Namnožilo ih se u posljednje vrijeme. Ne može Božiji stvor nigdje izviriti i mrdnuti u javni prostor a da ga ne zaskoče krasnorječivi moralozborci, raznobojni ideološki dušebriznici i samozvani gurui opće prakse. Ničim izazvani, oni seciraju ljudske duše i sipaju sentence iz rukava; nude savjete za čestitiji život, pronalaze uzroke moralne krize i licemjerja i svojim dogmatskim i nepogrešivim vizijama i otkrovenjima rastjeruju tamne oblake neznanja i pesimizma. Karakteriše ih debeo obraz i karamazovska savjest. Zajedničko ovoj napadnoj i narcisoidnoj vrsti ljudi je neutaživa potreba za moraliziranjem. U lekcijama o moralu koje nam serviraju obavezno izdvajaju sebe iz svake teorijske ekspertize. Oni su moralno neprikosnoveni. Za njih važe jedna a za ostatak čovječanstva druga moralna načela. Takvi ,,bezgrješni“ zagovornici morala nikada se osobno ne osjećaju ni za šta krivim i odgovornim.
Kur'an ih je sa dva kratka i jasna ajeta bespoštedno demaskirao i delegitimirao! Štaviše, upućujući izravan poziv da pomoću jednostavnog testa provjere razlikuju li moralni život od verbalnog moraliziranja, Kur'an upozorava mu'mine da nisu pošteđeni od ove hrđave boljke. Javno proklamirani i nametnuti osjećaj moralne nadmoći i nedodirljivosti kojeg ne prate konkretna moralna djela umjesto divljenja i ushićenja zaslužuje tek gnušanje i prezir: “O vjernici, zašto govorite ono što ne činite? Veoma je prezreno kod Allaha da govorite ono što ne činite!”(Es-Saff, 2-3)
Moraliziranje je mimikrijski koncept inkvizicijske svijesti. U ime morala, oštre se zubi i iskaljuje bijes nad nepoćudnim neistomišljenicima. Uspjeh je veći što je neistomišljenik viđeniji i poštovaniji u društvu. Kada te udruženi moralizatorski poduhvat zakuca na stub srama, neka ti je dragi Bog na pomoći. Nema ti spasa ni opravdanja. Tada ne vrijedi zlatno tradicionalno pravilo: ,,Ako se svi u gomili slažu da je neki čovjek kriv, oslobodite ga, sigurno je nevin.“ Neodoljiva je potreba moralizatora da unize veličine da bi uzdigli ništarije. Dostojevski jednom rečenicom razjašnjava psihološku pozadinu njihovog manira proskribiranja i kompromitacije uglednih ljudi: ,,Masa voli pad pravednika i njegovu sramotu.“
Možda ponajbolji opis ove Bogu mrske i prezrene vrste ljudi pronalazimo u književnom remek-djelu Thomasa Manna ,,Josip i njegova braća.“ U ovoj uzbudljivoj književnoj fikciji o životu Jusufa, a.s. opisan je susret glavnog književnog lika sa tuđincem u dolini Dotan. Prerušeni i brbljivi pobožnjak Jusufu, nudi usluge pustinjskog čuvara i vodiča. Primoran da prihvati njegovu besplatnu uslugu, Jusuf strpljivo sluša mudrovanje nadobudnog neznanca o tome kako je ljudski rod iskonski pokvaren, sazdan od loše tvari i kako je u moralnom smislu tu nemoguće bilo šta promijeniti. Jusuf kontraargumentima uzaludno pokušava da ljudskom rodu ostavi priliku za moralnu obnovu. Sagovornik jednostavno ne haje za njegovim uvjerljivim dokazima kako je srce čovjeka sposobno da se sačuva od zablude i poroka jer teži istini po svojoj naravi. Negdje u praskozorje, kada se umorni Jusuf probudio iz kratkog sna, imao je šta vidjeti. Brbljivi tuđinac koji se podrugivao ljudskom rodu izuzimajući sebe pokrao je svog saputnika. Dok je on spavao, otuđio mu je dragocjenu poputbinu obješenu na magarcu.
Tokom duge povijesti moralizatori slijede identičan modus operandi. Dok se slatkorječivo predstavljaju kao neprikosnoveni i neupitni čuvari morala, bezočno potkradaju svoje naivne žrtve.