Bedel
Esada Bajića
Illum, 2026.g.
Nermin Hodžić
Knjiga o ratu koji ne prestaje i čovjeku koji ne odustaje
Bedel Esada Bajića je autobiografsko svjedočanstvo koje se čita kao roman. Knjiga teče kao život, ispričan u jednom dahu, od rođenja do šačice arefatske zemlje prosute na očev mezar 22 godine kasnije. Između te dvije tačke stoji ono što ovu knjigu čini onim što jeste: mladi čovjek u odrastanju, ratu i postratnom vremenu.
To je njena osnovna tema i njena najveća vrijednost. Naša literatura o ratu devedesetih ima svoje hronike, svoje analize, svoje ratne dnevnike, ali malo je knjiga koje iznutra, iz rova i iz duše, svjedoče o dječacima koji su iz đačkih klupa, u ovom slučaju iz medrese, otišli u rat i u njemu odrasli, sazreli i ostarili prije vremena.
Mladići ove knjige su njeno srce. Muzafer koji se na jednoj stranici predstavi: „Zovem se Muzafer, al’ svi me zovu Muza. Nadimak mi je Ofinger, al’ svi me zovu Ofi”, i pogine na sljedećoj. Čupo, koji ranjen u koljeno dočeka prijatelja sa šeretskim osmijehom i rečenicom „tri-dva za mene”, jer su se takmičili koga je više puta zakačilo. Rahman, koji na čistini pod snajperom bira teži i smrtonosniji put ostavljajući autoru lakši, s više izgleda da preživi. Mehmed, Turčin koji ne zna jezik, ali ide u svaku akciju i usred pucnjave se okrene i kaže: „Brate, ja tebe volim!” Bajić ih ne pravi herojima od bronze. Daje ih onakve kakvi su bili: zbunjeni, željni cigareta i dokazivanja. Uz drugarstvo, knjiga hrabro svjedoči i o strahu. Pripovjedač ne krije da se bojao.
Središnji događaj knjige, očeva pogibija krajem 1992., daje romanu i naslov i unutrašnji sukob. Bedel je onaj koji hadž obavi umjesto drugoga. Bajić, pripovjedač svog života, godinama živi s pitanjem živi li svoj život ili je bedel za očev, bori li se za sebe ili umjesto oca, ali i duboko u sebi promišlja ne koristi li očevu smrt kao zaklon iza kojeg se skriva od vlastitih strahova i obaveza. To pitanje knjigu izdiže iznad memoarskog svjedočenja i čini je romanom
Bajić piše kratkom, direktnom rečenicom koja nosi ritam usmenog kazivanja. Kad dođe do najtežih mjesta, rečenica se skrati do gole riječi. „Noge idu. Oči plaču.” Ta suzdržanost je svjestan izbor i najjače oružje ove proze. Bajić ne opisuje bol, on je dozira, i zato ona pogađa. Detalj mu je majstorska strana: radne kundure sa zidarskom kanapom umjesto vezica na očevom tijelu zabolega više od svega, ili suha plosnata olovka iz džepa plave radne košulje s natpisom „Izgradnja Konjic”, iza čijih linija „stajale su kuće”. Takvi detalji vrijede više od stranica opisa i po njima se ova knjiga pamti.
Gdje Bedel stoji u našoj literaturi? Pripada onom toku bošnjačke proze koji ratno iskustvo devedesetih svjedoči iznutra, iz prvog lica, glasom običnog čovjeka, i koji svoj korijen ima u našoj ispovjednoj i dnevničkoj tradiciji. Ali unutar tog toka Bajić zauzima svoje, prepoznatljivo mjesto. Njegova knjiga spaja dvije linije koje se rijetko sretnu u istom tekstu: ratnu prozu i duhovnu autobiografiju. Rat je u njoj neodvojiv od vjere, a vjera od rata; dova iz djetinjstva, „Rabbi jessir ve la tuassir”, ista je ona koja se uči pod granatama na Bijeloj lijesci i Vlašiću, i ista koja se šapće na Arefatu. Po tome je Bedel bliži knjigama duhovnog puta, nego klasičnoj ratnoj memoaristici. Istovremeno, po humoru u rovu, po drugarstvu i po odsustvu mržnje prema neprijatelju, nastavlja ono najbolje što je naša ratna proza dala. Neprijatelj u ovoj knjizi nema ime naroda; ima rovove, granate i strah u očima, isti onaj strah koji ima i pripovjedač.
Realno gledano, ni Bedel nije bez slabijih dionica. Poslijeratne stranice o poslu, službi i ljudima oko nje teku mirnije i nemaju naboj ratnog i dječačkog dijela, mada i one nose svoju istinu o vremenu u kojem se od boraca ponovo pravilo obične ljude. Poneka epizoda zatraži još informacija, poneki doživljaj je mogao opširnije biti opisan. Sve su to primjedbe na rubu i ne dotiču ono što knjiga jeste.
A ona je iskreno i zrelo svjedočanstvo jedne generacije. Generacije dječaka koji su u rat otišli iz školskih klupa, u njemu sahranili očeve i braću, a poslije njega morali sami naučiti kako se živi svoj, a ne tuđi život. Bajić je tu priču ispričao bez mržnje, bez patetike i bez potrebe da od sebe i njih pravi junaka, i baš zato joj se vjeruje.
Nedim Gondžić
Bajićev Bedel – sve kolektivne brige u jednom životnom putu
Zamislite da vam neko priča vlastiti život, s fokusom na ono što bljesne u sjećanju tokom same priče. Bez unaprijed zadanog scenarija.
Ako je pri tome rječit, s ozbiljnim čitalačkim iskustvom, izvjesno je da ćete slušati Bedel, Esada Bajića.
Autor u knjizi priča vlastiti život bez, barem to čitalački tako izgleda, prethodnog plana; doima se da je fokus na asocijacijama i fragmentima sjećanja koja se javljaju dok piše/priča.
Istovremeno, pričajući vlastiti život, ilustruje i opće stanje naroda kojem pripada: skromno odrastanje u „starom sistemu”, potom odbrana od agresije i konačno, nesnađenost u postratnom periodu.
Na osnovu ove tri odrednice se može posmatrati i ispripovijedano vrijeme: radnjom se pokrivaju ova tri perioda, svako obilježeno ličnim, odlučno ispričanim, slabostima i strahovima.
Od dječačkog straha zbog učinjenog malog grijeha, preko pitanja treba li se uklapati u društvo kojem ne pripada, do nužnog biranja između slobode i srednjoškolske discipline.
Stiče se utisak kao da svaki novi strah i briga potiskuje i minimizira ono prethodno, što će potvrditi i emotivno najteži dijelovi knjige: pogibija glave kuće, babe, kao i ratnog druga Čupe. Unutarnji monolozi pripovjedača u tim momentima svjedoče da je svaka ranija briga posve zaboravna.
Važan dio Bajićeve priče je ideja autoriteta koja kao da balansira između Stendalovog crvenog (vojna uniforma) i crnog (odora sveštenika). Linija pripovjedačevih autoriteta se kreće od hadžije Alije, pobožnog i učenog čovjeka iz sela, preko muderrisa kao imama i komandanta, do Ahmet efendije, kao vjerskog autoriteta drugog formata i komandanta.
Kao da su i medresanska maštanja nagovijestila ovako formirane autoritete: epizoda u kojoj razmišlja o naučenim biografijama velikana, pokušavajući poistovijetiti sebe sa ulemom, uz priznanje da se ne usuđuje na identifikaciju sa gazijama.
Posebna uloga među autoritetima pripada glavi kuće. Babo je onaj uz kojeg zarađuje prvi novac, onaj pred kojim se stidi zbog eskiviranja školskih obaveza, onaj čiji mu strah u rovu pada teže od svih objektivnih opasnosti i onaj čije će upražnjeno mjesto pokušavati popuniti do kraja života, od učešća u odbrani, preko nabavke ogrjeva, do odlaska na hadž. To je, vjerovatno, i centralni motiv ove romansirane biografije, na što upućuje i sam naslov.
Također, skrenuo bih pažnju na motiv kolibe iznad sela, koju možemo doživljavati kao nepromjenjiv simbol, svjedok vremena. Ona ostaje ista tokom cijele radnje, ali promjenom okolnosti mijenja svoju namjenu. Od prostora u kojem se provodi školski raspust u djetinjstvu, preko lokacije koja predstavlja kakvu-takvu sigurnost u početku agresije, do objekta koji će simbolizirati traženje mira nakon babine pogibije.
Dostojevski je svoje likove znao graditi kao suprotnosti, tako da se međusobno nadopunjuju i komentiraju. U bosanskohercegovačkoj književnosti to radi Selimović. Sličan princip ćemo naći i kod Bajića, s tim da su, umjesto likova, u pitanju suprotni ambijenti.
Naspram odrastanja na selu i tradicionalno vjerskog odgoja stoji osnovna škola i ideologija socijalističkog sistema.
Naspram pašnjaka na kojem pripovjedač drži monolog s kravama nalazi se Baščaršija u kojoj, kao vid usluge, ne drži monologe, ali piše ljubavna pisma za druge.
Naspram pesimiste čobana koji vjeruje da je ugriz zmije neizlječiv stoje pesimistični vojnici koji smatraju da je odbrana uzalud.
I konačno, pred kraj rata, naspram boraca na linijama, stoji svijet na Baščaršiji koji već počinje pričati o izvjesnoj budućnosti, gotovo ne mareći da rat još nije završen.
Priča počinje i završava u krugu porodice. Početak staje u sliku naninog krila kao prostora apsolutne sigurnosti, dok je kraj označen ponovnim pokušajem popunjavanja babinog mjesta. A to je ono što ne prestaje.
Dr. Elvir Musić
Svi smo mi bedeli
Čovjek je slabo i neuko biće, i upravo zbog tih odlika je i zaboravan, pa ga s vremena na vrijeme treba podsjetiti na ono značajno što ga oblikuje i ne dati mu da zastrani u ovosvjetovnoj prolaznosti oličenoj u zabavi i igri. Na trenutke ga je potrebno zaustaviti i iskreno mu opisati ono što je prošao ili je mogao proći na putovanju do trenutka zaustavljanja, ispričati mu šta mu se desilo ili moglo desiti i šta ga očekuje zaboravi li na trenutke koji su ga oblikovali. Potrebno mu je ispričati priču koja će ga podsjetiti na trenutke koje je počeo, a nipošto nije smio, zaboravljati.
Esad Bajić u Bedelu piše o mladiću, dječaku kojeg rat zatiče sa sedamnaest godina i iz kojeg izlazi kao čovjek bez godina. Upravo te priče on pripovijeda, potkrijepljene direktnim svjedočenjem, opisom raznih stanja kroz koja je prošao a kroz koja je mogao proći svako od nas. Opisujući neopisivo, trenutke, doživljaje, emocije, želje i htijenja, dvojbe i odlučnosti, Bajić nam nudi direktan uvid u svoju nutrinu, šireći krila da nas svojom čestitošću i ljubavlju prema domovini zagrli, ugrije i u nas, željne čitaoce, udahne zehru onog lijepog što, uprkos svemu, u sebi s ponosom nosi.
Iako se na prvo čitanje doima lahkim i ugodnim štivom, Bedel to nipošto nije. Bedel je štivo koje se čita s posvećenim razmišljanjem, s doživljajem svega onoga što je zabilježeno i s vraćanjem narednim pričama onako kako se autor vraćao svojim željama ujezgrenim u odlučnosti da ostane dostojan i dostojanstven.
Tek pred sam kraj čitanja postaje sasvim jasna poruka koju je autor od početka nenametljivo gradio: da smo svi mi, a ne samo on, bedeli onima koji su za slobodu ove predivne zemlje, naše domovine, darovali ono najvrijednije, život.
Ukupno, ovo je knjiga koja zna šta hoće i drži se toga. Ozbiljna, iskrena, moralno budna, napisana glasom koji ne moljaka čitaoca.
Edin Balta
Bedel – nepatvoreno svjedočanstvo
Esad Bajić spada u generaciju pisaca „žigosanih ratom”, a to ratno iskustvo je poput Nuhovog pristaništa, novi početak u kojem rat je početna i završna riječ svakog diskursa. Uz već čitav niz napisanih knjiga i bogato čitalačko iskustvo autor nudi još jedan tekst koji uz subjektivne i biografske karakteristike nudi i dokumentarnu notu. No, po jednome se Bajić razlikuje od većine autora koji o ratu pišu bez neposrednog iskustva. Njegovo ratno iskustvo je autentično i nepatvoreno, te kao takvo odolijeva nepotrebnoj estetizaciji, antiratnoj demagogiji ili romantičarskom patriotizmu nauštrb dokumentarnosti, što podiže vrijednost samog teksta. Brojna Bajićeva čitalačka publika je već navikla na takav autorov pristup pa s nestrpljenjem očekuje i ovu knjigu.
Sevret Mehmedćehajić
Kazivanje o posebnom odrastanju
U svijet Bedela, kazivanja koje je pred nama, ulazimo odmah na početku knjige, u rečenici kojom počinje i život autora:
Rodio sam se u staroj kući u Banjici povrh sela Ribari.
Njome nam se najizravnije navješćuje autobiografska forma kojom će nas Bajić voditi u ovom čitljivom štivu. Samo je jedna strani(či)ca trebala za neophodne informacije o tom važnom činu: njegovom rođenju i nadijevanju imena. Više je haman suvišno, koliko god sam taj čin bio na vrhu skale Božijih darova ovome svijetu. Očas smo već u prvim djetinjim godinama, u čistom i čudesnom djetinjstvu, na planini Hum.
Kazivanje o djetinjstvu je kazivanje o radostima i strahovima, lijepim danima i olujama, adetima i navikavanjima na njih… Ono teče pravo, jednostavno kao i svako djetinjstvo koje može biti jednostavno. U djetinjoj naivnosti glavni lik zaključuje da je Bog dobar, jer mu nije djeda pretvorio u majmuna. On Ga je našao i s Njim stalno razgovarao u samoći na planini.
Već polasci u školu i putovanje u Prijedor i dr. donose i susrete pripovjedača s nepoznatim svijetom, ali i sa samim sobom. Polahko se gradi ta pomalo i nevidljiva perda između njegova mirnog i stabilnog svijeta i onoga vanjskog, koji niti je miran niti je stabilan. To je vrijeme u kojem padaju kajanja za propušteno, odluke i zaključci o sebi drukčijem, odgovornijem i boljem. Iako je u svojim srednjoškolskim danima dao prostora svim svojim sklonostima i hobijima (čitanju, pisanju, gledanju filmova…) spoznao je da samo nije “nalazio način kako to sve pomiriti“.
U to dolazi rat i strahote koje ga prate. On nije autorova glavna tema, ali jeste pozornica na kojoj se sve dešava. Od znatiželjnika o specijalcima, pa do samoga postajanja specijalcem pratimo mnoge krupne i sitne događaje, koji, svaki na svoj način, oblikuju karakter pripovjedača. Glavni je svakako pogibija oca Halila na liniji, koja će odrediti tok radnje u knjizi.
Središnja motiv Bedela jeste bedel. Tom arapskom riječi se u našem jeziku imenuje osoba koju neko umjesto sebe, zbog opravdanih razloga, pošalje na hadž, na mjesta tih obreda u Saudijskoj Arabiji. No, bedel može biti i opća imenica za mijenjanje nekoga nekim. Upravo to je htio pripovjedač – popuniti očevo mjesto, i u safu na njegovoj dženazi i u stvarnom životu.
Od toga trenutka, od toga istupanja s mjesta predvodnika (imama) dženaze na upražnjeno mjesto oca, klanjača u redu na toj istoj dženazi, traju pokušaji da se bude bedel odsutnom ocu. Ta borba traje sve do pravoga hadža i prosipanja šake zemlje s Arefata na očevom mezaru. Tu se, i simbolički i doslovno, završava: “Evo, babo, ja hadžija. Bože, na hajr!”
Bedel je posve čitljiva i tečna priča, kazivanje o jednom posebnom odrastanju i zamomčavanju, o jednom brzom sazrijevanju i nesvakidašnjoj prilici da se veliki životni ideali pretvore u svakodnevnicu. Sam tok kazivanja nije opterećen kojekakvim misaonim pasažima, zapitanostima o smislu i filozofiranjima o životu, kakve često srećemo u ovakvoj vrsti literature. Otuda će vas ova knjiga vrlo brzo osvojiti i neće vam dati da je ostavite sve do njenoga kraja.
Izdavač će posigurno obradovati široku čitalačku javnost izdavanjem knjige, što mu svesrdno preporučujemo.