Prikaz knjige „Kriza islamske civilizacije“ – Ali A. Allawi
Ova knjiga je ozbiljna i duboka analiza stanja u kojem se nalazi islamska civilizacija danas. Allawi tvrdi da islam nije samo vjera, već i cjelovita civilizacija – s vlastitim pogledom na svijet, politikom, obrazovanjem i vrijednostima. Knjiga je podijeljena na dva dijela: razloge propadanja i putove oporavka islamske civilizacije.
Ključne teze koje iznosi autor:
- Kriza nije samo politička ili ekonomska, već duhovna
Allawi tvrdi da je prava kriza u tome što su muslimani izgubili osjećaj svetog, što je rezultiralo udaljavanjem od Kur’ana i Poslanikova modela. Sekularizam, modernizam i naučni racionalizam (“scientism”) potisnuli su duhovnu dimenziju islama.
- Gubitak hilafeta i dominacija nacionalnih država
Pad Osmanskog carstva 1924. Allawi vidi kao historijsku prekretnicu. Islamski prostor je fragmentiran evropskim konceptom nacionalne države, što je onemogućilo univerzalnu islamsku političku zajednicu (ummet).
- Zapadni koncepti nisu neutralni
Allawi kritizira univerzalizam zapadnih vrijednosti poput ljudskih prava jer smatra da one potkopavaju islamski moralni autoritet i društveno uređenje. Ljudska prava su, po njemu, sredstvo za marginalizaciju Šerijata i ograničavanje islama na privatnu sferu.
- Odbacivanje sekularnih “reformatora”
Savremeni pokušaji “modernizacije islama” kroz sekularne reforme Allawi smatra opasnima. Prava reforma ne znači prilagođavanje Zapadu, već povratak “prvim principima” – Kur’anu, sunnetu i duhovnom preporodu.
- Duhovni i politički preporod
Allawi poziva na unutrašnju obnovu vjere (srce, um, moral) i vanjsku obnovu islamske zajednice kao modela društva. Uzori mu u tom pogledu uključuju Iqbala i Saida Nursija, koji su zagovarali moralni preporod i povratak šerijatskom uređenju.
Allawi ne zagovara nasilje, ali kritički promišlja i o vehabizmi i selefizmu, tvrdeći da su njihovi pokušaji povratka “čistom” islamu površni i destruktivni. Umjesto toga, on poziva na duboku, unutarnju obnovu – moralnu, duhovnu i kulturnu – koja će islamu vratiti njegovu izvornu snagu.
Allawi se protivi sekularizaciji islama, smatrajući da bi ona svela vjeru na privatnu stvar pojedinca, čime bi islam izgubio moć oblikovanja društva. On oštro kritizira i međunarodne norme poput Deklaracije o ljudskim pravima, tvrdeći da su one protivne islamskom uređenju društva.
(U usporedbi sa knjigama Abdulhamida Ebu Sulejmana koji piše na slične teme Allawi pristupa istom problemu iz drugačijeg ugla. On vidi krizu u gubitku političke i religijske moći, dok Ebu Sulejman vidi korijen problema u obrazovanju, odgoju i pogrešnom razumijevanju islama. Ebu Sulejman ne traži povratak u prošlost, već kreativno oživljavanje islamske misli, dok je Allawi više orijentiran na vraćanje tradicionalnim strukturama poput halifata. Ebu Sulejman naglašava reformu intelekta i obrazovnog sistema, te potrebu za izgradnjom islamske civilizacije u savremenim uslovima, dok Allawi upozorava na opasnost reformi koje umanjuju islamski identitet.
Ova Allawijeva knjiga je glas upozorenja i poziv na moralno-duhovnu obnovu uz čuvanje tradicionalnog islamskog poretka, dok knjige Ebu Sulejmana pozivaju na intelektualnu reformu i preispitivanje metoda učenja i razumijevanja vjere. Obojica teže obnovi islama, ali jedan kroz povratak temelju, a drugi kroz njegovo ponovno promišljanje.)