Odabrani tekstovi

Sjećanje na Hasan ef. Razića

I u malim mjestima rađali su se veliki ljudi. Da to nije puka fraza govori nam i životna priča Hasan ef. Razića, dugogodišn­jeg imama iz Glavatičeva kod Konjica. Ovaj uzorni službenik Is­lamske zajednice bio je poznati i priznati humanista, rodoljub i borac za bolji i sretniji život ljudi, bez obzira na njihovo nacionalno, vjersko ili bilo koje drugo opredjeljenje.

Kažu da je hodža gotovo sav život na javi proveo pod abdestom. Jedan abdest bi zamjenjivao drugim. I tako redom. Čim bi ustao iz sna, prvo bi uzeo tejemum da s njim može do rijeke, potom bi se propisno abdestio. On nije slučajno odlazio na rijeku da uzima abdest i gusul. Bio je ubijeđen da će mu i abdest, i gusul biti kabulniji kod Allaha ako ih uzme na samoj rije­ci. Tako je sve do iznemoglosti, do duboke starosti, gotovo uvi­jek, uzimao abdest i kupao se na Račici, desnoj pritoci Neretve, koja je proticala ispod njegove kuće. Noću bi se kupao. Od rije­ke ga nije mogla razdvojiti ni najljuća zima.

Hodža nije volio raskošan život, iako je, zahvaljujući dobrom imovnom stanju, mogao priuštiti mnoge udobnosti. Primjera ra­di, umjesto na mehkom dušeku, on je spavao na običnoj ponja­vi. Pod glavu je stavljao trupac od drveta. I takav način života iznuđivao je mnoga pitanja njegovih poznanika i prijatelja. Njegovo objašnjenje je bilo jednostavno: »Ako bih spavao na mehku ne bih mogao ustati kad ja ho­ću.«

Hodža je nadaleko bio poznat kao vrstan pedagog. Njego­va pedagogija prožimala se i u svakodnevnom životu. Mi ćemo ovdje spomenuti samo nekoliko primjera.

Zatekao ga neki čovjek kako sadi mlade voćke. U tom pos­lu pomagala su mu i djeca. Iznenađen hodžinim znojem i u bašti, kad je već imao podosta stabala voća, upitao ga je šta to ra­di. Hodža je lakonski objasnio:

»Učim djecu da ne kradu!«

Prolazeći pored Račiće hodža je primijetio da jedna pastiri­ca nevjesto i pogrešno uzima abdest. Između ostalog, ona jo pregršt vode salijevala na kosu, smatrajući da tako treba doni­jeti mesh na glavu. Hodža ju je upozorio da se tako ne uzima abdest. Ona je odmahnula rukom i rekla:

»Šta ti znaš! Mene je moj hodža učio da ovako donosim mesh na glavu«.

Hodža se nije upuštao u dijalog. Znao je da od njega noću biti koristi. Pomakao se naprijed, uz rijeku, zasukao rukave,izuo obuću i otpočeo sa uzimanjem abdesta. Pastirica je pažlji­vo gledala njegovo uzimanje abdesta i sama uvidjela gdje je griješila.

Uz bavljenje poljoprivredom, stočarstvom hodža je volio i uzgoj pčela. Pčelario je iz ljubavi prema ovim Božjim stvorenji­ma a i koristi radi. Pčele su mu donosile znatne količine meda za hranu i peškeš a i za iladža.

Jednom prilikom, dok su bili za večerom, neko je došao na vrata i obavijestio Hodžu da su vukovi uskočili u njegov tor. Hodža je mirno konstatovao:

»Došli vukovi po svoju nafaku. Ono što bude bilo njihovo, oni će i odnijeti sa sobom. Našu nafaku neće dirati. Možda su došli da počiste stado i imovinu. Ko zna, vjerovatno nisam dao dovoljno zekata…«

Hodža i njegova porodica nastavili su s večerom. Vuk je odnio jedno bravče. Svi su, na kraju, bili – siti…

Ovaj primjer nipošto ne govori o tome da je Hodža pasivno posmatrao svoj hajvan i ostali dio imetka. Čuvao ga je kao zje­nicu svojih očiju. Ali, nije se mnogo sekirao za onim što nije mo­gao učuvati. Nije se upuštao u takve sentimentalnosti i razoča­renja. Znao je i vjerovao da će halal-mal ostati. Takav mu je bio

Koliko je držao do halala, posvjedočiće nam i sljedeći nje­gov princip. Ako bi njegova krava ušla u tuđu njivu i tamo se napasla, prvo bi otišao kod vlasnika te njive da se nagode oko od­štete. U slučaju da ne bi našao vlasnika, naredio bi svojim čob­anima da kravu izmuzu na toj njivi. On ne bi nipošto okusio mli­jeko koje je »poteklo« sa tuđeg imanja.

Hodža je uspješno kormilario brodom svoje porodice. Bio je pravi autoritet. Znalo se dobro šta je čiji posao, koliko i kako treba uraditi ono šta je isplanirano. Djecu je njegovao kao male stabljike cvijeća. Govorio im je da budu iskreni, pošteni, uljudni, radini…

Savjetujući ih da se drže samo halal-sredstava, govorio bi: »Nemoj ukrasti kad ti dođe do šake, a kada ne mogneš on­da svakako nećeš.«

U slučaju da nekoga zatekne u svom imanju, gestakulaci-jom bi mu davao znak da ode. Obično bi kašljao.

Za bajrame i druge vjerske praznike najmlađe bi redovno obradovao slatkišima i drugim nekim poklonima. Djevojkama bi donosio šamije i mladićima nove fesove. Tako je, jedanput, um­jesto sedam fesova, koliko je bilo mladića u njegovoj užoj fami­liji, kupio osam. Pitali su ga zašto je uzeo jedan više. On je to ovako objasnio:

»Ovaj osmi je zlatna rezerva. Ako nekome ne bude odgo­varao namijenjeni, nek uzme ovaj.«

Njegova porodica imala je i svoj dućan. U tom dućanu pro­davala se mješovita roba. Sretne tako jedan komšija hodžu i pi­ta ga da li u dućanu ima kafe i ako ima kakva je. Hodža je potvr­do odgovorio i dodao:

»Ja ne pijem kafu. Ne znam kakva je. Znam jedino da se narod tuži na nju. Kažu da ne valja.«

Nešto iz hodžine biografije

Hodža Hasan ef. Razić rođen je 1878. godine u selu Ra­zići kod Glavatičeva. Oko 18 godina školovao se u medresama u Konjicu i Mostaru. Solidno je poznavao arapski, turski i per­zijski jezik. Imamsku dužnost neprekidno je obavljao 60 godina i to u svom rodnom mjestu.

Striktno se pridržavao islamskih dužnosti. Redovno je obavljao namaske vaktove. Jednom prilikom je zakasnio ustati na sabah-namaz te je naklanjao 100 rekata. Tolikim brojem na-klanjanih rekata kaznio je samog sebe, objašnjavao je svojoj djeci. Inače, rani sabah obavljali su džematile. Ukućane bi tek-birom budio na namaz. Svake sedmice proučio bi po jednu hatmu.

lako je imamsku dužnost obavljao 60 godina a imao je i status borca, nije ni razmišljao o traženju penzije. Smatrao je da sve ono što je uradio za vjeru i domovinu nije činio zbog penzije, nego ubjeđenja i opredjeljenja radi. I kada bi sve to, makar i u penziji, naplaćivao, izgubilo bi na svojoj vrijednosti. Međutim, njegov sin Mustafa uspio je da ga »ubijedi« da, ma­kar u poznim godinama života, prihvati penziju.

Hodža je besplatno 60 godina obavljao imamsku, muallimsku i hatibsku dužnost. Sredstva za život objezbjeđivao je angažmanom u radu na poljoprivredi, voćarstvu, stočarstvu, pčelarstvu, u dućanu. Plašio se džematskog dinara, kako će Allah biti zadovoljan s tom nafakom. Zar nije bolje čisto i jedino iz ljubavi predvoditi džemat i služiti u ime Allaha, zaključio je ho­dža. I toj svojoj filozofiji u životu ostao je do kraja vjeran.

Uz sve etičke i humane vrijednosti, koje su krasile hodžin život, on je bio i veliki vizionar. Imao je istančan sluh za estetiku i izoštrenu intuiciju. Kažu da je dosta vremena provodio i u čit­anju. Posjedovao je solidnu biblioteku starih knjiga i rukopisa. I po fizičkom izgledu hodža je djelovao korpulentno, snaž­no. Bio je izrazito visok, širokih ramena, kao kakav atleta. U starijim godinama nosio je bradu. U njegovo vrijeme, kad je imao nekih dvadesetak godina, taman u vrijeme zrijenja za vojsku, vjerski službenici nisu odlazili u armiju. Kad ga je, jed­nom prilikom, vidio neko iz regrutne komisije, s uzdahom je prokomentarisao:

»Kakva bi to bila vojničina! Vojničina i po, burazeru! Vidi mu, bolan, stasa, ramena, ruku!«

U ranijem izlaganju o njegovom radu na poljoprivredi i u stočarstvu previdjeli smo i jedan vrlo bitan momenat. Zbog nje­gove važnosti iznosimo ga u ovom kontekstu, gdje govorimo o biografskim podacima.

On je u svom malu imao po jedan ili više pari volova i po nekoliko konja koji su služili drugim ljudima, njegovim komšijama, bez obzira na njihovo vjersko ili nacionalno ubjedenje.

Komšije su znale kod koga su danas ili sutra volovi, te kad će pripasti njima da pooru i posiju žito, krompir… Tako je bilo i sa »narodnim« konjima. Na hodži su se vodili, hodža ih je hranio, a narod je imao koristi od njih. Posuđivanje svojih volova i konja hodža je činio takođe besplatno. Nikada nije pušio niti je pio kafu.

Nije mnogo volio muziku. Kad bi omladina u njegovoj kući pravila sijela on bi, da ne bi bivao suvišan, odlazio u vodenicu. Tamo je imao lijep kutak za odmor koga je često koristio.

Na kraju recimo nekoliko riječi i o njegovoj brojnoj porodici. Imao je devetoro djece.U »armiji« njegovih unučadi danas ima i književnika, i novinara, i ekonomista, i politologa, i…

Ovaj tekst je preuzet iz šireg teksta/feljtona pod naslovom ŽIVIO DA UMRE-UMRO DA ŽIVI, autora Bajre Perve, objavljenog u Takvimu od 1985.g. na stranici 211-224 povodom 17 godišnjice od preseljenja na ahiret  Hasan ef. Razića