Draga braćo,
Govor je obilježje ljudske vrste, to je Božiji dar čovjeku, darovan mu činom stvorenja. To je neizmjerna vrijednost i blagodat. O tome Svevišnji u suri Rahman kazuje nam:
الرَّحْمَنُ . عَلَّمَ الْقُرْآنَ . خَلَقَ الإِنسَانَ . عَلَّمَهُ الْبَيَانَ .
Svemilosni, Kur’anu uči, čovjeka stvara, govoru ga poučava![1] (Er-Rahmān, 1-4.)
Naše vrijeme je vrijeme intezivnih komunikacija, a tome pogoduju i doprinose razvijena tehnološka sredstva koja su komunikaciju učinila bržom, jednostavnijom i efikasnijom. No da li su te pogodnosti unaprijedile nivo komunikacije među nama u pogledu edeba (kulture), širenja pravih vrijednosti, razmjene lijepih vijesti, jeste pitanje koje pred sebe kao muslimani moramo postaviti, preispitujući odnos prema toj velikoj Božijoj blagodati.
Obilježje našeg vremena jeste mnoštvo vijesti i informacija koje se vrlo brzo produciraju i isto tako brzo smjenjuju. Naši su životi opterećeni mnoštvom informacija i vizuelnih sadržaja u kojima je malo šta lijepog, poticajnog i motivirajućeg. U naše živote, to više unosi nemir, nered i pometnju, nego što unosi utjehu, optimizam i nadu.
Malo smo svjesni činjenice da su to očiti kradljivci našega vremena kojima mi dozvoljavamo da uzurpiraju našu slobodu i da nas sputavaju na putu progresa i korisnog djelovanja.
Podsjetimo se kur’anskog putokaza koji usmjerava ljude da međusobnu komunikaciju drže uvijek na zavidnom nivou čistote, istine i iskrenosti, a da se čuvaju onih oblika govora koji će dovesti do smutnje, neprijateljstva i međusobnih konflikata. Pa nas tako lijepo Svevišnji savjetuje:
وَقُل لِّعِبَادِي يَقُولُواْ الَّتِي هِيَ أَحْسَنُ إِنَّ الشَّيْطَانَ يَنزَغُ بَيْنَهُمْ إِنَّ الشَّيْطَانَ كَانَ لِلإِنسَانِ عَدُوًّا مُّبِينًا
“ A ti robovima Mojim reci da zbore lijepe riječi, jer, zbilja, šejtan smutnju sije među njih. Šejtan je doista čovjeku neprijatelj otvoreni.“ [2]
Naš plemeniti poslanik Muhammed, a.s. upozorio je na važnost pune svijesti i uvijek budne odgovornosti naspram jezika i spolovila, ističući:
حَدَّثَنَا مُحَمَّدُ بْنُ أَبِي بَكْرٍ المُقَدَّمِيُّ ، حَدَّثَنَا عُمَرُ بْنُ عَلِيٍّ ، سَمِعَ أَبَا حَازِمٍ ، عَنْ سَهْلِ بْنِ سَعْدٍ ، عَنْ رَسُولِ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ قَالَ : مَنْ يَضْمَنْ لِي مَا بَيْنَ لَحْيَيْهِ وَمَا بَيْنَ رِجْلَيْهِ أَضْمَنْ لَهُ الجَنَّةَ
“Ko mi bude garantovao (da će čuvati od grijeha) ono što mu je između dvije vilice (tj. jezik) i ono što mu je među nogama, ja mu garantujem Džennet.“ [3]
Jednom prilikom upitali su grčkog mudraca: “Šta je najljepše na svijetu?“ Odgovorio je: “Jezik! Jer bez jezika ništa ne bi valjalo na ovome svijetu; ne bi bilo razgovora ni dogovora među ljudima, molitve, pjesme, mogućnosti poučavanja…“
A kada su mu drugom prilikom postavili pitanje: “Šta je najgore na ovome svijetu?“ On je opet isto odgovorio: “Jezik! Jer bez njega ne bi bilo svađanja ni vrijeđanja, ogovaranja, klevetanja i svega onoga što zlim jezikom počinimo.“[4]
Jezik treba da bude u funkciji istine, insistiranja na Istini i afirmacije Istine među nama. U jeziku jeste važna dimenzija kritike, ali kritike koja je motivirana u dobroj namjeri da se na dostojan način ukaže na nedostatak i propust.
Čovjek danas bez pravog osjećanja u duši prelazi preko Božijih blagodati, dovoljno srčano i iskreno ne zahvaljuje na njima, i nema dovoljno snažne svijesti da spozna kolika je samo Božija milost prema njemu ukazana time što mu je poklonjen jezik kao sredstvo govora i izražavanja, kao sredstvo međusobne komunikacije, i kao sredstvo putem kojeg iskazuje svoja osjećanja, misli i sve potrebe.
Jezikom slavimo i veličamo Gospodara svih svjetova, iskazujemo Mu zahvalu, od Njega Milost i Blagoslov tražimo. Jezik je neizreciva blagodat na kojoj se valja srčano zahvaljivati i koju treba čuvati od svih vrsta zloupotreba.
Jezik je međutim vrlo često sredstvo manipulacije ljudima kao što se njime kao takvim služio i šejtan kada je zaveo prvog insana na zemlji, hazreti Adema, govoreći mu:
فَوَسْوَسَ إِلَيْهِ الشَّيْطَانُ قَالَ يَا آدَمُ هَلْ أَدُلُّكَ عَلَى شَجَرَةِ الْخُلْدِ وَمُلْكٍ لّا يَبْلَى
Ali ga šejtan obmanu i reče: “ O Ademe! Hoćeš li da ti pokažem drvo vječnosti i carstvo koje neće proći?”[5]
Dakle, šejtan se koristio jezikom kao sredstvom zavođenja s Prave staze, nudeći čovjeku dvije, uvijek primamljive, a nikad dostižne stvari: da bude besmrtan i da ima neprekidnu vlast.
Jezikom kao sredstvom manipulacije služe se i dan-danas lažljivci, prevaranti, populisti i licemjeri koji svoje nečasne ciljeve i interese nastoje predstaviti kao bogougodna i vrijedna djela, a ustvari riječ je o nečemu što nema duhovnog temelja (iskrene namjere). A bez toga je sve uzalud. Uzalud je sve ako nema Božijeg bereketa, ako naše nijjete i djelā ne očistimo i pročistimo od onog neiskrenog, podlog i interesnog.
Svjedočimo tako i grubim zloupotrebama govora (jezika) kao Božijeg dara ljudima, pa tako nailazimo na jezik koji je pun neistine, laži, obmane, koji udara na čast i dostojastvo ljudi i kao takav je sveprisutan u našem prostoru, kako onom virtuelnom tako i u onom stvarnom.
Kur’an Časni u 191. ajetu sure El-Bekare upozorava koliko su samo teške i štetne posljedice koje proizvodi ljudski govor, zloupotrijebljen i pretvoren u neistinu i laž.
وَالْفِتْنَةُ أَشَدُّ مِنَ الْقَتْلِ
“…A smutnja je gora od ubistva…“
Allah, dž.š. ovim upozorava da mentalno i psihičko nasilje nad čovjekom kao individuom, ima teške, nesagledive posljedice, da ga čak označava većim i težim od ataka na fizički integritet čovjeka. Virtualni svijet u koji je u dobroj mjeri izmještena današnja komunikacija među ljudima, prepun je takvih oblika neprihvatljivih ponašanja. Musliman mora biti obazriv i oprezan, u svim situacijama on vodi računa o posljedicama i krajnjim ishodima onoga što radi, što govori, što sluša, što prenosi.
وَلاَ تَقْفُ مَا لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ إِنَّ السَّمْعَ وَالْبَصَرَ وَالْفُؤَادَ كُلُّ أُوْلَئِكَ كَانَ عَنْهُ مَسْؤُولاً
I ono o čemu ti znanja nemaš-ne slijedi, jer, zbilja i za sluh, i za vid, i za razum- za sve pitan će čovjek biti![6]
Vrijeme koje živimo, vrijeme je iskušenja i izazova; vrijeme koje nalaže odgovornost, mudrost i odmjerenost. I uvijek je to tako bilo. Život jeste satkan od kušnje, borbe, nemira, uspona i padova, i niko nije imun na krize, nestabilnosti i slabosti. Čovjeka ne odgajaju trenuci radosti, već periodi, dakle faze iskušenja, trpljenja, podnošenja žrtve. Naš učeni, ugledni naučni, kulturni i javni pregalac dr. Safvet-beg Bašagić jednom prilikom reče: „podnijeti sudbinu znači pobijediti.“
Draga braćo,
Čovjek stalno treba zahvaljivati svome Gospodaru na nebrojanim darovima i blagodatima kojima ga obasipa; svaki dan, svako jutro i noć su blagoslovljeni i neprocjenjivi trenuci Božije milosti koja nam se ukazuje. Svaki trenutak života je dragocjen, svaki udisaj i izdisaj. Sloboda, zdravlje i mogućnost darovi su iz obilja Božije milosti. Biti ih svjestan znači koristiti ih dok su nam nas raspolganju.
U jednoj divnoj poruci mudri insan Hasan el-Basri jednom je kazao: „ Svaki put kada se rodi nova zora da najavi novi dan, začuje se glas koji poziva: O sine Ademov, o čovječe! Ja sam novo stvorenje koje je svjedok onog što ti radiš. Iskoristi me čineći dobra djela, jer ako ja prođem, a ti to ne iskoristiš, znaj da se ja neću vratiti do Sudnjeg dana!“
Neprocjenjivo je bogatstvo kada imamo porodicu na okupu, kada imamo prijatelje, rodbinu i drage insane, jer nam je s njima svima život potpuniji i radosniji. Džemat je naša duhovna zajednica u kojoj nas objedinjuje zajedništvo u vjeri i ideji. Tu nas objedinjuju naši obredi, koji nas duhovno krijepe, moralno izgrađuju i idejno usmjeravaju.
Obredi naše vjere su njena srčika, njena suština, njena bit i oni vjeru čuvaju. Kroz njih učimo da vjere nema bez morala, bez djela, bez rada, bez napora i žrtve. Svi obredi naše vjere, stalno i iznova, iz dana u dan, iz ramazana u ramazan, od hadža do hadža, od zekata do zekata, nas podsjećaju da nam valja raditi na sebi, na jačanju svijesti o Gospodaru, na snaženju osjećaja za druge ljude s kojima se susrećemo i s kojima dijelimo životne radosti i tegobe.
Molimo Allaha da nas nadahne da istrajavamo u svemu, i u vjeri i u životu, da ne gubimo nadu, čvrsto se oslanjajući u pomoć od Njega Svevišnjeg, čineći od sebe sve što možemo. Bože olakšaj, a ne otežaj i daj da konac i svršetak svega bude dobro. Amin.
[1] Kur’an sa prijevodom na bosanski jezik, preveo Enes Karić, Er-Rahmān, 1-4.
[2] Kur’an, El-Isra’, 53.
[3] Buhari (El-) Muhammed ibn Ismail, Buharijeva zbirka hadisa, prijevod: Hasan Škapur, Hasan Makić, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2008, IV, 608.
[4] Asmir Salihović, O začudnosti govora, Bookline, Sarajevo, 2010, I, 211.
[5] Kur’an, Taha, 120.
[6] Kur’an, El-Isrāʼ,36.
Muftija mostarski mr. Salem ef. Dedović,
25. džumāde-l-uhrā 1443. / 28. januar 2022. Ćose Jahja-hodžina džamija na Musalli