Piše: Hasan Hasić
Naslijeđe islama je omogućilo muslimanima da prepoznaju vječite istine života, kazuju ih i tumače, ali su unutar velikog muslimanskog korpusa zanemarene prednosti pluralističkog poimanja i mišljenja i svijeta. Pristalo se tek na kategoričko prihvatanje i odbijanje pojava, a prepoznatljivi analitički i kritički um, razvijan u ranim periodima, je izblijedio. To je stvorilo prostor za površno razumijevanje vlastite religije i stvarnosti, mezhebski fanatizam i neprepoznavanje prioriteta. Desilo se to uprkos i vanredno fascinirajućoj privrženosti učenju i očuvanju Kur’ana te ličnosti Muhammeda, a. s.
Među muslimanima se često postavlja pitanje o tome kako bi poslanik Muhammed, a. s., danas postupio glede određenih pitanja i izazova. Iako je riječ o simboličnom i retoričkom pitanju kojim se priziva autoritet Pejgamberove, a. s., ličnosti o kojoj znamo tako mnogo ili su nam informacije o tome nadohvat, muslimanska stvarnost svjedoči da se, uglavnom, priziva najkonkretniji i najbrži mogući odgovor, posve jednostavan ili uprošten. Osim toga, tako postavljeno pitanje predstavlja idealnu uvertiru u tumačenje stvarnosti i sunneta, baš kao što ostavlja dovoljno prostora da se time da snaga i metodologiji i konačnom pojašnjenju – i sunneta i stvarnosti.
Savremeno muslimansko mišljenje je ponovo moralo postaviti pitanje: Kako bi Poslanik postupio danas u nadi da će različite reinterpretacije islamske tradicije pomoći muslimanima u novom svijetu iscrtanom potpuno drugačijim društveno-političkim mapama. Činjenica je da i u takvim granicama, odnosima i kretanjima, muslimani žive i djeluju. Nažalost, često nezaštićeni, potlačeni, ubijani kao trenutno u Palestini ili, pak, sputani represivnim režimima vladara iz svoga naroda. Dok, s jedne strane, muslimanske mislioce zabrinjava opšta muslimanska letargija, zaklanjanje od stvarnosti i pristajanje na tek puko preživljavanje, s druge strane, velika očekivanja su položena u zrelu misao koja bi potencijalno izrasla među muslimanskim zajednicama u državama Zapada, s obzirom na tekovine slobode i intelektualnog poticaja. Međutim, iako je ključno prepoznavati da su muslimanska društva, bilo da je riječ o većinskom ili manjinskom stanovništvu širom svijeta, veoma heterogena, bez obzira na izraženu nit umme koja ih okuplja po dini-imanu, te razlike, svjedoči se, često se previđaju u tumačenjima islama i muslimanske stvarnosti. Potreba za formalnom uniformizacijom muslimanskog tijela, prisutna u dijelu muslimanske intelektualne elite – iz različitih krugova – utjecala je na zanemarivanje kulturne, etničke i civilizacijske raznovrsnosti te značajno onesposobila muslimanski um u ponovnom ili stalnom otkrivanju bogate religijske/duhovne tradicije. Iako širokoobuhvatni, kur’ansko-sunnetski diskurs i kompletno naslijeđe muslimanske tradicije nisu mogli biti adekvatno artikulisani. Razlozi se pronalaze u pretjeranoj zarobljenosti u okvirima metodologije kojom se komuniciralo s tradicijom i stvarnošću u drugom vremensko-prostornom kontekstu. Takvo nesnalaženje u ubrzano razvijajućem svijetu možda se i ponajbolje pokazalo u iluziji o napretku. Usvajanje obrazaca svakodnevnog života modernog čovjeka, uobličenog razvojem industrije i tehnologije, činilo se kao potrebno muslimansko koračanje u skladu s vremenom, dok je izrazu naslijeđa temeljne i tumačenjske tradicije islama data pasivna forma. Muslimanska društva su, uprkos traumama pada carstava, inkvizicije, progona, ubijanja i kolonijalne čizme, ipak postala dijelom globalnog svijeta, baš kao i mnoga druga nemuslimanska, ali bez posebno efektivne uloge subjekta. Uz to, s pokušajima priključivanja svjetskim tokovima, razvijala su se i nekritička prihvatanja određenih pojava i praksi na štetu njege vlastite religijske baštine.
Naslijeđe islama je omogućilo muslimanima da prepoznaju vječite istine života, kazuju ih i tumače, ali su unutar velikog muslimanskog korpusa zanemarene prednosti pluralističkog poimanja i mišljenja i svijeta. Pristalo se tek na kategoričko prihvatanje i odbijanje pojava, a prepoznatljivi analitički i kritički um, razvijan u ranim periodima, je izblijedio. To je stvorilo prostor za površno razumijevanje vlastite religije i stvarnosti, mezhebski fanatizam i neprepoznavanje prioriteta. Desilo se to uprkos i vanredno fascinirajućoj privrženosti učenju i očuvanju Kur’ana te ličnosti Muhammeda, a. s.
Uz opštu ocjenu stanja te uzevši u obzir sklonost simplifikaciji tradicije islama i same poslaničke ličnosti, čini se da bi najkonkretniji odgovori na pitanje Kako bi Poslanik postupio danas za muslimane predstavljali glomazna bremena odgovornosti s kojom bi se teško nosili. Jer, riječ je o suočavanju s duboko ukorijenjenim problemima muslimanskih zemalja i društava u kojima se prepoznaju pronevjereni emaneti opšteg interesa, sprečavanja zla i nevaljalštine, slobode mišljenja, pravičnosti ili upravljanja javnim dobrom. A upravo suprotstavljanje tome ponajviše podsjeća na poslaničku misiju i Muhammedovu, a. s., biografiju. Svojim djelovanjem on je uzdrmao najsnažnije stubove tadašnjeg poretka. Njegova misija je bila otvoreni otpor u najljepšem maniru. Time je pridobijao ljude, koji su postali spremni da žrtvuju i sav svoj komfor – rodbinski, politički, ekonomski ili statusni.
Uzevši u obzir sistemsku nagriženost društva u kojem je djelovao, neplodnog za bilo kakvo sjeme duhovnog, moralnog i uzvišenijeg rasta, te, s druge strane, ličnost Muhammeda, a. s., podržanu kur’anskom porukom o njemu kao čovjeku najljepše ćudi ili kao milosti svjetovima, jasno je zašto je njegova misija zadobila univerzalni karakter. Činjenica da je na takvim krilima, za nešto više od dvije decenije, upotpunio svoj put je ostala zadivljujuća do danas. A takav poslanički poduhvat nije odvojen od habitusa ljudskih odnosa. Stoga je, zarad uspješnosti misije, morao komunicirati s aktuelnom tradicijom i tekovinama, lokalnog ili šireg karaktera. Poslanik, a. s., je izuzetno dobro poznavao važeće propise, običaje, navike i mentalitet svoga naroda. Artikulacija kur’ansko-sunnetskog okvira je to i zahtijevala. U tom okviru prepoznajemo da ljudska priroda nije zanemarena niti zanegirana. Čovjek se poziva da prizna Boga jedinog kao apsolutnog vladara svega stvorenog, da se ostvari u predanosti Njemu, odnosno da na najljepši način izgradi svoj odnos prema drugom i svemu pod nebeskim svodom. Iako mora podnijeti žrtvu sputavajući svoje najniže porive, strasti, nezrele ili remetilačke ambicije, on to ne mora činiti otuđen od stvarnosti svijeta, njegove složenosti i raznovrsnosti. Tek u takvom ambijentu on može oplemeniti sebe i svijet. Pa, ipak, mnogi teško uočavaju da je na taj način djelovao Pejgamber, a. s., čemu je doprinijelo omeđavanje njegove misije na puko reproduciranje hadisa i mistifikaciju njegove ličnosti, čime se kod mnogih kreirala slika o Poslaniku, a. s., tek kao kazivaocu velikih poruka, a ne kao nekome kome nisu bili strani ni trgovi, ni trgovina, ni glad, ni lijepa hrana ili odjeća, šala ili uobičajeni razgovori svakodnenevnice, bitka, državništvo, borba za pravdu ili kućni poslovi. Takva osiromašena percepcija je i mogla uzrokovati nesnalaženje muslimanskih kolektiva u savremenom dobu, pri čemu se mnogima samo postojanje bogate tradicije islama i muslimana činilo dovoljnim za samoproglašenje moralne superiornosti u “pokvarenom svijetu i vremenu“, s malo poticaja da se takva, prije svega, duhovna riznica artikuliše i usmjeri za opšte dobro čovječanstva.
Konstatujemo li, pak, da je svijet u svojoj složenosti danas dosegao visoku tačku zla, nemorala svake vrste na različitim nivoima, otuđenosti od nasušne duhovne komponente, s postavkom da je čovjek dovoljan sam sebi i da je razum taj apsolutni vladar, šta preostaje muslimanima, baštinicima nepresušnog kur’ansko-sunnetskog vrela? Referirajući se na vlastitu tradiciju, uvijek mogu pronaći adekvatne matrice živog, praktičnog islama, bilo da je riječ o čuvanju porodice, pravičnosti u javnim odnosima ili vođenju zajednice. Na tom tragu će, zajedno s drugima, doprinijeti u odgovorima na goruće izazove današnjice, među kojima su kriza međunarodnog humanitarnog prava, dehumanizacija naroda i grupa, islamofobija i drugi oblici rasizma, veliki jaz između bogatih i siromašnih, beskompromisna i nepravedna tržišna utrka, izrabljivanje siromašnih i potlačenih, uništavanje prirodnih resursa, klimatske nestabilnosti ili, općenito, moralna kriza nastala uslijed relativizacije vrijednosti i ideoloških pokušaja da se čovjekova sloboda percipira bez uspostavljenih granica.
Po uzoru na Muhammeda, a. s., njegovu širokogrudnost i aktivnu snagu koju je iskazao svojom misijom, muslimani mogu nadići apatiju i dati ovom svijetu najljepše plodove izrasle iz njihove religije i vjerničkih srca, podsjećajući sebe i druge da čovjek nije dovoljan sam sebi. Zasigurno, to je duži put odricanja, žrtve, spoznaje i ustrajnosti. Ali, po tome se i ravna ljubav prema prvaku ljudi i poslanika.