Knjiga započinje temeljnim uvidom: islamska civilizacija nije linearna priča (niti stalnog rasta, niti jedinstvenog pada), nego niz uspona, stagnacija i pokušaja obnove. Kamali nas podsjeća da su obnova (tedždid) i reforma (islah) bile unutarnje snage koje su, kad god bi se vjera i pravda zamutile nečim, vraćale zajednicu izbistravanju.
Kako u uvodu kaže autor: „Ovaj rad sastavljen je od dvaju dijelova, a prvi čini analiza tedždida, njegova definicija i djelokrug, njegovi tekstualni izvori i utjecaj skolastičkih promjena na njega. Drugi dio okreće se islahu, u vezi s islamskim preporoditeljskim pokretima, interakcijom i odgovorima na zapadnu modernost i sekularizam…“
Autor pojašnjava značenje izraza ntedždid i islah, pa tako, pored ostalog navodi: „Tedždid potječe od autoriteta jednog poznatog hadisa, koji su učeni komentatori pomno analizirali i brižljivo tumačili: „Bog će ovoj zajednici, početkom svakog stoljeća, poslati nekog ko će obnoviti njenu vjeru „ – Ovdje je ključna riječ judžeddid, od glagolskog korijena džeddede, što znači ‘obnoviti nešto’… Tedždid, u skladu s tim, podrazumijeva obnovu i preporod primjene islama u društvu, povratak na put islama…“
„Islah (reforma) u modernom kontekstu primarno upućuje na djela učenjaka 20. stoljeća Muhammada Abduhua (u. 1905), Muhammada Rashida Ridaa (u. 1935) i njihovog mentora Džemal ul-Dina el-Afghanija (u. 1897). Kurʼanski izvori islaha daju šira značenja: ‘pomirenje’, ‘težnja ka miru’ i ‘vjersko djelovanje’…“
Posebno je značajan dio gdje Kamali razmatra 20. stoljeće – stoljeće u kojem su muslimani, rastrgani kolonijalizmom i unutrašnjom slabošću, tražili put prema modernosti, često nesvjesni da islam u sebi već nosi dinamiku obnove. On pokazuje kako bez razumijevanja mekasida (ciljeva šerijata) nema stvarne reforme – jer svaka promjena mora voditi očuvanju vjere, života, razuma, imetka i časti.
Kamali priznaje da je koncept tedždida često zloupotrebljavan – da su neki pod firmom obnove rušili temeljne vrijednosti, dok su drugi, bojeći se promjene, učinili od vjere kip.
Završni dio – o tcivilizacijskoj obnovi – najambiciozniji je. Tu Kamali poziva muslimane da obnove ne samo rituale i pravne norme, već i duh zajednice, znanosti, obrazovanja, međucivilizacijskog dijaloga. On ne nudi gotova rješenja, ali mapira pravce – od povratka autentičnom idžtihadu, do otvaranja ka univerzalnim vrijednostima koje islam poznaje i zahtijeva.
Kamalijeva knjiga nas podsjeća da se vjera ne nasljeđuje kao forma, nego se potvrđuje kroz trud da ono vječno u islamu susretne ono promjenjivo u ljudskom iskustvu. Nema obnove bez idžtihada, ni idžtihada bez odgovornosti pred Bogom i zajednicom. Knjiga nas uči da vjera nije sklonište od stvarnosti, nego put prema njenom popravljanju – kroz razum, pravdu i smisao.
Kamali nudi detaljnu analizu koncepta tedždida kroz historiju, spaja ga sa idžtihadom, mekasidom (ciljevima šerijata) i savremenim potrebama muslimanskog svijeta, bez da gubi vezu s klasičnom islamskom tradicijom.
Knjizi se mogu pripisati i određene manjkavosti: Govori se o potrebi za idžtihadom, ali se rijetko ulazi u analizu ko, gdje i kako bi danas mogao institucionalno provesti taj idžtihad. Autor izbjegava direktnu političku analizu, posebno kad je riječ o autokratskim režimima, islamskim pokretima ili pitanju demokratizacije. Knjiga ne daje odgovor na pitanje – kako se islamska reforma nosi s političkom represijom ili korumpiranim vjerskim autoritetima?
Njegov pristup je tekstualno utemeljen, pravno-diskurzivan i metodološki precizan, ali može se prigovoriti da nema dovoljno refleksije o životnoj stvarnosti muslimanskih masa, o socioekonomskoj bijedi, obrazovnim nejednakostima, sekularno-religijskom rascjepu.
Kamali poziva na obnovu kroz idžtihad i povratak mekasidu, ali rijetko otvara prostor za dublju kritiku tradicionalne uleme i institucionalne stagnacije.
Kritičari s reformističkih pozicija (poput Ebu Sulejmana čije smo knjige prethodno predstavili) zarzlikuod njeg smatraju da bez hrabre revizije klasičnih naslijeđa nema stvarnog tedždida.
U svakom slučaju ova knjiga je dragocjen orijentir za razumijevanje koncepata tedždida i islaha, sa određenim ograničenostima- daje dobru analizu, ali ne nudi dovoljno konkretnih smjernica za djelovanje. Ona je bolja kao uvod u temu nego kao vizija izlaska iz krize.