička proza koja ne objašnjava nego prikazuje i pokazuje.
Roman traži poseban način čitanja. Ne može se čitati kao triler, nego kao zikr – polahko, s ponavljanjem, sa zaustavljanjima. Naracija je usporena: sedam Jasina, dvadeset kilometara, jedan dan koji traje cijeli roman. I čitalac mora ući u taj ritam.
Strukturalno, roman je mozaičan. Poglavlja su neujednačena, perspektive se smjenjuju, fragmenti se slažu u cjelinu tek naknadno. Jer život, sugerira Arnaut, nije linearna priča, nego skup krhotina koje tek pamćenje pokušava povezati u smisao.
Ključni trenutak dolazi u epilogu, dvadeset pet godina kasnije, kada se autor otkriva kao sin koji stoji pored mezara sestre. Tada postaje jasno da je ovo dvostruko svjedočenje: Esad svjedoči o Sabaheti, a Fikret svjedoči o Esadu. Lanac sjećanja se zatvara i istovremeno nastavlja.
Ako treba biti pošten, treba reći i ovo: Put neće odgovarati svakom čitaocu. On traži strpljenje, bliskost s temom i spremnost na spor ritam. Neki će mu zamjeriti vrijednosnu jednoznačnost ili nedostatak sumnje. To su legitimni prigovori.
Ali onaj ko u književnosti traži svjedočanstvo, tiho ogledalo vlastitih pitanja i podsjećanje da smo dio dužeg lanca pamćenja – u ovoj knjizi će naći mnogo.
Za mene, Fikretov PUT je knjiga koja me je podsjetila: da ćemo, htjeli to ili ne, biti nečije sjećanje. I da možda nije ono najvažnije šta materijalno ostavljamo iza sebe, nego kako ćemo biti zapamćeni kao bića, kao ljudi.
U tom smislu, ovo nije samo roman o jednom čovjeku. Ovo je zapis o putu koji svi hodamo.
Esad Bajić, Konjic, 2. 2. 2026.