TRANSFORMACIJA OBRAZOVANJA U MUSLIMANSKIM DRUŠTVIMA: DISKURS NADE
Pročitao sam knjigu. I moram priznati – nisam znao da li da se radujem ili da se zamislim. Evo zašto.
ŠTA JE OVO?
Knjiga koju je uredila Ilham Nasser ima 268 stranica i objavljena je u izdanju Centra za napredne studije iz Sarajeva (2025), u prijevodu s engleskog jezika.
Sastoji se od deset poglavlja raspoređenih u pet dijelova. Autori su muslimanski naučnici iz cijelog svijeta – iz Turske, Malezije, Palestine, Egipta, Južne Afrike i Sjedinjenih Američkih Država.
Tema je jasna: kako uliti nadu u obrazovanje u muslimanskim društvima – od predškolskog uzrasta do univerziteta.
ŠTA KAŽU?
Autori polaze od surovog priznanja: muslimanska društva nalaze se u dubokoj krizi. Obrazovni sistemi ne funkcioniraju. Omladina odlazi. Četrnaestogodišnje djevojčice u mnogim msulimanskim društvima sanjaju migraciju na Zapad kao jedinu nadu.
ŠTA JE DISKURS NADE?
To je ključno pitanje knjige.
Nada nije optimizam. Nada nije sentimentalnost. Nada nije pasivno čekanje da nam Allah pomogne. Nada je – kako kaže jedna od autorica – „proaktivna orijentacija prema životu“. Nada je djelovanje.
U trećem poglavlju turska profesorica Mualla Selçuk opisuje kako je sa studentima religijskog obrazovanja radila na jednom Božijem imenu: El-Fettah (الفتاح) – Onaj koji otvara. Kroz to ime izgradila je pedagogiju nade zasnovanu na tri kvaliteta: fleksibilnosti, maštovitosti i inovativnosti.
Nije ih učila šta da misle. Učila ih je kako da misle. Nije im davala gotove formule. Vodila ih je kroz refleksije o sebi, o društvu, o tekstu i kontekstu, o tome kako vjera živi u svakodnevici.
Ovo – upravo ovo – ono je što kod nas nedostaje.
ŠTA NAMA NEDOSTAJE?
Kod nas je religijsko obrazovanje često zaglavljeno na jednom nivou: mehaničkom ponavljanju. Naučiš tekst napamet. Ponoviš. Nije važno jesi li razumio. Nije važno kako to primijeniti u životu. Nije važno šta to znači za tebe i tvoju zajednicu.
A u ovoj knjizi čitam poglavlja o Palestini (peto poglavlje), gdje nastavnici ranog djetinjstva prolaze kroz intenzivne programe profesionalnog razvoja. Čitam poglavlje o Egiptu (šesto), gdje se reforma pokušava provesti odozgo prema dolje – i ne uspijeva, jer nastavnici nisu uključeni. Čitam poglavlja o islamskim školama u Americi (osmo i deveto), gdje se pokušava balansirati islamski i sekularni identitet djece.
I vidim obrazac.
Gdje god ima nade – tamo su nastavnici uključeni. Tamo ima prostora za kreativnost. Tamo ima dijaloga. Tamo ima dubine.
Gdje nema nade – tamo su nastavnici mehaničari. Tamo se samo ponavlja. Tamo nema transformacije.
ALI – I TO JE VELIKO ALI – DA LI JE OVO PRIMJENJIVO?
Čitam i razmišljam: ovo su lijepe priče. Turska profesorica sa studentima koji imaju vremena za refleksiju. Palestinski program s finansiranjem. Malezijske studentice na univerzitetu koje raspravljaju o rodnim identitetima.
A šta je s našom stvarnošću?
Knjiga je akademska. Pisala se za akademike, donosioce odluka i kreatore obrazovnih politika. Ona je dokument. Ona opisuje studije slučaja. Ona analizira uspješne programe.
Ali ne nudi gotov recept. Ne kaže: „Evo, ovako ćeš od sutra uliti nadu u svoju učionicu.“
Ona kaže: „Evo principa. Evo primjera. Evo istraživanja. Sada ti radi.“
I to je istovremeno njena snaga i njena slabost.
Snaga – jer ne manipulira. Ne laže. Ne nudi lažnu nadu.
Slabost – jer prosječan nastavnik, prosječan imam, prosječan roditelj možda neće znati šta s ovim.
ŠTA SAM NAUČIO?
Naučio sam nekoliko ključnih stvari:
1. Nada nije teorija – nada je praksa.
Ne ulijevaš nadu pričajući o njoj. Ulijevaš je stvarajući atmosferu u učionici u kojoj djeca osjećaju da su važna, da su saslušana i da njihova pitanja imaju smisla.
2. Nastavnik nije predavač – nastavnik je životni model.
Ako ti nemaš nadu, nećeš je prenijeti drugima. Ako si robotiziran, nećeš osloboditi djecu.
3. Vjera nije indoktrinacija – vjera je transformacija.
Islam nije samo hifz i pravilno uzimanje abdesta. Islam je način razmišljanja. Način življenja. Način da vidiš sebe, druge i svijet.
4. Obrazovanje nije informacija – obrazovanje je formacija.
Cilj nije napuniti glavu činjenicama. Cilj je oblikovati čovjeka. Čovjeka koji misli. Čovjeka koji brine. Čovjeka koji djeluje.
I – najvažnije:
5. Promjena je moguća. Ali ne brzo. I ne lahko.
Knjiga to ne skriva. Naprotiv, naglašava. Obrazovna transformacija je dugotrajan proces. Ne donosi trenutne dobitke. Brza rješenja ne funkcioniraju.
Ali – ako se ustrajno radi, ako se nastavnici osnaže, ako se studentima da glas, ako se religija poveže sa stvarnim životom – tada dolazi promjena.
ZA KOGA JE OVA KNJIGA?
Iskreno?
Za akademike – da.
Za donosioce odluka – da.
Za one koji planiraju reforme – da.
Ali i za:
-
Nastavnika koji se pita:„Ima li smisla sve ovo?“
Ima. Ali moraš mijenjati pristup. -
Imama koji osjeća da gubi mlade.
Ne gubiš ih zato što je islam loš. Gubiš ih zato što ga loše podučavaš. -
Roditelja koji želi da njegovo dijete ima dublju vezu s vjerom.
Veza se ne gradi silom, nego primjerom i dijalogom. -
Studenta koji želi razumjeti islam u savremenom kontekstu.
Razumijevanje dolazi kroz kritičko mišljenje, a ne kroz slijepo ponavljanje.
ZAKLJUČAK – MOJ LIČNI
Knjigu sam pročitao s mješavinom nade i skepticizma. Nada – jer vidim da postoje ljudi koji misle. Koji rade. Koji ne odustaju. Skepticizam – jer znam našu stvarnost. I znam koliko je teško mijenjati sisteme, mentalitete i navike.
Ali možda – možda – upravo je to poenta.
Promjena ne dolazi odozgo. Ne dolazi od međunarodnih agencija. Ne dolazi od velikih projekata. Promjena dolazi od nastavnika koji u svojoj učionici, sa svojom djecom, stvara atmosferu nade. Od imama koji u svojoj zajednici gradi prostor za pitanja, dijalog i rast. Od roditelja koji sa svojim djetetom razgovara – ne propovijeda, nego razgovara.
I možda je upravo to diskurs nade.
Ne grandiozna teorija.
Ne revolucija.
Ne reforma od milijardu dolara.
Već sitni, svakodnevni koraci. Ljudi koji ne odustaju. Koji vjeruju da je promjena moguća. I koji na njoj rade – dan po dan, dijete po dijete, učionicu po učionicu.
Knjiga: Transformacija obrazovanja u muslimanskim društvima: Diskurs nade
Uredila: Ilham Nasser
Izdavač: Centar za napredne studije, Sarajevo
Godina: 2025
Broj stranica: 268
Prijevod: Ilma Delić
Preporučujem – ali sa sviješću: ovo nije lahka literatura i nije čarobni štapić. To je ozbiljan razgovor o ozbiljnim problemima. I poziv na djelovanje.