Iz recenzije dr. Enesa Karića
Mezitovi memoari strepnje i drhtanja
Edin Mezit: „Dnevnik drugog života“, izdavač ILUM, Bužim, 2025.
Rukopis Edina Mezita pod naslonom “Dnevnik drugog života” dobio sam elektronskom poštom sredinom februara 2025. godine. Rukopis je obiman, a u cijelosti sam ga pročitao u prvih deset dana marta 2025, odnosno u prvih deset dana ramazana 1447- godine.
S formalno-književne strane, ovo djelo Edina Mezita je hronika ili ljetopis, zapravo umnogome intenzivno ispričan dnevnik jednog mladog čovjeka koji se, tek što se oprostio sa svojim tinejdžer-skim dobom, kao učenik trećeg razreda Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, našao u vihoru rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. -1995. godine.
U pravilu, upravo su ove tri ili četiri godine najgušće zastupljene na stranicama ove Mezitove knjige. To platno vremena, u ovom Mezitovom dnevniku, razgranava se ne samo na dane, mjesece, godišnja doba i cijele godine, već često i na minute i sate koji veoma sporo prolaze, napose u onim noćima i danima koje je Edin Mezit provodio na prvim borbenim linijama u Gornjem Vakufu, Mostaru, potom iznova u Gornjem Vakufu, te opet Mostaru, sve to kao dobrovoljni pripadnik Armije Bosne i Hercegovine.
Ponekad ovo Mezitovo djelo, na vješto i u živim detaljima ispričan naćin, nudi kratke i ne tako česte ekskurse u prošlost, u netom proteklo djetinjstvo, ali kičma ove knjige smješta se u vremena od 1990. godine, kad mladić Edin Mezit osjeća da sve u Bosni i Hercegovini i na Balkanu biva, sve više i jače, zahvaćeno stuboknim nemirima, potresima i prevratnim dobima, prvo na Kosovu, potom u Hrvatskoj i Sloveniji, te napokon i u Bosni i Hercegovini. U vezi s tim autor, tek usputno, spominje i sahrane i dženaze poginulim vojnicima Jugoslo-venske Narodne Armije (na jednoj je i on bio), kazuje da se o njihovim pogibijama po ratištima u Hrvatskoj 1991. godine govori sve više. Prema Mezitovom dnevniku koji je on uredno vodio (sam spominje dvije sveske ih dva rokovnika u koje je pohranjivao ono što nije htio pustiti niz rijeku zaborava), sve su to bih veliki predznaci ratne kataklizme, straha i drhtanja od njih. K tome, posebno je dojmljiv opis njegova odlaska s drugom Kenanom u Zagreb na utakmicu Dinama i Crvene Zvezde, u maju 1990, kad su izbili rušilački navijački neredi. Dvojica mladića morala su se potruditi da u Zagrebu izbjegnu navijačke obračune i da se domognu sigurnih ulica.
Malo po malo, očište ovog Mezitova dnevnika pomjera se u ratom i agresijom napadnutu Bosnu i Hercegovinu. Odmah treba kazati da ovaj dnevnik na respektabilan i, rekli bismo; odgovoran način, donosi stotine i stotine detalja, koji su dojmljivo kazani, svrhovito i smisleno povezani i utkani u opće pravce prisno saopćenih dionica ove knjige.
Autora Edina Mezita bčuju strahote rata. Nekako na samom početku, tokom 1991, on donosi opise Mostara i života u tom gradu pod rezervistima Jugoslovenske Narodne Armije. Ta atmosfera opisuje se i u prvim mjesecima 1992, kada bi Edin Mezit iz Sarajeva dolazio u Mostar da posjeti porodicu.
Ali već sredinom 1992. godine, njegova porodica se razdvaja, sestra Alma, tinejdžerka, zatekla se na Vrsima kod Gornjeg Vakufa, majka Zemka, otac Salem i mlađi brat Izudin ostali su na zapadnoj strani Mostara. Nedugo zatim, oni neće moći s te strane ni prelaziti na istočnu stranu Mostara.
Od svih članova porodice, sam Edin Mezit se u dnevniku pokazuje kao najmobilniji, neko vrijeme boravi u Gornjem Vakufu, priključuje se Armiji Bosne i Hercegovine, te potom, nakon nekoliko mjeseci i nakon što je ishodio dozvolu od Armije BiH da ode, on se uskoro obreo u istočnom dijelu Mostara gdje se opet uključuje u redove Armije BiH. I tako dalje. Borbe sa snagama HVO-a već su uveliko počele, istočna strana Mostara gotovo je posve blokirana.
Dominantan datum ove knjige je 9. maj 1993, kad na zapadnoj strani Mostara snage HVO-a odvode njegovog oca Salema, mostarskog imama, i strijeljaju ga. Edin Mezit to saznaje tek kasnije, od ljudi koji su sa zapadne strane grada stigu u njegovu istočnu stranu. Autor je uspio da ova njegova knjiga, potom, predočava platno vremena koje, trajanjem u gotovo tri godine, pokriva tu vrstu napetosti zvane ratom rasuta, bolje reći, razbijena porodica. Ovim se Mezitova knjiga stavlja rame uz rame s drugim književnim djelima napisanim u Bosni i Hercegovini o temi ratom srušenih porodica, rastavljenih očeva, majki i djece itd.
Druga snažna vrsta napetosti, itekako vidljiva na stranicama ovog djela, jeste ona koju autor stiče na borbenim linijama. Mezitov dnevnik krcat je desecima imena mladih boraca Armije Bosne i Hercegovine, autor ih bilježi, bilo kao svoje poznanike iz mostarske osnovne škole, ili kao rođake iz gomjovakufskog kraja, ili, pak, kao mlade ljude koje je okrutni rat donio tu gdje ih je donio. To je glavni razlog pa je ovoj knjizi osnova život, a potka smrt. Živi se, ali i gine i smrtno stradava, i kao da samo i jedino slijepa ratna kataklizma određuje, po nama nepoznatoj mjeri, kad će mnogi biti ubijeni ili kad će poginuti. Autor Mezit često bilježi te nagle obrate života u smrt, donosi neka imena poginulih boraca, uvijek iznenada, kao što im je i smrt došla iznenada.
U ovome knjiga Edina Mezita, bez njegova pristanka i želje, prelazi u nekrologij, ali to nije nekrologij jednog starog dokonog ljetopisca, koji pod ugodnim teretom sporih vremena, bilježi vijesti o umrlim ljudima! Naprotiv, Mezitova knjiga je svojevrstan zbornik kratkih i bolnih vijesti o ubijenoj mladosti koja se tek bila osovila na svoje noge, uspravila u svome životu i svojim šansama koje su joj se bile ukazale na vidicima svijeta.
Dakako, ova Mezitova knjiga sama sebe svrstava u red onih djela koja su napisali svršenici Gazi Husrev-begove medrese, u niz djela pripadnih poljima publicističkih, hroničarsko-ljetopisnih i književnih djela tog tipskoga kruga.
Na stranicama tih i takvih djela Medresa je središte koje se podrazumijeva, pa i onda kada ona, mimo svih pravila, naprimjer krajem 1993. godine, pod svojim krovovima okuplja preostale izbjeglce i svoje učenike i učenice koji su tu došli da završe preostale razrede.
Sam autor Mezit, na odlučni nagovor mostarskog muftije Seida efendije Smaj-kića da treba završiti Medresu, istupa iz redova Armije Bosne i Hercegovine i za-pućuje se iz Mostara u Sarajevo, u opkoljeni grad u koji stiže uglavnom, pješice.
Ali, susret s tunelom ispod aerodroma, ulazak u njega i dolazak u Sarajevo, stupanje u četvrti razred Medrese, sve to ne znači da se očiste autora Edina Mezita skida s pozornice smrti, pogibija, gladi, rafala srpskih snaga koje opkoljavaju grad s brda. Naprotiv, sve što je tih godina bilo diljem mnogih regija Bosne i Hercegovine, bilo je i u Sarajevu, iako na mnogo okrutniji način. Naime, Edin Mezit bilježi život u Sarajevu od jeseni 1993. pa do potpisivanja Mirovnog sjiorazuma u Dejtonu krajem 1995. godine, kad je on već student prve godine na Fakutetu islamskih nauka.
Baš stoga stranice “Dnevnika drugog života” imaju, k tome svemu, i dragocjen dokumentarni doprinos opisivanju atmosfere u opkoljenom Sarajevu. Tu su u prvom planu neposredni i dojmljivi opisi oskudnog života u kojem su živjeli učenici i učenice Gazi Husrev-begove medrese i studenti Fakuteta islamskih nauka. U nekoliko mahova Mezit, u pasažima punim strepnje, saopćava kako se on i njegovi prijatelji, đaci Medrese, iznenada nađu pod artiljerijskom paljbom s brda. Oni često ne znaju šta će, niti gdje će, ručati ili večerati. Svjedočanstva koja on ostavlja o dobrotvorki Almasa-hanumi dragocjena su za jednu opću hronologiju opkoljenog Sarajeva iz perioda 1992. -1996. godine.
Autor Mezit svoju knjigu završava sažetim ispraćanjem za njega važnih događaja od 1996. do 1998. godine, kad je imao tešku operaciju bubrega. I pored želje da se opišu sretna vremena neposredno iza prestanka rata (preostali ili preživjeli dio porodice se, napokon, sastao, ali sestra Alma odlazi u Njemačku, udaje se i tamo zastalno nastanjuje), Edina Mezita i njegove najbliže prati ona njihova najveća nesreća tih svih minulih godina – umorstvo njihova Salema efendije Mezita u maju 1993. godine. Ova se knjiga završava viješću koju autor dobija: da su kosti njegova oca Salema pronađene, ekshumirane i pokopane.
Ovih nekoliko stranica o “Knjizi drugog života”, djelu memoarske proze Edina Mezita, ispisujemo kao našu svesrdnu podršku, kao i preporuku izdavačima da je objave. Nakon što pročitamo ovo Mezitovo djelo, gotovo da poželimo da ono bude štivo o jednom završenom i zastalno otišlom vremenu. Ali, ipak, ne možemo se osloboditi strepnje da historija, kako to kažu mudri ljudi, svoj smisao dobija u svome stalnom ponavljanju…