Odabrani tekstovi

SKROMNOST (FAKR)

Ka’b ibn Malik, r.a., prenosi da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao:

“Manje štete nanesu dva gladna vuka ovcama među koje upadnu nego što pohlepa za imovinom i slavom našteti vjeri čovjeka!” (Et-Tirmizi, Sunen, “Ebvabuz-zuhd”, br. 2.376.)

 

Defnicija skromnosti

Skromnost je karakterna osobina koja se oduvijek smatra­la vrlinom. Skromnost podrazumijeva prirodno, neusiljeno i neuobraženo ponašanje, odsustvo nadmenosti, oholosti, sujete i samodopadnosti, ali i poniženosti i kompleksa niže vrijednosti. Bliska je jednostavnosti. Allah, dž.š., kaže: I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nad­meno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. (Kur’an, Lukman, 18.)

Skromna osoba nema potrebu da se ističe, nameće sop-stvene vrijednosti i fascinira okolinu svojom posebnošću. Ona je svjesna svojih ograničenja, ali, s druge strane, ima čime da se ponosi. Skromni ljudi ne teže bogatstvu i luksuzu i umjereni su u svojim prohtjevima.

Skromnost je vrlina koja je urođena čovjeku, sastavni dio njegovog, ljudskog bića koje je svjesno svojih potencijala, ali i ne zaboravlja da ima Stvoritelja koji ga je stvorio. Zato se kod istinskog vjernika ne može naći oholost, gordost, pre-potentnost, jer je svjestan svoje nemoći i ovisnosti o Allahu, dž.š. Opisujući istinske vjernike Allah, dž.š., kaže: A podanici Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: “Mir vama!” (Kur’an, El-Furkan, 63.)

Allah, dž.š., naglašava da je osobina Njegovih istinskih podanika da se ne razmeću po Njegovoj Zemlji, nego hodaju po njoj smireno, dostojanstveno, smjerno, ne sklanjaju se ni­kome, ali nikome ni nasilje ne čine.

Skromna osoba nije stidljiva, povučena, inhibirana, ne­zainteresirana za uspjeh i zadovoljstvo u životu. Skromna osoba cijeni ljudsku različitost i društvene vrijednosti. S obzirom da je skromnost cijenjena osobina, nisu rijetke tendencije ljudi da glume skromnost kada procijene da im se to u određenoj situaciji isplati. To je ono što zovemo “lažnom skromnošću” pod kojom podrazumijevamo na­vodno odbijanje počasti ili poklona, u početku, da bi ubrzo potom bili prihvaćeni.

Osobine suprotne skromnosti su: pohlepa, nadmenost, razmetljivost, sujeta, oholost, gordost, drskost, hvalisavost itd.

I mada, prije svega, opisuje odnos čoveka prema sam­om sebi, ličnim osobinama i dostignućima, istovremeno je skromnost način na koji se predstavljamo drugim ljudi­ma. Skromnost je vrsta poštovanja autoriteta drugih ljudi i uvažavanja i čuvanja njihove časti i dostojanstva, bez obzi­ra kojoj grupi i sloju ljudi pripadaju. Osnov je tolerancije i poštovanja prema drugima i omogućava da i drugi iskažu ličnost. Hasan el-Basri je rekao: “Skroman je onaj ko, kada vidi drugu osobu, kaže: ‘Ovaj je bolji od mene’.”

Musliman koji izučava život Poslanika, s.a.v.s., naći će da je njegov karakter bio izvrstan, živi primjer umjerenos­ti, skromnosti, blagosti, plemenitih stavova i tolerancije. Kada bi prošao pored skupine dječaka koji se igraju, zastao bi, poselamio ih i našalio se s njima. Njegov visok položaj kao posljednjeg Božijeg poslanika i predvodnika umme-ta nije ga sprečavao da bude spontan i prirodan prema drugima.

 

Koristi skromnosti

Skromni ljudi nemaju želju ni potrebu impresionirati druge i njima dominirati, manje od drugih su okupirani zadobi-janjem raznih privilegija i manje su u opasnosti da nekoga uvrijede i ponize. Skromni su omiljeni u svojoj okolini i ljudi se u njihovom društvu izuzetno prijatno osećaju. Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: Enes, r.a., prošao je pored skupine djece i poselamio ih. Zatim je dodao: “Ovako je Poslanik, s.a.v.s., imao običaj čini­ti” (El-Buhari i Muslim).

Od Sehla ibn Sa’da es-Sa’idija, r.a., prenosi se da je rekao: “Neki čovjek je došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i za­molio ga: ‘Allahov Poslaniče, uputi me na djelo, zbog ko­jeg će me, ako ga budem činio, voljeti Allah i ljudi.’ On mu reče: ‘Ne žudi za ovim svijetom Allah će te voljeti, i ne teži za onim što ljudi posjeduju, ljudi će te voljeti.’”( Ibn Madža, Sunen, “Kitabuz-zuhd”, br. 4.102. Hadis bilježe i drugi osim Ibn Madža.)

Pošto nije takmičarski nastrojen prema materijalnim do­brima, rijetko je u konfliktu s okolinom i ljudi ga više vole. Skromno ponašanje samoj osobi donosi koristi, posebno na planu emocionalne stabilnosti i samoregulacije. Naprimjer, u rizičnim situacijama, skromnost i poniznost mogu zašti­titi čovjeka od nepotrebnog rizika i nerazumnih odluka. Osoba s jako visokim mišljenjem o sebi će nastojati održati ga takvim po svaku cijenu, što vrlo često zna biti veoma na­porno i stresno, upustit će se u ono što premašuje njene mo­gućnosti. Za razliku od nje, skromna će osoba biti oprezna pa je i manje vjerojatno da neće uspjeti. Goethe je govorio: “Onome ko se ne protegne prema pokrivaču ozebu noge.”

 

Razvijanje skromnosti

Porodica sa svojim dominantnim modelima ponašanja i od­gojnim postupcima kojima oblikuje prevlađujuće porodične vrijednosti ima veliku, možda i presudnu ulogu za razvoj i učvršćivanje skromnosti. U pitanju su važne moralne pouke koje skromnost kao karakterna osobina nosi, a koje preno­simo na buduće generacije. To je jedna od osnovnih funkci­ja porodice. I pored nedoumica koje turbulentna vremena nose, svaka porodica, osim ljubavi i podrške, ima zadatak da što bolje pripremi i ojača potomstvo za samostalan život. Pre­ma tome, čuvajmo se neosnovanih generalizacija i njegujmo fleksibilan odnos prema stvarnosti. Trudimo se da razvijamo pozitivne aspekte skromnosti kod svoje dece, što se postiže realnim odnosom prema sebi i samoprihvatanjem. Učimo ih pristojnosti i kako da izbjegnu zamke “lažne” skromnosti.

Ako se dijete odgaja tako da mu se upućuju nerealne i pre­tjerane pohvale i kritike, ako se previše upoređuje s braćom i sestrama ili drugom djecom, ono usvaja stav da je mnogo gore ili mnogo bolje od drugih, naglašavaju mu se pogrešni kriteriji vrednovanja i takvo odgajanje sigurno neće stvoriti skromnu djecu. Ipak, treba biti obazriv i učiti djecu da ne potcjenjuju svoje mogućnosti, da razvijaju svoje potencijale i talente.184

U skladu s navedenim vidimo da se skromnost razvija od­gojem, prije svega, razvijanjem osjećaja zahvalnosti Allahu, dž.š., na svemu onome što imamo i postižemo, podsjećanjem da su sve materijalne vrijednosti prolazne i da vrlo lahko mo­žemo ostati bez njih, razvijanjem osjećaja za zajednicu, jača­njem svijesti da su nam muslimani braća i sestre po vjeri, da smo svi potomci jednog muškarca i jedne žene te da je naš uspjeh – uspjeh kolektiva, a neuspjeh – neuspjeh i ostalih.

U toku razvoja i u kontaktu s drugim ljudima, kulturama, ali i pod uticajem značajnih i teških životnih događaja kao što su: bolest, smrt važnih i dragih ljudi, razvod, gubitak pos­la… osobina skromnosti se formira i postaje dio karaktera.

Međutim, s druge strane, mogu se pretpostaviti odgojni postupci koji neće dovesti do skromnosti, kao što su:

  • prenaglašavanje važnosti izgleda, uspjeha, popularnos­ti i drugih izvanjskih izvora samoprocjene, posebno ako su udruženi s perfekcionističkim standardima;
  • netačne, neiskrene i pretjerane pohvale i kritike;
  • često upoređivanje djeteta s braćom, sestrama ili dru­gom djecom, naročito ako je praćeno natjecateljskim porukama;
  • uvjeravanje djeteta kako je puno bolje ili puno lošije od druge djece.

Svi ovi postupci dovode do toga da se mladi, posebno djeca, u nastojanju da steknu sigurnost, okreću vanjskim izvorima procjene i negativnim upoređivanjima. Imaš bolji mobitel, bolje tene, veći džeparac, fizički si jači… pa zato, kao osoba, vrijediš više nego drugi.185

 

Zašto su ljudi neskromni

Čovjek uzima za razlog uzdizanja iznad ostalih ljudi svoju ljepotu, imovinu, zvanje i društveni status. Smisao ovakvog ponašanja jeste da on u sebi ne vidi višu vrijednost i da je zaboravio svoj odnos prema Gospodaru. Kada izgubi sebe, osjeća prazninu i mora se okrenuti vanjskim stvarima kako bi pomoću njih nadoknadio gubitak i sebe uvjerio da je vrijedan, a onda da se kao takav predstavi i drugima. U svemu tome, ljude koji ne posjeduju materijalne vrijednosti smatraju nižim od sebe.

Alija, r.a., govorio je: “Nema čovjeka koji se uzoholio i osilio, a da to nije zbog niskosti i bezvrijednosti koja se krije u njemu.”

Da je skromnost vrlina i da čovjeka samo uzdiže kako u očima ljudi, tako, a što je posebno bitno, kod Allaha, dž.š., potvrđuju riječi Muhammeda, s.a.v.s.: “Sadaka zasigurno neće umanjiti imetak! Allah će Svome podaniku koji prašta povećati čast i dostojanstvo, a onoga koji radi Allaha bude skroman, Allah će uzdignuti!” (Muslim, Sahih, “Kitabul-birr ves-sila vel-adab”, br. 6.757.)

Ipak, na individualnom planu potrebno je ponekad i rizi-kovati, izaći iz zone komfora, ispitati osobne granice, istra­žiti potencijal i potaći razvoj ličnosti. To se uz skromnost ne može. Biti skroman i ne isticati svoje pozitivne osobine i dostignuća prilikom, naprimjer, intervjua za posao može ugroziti šanse da dođemo do željenog posla. Prešutiti svoje sposobnosti i kvalifikacije u takvoj prilici, vjerovatno i nije odraz skromnosti, nego drugih, negativnih osobina.

Također, u situacijama kada se obezvređuje naša sna­ga i dignitet treba pokazati sav naš potencijal i nimalo ne biti skroman. Najbolji primjer za ovo jeste situacija kada su idolopoklonici širili propagandu da su muslimani u Medini postali slabi i nemoćni, a Božiji Poslanik, s.a.v.s., da bi to na najbolji način opovrgnuo prilikom obavljanja umre nakon Sporazuma na Hudejbiji, naređuje muslimanima da u prva tri kruga idu brže i da prilikom tavafa otkriju svoje desno rame pokazujući time svoju snagu.

Ne treba biti skroman ni u postavljanju i definiranju na­ših životnih ciljeva. Poslanik, s.a.v.s., nam preporučuje kada molimo Allaha, dž.š., da nam podari džennet da ne molimo za bilo koje mjesto u džennetu, nego za Firdevs – najvišu poziciju u njemu!

(Iz knjige: 40 hadisa o snazi duhovnosti s komentarom, autor: Zuhdija Hasanović)