Rodni odnosi u Kur'anu

Rodni odnosi u Kur'anu

Promišljanje prostora i odnosa muškarca i žene

Redhwan Karim

(Edinburgh University Press, 2026)

Napomena: Ovo je sadržajni pregled knjige F. Redhwana Karima,  Gender relations in the Qur’an, Conceptualising Space and Male–Female Interaction, koju je izdao Edinburgh University Press, 2026. godine.  organizovan prema njenoj strukturi (uvod, pet poglavlja, zaključak). Kur'anski ajeti navedeni su brojevima sure i ajeta onako kako ih navodi autor. Transliteracija arapskih pojmova prilagođena je bosanskom čitaocu. Knjiga je na engleskom jeziku,

O čemu je ova knjiga

Knjiga postavlja pitanje kako Kur'an predstavlja odnos između muškarca i žene? Autor odmah pojašnjava da ga ne zanima kako Kur'an govori o ženama zasebno, niti kako govori o muškarcima zasebno. Zanima ga kako ih postavlja jedno spram drugog. Fokus je usko određen. Govori se o odnosima između muškaraca i žena koji nisu u bliskom srodstvu, dakle onih koji su, po kur'anskom određenju, međusobno dozvoljeni za brak. Odnosi majke i sina, oca i kćeri, muža i žene ostaju izvan ovog razmatranja, jer o njima je već mnogo pisano.

Povod za pisanje je stvarni život muslimana danas. Autor otvara knjigu sa dva teksta koja jasno pokazuju stanje stvari. Prvi je iz četrnaestog stoljeća, riječi hanbelijskog pravnika Ibn Kajjima, koji kaže da je omogućavanje ženama da se miješaju sa muškarcima korijen svakog zla i jedan od glavnih razloga zbog kojih se na društva spuštaju kazne. Drugi tekst je savremena fetva sa poznate internet stranice, koja gotovo istim rječnikom tvrdi da je miješanje muškaraca i žena zabranjeno šerijatom i predlaže odvojene prostore, odvojena vrata, komunikaciju preko mikrofona.

Između ta dva teksta razmak je od sedam stoljeća, a stav je gotovo nepromijenjen. Autor uočava još nešto. U oba slučaja teret pada na ženu. Ne govori se o miješanju muškaraca i žena neutralno. Govori se o tome kako se ženama omogućava da uđu u prostor muškaraca i tako naruše red. Muškarac je već tu, njegovo kretanje je pravilo. Žena je ta koja ulazi i remeti.

Te ideje oblikuju živote. Autor navodi Afganistan pod talibanima, gdje je briga o rodnim odnosima dovela do zabrane obrazovanja za djevojčice, izbacivanja žena iz gotovo svih poslova i ograničenja kretanja, sve pravdano potrebom da se spriječi miješanje spolova. Ali navodi i primjere iz sredina gdje niko ništa ne nameće silom. Jedna muslimanka iz Amerike opisuje kako je, što je više učila o vjeri, postajala nesigurnija, kako su joj rekli da je ona sama fitna, iskušenje, i kako se povukla iz svega i ostajala kod kuće. Postala je uvjerena da je Bog ne voli, jednostavno zato što je ona to što jeste. Njen slučaj nije izuzetak. Autor pokazuje da postoji obrazac po kojem porast religioznosti ide ruku pod ruku sa sve strožim odnosom prema kontaktu među spolovima.

Ovo knjiga pita da li takav stav zaista dolazi iz Kur'ana. Odgovor koji gradi, strpljivo i kroz pet poglavlja, jeste da ne dolazi. Kur'an, čitan cjelovito, ne postavlja strogu podjelu prostora na muški i ženski, niti zabranjuje kontakt među spolovima. On ga uređuje. Razlika između zabrane i uređenja je srce cijele knjige.

Da bi se odgovorilo na to pitanje, autor kaže da se prvo mora pojasniti šta uopće znače tri riječi iz naslova. Šta je rod, šta su odnosi i šta je Kur'an.

Rod, odnosi i Kur'an

Riječ rod ima dva značenja. Prvo je jednostavno razvrstavanje ljudi po biološkom spolu, na muško i žensko. Drugo značenje, koje se razvilo u posljednjih nekoliko desetljeća, ne gleda na rod kao na biološku datost, nego kao na društvenu i kulturnu tvorevinu, na to šta neko društvo pripisuje muškarcu i ženi. Autor spominje čuvenu misao Simone de Beauvoir da se žena ne rađa, nego se ženom postaje. Bitno je razumjeti tu razliku da bi se pratila rasprava.

Kada autor govori o odnosima, misli konkretno na odnose sa osobama koje nisu mahrem. Mahrem su, po kur'anskom nabrajanju, one osobe sa kojima je brak zabranjen. Za muškarca su to majka, kćerke, sestre, tetke, bratične i sestrične, dojilja, mliječna braća i sestre, punica, pastorke i snahe. Za ženu su to otac, djedovi, svekar, sinovi, pastorci, braća, nećaci, i tako dalje. Zanimljiv je slučaj dojenja. U Arabiji sedmog stoljeća bilo je uobičajeno davati djecu dojiljama, pa Kur'an potvrđuje da dvoje djece koje je dojila ista žena postaju kao mliječni brat i sestra i ne mogu se vjenčati. Sve što je izvan te skupine mahrema jeste ono čime se ova knjiga bavi.

A zašto baš Kur'an, a ne pravo ili hadis? Zato što je Kur'an temeljni tekst islama i ono oko čega postoji najširi konsenzus. Nijedan drugi izvor nema isti stepen sveopćeg prihvatanja. Uz to, kako autor primjećuje pozivajući se na Judith Tucker, pitanja rodnih odnosa nikada nisu ni zauzimala mnogo prostora u samoj pravnoj tradiciji, niti su bila naročito istaknuta.

Kako autor čita Kur'an

Prije nego što uđe u samu temu, autor objašnjava svoj pristup, i tu leži dobar dio snage knjige. On razlikuje Kur'an kao Božiji govor od tefsira, ljudskog tumačenja tog govora. Tumačenje nikada nije neutralno. Onaj ko tumači nosi svoje vrijeme, svoje pretpostavke i svoj svijet u sam čin čitanja. Sva velika, autoritativna djela tumačenja Kur'ana nastala su u patrijarhalnom svijetu, u vremenu sa sasvim drukčijim shvatanjima o mjestu žene. Ti stavovi su prirodno ušli u svijest tumača i oblikovali način na koji je čitao tekst.

Uz to, autor ističe jednu činjenicu koja se često previđa. Tumačenje Kur'ana bilo je, praktično kroz cijelu historiju, isključivo muški posao. Žene su se u tom procesu pojavljivale samo kao predmet tumačenja, gotovo nikada kao one koje tumače. A za to nema teološke zabrane. Autor tvrdi da bi uključivanje žena u tu tradiciju vrlo vjerovatno donijelo ravnopravnija čitanja.

Ipak, autor ne odbacuje klasičnu tradiciju tumačenja. Naprotiv, oslanja se na nju svjesno i s razlogom. Njegov cilj nije samo iznijeti neko mišljenje o Kur'anu, nego uticati na stvarno razmišljanje muslimanskih zajednica. A autoritet u toj zajednici gradi se pozivanjem na tradiciju. Zato autor namjerno crpi iz velikih djela tefsira, iz Taberija, Zamahšerija, Razija i Kurtubija, da bi svoja čitanja učvrstio unutar priznatog korpusa. Poenta je jednostavna. Ta djela često nisu jednoglasna. Ona sama nude alternativna mišljenja, pa čak i tumačenja suprotna onoj strogosti koja se danas živi. Autor ta mišljenja izvlači na svjetlo.

Metod je tematski. To znači da se ne ide ajet po ajet redom, nego se skupljaju svi ajeti vezani za jednu temu i čitaju zajedno, da bi se izvukla cjelovita kur'anska vizija. Ovo ima uporište i u samom Kur'anu, koji sebe opisuje kao jasnu knjigu u kojoj ništa nije izostavljeno, kao i u riječima Ibn Tejmije da je najbolji način tumačenja Kur'ana onaj u kojem se Kur'an tumači Kur'anom. Ono što je na jednom mjestu sažeto, na drugom je razrađeno.

Pristup je i sinhroničan. Kur'an se čita u svom konačnom obliku, onako kako ga muslimani danas doživljavaju, kao jedinstvenu i uređenu cjelinu, a ne kao slijed historijskih slojeva. Građa dolazi prvenstveno iz Kur'ana. Hadis se navodi tek ponegdje, da bi se pokazalo kako su ajeti primani i shvatani, ali nije glavni izvor, jer njegov autoritet nije jednako prihvaćen kroz muslimanski svijet.

Jezik i obraćanje u Kur'anu

Autor tu dodaje važno zapažanje o samom jeziku. Arapski je rodno određen jezik, kao i mnogi drugi. Kada se obraća skupini, koristi se muški rod množine, koji obuhvata i žene. Poziv vjernicima, često prevođen kao o vi koji vjerujete, gramatički je upućen muškarcima, ali po pravilu općenitosti odnosi se podjednako na muškarce i žene. Isto vrijedi za riječi poput insan, nas i bešer, koje su gramatički muške ali znače i muško i žensko. Autor upozorava da su neki raniji prijevodi pogriješili prevodeći ih kao čovjek ili čovječanstvo u muškom smislu, umjesto tačnijeg ljudi ili ljudski rod.

Postoji, međutim, i nepravilnost u obraćanju. Kada je riječ o vjerovanju, vjerskim dužnostima i pitanjima Ahireta, Kur'an je izričit u ravnopravnosti. Tu često napušta općenitost i direktno oslovljava i muškarce i žene, kao u poznatom ajetu koji nabraja vjernike i vjernice, pokorne i pokorne, iskrene i iskrene, i tako redom, obećavajući im oprost i nagradu. To je, po autoru, najbitniji sloj ljudskog postojanja u kur'anskoj slici svijeta, i tu je ravnopravnost potpuna.

Ali kada se pređe na svjetovne poslove, obraćanje se mijenja. Mnogi ajeti se izričito obraćaju muškarcima. To je najvidljivije u medinskim ajetima, koji su više pravne prirode. Autor nudi objašnjenje. Ajeti su vezani za historijski trenutak i odgovaraju na stvarne situacije. Njihova svrha je bila reformisati postojeće prakse, a većinu nepravdi tada su činili muškarci ženama. Kur'an se zato češće obraća muškarcu, jer želi obuzdati baš te prakse. On ne ukida postojeće hijerarhije, nego ih preokviruje unutar spasenja, gdje uspjeh ne zavisi od društvenog položaja ni spola, nego od moralne odgovornosti koja je svakome jednaka.

 

Poglavlje prvo: Rodni prostor i pitanje granica

Prije nego što se uopće govori o odnosima, mora se postaviti temeljno pitanje. Da li Kur'an zamišlja dva odvojena svijeta, jedan za muškarce i jedan za žene? Ustaljena podjela glasi ovako. Javna sfera pripada muškarcu, a to je posao, trgovina, vojska i politika. Privatna sfera pripada ženi, a to je kuća, domaćinstvo i briga o djeci. Ako se prihvati da takva podjela postoji, onda odmah slijedi i odvajanje spolova, jer svako treba ostati u svom prostoru.

Autor pokazuje da je asimetrija tu dublja nego što izgleda. Pozivajući se na sociologinju Fatimu Mernissi, objašnjava da muškarac zapravo nije zatvoren ni u jedan prostor. On ima dvojno državljanstvo. Ulazi u privatnu sferu kao muž, otac i sin, ali je i punopravni član javne sfere i slobodno se kreće između to dvoje. Žena je vezana za privatno kao za svoj jedini legitimni prostor. Njena pojava u javnom se doživljava kao izuzetak, kao prestup koji traži opravdanje. To nije obična podjela rada. To je nejednak odnos moći.

Zanimljivo je da autor navodi i kritike ove sheme. Ona je dobrim dijelom viđena kroz zapadnu prizmu. Studije pokazuju da stvarnost muslimanskih društava često nije odgovarala toj podjeli. Kod Mameluka u Egiptu ili kod Osmanlija, žene su bile aktivne izvan kuće. Štaviše, izjednačavanje moći sa javnim prostorom ne stoji. U osmanskom haremu šesnaestog stoljeća, koji je bio krajnje privatan prostor, nalazilo se pravo središte moći, i to za muškarce i za žene. Autor takođe navodi da klasični pravnici uopće nisu koristili pojmove javno i privatno, niti su se izravno bavili pitanjem rodnog prostora. Kada su se time i bavili, to je bilo u sklopu drugih, širih pitanja, a ne kao zasebna tema.

Ovo poglavlje, dakle, uzima ajete koji se najčešće navode za strogu podjelu i pokazuje da oni tu podjelu ne nose onako kako se pretpostavlja. Redom se razmatraju propisi o ulogama u braku, o nasljedstvu, o stvaranju čovjeka i slučaj Poslanikovih supruga. Kroz sve njih provlači se ista pouka. Postoji određena sklonost ka tome da muškarac bude onaj ko privređuje, ali to nigdje ne povlači obavezu da žena bude domaćica, niti joj zatvara vrata javnog života.

Ajet 4:34 i uloge u braku

Ključni ajet koji se navodi za strogu podjelu jeste 4:34. Autor pokazuje da taj ajet zaista uspostavlja određeni bračni poredak, u kojem je muž postavljen kao održavatelj i staratelj, i to zbog njegove finansijske obaveze prema ženi. Ali ovdje dolazi bitna ograda. Ta uloga je uslovljena. Ona zavisi od muževe stvarne sposobnosti i spremnosti da tu obavezu ispuni. Ako on ne izdržava, ili to odbija, onda i njegov položaj biva oslabljen.

Još je važnije ono što u ajetu ne postoji. Nigdje se ženi ne nameće obaveza da bude domaćica. Ni u ovom ajetu, ni u ajetu 2:233, koji takođe govori o porodičnim odgovornostima, žena nije obavezana na tu ulogu. Ajeti ne isključuju mogućnost da žena bude ta koja privređuje, bilo uz muža bilo umjesto njega. Kur'an, kaže autor, nudi najviše jednu normativnu sklonost. Kada se mora birati, finansijska odgovornost pada na muškarca. Ali druge mogućnosti nisu zatvorene.

Nasljedstvo

Isti obrazac vidi se i u pitanju nasljedstva, u ajetima 4:11-12 i 4:176. Tvrdnja da muškarac uvijek nasljeđuje duplo više od žene, kaže autor, netačna je uopštavanje. To se dešava samo u određenim slučajevima, kao kad se poredi sin sa kćerkom. Postoje raspodjele u kojima muškarac nasljeđuje isto koliko i žena, pa i one u kojima žena nasljeđuje više.

Autor predlaže zanimljiv obrt. Ako se već insistira na strogoj podjeli na ono što nasljeđuju muškarci i ono što nasljeđuju žene, onda bi bilo pravilnije i pravednije grupisati sve muškarce u jednu kategoriju, dakle muža, sina i oca, a sve žene u drugu, ženu, kćerku i majku. Kada se tako uradi, ispada da žene zajedno nasljeđuju više nego muškarci. Veći dio koji dobija sin uklapa se u širu ekonomsku logiku po kojoj muškarac nosi veći finansijski teret. A tu je i ajet o oporuci, koji unosi gipkost. Iako su pravnici često rješavali napetost između fiksnih udjela i oporuke tvrdnjom da je oporuka derogirana, sam Kur'an to nigdje ne kaže. Moguće je oporuku čitati kao dopunu, kao prostor za raspodjelu prema pravednosti i promijenjenim potrebama porodice.

Priča o stvaranju i porijeklo Have

Postoji jaka struja u islamskoj misli koja Havu vidi kao drugotno stvorenje, nastalo iz Adema. Iz toga se izvodi da žena treba biti u privatnoj sferi i biti domaćica. Autor pokazuje da ajeti o prvobitnom stvaranju ne vode nužno tom zaključku. Ima pitanja oko toga da li se nefs uopće smije poistovjetiti sa Ademom, a zevdž sa Havom, s obzirom na obrnut gramatički rod tih riječi. Ima pitanja i oko čestice min, u značenju iz ili od. Čak i ako se prihvati tradicionalna veza da Hava dolazi iz Adema, to dolaženje ne mora značiti manju vrijednost. Ideja da je Hava stvorena od Ademovog rebra nema uporišta u Kur'anu. Jednako se može prihvatiti, a tako su tumačili i neki mufessiri, da to dolaženje znači isti materijal. Adem je stvoren od praiskonske gline, a Hava od te iste gline. To nije novotarija, jer sam Kur'an na sličan način kaže da je Poslanik došao iz svog naroda.

Poslanikove supruge

Posljednji slučaj u ovom poglavlju su Poslanikove supruge i ajet 33:33-34. Njega se koristi da bi se ograničilo prisustvo žena u javnoj sferi. Ali ajet se izričito obraća posebnoj skupini, suprugama Poslanika, i naglašava njihovu osobitu duhovnu i društvenu odgovornost, jer one nisu kao druge žene. Samo toj skupini ajet eventualno propisuje dodatna ograničenja. Uprkos tome, mnogi mufessiri i pravnici proširili su te propise na sve žene. To je pogrešno, jer ruši samu namjeru ajeta da izdvoji Poslanikove supruge od ostalih žena. Autor dodaje i jezičku dvosmislenost. Glagol karna, zavisno od toga da li se izvodi iz karra u značenju ostati, ili iz vekara u značenju ponašati se dostojanstveno, može značiti ili naredbu da ostanu u kućama ili poziv na dostojanstveno vladanje. Ta dvosmislenost otvara vrata čitanjima koja se protive prostornom zatvaranju.

 

Poglavlje drugo: Izvan privatne sfere

Prvo poglavlje je razgradilo ajete koji se koriste za zatvaranje žene u privatno. Ali razgradnja tih argumenata sama po sebi još ne poziva ženu u javni život. Ovo poglavlje ide korak dalje. Ono traži mjesta u Kur'anu koja ne samo da dopuštaju, nego i uzorno pokazuju učešće žene u javnoj sferi.

Hilafet, brižnici Zemlje

Polazi se od pojma halifa u priči o stvaranju. Autor pokazuje da Kur'an usvaja ideju namjesništva na Zemlji bez ikakvog određenja spola. To namjesništvo je opće starateljstvo, obaveza da se čuva i uređuje svijet, i pripada podjednako muškarcu i ženi.

Zanimljivo je kako autor prati kako se značenje mijenjalo kroz tefsir. Najraniji mufessiri nisu vezivali halifu iz priče o stvaranju za političku vlast. Neki, poput Ibn Zejda, priznavali su da ne mogu naći konačno značenje. Sa Taberijem počinje izražen napor da se halifa veže za političko vođstvo, što autor dovodi u vezu sa Taberijevom bliskošću sa Abasidskim halifatom. Kod kasnijih, poput Kurtubija, veza sa vladarem postaje još čvršća, do te mjere da Kurtubi u tom ajetu vidi osnovu za postavljanje imama i halife. Ali autor pokazuje da to poistovjećenje nije konačno ni obavezno. Postoji jako uporište za čitanje koje halifu odvaja od isključivo političke vlasti i vraća je na opće ljudsko starateljstvo, u kojem su i muškarac i žena povjerenici Zemlje.

Kraljica od Sabe kao uzor

Priča o kraljici od Sabe širi ovu viziju. Ona je prikazana kao uticajna i politički mudra vladarica. Iako se njena priča često tretira kao rubna, njena pohvala i ravnopravnost sa Poslanikom Sulejmanom govore o kur'anskoj sklonosti da prizna, pa i potvrdi, učešće žene u vlasti i diplomatiji. Ona nije prikazana samo kao sposobna, nego kao pronicljiva i mudra. To je čini uzorom vođstva. Autor naglašava da svrha kur'anskih kazivanja jeste pouka, pa se njeno prisustvo ne smije olako odbaciti kao beznačajno, nego prihvatiti kao dio kur'anske paradigme i lik dostojan oponašanja.

Javni skup žena i pojam vilajeta

Potvrda ženske javne uloge nastavlja se u događaju mubahele, međusobnog prizivanja Božije presude, gdje su žene uključene u vrlo vidljiv i teološki težak javni čin. Kur'anska naredba da se sazovu naše žene i vaše žene za zajedničko prizivanje pokazuje da su žene javni predstavnici vjere. Uz to ide i pojam vilajeta iz ajeta 9:71, koji vjernike i vjernice opisuje kao zaštitnike i pomagače jedni drugima, uz istu dužnost da naređuju dobro i odvraćaju od zla. Formulacija tog ajeta upućuje na partnerstvo ravnopravnih, koje uključuje i društveno-političko djelovanje, ne samo ličnu pobožnost.

Svjedočenje žena

Poglavlje se zatvara najspornijim ajetom, onim o svjedočenju, 2:282. Njega se historijski koristilo da bi se ograničila pravna sposobnost žene, a time i njeno javno učešće. Autor nudi pažljivo čitanje. Razlika koju taj ajet uvodi je proceduralna i vezana za kontekst. Ona se tiče tačnosti u finansijskim ugovorima, u društvu u kojem su žene bile manje uključene u takve poslove. Taj ajet se mora čitati zajedno sa drugim ajetima o svjedočenju, kao što su 4:15, 24:4, 65:2 i 24:6-9, koji svjedočenje muškaraca i žena tretiraju ili jednako ili bez određenja spola. Čitani zajedno, ti ajeti ne govore o urođenoj manjkavosti žene, nego odražavaju društvenu stvarnost tog vremena. Štaviše, sam ajet 2:282 pretpostavlja da žena uopće može učestvovati u finansijskim poslovima, čime priznaje njenu sposobnost u pitanjima od javnog značaja.

 

Poglavlje treće: Susret muškarca i žene i etika susreta

Prva dva poglavlja postavila su temelj. Nema stroge podjele prostora, i žena ima mjesto u javnom životu. Iz toga slijedi pitanje ovog poglavlja. Kako izgleda sam susret muškarca i žene u Kur'anu? Prije toga treba odgovoriti na jedno osnovno pitanje. Je li kontakt uopće dozvoljen? To se ne podrazumijeva. Fatima Mernissi tvrdi da je muslimanska seksualnost teritorijalna, da počiva na strogoj podjeli prostora, i da za susret muškarca i žene koji nisu u srodstvu zapravo ne postoje dozvoljena mjesta, jer je takav susret sam po sebi nedozvoljen.

Autor gradi suprotnu tezu. Kur'an ne samo da dopušta kontakt, nego ga i sam prikazuje, u nizu situacija, pravnih, poslovnih i međuljudskih, i to bez ikakve osude. Ali taj kontakt je uokviren stalnom etikom, etikom skromnosti i izbjegavanja bilo čega što vodi u nedozvoljeni odnos.

Žena koja se prepirala

Najupečatljiviji primjer je početak sure El-Mudžadela. Ajet počinje objavom da je Bog čuo riječi žene koja se prepirala sa Poslanikom o svom mužu i tužila se Bogu. Gramatika je tu jasna. Korištena riječ upućuje isključivo na ženu. Dakle žena govori, i to Poslaniku. Kontakt se dešava, ali to nije sve. Objava staje na stranu žene i njen stav biva potvrđen. Kontakt tu ženi omogućava da traži pravdu i da dobije svoje pravo.

Opća pravila iz sure En-Nur

Najvažniji ajeti koji uređuju kako muškarci i žene treba da se ponašaju u susretu nalaze se u suri En-Nur. Tu se i muškarcima i ženama naređuje da obore poglede i čuvaju svoja stidna mjesta. Vrijedi obratiti pažnju na redoslijed. Naredba se prvo upućuje muškarcima, pa tek onda ženama. Autor pokazuje da to ne treba shvatiti kao doslovno spuštanje očiju pri svakom susretu sa suprotnim spolom, nego kao suzdržanost i skromnost. To potvrđuju i rani mufessiri, kao i način na koji se sama riječ za obaranje, gadd, koristi drugdje u Kur'anu. Naglasak je na izbjegavanju nedozvoljenog, a ne na prekidu svakog kontakta. Sam ajet, dakle, pretpostavlja da će do susreta doći. On ga ne zabranjuje. On uči kako se u njemu treba ponašati.

Musa i žene iz Medjena

Slijede kazivanja. Musa dolazi do vode i zatiče dvije žene kako čekaju sa strane dok pastiri ne napoje stada. On im pomaže. Tu ima i razgovora i fizičke pomoći. Autor skreće pažnju na to kako Kur'an opisuje hod jedne od žena, sa stidljivošću, i kako i Musa postupa suzdržano. Susret je stvaran, koristan i moralno ispravan.

Jusuf i žena Azizova

U kazivanju o Jusufu susret je drukčije prirode, jer se tu opisuje iskušenje. Ali autor tvrdi da cijelo kazivanje zapravo naglašava Jusufovu čestitost i njegovo bježanje od svakog nedozvoljenog čina, kako sa Azizovom ženom tako i kasnije sa ženama iz grada. Zanimljivo je da autor tu istovremeno pokazuje da Kur'an ne poriče žensku žudnju. Naprotiv, priznaje je otvoreno, i kroz Azizovu ženu i kroz žene grada.

Merjema, te Sulejman i kraljica

Merjema komunicira sa melekom Džibrilom, kojeg ona sama drži za čovjeka. Ajeti koji opisuju taj susret ističu njenu brigu da sačuva svoju čednost, osobinu zbog koje je drugdje izričito pohvaljena. Na kraju, razmjena između Sulejmana i kraljice od Sabe otkriva razrađen diplomatski dijalog, prvo putem prepiske, a zatim i uživo. To je poseban vid kontakta koji se može opisati kao profesionalni.

Zaključak poglavlja je dvostruk. Kur'an nedvosmisleno dopušta kontakt muškarca i žene. Ali taj kontakt nosi stalnu etiku, po kojoj se ne smije odvijati na način koji vodi u nedozvoljeni odnos. Skromnost i suzdržanost su nit koja prolazi kroz sva kazivanja.

 

 

Poglavlje četvrto: Pitanje odjeće

Odjeća je najvidljiviji element cijele rasprave o rodnim odnosima i najjasnija arena u kojoj se ta shvatanja odigravaju. Način na koji se žena odijeva pred muškarcima koji joj nisu u srodstvu utiče na to šta može raditi u društvu. Autor podsjeća da je odjeća uvijek i politička stvar. U Alžiru je zar bio način odbijanja francuske asimilacije. U Iranu je boja čadora označavala pripadnost. Pokrivanje je zabranjivano, u Turskoj i Iranu, a drugdje nametano silom.

Kod pitanja ženske odjeće, kaže autor, obično se ne ostavlja prostor za dalju raspravu. Bilo da se gledaju četiri sunijske pravne škole ili savremeni mislioci, dojam je da je stvar konačno riješena. Većinsko mišljenje je da žena treba pokriti cijelo tijelo osim lica i šaka. Neki idu dalje i traže pokrivanje lica, čime na scenu stupa nikab. Autor želi pokazati da sam Kur'an ostavlja više prostora nego što se misli.

Svrha odjeće i pojam zinet

Kur'an o odjeći govori kao o nečemu što ima svrhu. Glavni propisi koji se stavljaju pred ženu su dvojaki. Prvi i najvažniji jeste da ne pokazuje svoj zinet, a to je ono što privlači nedoličnu pažnju i mami poglede. Taj princip se spominje u dva od tri propisa u glavnim ajetima o ovoj temi. Drugi propis je da žena prilagodi odjeću višem stepenu skromnosti, što uključuje himar, koji je i inače pokrivao predio grudi.

Vanjski ogrtač i njegov uzrok

Autor izdvaja jedan poseban slučaj. Kur'an je propisao da žene obuku džilbab, vanjski ogrtač, u vrijeme kada je postojalo uznemiravanje žena. Ovdje se dešava zanimljiv obrt. Taj propis je, ironično, suprotan glavnom načelu o neprivlačenju pažnje. Jer džilbab je upravo trebao učiniti žene prepoznatljivim, da bi se znalo ko su i da ne bi bile uznemiravane, radi sigurnosti.

Iz toga autor postavlja hrabro pitanje. Ako je taj propis vezan za određeni uzrok, dakle za uznemiravanje, da li bi se, kad tog uzroka više ne bi bilo, moglo odstupiti od njega? Autor smatra da je to moguće, i pokazuje da su i sami komentatori uzimali sebi slobodu da, na osnovu praktičnih i društvenih okolnosti, mijenjaju, sužavaju ili proširuju ono što žena treba pokriti. Za ajet o ogrtaču, koji ima jasan uzrok, taj propis bi, kad uzrok nestane, mogao postati bespredmetan. Ali ajet o nepokazivanju zineta nema takav uzrok, i zato taj princip, iz kur'anske perspektive, ostaje na snazi.

Robinje, starost i lice

Autor pokazuje da Kur'an ne vidi sve žene, samo na osnovu spola, kao da imaju isti stepen onoga što se treba pokriti. To se vidi u posebnoj olakšici koja se daje starijim ženama. Ali čak i kad daje olakšicu, Kur'an odmah naglašava da se ni takve žene ne trebaju kititi. Time se opet vraća na važnost obuzdavanja žudnje i izbjegavanja nedozvoljenog. Autor navodi i Khaleda Abu El Fadla, koji podsjeća da tvrdnja o tome šta žena mora pokriti ne počiva samo na nekom neizbježnom značenju teksta, nego na značenju koje je izgradila pravnička zajednica kroz stoljeća odabira i tumačenja. Zbog svega toga, kaže autor, teško je na osnovu samog Kur'ana reći da žena mora, samo zato što je žena, obavezno pokriti neki tačno određeni dio tijela. Poglavlje se zatvara raspravom o pokrivanju lica.

 

 

Poglavlje peto: Žudnja, odvraćanje i granice dozvoljenog

Posljednje poglavlje se bavi onim što je zapravo pokretač cijele strogosti. To je briga oko sprečavanja seksualne nedoličnosti. Autor odmah postavlja stvari na svoje mjesto. Seksualni odnos između muškarca i žene nije zabranjen. On je dozvoljen, čak i podstican, sve dok je unutar propisanih granica. To se uklapa u širi način na koji Kur'an uređuje ljudske porive. On ih ne želi iskorijeniti, nego usmjeriti ka ispravnom cilju. Dozvoljeni odnos se u tradiciji smatra dobrim i pohvalnim, kao Božiji dar, a nedozvoljeni izvorom nereda i grijeha.

Dozvoljeni putevi

Prvi i najvažniji dozvoljeni put je brak, koji Kur'an opisuje kao jedan od Božijih znakova. On je stvorio supružnike da nađu smiraj jedni u drugima i uspostavio među njima ljubav i milost. Kur'an ne zagovara celibat. On otvara jasne kanale za intimnost i cijeni ih.

Zabrana zinaluka

Izvan tih granica, odnos je kategorički zabranjen, i tu zabranu Kur'an učvršćuje nizom sredstava. Autor pokazuje kako Kur'an povezuje uzdržavanje od zinaluka sa najvažnijim vjerskim dužnostima, kao što su namaz i zekat. Isto tako, zinaluk povezuje sa temeljnim pitanjima vjerovanja, poput pripisivanja Bogu druga i nevjerovanja u Sudnji dan. Time mu daje ogromnu težinu.

Zinaluk i hadd, važnost odvraćanja

Težina zinaluka dodatno se vidi po tome što spada pod hadd propise, u red najtežih prestupa. Autor iznosi upečatljiv podatak. U Kur'anu su izričito navedena samo četiri djela koja spadaju pod hadd. To su razbojništvo, krađa, zinaluk i potvora čestite osobe za zinaluk. Dva od ta četiri, dakle polovina, tiču se zinaluka.

Ali autor tu izvodi važan zaključak o samoj prirodi tih kazni. Prije nego se hadd kazna uopće može primijeniti, postoje strogi preduslovi koji njeno stvarno izvršenje čine krajnje malo vjerovatnim. To pokazuje da svrha nije sama kazna, nego njena težina koja djeluje kao odvraćanje. To potvrđuje i uslov da izvršenje kazne treba biti viđeno od strane ljudi. U rijetkim slučajevima kada bi se izvršila, ona bi djelovala na posmatrače i dodatno ih odvratila od zinaluka. Kur'an je, dakle, više usmjeren na to da se do prijestupa uopće ne dođe, nego na kažnjavanje.

Muškarci i veća žudnja

Jedan od najzanimljivijih argumenata poglavlja jeste da Kur'an muškarca vidi kao onog ko po prirodi ima veću žudnju za ženom nego obrnuto. Ta pretpostavka, kaže autor, oblikuje širu sliku rodnih odnosa. Vidi se u očekivanjima oko odijevanja, ali i u ajetu 3:14, gdje su žene navedene među glavnim stvarima koje ljude privlače, bez istovjetnog navođenja muškaraca za žene. Vidi se i u tome što su muškarcu date šire mogućnosti za seksualno izražavanje. Autor naglašava da to ne znači da Kur'an poriče žensku žudnju. On je, kako je već pokazano, priznaje otvoreno.

Blokiranje sredstava

Na kraju autor kritički razmatra načelo sedd ez-zerija, blokiranje sredstava, koje se često koristi da bi se opravdala oštra ograničenja žene i njenog pristupa javnom prostoru. To načelo želi spriječiti zlo prije nego što nastane. Iako postoji sličnost sa ajetom 17:32, koji upozorava da se ne treba ni približavati nedozvoljenom odnosu, to ne služi kao paušalna zabrana svakog kontakta među spolovima.

Autor je tu jasan. Takvo prekomjerno širenje zanemaruje sve one brojne kur'anske primjere u kojima muškarci i žene stupaju u smislen i legitiman odnos. Umjesto da se u tome vidi naredba za potpuno odvajanje, tačnije je vidjeti poziv na etiku skromnosti i doličnosti, oličenu u naredbi da se obori pogled i da se dostojanstveno vlada. Svako pozivanje na blokiranje sredstava koje poništava ono što Kur'an izričito dopušta, kao što je učešće žene u javnom životu, unosi subjektivno ograničenje na mjesto jasne tekstualne odredbe, i time potkopava uravnoteženu kur'ansku viziju uređenog, a ne zabranjenog kontakta.

 

 

Zaključak: ka kur'anskoj etici rodnih odnosa

Knjiga se vraća na svoje polazno pitanje i daje sabran odgovor. Prisutna pretpostavka u savremenim muslimanskim zajednicama, po kojoj je svaki kontakt muškarca i žene ili zabranjen ili duboko nepoželjan, a odvajanje spolova zamišljeno kao ideal, ne izdržava cjelovito čitanje Kur'ana.

Autor sažima nalaze. Ajet 4:34 uspostavlja bračni poredak u kojem muškarac izdržava, ali ta uloga je uslovljena, a ženi se nigdje ne nameće da bude domaćica, niti joj se zabranjuje da privređuje. Nasljedstvo ne potvrđuje jednostavnu formulu o dvostrukom udjelu, i, gledano po skupinama, žene zajedno nasljeđuju više. Priča o stvaranju ne potvrđuje drugotnost Have. Svjedočenje u 2:282 je proceduralno i vezano za kontekst, i pretpostavlja žensku sposobnost, a ne njenu manjkavost. Jedini slučaj koji se možda može čitati kao prostorno ograničenje, ajet o Poslanikovim suprugama, izričito se odnosi samo na njih i ne može se protegnuti na sve žene.

S druge strane stoji čitav niz mjesta koja pozivaju ženu u javno. Hilafet kao opće starateljstvo bez određenja spola. Vilajet kao partnerstvo vjernika i vjernica u naređivanju dobra. Mubahela kao javni čin koji uključuje žene. Kraljica od Sabe kao uzor vlasti i mudrosti. A onda i sami susreti, žena koja se prepire i dobija pravdu, Musa i žene iz Medjena, Jusuf, Merjema, diplomatija Sulejmana i kraljice. Nigdje ti susreti nisu osuđeni. Svi su prikazani kao legitiman i normalan dio ljudskih odnosa.

Ono što Kur'an zaista drži, i drži čvrsto, jeste etika skromnosti i sprečavanja nedozvoljenog odnosa. Zabrana zinaluka je stvarna i naglašena svim sredstvima, od povezivanja sa namazom i zekatom, preko svrstavanja u hadd propise, do prirode tih kazni koje su više odvraćanje nego kažnjavanje. Ta ozbiljnost je nesporna. Ali ona se ne smije pretvoriti u zabranu samog kontakta.

Zato autor zaključuje da Kur'an odbija strogo dijeljenje prostora i aktivno zamišlja žensko učešće u javnom životu. On dopušta, i zapravo pretpostavlja, kontakt muškarca i žene u raznim područjima, na dolič i skroman način. To traži preispitivanje muslimanskih govora koji odvajanje spolova uzimaju kao vjersku obavezu i cilj. Umjesto toga, poziva na etiku koja se tačnije poklapa sa stvarnom kur'anskom vizijom. A ta vizija nije prekid odnosa među spolovima. Ona je njihovo uređenje.

Priredio: Esad Bajić