Odabrani tekstovi

Islamski propisi o kurbanu

Autor: Almir Fatić

Ebu Hurejre prenosi da je Muhammed a. s. rekao: Ko je u mogućnosti da zakolje kurban pa to ne učini, neka se ne približava našoj musalli.

Imajući u vidu kur’ansku zapovijed venhar-zakolji kurban, citirani hadis, kao i nepobitnu tradiciju da Muhammed a. s. klao kurban, Ebu Hanife je uvrstio klanje kurbana u vadžibe.

Drugi učenjaci, među kojima je i imama Jusuf, smatraju klanje kurbana sunnetom. Svoje mišljenje zasnivaju na hadisu Muhammeda a. s. koji je jednom prilikom rekao kako je klanje kurbana njemu naređeno (vadžib), dok je muslimanima sunnet.

Sve pravne škole i svi islamski učenjaci slažu se da svaki musliman, prije svega, mora slijediti Kur’an i Sunnet. Kur’anske riječi venhar i predaja koja je posve sigurna da je Muhammed a. s. redovno klao kurban, obavezuju svakog muslimana, koji je imućan i ispunjava druge uvjete, da mora izvršitu ovu vjersku obavezu.

Ko je obavezan zaklati kurban?

Svaki musliman i muslimanka koji u prva tri dana Kurban-bajrama budu imali jedan nisab, tj. imovine bilo koje vrste čija vrijednost odgovara iznosu srebra od 641,5 grama obavezni su, svako za sebe, zaklati kurban.

Imajući u vidu činjenicu da nakit svake vrste, auto, vikendica, zemlja koja se ne obrađuje, luksuzan namještaj itd., mora ući u obračun viška imovine, onda ostaje konstatacija da je ogromna većina muslimana dužna klati kurban.

Kurban se kolje samo za sebe. Žena koja ima svog imetka dužna je zaklati kurban za sebe.

U pogledu obaveze kurbana za svoju maloljetnu djecu ulema se razišla. Suglasni su da majka ne treba klati za svoju djecu pa makar bila i bogata, ali u pogledu oca imaju dva mišljenja.

Imami Muhammed i Jusuf smatraju da otac nije obavezan zaklati kurban za svoju maloljetnu djecu pa makar oni imali i svoje vlastite imovine, koju su stekli putem raznih poklona, nasljedstva itd.

Drugo mišljenje je imama Ebu Hanife, koji smatra da bi otac trebao zaklati kurban za svoju maloljetnu djecu, kao što je obavezan podijeliti sadekatu-l-fitr.

Dominirajuće mišljenje u skoro svim fikhskim djelima je mišljenje imama Muhammeda i Jusufa.

Putnik nije obavezan klati kurban.Učenjaci stoje na stanovištu da je musafir oslobođen džume namaza pa, analogno tome, i klanja kurbana,

Siromašne osobe, dužnici i sl. nisu obavezni klati kurban. H. Ebu Bekr i h. Omer nisu klali kurban, jer su svu svoju imovinu stavili na raspolaganje islamskoj zajednici.

Umobolne osobe se tretiraju kao maloljetna djeca.

Šta može biti kurban?

U kurban se može zaklati:goveče, bravče i deva. Goveče (vo, bik ili krava) može vrijediti za sedam osoba, ako je unišlo u treću godinu života. Da bi kurban bio valjan, neophodno je da su se sve udružene osobe odlučile da kolju kurban, pa ako bi među njima bio samo jedan koji želi samo meso i ne kolje kurban iz vjerskih pobuda, onda ni jednom od njih neće vrijediti.

Broj udruženih osoba ne može biti veći od sedam, ali manji može.

Najbolje je zaklati u kurban bravče (ovna, ovcu, kozu ili jarca). Ni jedno ne može biti mlađe od od godinu dana, ali ako po veličini i težini odgovara bravčetu od godinu dana, onda se može tolerisati ako je mlađe od pomenite granice.

Poželjno je da kurban bude potpuno zdrav i dobro uhranjen.

U kurban se ne može zaklati bravče ili goveče koje ima jedno od slijedećih fizičkih mahana:

– ako je potpuno slijepo u oba ili u jedno oko;

– ako je toliko slabo, mršavo ili hromo da samo se može doći na mjesto gdje ga treba zaklati;

– ako je odrezano više od pola uha ili repa; ako je odrezano manje ili pola, onda može, kao i ako je bez pravih ušiju od rođenja koje su zakržljale i samo malo izrasle;

– ako je bez zuba ili ih nedostaje više od jedne polovine;

– ako je odsječenog vimena ili sisa, pa ne bi moglo hraniti svoju mladunčad;

– ako je toliko bolesno da je potpuno sigurno da ne može preživjeti;

– ako je odbijen rog toliko da je povrijeđen moždani živac.

Čovjek koji odluči zaklati kurban i kupi zdrav kurban, pa nakon izvjesnog vremena primjeti neku fizičku mahanu, bilo bi poželjno da kupi drugi zdrav kurban, ako je u mogućnosti. Ako je pak siromašna onda će vrijediti i onaj sa manjim fizičkim mahanama.

U kurban ne može prispjeti ni jedna divljač kao što su srna ili jelen, pa čak ako je i pripitomljena.

Vrijeme klanja kurbana

Za one koji žive u mjestima gdje se klanja bajram namaz vrijeme klanja nastupa nakon obavljenog namaza i traje sve do pred zalazak sunca treći dan Bajrama. Za one muslimane koji žive u takvi mjestima gdje se ne klanja bajram namaz vrijeme klanja kurbana nastupa od zore prvog dana Bajarama i traje do pred zalazak sunca treći dan Bajrama.

Žene nisu obavezne klanjati bajram namaz, pa zbog toga njima se toleriše da mogu zaklati kurban i prije klanjanja bajram namaza, iako je bolje da sačekaju svoje muževe, braću i rođake da se vrate iz džamije.

Muhammed a. s. je rekao: Ko zakolje kurban prije nego se klanja namaz, to je samo njemu (tj. kao da je zaklao obično živinče samo radi mesa).

Čovjek koji kupi kurban, ali ga ne stigne zaklati u određeno vrijeme, poklonit će živoga kurbana nekom siromašnom čovjeku ili će dati njegovu vrijednost u novcu.

Isto tako, ako se zavjetni kurban ne bi zaklao na vrijeme (ako je to vrijeme određeno u bilo koje doba godine), treba ga živog pokloniti, ali se ne može njegova vrijednost podijeliti u novcu, a kurban zadržati.

Osoba koja je obavezna zaklati kurban, ali ga ne mogne naći do pred akšam treći dan Bajrama, namijenjeni novac za kurbana podijelit će kao sadaku.

Način klanja kurbana

Muhammed a. s. je lično za sebe klao kurban. Džabir r. a. kaže: “Kada bi Muhammed a. s. klanjao bajram namaz, tada bi proučio hutbu i čim bi je završio, odmah bi naredio da se dovedu njegovi kurbani, koje bi zaklao izgovarajući: Bismillahi Allahu ekber. Haza minni we ‘ammen lem judahhi min ummeti!” (U ime Allaha, Allah je najveći. Ovo je kurban za mene i za onoga od mojih sljedbenika ko nije kurban zaklao!)

Aiša pripovijeda kako je Muhammed a. s. klao kurban: “Muhammed a. s. bi naredio da mu se dovede kurban na mjesto gdje će ga zaklati. Kada mu je doveden rogat ovan, crnih nogu i ispod trbuha, crnih očiju, zatražio je da mu se donese oštar nož. Nakon toga bi povalio ovna i preklao ga izgovarajući: Bismillahi. Allahumme tekabbel min Muhammedin we ali Muhammedin we min ummeti Muhammedin.”

U Ebu Davudovoj zbirci stoji da je Muhammed a. s. prije klanja kurbana klanjao i dva rekata nafile.

Kurban se povali na lijevu stranu, okrenuvši ga po mogućnosti prema Kibli, svežu mu se sva četiri ili najmanje tri noge i oštrim nožem brzo se presijeku dvije glavne krvne žile, te dušnik i grkljan. Prije neposrednog klanja treba izgovoriti: Bismillahi Allahu ekber, a po mogućnosti i nešto više, posebno ono što je učio i sam Muhammed a. s.: Wedždžehtu wedžhije lillezi fetare’s-semawati we’l-erda hanifen we ma ene mine’l-mušrikin. Inne salati we nusuki we mahjaje we memati lillahi rabbi’l-alemin. La šerike lehu we bi zalike umirtu we ene ewwelu’l-muslimin. Allahume minke we leke ‘an Muhammedin we ummetihi. Bismmillahi Allahu ekber. ( Okrećem svoje lice prema Onome koji je stvorio nebesa i Zemlju čist od svakog krivog vjerovanja. Ja ne spadam u nejvernike. Moj namaz i svi ostali moji ibadeti, moj život i moja smrt su samo radi Allaha, Stvoritelja svjetova. On nema druga. Ovo mi je naređeno i ja se Njemu pomoravam. Bože! Ovo je kurban od Tebe, Tebi ga žrtvujem, za sebe i svoj ummet. U ime Allaha, Allah je najveći.)

Ko ne zna ništa drugo proučiti dovoljno je da kaže: Bismillahi, a ako i zaboravi kurban je valjan. Namjerno izostavljanje Božijeg imena ima za posljedicu neispravnost klanja, pa je kurban ne važeći.

Poslanik je upozoravao ashabe da ne muče prilikom prilikom klanja. S guljenjem treba sačekati sve dok se posigurno ne utvrdi da je kurban već mrtav i otekla sva krv koja treba da oteče.

Nije preporučljiva praksa nekih ljudi da ovcama namijenjnim za kurban ostrigu vunu. Ako se to i desi, vunu ne smije zadržavati za sebe, nego se mora podijeliti.

Osoba koja ne smije zaklati kurban može ovlastiti drugo lice da to učini umjesto njega. Ovlaštena osoba će u nijjetu naznačiti za koga kolje kurban. U izuzetnim slučajevima može se ovlastiti kršćanin ili Jevrej da zakolju kurban, ali i oni moraju biti religiozni i vjerovati u Boga.

Klanje kurban se vrši danju, ali može i noću ako iziskuje potrebe.

Kurbansko meso

Kurbansko meso se ne smije prodavati. Najbolji potupak je onaj kojeg je prepoučio Poslanik: meso se razdijeli na tri jednaka dijela, tako da se 1/3 podijeli siromasima, 1/3 rodbini, komšijama i prijateljima, a preostala trećina zadrži za sebe i svoju porodicu. Poslanik bi nakon što bi zaklao svog kurbana pozvao siromašne stanovnike Medine i rekao: Kome treba neka odsiječe sebi koliko želi.

Kurbansko meso se može podijeliti i nemuslimanu, posebno ako je komšija ili inače dobar prijatelj.

Kurban koji se kolje po oporuci mora se u cijelosti podijeliti ili ga uživo dati nekome da ga kod svoje kuće zakolje.

Ako je kurban zaklan mrtvome, ali ne po oporuci nego po želji nasljednika umrlog, onda se sa mesom postupa isto onako kao i sa mesom svoga kurbana.

Meso se mora u cjelosti podijeliti i kod zavjetnog kurbana, kao i od mladunčeta koje kurban oteli ili ojanji prije klanja. Mladunče se može zaklati zajedno s kurbanom i sve meso podijeliti, ali se može i uživo dati nekom siromahu da ga za sebe hrani.

Siromašne osobe koje kolju kurban, a imaju brojnu porodicu, mogu veći dio, pa i sve meso zadržati.

Kurbanske kožice

Muhammed a. s. je zabranio muslimanima da prodaju kožice svojih kurbana. On je rekao: Men ba’a džilde udhijjetihi fe la udhijete lehu/ Ko proda kožicu svoga kurbana – taj kao da ga nije zaklao. Međutim, svi se islamski učenjaci slažu da se kurbanske kožice mogu zadržati i za svoje potrebe, ali je daleko najbolje podijeliti ih kao sadaku ( we jutesaddeku bi džildiha).

Lice koje primi kožicu slobodno je da s njom raspolaže po svom nahođenju, pa ako želi i da je proda. Dakle, neophodno je udovoljiti osnovnom islamskom propisu da vlasnik kurbana ne moće prodati kožicu i koristiti novac za svoje lične potrebe, što se ne odnosi na odabrano lice ili ustanovu. Muslimani su uobičajili da kurbanske kožice poklanjaju svojim džamijama. Na ovaj način su mnoge siromašne džamije bile prekrivene i osposobljene za normalno obavljanje namaza u njima.

Muslimani se ne žele lahko odreći sevaba i od svojih kožica, pa ih poklanjaju za potrebe Islamske zajednice. To tako treba da i u buduće ostane. Mora se reći da je ovaj postupak sa kožicama zasnovan na islamskom učenju. Naime, pored osnovnih islamskih izvora, postoje sporedni koji su zasnovani na Kur’anu i Sunnetu. Jedan od tih izvora je i maslehatu’l-amme – društveni interes, tj. interes zajednice. Svi islamski učenjaci su suglasni da izvorni islam traži stavljanje zajedničkih interesa ispred lokalnih i pojedinačnih. U tom smislu su Malik, Ebu Hanife, Šafija i Ahmed b. Hanbel kao osnivači pravnih škola donijeli više fetvi, u kojima se interesi pojedinaca poređuju interesima zajednice. Interesi i potrebe naše Islamske zajednice su takvi da nalažu maksimalno angažovanje svih materijalnih potencijala, kako bi se omogućio narmalan rad medresa, akademija i Fakulteta, koje nemaju lokalni i periferni značaj nego su srž i glavni temalj na kome se bazira opstanak i dalji napredak islama u našim krajevima.

Najveći broj muslimana je, hvala Bogu, svjestan ove činjenice. I upravo zahvaljujući njima ova akcija traje i trajat će, ako Bog da, i u buduće.

Molim Uzvišenog Gospodara da nam ukabuli naše kurbane i ostale ibadete!

(islam.ba)