Osvrt na knjigu “Kriza islamske civilizacije: korijeni u kulturi i odgoju”
– Kako dijete može biti ključ obnove?
I ova knjiga govori o velikom problemu s kojim se muslimanski svijet suočava: zašto smo kao zajednica oslabili, izgubili snagu i inicijativu? Autor ne krivi samo politiku, vanjske sile ili pad velikih imperija – on kaže da je pravi uzrok duboko u našem odgoju, u tome kako učimo i kako podižemo djecu.
Autor tvrdi da smo zaboravili koliko je važan odgoj djeteta i da smo zbog toga izgubili kreativnost, samopouzdanje i osjećaj zajedništva. Umjesto ljubavi i razumijevanja, često koristimo prisilu i strah u obrazovanju, pa naša djeca odrastaju zbunjena, nesigurna i pasivna.
On posebno naglašava da su muslimani kroz historiju zanemarili društvene i humanističke nauke – kao što su psihologija, pedagogija i socijalna teorija – i zato danas ne znamo kako pravilno pristupiti djeci, porodici i društvu.
On vjeruje da obnova islama ne počinje političkim pokretima, već u porodici, s roditeljima koji znaju kako odgojiti slobodno, moralno i odgovorno dijete.
I ova knjiga kao i njegova knjiga koju sam jučer predstavio: “Slabljenje islamske civilizacije i njena obnova” govore o jednom istom problemu: muslimanski svijet je u dubokoj krizi, i to ne samo političkoj i ekonomskoj, već duhovnoj, obrazovnoj i kulturnoj za što on prvenstveno krivi unutrašnji nemar.
Njegova knjiga “Slabljenje islamske civilizacije i njena obnova” je šira, temeljnija i analitičnija knjiga. Ona razmatra veliki povijesni luk – od Gazalija, kolonijalizma, pokreta za obnovu, do savremenih intelektualnih izazova. Govori o korijenima problema u metodologiji mišljenja, slabostima islamskog intelektualnog diskursa, izumiranju vizije i hrabrosti mišljenja.
Ova knjiga “Kriza islamske civilizacije” je konkretnija i fokusiranija na jednu temu: kako odgoj djeteta oblikuje budućnost ummeta.
Ako uzmemo da je “Slabljenje islamske civilizacije i njena obnova”. široka dijagnoza bolesti islamskog ummeta, onda je ova knjiga ” u stvari pokušaj davanja recepta i terapije za te probleme.
Naravno i ovoj knjizi se može naći prigovora. Iako je pohvalno što autor ukazuje na važnost djetinjstva i porodičnog odgoja kao temelja civilizacijskog oporavka, mislim da suviše pojednostavljuje kompleksnu krizu muslimanskog svijeta. Civilizacijski pad ima višeslojne uzroke: političke, ekonomske, geopolitičke, epistemološke… što je i sam konstatovo u ovoj drugoj knjizi – a ovdje sugerira da je korijen svega u “nepravilnom odgoju djeteta”. Ptanje je može li porodica, ma koliko bila snažna, sama iznijeti teret civilizacijskog preporoda bez podrške institucija, pravednog političkog okvira i slobode mišljenja? Isto tako roditeljska ljubav ne može biti dovoljna – potrebna je podržavajuća društvena struktura, obučeni nastavnici, sigurnost, stabilnost i sistemska briga za porodicu. Uz ovo se dobija dojam d aje autor samo “krivnju” ili bolje reć rješenej skinuo sa “ummeta” na porodicu. Knjiga dobro nosi duh 20. stoljeća, ali nije u punoj mjeri suočena s pitanjima 21. stoljeća. Nedostaje joj višedimenzionalna analiza savremenih izazova, realniji prikaz roditeljskih i društvenih kapaciteta, konkretniji modeli reforme, više dijaloga sa savremenom pedagogijom i društvenim naukama. No, vrijedna je ne samo čitanja nego i opetovanog iščitavanja.
(Treba napomenuti da je pored ove dvije knjige autor napisoa i knjigu “Kriza muslimanskog mišljenja” koja također predstavlja analitičko, kritičko i reformističko štivo koje se bavi suštinskim problemima savremenog islamskog svijeta, posebno na području intelektualne i civilizacijske stagnacije. Može se reći da ove tri njegove knjige čine jednu misaonu cjelinu: Kriza muslimanskog mišljenja postavlja temelje razumijevanja problema, Kriza islamske civilizacije ukazuje na posljedice neadresiranja tih problema, dok Slabljenje islamske civilizacije dijagnosticira manifestne oblike te krize u savremenom društvu.)