IZ SLOVA UREDNIKA
Zbirka pjesama „Kome sedždu činiš brate“ čini kraći izbor, uglavnom religioznih i rodoljubivih pjesama iz do sada objavljenih zbirki pjesama Esada Bajića (Bihuzurka, Kamendan, Besan i Godovi dana) te nekoliko pjesama koje je autor kao srednjoškolac objavljivao u listu učenika Gazi Husrevbegove medrese, „Zemzem“, a koje do sada nisu uvrštavane ni u jednu njegovu zbirku. Za naziv ove knjige uzet je naziv ilahije „Kome sedždu činiš brate“ kojom je Esad prije 25 godine, još kao osnovac u rodnom Glavatičevu, uspješno zakoračio u pjesničke vode. Religijski motiv označen potragom za vrijednostima i ljepotama življenja i osjećaja kakav nudi islamski pogled na svijet postojanja, bilo da se radi o vidljivom ili nevidljivom, bio je i ostao osnovna odrednica Bajićeve poezije, stoga ne čudi da je i ovom izboru odabrao naziv svoje prve pjesme kazavši kako su sve druge nastale nakon nje manifestacija iste želje, iste emocije i iste, hiljade puta iznova doživljene radosti otkrivanja Božije ljepote, dokaza i znakova u prostranstvima nebeskim a i u nama samima. Ljubav prema Bogu, Njegovom Poslaniku, Ehlul bejtu, časnim sljedbenicima puta dobra, izvor je želje i čežnje cjelokupne pjesničke emocije od koje odvajanje ne vidi drugačije do li sopstveno posrnuće, koje za imperativ ima ponovno ustajanje i vraćanje izvornoj prirodi, popraćeno pokajanjem koje je jedan od motiva Bajićevog pjesničkog doživljaja. Iako se u komunikaciji predstavlja kao lokalni pjesnik htjenjem dosega omeđen granicama rodnog kraja, i ovim izborom iz njegove poezije siguran sam da svjedočimo kako je on tu granicu odavno prešao, il’ da mu ne proturiječim, reći ću da je pomakao horizonte rodnog zavičaja kako u fizičkom tako i u duhovnom smislu…. (Benjamin Mušinović)
SANJAM
I kad su snove
noćnom morom zvali,
ja nisam prestajao da sanjam.
Kad sna ni za lijeka nije bilo,
kad zemlja je ključala
a nebo gorilo,
ja nisam prestajao da sanjam.
Sanjao sam san
gdje svaki je čovjek čovjek
i ljudski toplo
prilazi jedan drugom,
gdje svaka je misao
dobra misao,
svaki pogled nasmijan
i svaki osmijeh iskren.
Ja nisam prestajao da sanjam,
ja i sad sanjam,
ja ću i sutra sanjati isto,
jer vjerujem da se samo iz lijepih snova
može roditi lijepa budućnost.
ZNA LI NEKO
Zna li neko kako se
osjećaj srca skriva na licu,
volio bih nekad
nekom
sakrit da ga ne volim?
Zna li neko kako se
tuga skriva na licu,
volio bih nekad
nekom
sakrit da nisam
sretan što ga vidim?
Zna li neko kako se
osmjeh zbog osmjeha
bliskog insana
skriva na licu,
volio bih nekad
nekom
pustiti da misli
kako je njegov osmjeh tajna?
GALEB
K’o galeb samac na krilima slobode,
očaran prirodom i zovom vode,
pučinom čežnje na horizontu dana
sabijam dah mislima svojim,
ponekad tek
samo tako
u svojoj visini mogu da stojim.
Jedara njedra na vjetru drhte,
te lađe plove, pučinom prte
sudbina novih vijugave pute
u brazdam vode ostavljajuć prošlost.
Na bačen osmijeh jurim ka dolje,
u letu hvatam hihote nada,
kad navika stasa, prestanu da bole
sjećanja moja, na jučer i sada.
Jednog ću dana, znam to već sada,
poći za suncem na drugu stranu,
da vidim kakva tamo su mora
i kakva će jutra tamo da mi svanu.
PJESMA LJUBAVI
Ima jedna pjesma kao kiša
ko god je pjeva
ko god je sluša
izvor
potok
rijeka postaje
Ima jedna pjesma kao život
što Bog je milošću
s neba spušta
ko god je sluša
izvor
potok
rijeka postaje
Ima jedna pjesma kao suza
sklizne
iz oka
na knjigu njegovu
na srce ljudsko
Ima jedna pjesma pa treperi
i srećom
i bolom
i strahom
i nadom
Ima jedna pjesma vječno pjevana
neopjevana
u svakom insanu joj po jedan stih
onaj zadnji
ni u jednom
Ima jedna pjesma kao more
na suncu toplom nebu se diže
iz oblaka mehkog
Zemlji se vraća
kao izvor
kao potok
kao rijeka
sebi teče
Ima jedna pjesma
pjesma ljubavi
Sve drugo mora da se izgovori
samo se ona pjeva i bez riječi..
JA SAM PRIČA, TI SI PJESMA
I kad te ima, volim te
i kad te nema, volim te
kada sam sam
tada sam s tobom najviše
kada sam s tobom
sa sobom sam potpuno
kada je JA i TI je
kada je TI i JA sam
TI sam
JA si
preveliki,
prebliski,
prejedno
da se u MI raziđemo…
prelijepo
prestrašno
prelahko
preteško…
Ja sam priča,
ti si pjesma,
i o istom kazujemo!
LJUBAV
Ti ćutiš ljubav u njedrima duše,
gdje tiho se igra leptira skrivača,
dok sa usana neba blagi vjetara puše
u tanke niti tvoga maslačka.
U ulištu snova roje se boje
mirisom vječno ocvalog maka,
puštaš osmijeh na obraze svoje
a radost sa njih kaplje k’o sadaka.
I vidiš zvijezde k’o sjemenke da su
ljubavi kojom zasijan je svemir
i slutiš i ćutiš u istom času
kako se stapaju tvoj mir i nemir.
Beskraj se cijeli smješta u kutak
što neko davno srcem ga nazva,
dah vječnosti staje u trenutak
što na riječ “ljubav” tebi se odazva.
DOĐI
Dođi,
iz blizine dođi,
slijedi miran san.
Dođi,
iza noći dođi,
kao novi dan.
Dođi,
kao ptica dođi,
sleti mi na dlan.
Dođi,
iz daleka dođi,
prati sunčev sjaj.
Dođi,
u ljubavi dođi,
čekanju je kraj.
MEDŽNUNOVA NIT
Šum vremena među nama
s dahom jutra na usnama,
žudnja srca dovu prede
poput one Ajvaz-dede.
Nem’ posude koja može
ljubav, mošus da sakrije,
nit’ daljine čije gore
raspuć neće duše dvije.
Sa Izvora kroz dram srca
žubor aška da poteče,
mjesto glasa, mjesto riječi,
tišina nam sve izreče.
Ako ima dlaka sreće,
ni nju Medžnun sebi neće,
već je daje svojoj dragoj
pletenice njom da spleće.
PARANJE DUŠE
Ostarila ova halja naša
prokinuta, ispale nam pete,
došlo vrijeme da se sve gargaša,
da se para i ponovo plete.
Otkad nisam sjeo naspram sebe,
u oči se pogled’o pošteno,
opipao ovo klupko duše
na drugo ga namoto vreteno.
Nikad nisam iza igle znao,
uravan sam cijeli život pleo,
gdje ne treba ja sam sumicao,
nove mustre iz dna duše kleo.
Ti si davno prešla na vunicu,
sitan konac, čipku i goblene,
u mom jadu vidjela sitnicu
nedostojnu jedne takve žene.
HAJDE DA ZIJARETIMO
TVOJE SRCE
Hajde,
primi me za ruku,
da zijaretimo tvoje srce.
Pokazat ću ti put,
pokazat ću ti trag,
pokazat ću ti kako.
Hajde,
smiri boli nadošle,
rane i ožiljke životne,
smiti strah i tu lampu strepnje
ugasi.
Hajde,
sreća čeka hrabre i odvažne,
prođi naprijed, uđi
u našem je adetu da kad gost pokuca
domaćin kaže BUJRUM!
OSTAVI
Ostavi jedno prazno mjesto u svome srcu,
ako zakasnim,
da se ne umorim
čekajući.
Ostavi jedan zagrljaj pride,
kad me ne bude,
u njem’ da me vide.
Ostavi jedan pogled za mene
i jednu neizgovorenu riječ
za nas.
Ostavi jedan drhat grudi,
jednog pijetla crvene kreste,
ako zaspemo da nas probudi.
I jednu tajnu skrivenu od ljudi,
ako život poželi da nam sudi.
Ostavi jednu jabuku za ubrat,
jednu ružu i česmu tihu,
a ja ću prazne retke
nedorečeno ime u stihu,
i jednog mladog softu,
kad nas ne bude,
da prouči Fatihu.
BOJA LJUBAVI
Volio bih da zamislim riječi kao more,
ovaj čas kao obalu
a sebe kao vješta ronioca.
Pa da skočim u more
i iz njegovih njedara
vadim najljepše bisere riječi.
Kad ih sakupim dovoljno,
da sjednem na obali
i od njih nižem pjesmu.
Pjesmu o tebi.
Pjesmu po kojoj te, možda,
ne bi prepoznali oni koji te znaju,
ali bi oni koji mene znaju,
shvatili koliko te volim.
BIHUZURKA
Od koje ilovače
Porijeklo vodiš
Bihuzurko srca moga?
Jal’ od slankaste
Jal’ od slatkaste
Grube ili nježne?
Jel’ srodnost tla
Ovo što nas veže
Ili niti srca
Što ka istom teže?
Ako mi se može suditi
Zbog vjere u sebe
Sudi mi!
Ako mi se može suditi zbog nade
Sudi mi!
Ako mi se može suditi zbog hrabrosti
I hoda ka ljubavi
O, molim, sudi mi po njoj!
Ja se u njoj budim
Njome abdest uzimam
I serbez na namaz idem
Ti samo reci
Mogu li ti imam biti!?
LJUBAV
Niti boli
Niti sreće
Niti snage
Ikad veće
Bez ljubavi
U ljubavi
Sa ljubavi
Kad je čovjek
Da je nije šta bi bilo
Bi li iko okom trepn’o
Bi li iko broj brojio
Bi li ikom na um palo
Da sebere jedno s jednim
Tek s ljubavlju sabiremo
I množimo
I dijelimo
Tek s ljubavlju dobijamo
I gubimo kad otmemo
Taj dar srcu od njeg samog
I tek sa njom i kad nisi
Znaš da jesi
I koji si
I kakav si
Njome ti se
Potvrđuje
ALMASA MUJAGINA
Ne znam je,
nikad nisam više od imena
ništa saznao o njoj.
Ne znam ni kad je bila.
Čuo sam za nju
u svojoj petoj godini.
Oženio se Zulfo Mehin
nekom iz Krajine
i stari rekoše:
»Ista Almasa Mujagina».
Kasnije opet,
kad mi je bilo desetak ljeta,
doš’o nam novi hodža,
imao lijepu kćer,
omladina zanijemila,
žene pitale šta im je,
a stari rekli:
«Ista Almasa Mujagina»
Danas, iš’o na selo,
dedo me pitao imam li te
i kakva si,
meni na um pade pa rekoh:
«Ista Almasa Mujagina».
On me mrko pogleda,
izvi obrve i reče:
„Što će ti to sine
nisi ti Dervo Ibrin!“
GOVOR OČIJU
Dogovorili se jezik i strah
Da ne puste srcu mladića
Da progovori
Srce nekako nagovorilo noge
Da ga odnesu pod pendžer djevojke
Ali jezik ni mukajet
Djevojka ga pita
A on samo klima glavom
Ona u čudu ne razumije
Pušta oči u mrak
Ali glasa nema
Tad joj pade na um
Da lampu prinese
Kad svjetlost sinu
Srce očima progovori.
BUĐENJE
Otvarao sam oči – tik
pogledao u sat – tak
podnica se ugela – trc
kosti se protegle – kvrc
nos je učinio – šmrc
voda se očula – šššš
obrazi primili – pljus
i dan je počeo – ‘nako
ja pospan – dibidus
na jednom listu – heh
moj zapis reče mi – čuj
ja sam vratar – kuc!
otvaram vrata – kuc!
i vrata ću tvoga – kuc!
otvoriti srca – kuc !
ZA I PROTIV USPOMENA
Došle su te noći, u vjetru ih slutim
što će donijet rose iz pričanja drevnih
na dlanove naše položit ih zorom
u bešike tihe uljuljati snove
pod uzglavlja proučit bismilu
i odagnat strahove i more.
Dodirom će izravnati bore
i u mladost vječnu vratiti nam duše.
Došle su te noći, u vjetru ih slutim
osluhni pod strehom
evo ga već puše
topal je, sa juga
sa mora je onih
što ih val ne pjeni.
Donio je rosu, donio je život
ja da dam ga tebi
ti da daš ga meni…
Došle su te noći kad ćeš i ti moći
zauvijek me imat bez straha i strepnje
bit ću miran, bit ću lijep i dobar
uvijek tu za tebe u dragoj uspomeni.
Došle su te noći, al doći će i zore
za one što se bore
za one što se mole
za one što se vole…
LJUBAVI
Mogao sam da te ne volim glasno,
da te ne gledam tako,
da te ne sanjam,
o tebi pjesme ne pišem!
Mogao sam!
Mogao sam ne ubrati zvijezde tvoga pogleda,
ne kušat plime i oseke mjeseca tvojih zjenica,
ne vidjeti se tako lijepim
kakvim se vidjeh u njima.
Mogao sam!
Mogao sam ne stresati rosu
s livade tvoje mladosti,
ne kušat miris mojim dahom
probuđenih cvjetova.
Mogao sam!
Mogao sam ne znati šta je sreća,
mir svih mojih nemira.
Mogao sam!
Da te nisam sreo…
BOJA
SJEĆANJA
DŽEMPER
U buri žudnje
ne beri cvijeće,
to tek je miris nedozrelog htijenja,
niti samar stavljaj
na sapi konja
što pred tuđim vratima je svezan.
Čije god tragove da slijediš,
nekim si svojim došao do njih,
u tebi stoje tih staza petlje
i ti si onaj što pravu biraš.
Sudba je runo,
al’ ti u ruci
držiš vreteno kudjelje njene,
predeš pređu u klupko života,
i biraš zbilju, svjetlo i sjene.
Ma kako život hvalio il’ kleo,
ma kako bila kruta mu jaka,
to džemper tvoj je što sam si pleo,
i u njemu nit tvoja je svaka.
KRAJ PUTA
Mislim da putujem,
i gledam šta da učinim,
šta da ponesem,
šta da ostavim,
kako da se obučem
i s kim da se oprostim?
Idem tamo gdje nema putovanja,
gdje sve je samo trajanje,
gdje nema snova,
vječno bivanje.
Još imam vremena da omjerim,
da pogledam i da se prisjetim,
da ruku u cipelu zavučem
i kamičke u njoj prebrojim.
Nisam ni tužan ni sretan,
nit’ uplašen nit’ hrabar.
Put k’o put,
iz kruga u krug,
ako sam ovdje znao gdje sam,
i tamo ću se snaći.
Ni ovo ovdje nije bilo moje,
ni ono tamo neće moje biti,
imam samo ono što sam dao,
i žar onog što uspjedoh skriti.
Da l’ neko vrijedi
onoliko koliko velika je bol za njim
ne znam,
njen zagrljaj nekad je kratak,
nekad je vječan,
znam samo da sam
i s njom i bez nje
ja na svoj način bio srećan.
AUTOBIOGRAFSKA
Sredinom sedamdeset četvrte jeseni
stoljeća prošlog,
iza iftara, dvadeset prvog ramazanskog dana
na dlan sam babice ispuzao
K’o osmjeh na lice majčino kanuo
Plačem novorođenčeta okadio sobu
što devedeset i druge
Pet tenkovskih granata izdržaće
prije nego raspe duvar svoj
U cvjetnom krilu neninih dimija
s krajem jamenije među sitnim prstima
upijao sam šehadet i adet.
Puzao u krilo majčino, babino, dedino,
za sinijom okruglom, ćasom limenom
učio bismillah i elhamdulillah
Rastao, rastao, rastao
u kršu humskom prohodao
Ilmihal pod pazuhom nosio
k nebu dlanove pružao
čobanske dane nizao
rosna jutra blagosiljao
međ’ otkosim otkivajući kosu
Ispunjao šare na serdžadi pamćenja
najljepšim pričama o pejgamberima
među kojim svijetlješe ime Muhammedovo
kao što imena mojih najbližih svjetlješe među
drugim ljudima
Imao druga Zorana, imao druga Nedžada
drugaricu Dijanu, Editu, Mirsadu
učitelja Žarka i razrednika Mirsada
Zbrajao brojeve i nizao slova
Čitao Ćopića, Andrića i Njegoša
A u mektebu hodže Salke Ćesira
usnio snove o toplim hodnicima
Gazi Husrev-begove medrese
Baščaršijskom kaldrmom utiskao u sjećanja
prva sarajevska pamćenja
Čitao legendu o Ali-paši
učio tečno izgovarat harfove, ajete, sure
historiju, gradove, alime
i nježna imena vršnjakinja
iz ženske medrese
Trunio dane u noći, noći slovima
sitnim rukopisom u dnevnik meć’o
bježeći od glasova o ratu
prve stihove u sebi spreć’o
Na putu kući devedeset i druge
Poplašen Bijeljinom
Zaobišao barikade
Uskoro babin osmjeh tražio u škrtom sjećanju
A tijelo pod kamenim nišanom
Obilazio učeći Fatihe
I moleći Boga da majčino srce
Ne prepukne nad njegovim
Šaptao Neretvi da ga čuva
vlašićkom snijegu
treskavičkim vrhovima
i sanjao slobodan put
do strehe Gazi Husrev-begove džamije
da sedždom sastavim krug
i oko sebe i onaj u sebi
Imao braću Bošnjake
Muju, Naila, Nusreta, Sanela…
Turčina Mehmeda
Arape Kajsa, Mutesima
čvrst nijet da učini hadž
Dodirivali me devedeset šeste k’o sveto biće, gaziju
na ulicama Medine, u haremu Kabe
Dodirivala me muslimanska ljubav rukama srca
jednog vrtlara iz Širaza
keramičara iz Afganistana
trgovca iz Medine
taksiste iz Meke
i stotine drugih iz tavafske rijeke
oko kuće Božije
Vratio se majci s nadom
da ponovo sam u čistoći rođen
Sazorilo stoljeće u novo
proljeća i ljeta prošla
jesen se nadvila na golo tjeme
i sijede vlasi u zatioku
Kaharan zalogaj u grudima
neisplakana suza u oku
drhtave ruke bi da grle i ljube
one što me nekad k’o sveto biće diraše
U nekom nemiru
puti između braće
eksplodiraše
u vjeri ljubavi neko je
šejtanskom rukom
zasijao sjeme mržnje
našem nauku zafalilo je
vjere naših predaka
* * *
Kad zvonar stada našega
izgubi zvono sa svoga vrata
dedo se u namazu uspravi
i nakon dva rekjata
oslonjen na Božiju uputu
Nađe ga u haptovini
ispod Prolomljene bukovine
k’o da ga je svojom rukom u nju ostavio
Volio je, ala rahmetile
Što je Muhamed Ali boksovao noću
Manje je u tom teškom vaktu
morao skrivat radost što je musliman
Zato, i ja, ponekad tako
ustanem noću
manje me strah da će neko vidjet’
kad nakon dva rekjata
podignem ruke i zamolim Boga
da ja i čeljad moja
u ovoj prolomljenoj stvarnosti
ne izgubimo svoje zvono
NENA EMINA
Ostalo lice zapamćeno
kao mjesec u sjaju punom
Rašireno krilo i cvjetni dezen dimija
Toplina sjećanja
Naborana jaka bluze
I dodir dženetske hurije
Glas što pred spavanje
Šapće iz svakog jastuka
Tužne oči
Srećan pogled
što navikom iskustva
kao pepeo na ognjištu
ćusegijom odgoja
spreće kahare duše
Zategnuta koža na rukama
zeleni potočići vena poskočili pod njom
limena šolje tanke kafe
i uzrečica “kenjče jedan“
Najlon kesa puna krema za išijas
Reumu,
uboj
i pamćenje koji joj je sin koju kupio
Za dušu
“Ovu mi je Ibro iz Iraka donio
Bože mu zdravlje
Ovo Mujo iz Saraj’va
Allah mu se smilovao
A ovu ti je rahmetli babo,
Allah mu Džennet podario
naručio od Mehe Alina kad je ono iš’o za Tursku
Ovaj mehlem mi je od Aiše, Bog joj svaku sreću dao
A ovu mi doktor dao kad me nedavno obilazio
Ne valja ništa
U ranom mi dječijem sjećanju
Čupkaju janjci travke popaska
Obijesno trčkaraju zabacajući glavu
Moj pogled snen
Tijelo strukom omotano
Čekam nenino dozivanje od kolibe
“Pušći janjce pomuzli smo ovce!“
Janjeći trk
Bleka
Miris vune i tek pomužena mlijeka
Crno bakreni koto
Vatra na ognjištu
I hurdenjaci na policam u dimu
-Neno, Kad odrastem
Kupiću ti kat haljina
-Hoćeš jašta ćeš!
Čim odrasteš
Zaboravi’ćeš nenu
K’o i svi ostali.
-Neno kad odrastem
Kupi’ću auto
i vozit te tvojima u Šaricu.
-Hoćeš, hoćeš, sine…
Neno kad odrastem…
-De, de, dosta je više
Dodaj mi tu šćemliju
trebam ovu joltu oprat
a ti hajde
dok ne budem vakat ovcam’
poigraj se s djecom
Samo se ne kreć’te k’o jučer
fino se udarajte…
Nevina obećanja na verigama djetinjstva
i žal na podlačku starosti…
Neno, kad odrastem
Napisaću ti pjesmu
Pjesmu o tebi neno!
Da te se moja djeca sjećaju
Rahmet nazivaju
Dovu čine
Zajedno sa mnom
Suzu puste…
POD VISAK
Moj rahmetli babo je u džepu
Plave radne košulje
S natpisom IZGRADNJA KONJIC
Nosio suhu plosnatu olovku
Pisao je njome
Po zidovima
Gredama
Armaturi
Pulčevima
Daskama
Crijepu
Limu…
Riječi su bile kratke
Najčešće samo linije
No iza tih linija
Stajale su kuće
Duže od pamćenja
Artiljerac iz one vojske
Napamet je znao ’92 koje ploče u selu
Ne može probiti minobacka granata
kao što nije probila ni našu
dok joj tenkom nisu
“prišli” sa strane
Njegovom olovkom
Na žućkastom omotu vreće mekinja
Napisao sam svoju prvu pjesmu
Uz suhu plosnatu olovku
imao je mistriju i fanglu
Libelu i visak.
Sve je moralo biti “pod visak”
Jutros u pola koraka “preko kuće”
Pade mi na um
Da odavno nisam
Na čelo prislonio visak.
Nemam ga
Kao i mnoge druge otežale uspomene
Odnijele ga godine
Okom zidareva sina
A po liniji hoda
Rekao bih da sam počeo
naginjati udesno.
BOJA SJEĆANJA
Čekao sam maj
da livade zamodre,
šume ozelene,
namjesto mraza
trava se na san o rosi osmjeli.
Čekao sam majsko sunce
i luk njegov što samo u tom mjesecu
na prozor mutvaka pokraj stare kuće
proviri.
Čekao sam miris ljeta
što u ovom mjesecu
s proljetnim vjetrom
uvijek zamiriše odnekud s juga,
iz onih mjesta
gdje ljeto vječno je.
Čekao sam jutros da ti kažem,
kako bi sutra, da je živ,
moj otac napunio
60 godina života.
Čekao sam akvarele neba
u šarenicama zjenica naših pogleda
da bi ti lakše pokazao
kakvim dugama ponosa
sjećanje na njega zrači u mom srcu.
ZAPIŠI
Zapiši svoje zakletve,
obećanja data drugima.
Zapiši svoje grijehe,
zapiši da ih samo dobra djela brišu,
i smjerna dova očiju suznih.
Zapiši da jutro počinje ustankom
protiv sna i lijenosti,
korakom ka vodi čistećoj,
ka molitvi,
ka ćitabu nebeskom
gdje ostavljaš zapis o sebi danas
za svoje sutra.
Zapiši sreću ovog jutra
u vunu magle umotana.
Ovo vreteno dana
tebi je dato,
zavrti ga.
Poljubi trag čela svoga na sedždi svojoj
i pomiluj trag njen na čelu svome.
Poljubi evlad u san zamotan,
halal podaren da smiraj ti bude
i majku budnu nad šoljom čaja.
Zapiši da voliš ovo sobu,
ovaj plafon i pod na kom klečiš.
Zapiši da voliš ova vrata i ovaj prag,
ovaj prozor i ovaj pogled.
Zapiši da voliš ovu rijeku i zemlju kojom teče,
njena brda i dolove,
njene škripe i goleti,
njene vjetrove i oblake.
Zapiši da voliš blagu ćehru svoga komšije,
dedinu šutnju i nenin topli osmjeh.
Da voliš zarudjelu travu na očevu mezaru,
njegov šehadet i
svoj put kojim si ga nastojao dostići.
Ponesi prostirku duše na prozor jasnosti,
istresi halove i ponose što za potku ti
utkani nisu,
izvadi miris iz desnog džepa i
spusti ga na žilu kucavicu lijeve ruke.
Probudi se znakom jasnim
prije nego s kućnih vrata
kročiš u san dunjalučki,
u varku vještu,
u lov na sjene što bježe pred onim koji ih goni
i dahću za vratom onom ko ih se kloni.
I vidi gdje ti je spisak onih kojima si,
u ime Boga, ljubav svoju poklonio.
Hajde,
ustani,
osmjeh na lice zadjeni
u desno glavu zakreni i
sam sebe imenom predaka zovni.
Pa pogledaj lijevo
i imenom potomaka se oslovi!
Dan u koji ćeš kročit
i zemlja kojom ćeš hodit
prostrana je i za osmjeh i za bol,
i za dobro, i za zlo,
izađi i zahvati prema ahu srca svoga,
I dahu ljubavi svoje!
Ti znaš ko si,
odakle si,
gdje si
i kome ideš!
DNEVNIK ODRASTANJA
Babo,
danas kad smo te spustili u mezar
trudio sam se da ne zaplačem.
Ti si šehid i zaslužuješ da tvoj sin bude čvrst.
Babo,
Večeras mi se plače.
Nije me strah, samo se bojim
da ti nikad nisam dovoljno rekao
koliko te volim.
Babo,
prijavio sam se u diverzante.
Stalno negdje idemo.
Puno se puca.
Ako poginem,
nemoj se ljutiti na mene.
Babo,
danas sam malo ranjen.
Ništa strašno.
Uskoro me puštaju kući.
Nadam se da sam post’o pravi borac.
Babo,
danas me opet zakačilo.
Ništa strašno.
Izaću iz bolnice do tvog rođendana.
Babo,
opet me zakačilo.
Nije mnogo,
možda će mir prije nego prizdravim.
Babo,
Završio se rat.
Strašno mi nedostaješ.
Kuća je sva razrušena,
ne znam šta da radim.
Babo,
zaljubio sam se.
Znam da to nije za muške razgovore,
ali rekao si mi da ti sve mogu reći.
Hoću da ovo podijelim s tobom.
Babo,
oženio sam se.
Rodbina se okupila
a ti si mi nedostajao.
Puno si mi nedostajao.
Babo,
Teško mi je opisati ono što osjećam.
Svih ovih godina
kada bih gledao u ogledalo
tražio sam da vidim tebe.
Danas sam gledajući tek rođenog sina
vidio sebe.
Ima tvoje oči.
Babo!
DAH ŽIVOTA
Život kopni
San se topi
U tragove u sjećanja
Spalo lišće sa nadanja
Društvo seli na hareme
U mezare
U grobove
Bistre slike iz mladosti
Upiru u stare kosti
Snaga svehla, mudrost klija
Gori mis’o kao bilja
Na ognjištu pepeljavom
Na verigam kao koto
Stoput što je kalajisan
Visi insan baterisan
I od sebe samim sobom
I od drugih i od drugog
Kao rilo da je bio
I kroz zemlju brazde sjek’o
Pola dola prespavao
Od govora pola rek’o
Čuvao se, nešta ček’o
I u svemu ostario
TU SAM, JESAM…
Ne živim u prošlosti
da bi mi promicala sadašnjost
Niti u budućnosti
da bi me obezglavile nade
Tu sam, jesam, sada sam
Na desnom koljenu ninam proživljeno
Na lijevom dobrodošlicu sutrašnjici
U krilu mi strpljivost sazrela na minulosti
Što je bilo bilo je
Što će biti biti će
između njih moj nijet,
trud i moja dova
Bismila, revnost i amin!
Nisam ovdje da se predam svijetu
Niti sam moćan da svijet upokorim sebi
Kao čuvar svog kaveza
Sam se sobom
posebljujem
hraneći ptice dobra
Ptice osmjeha
Ptice iskonske ljubavi
što iz gnijezda božanskog stvaranja
sjemenjem vjere, bismilom hranjene
sa žuljevitih dlanova dove
prhnut će u vječnost.
LJUDI I NELJUDI
Gdje je ta
zna li ko
granica
gdje čovjek
Prestaje bit ljud
A postaje neljud
Kad razuma sud
tek ispuni ćud
a u grudim mjesto srca
obijest mu se zakoprca
Imal negdje u poljima
neka travka ljekovita
neki izvor snažne moći
da mu bude od pomoći
Saplićem se u sidžime
što za guvno me moje vežu
sundam misli, tražim dževab
da mi pusti svoju vriježu
Iznad mene vedro nebo
namiguje zvijezdam svojim
noć jesenja hladom štipa
čeg’ se bojim – tiho pita
Ta čovjek je kao nebo
kao zvijezde i planete
sve se one u krug vrte
putanjama svojim lete
Svi imaju svoje guvno
svezan sidžim oku nogu
i granice određene
do kojih se kretat mogu
Ta ja insan moram biti
zar bit svoju mogu skriti
pitati se znači htjeti
strahu svome odoljeti.
JUGO JE DRUGA PRIČA
Ne znam odakle puše sjeverac
Šta je meni sjever da bih znao?
Znam, samo, da me ne dira
ne čačka, ne sapliće
Nekako me utegne
učvrsti, uspravi…
Jugo je druga priča
On uvijek puše iz prošlosti
od najranijih pamćenja pa sve do skora
iz sjećanja
iz strahova
iz onih odloženih
zaboravu prepuštenih zavežljaja života
Cijuče u kostima
zglobovima
mislima
ko nesavjestan domaćin
kad konja tovari
pa meće teško
i s desna i s lijeva
pa meće još i na ustrešanj
A bodri ga pritom
kako je jak
kako može
kako je od pasmine čuvene.
Ne znam odakle puše sjeverac
Šta je meni sjever da bih znao?
Jugo,
Jugo je druga priča…
JADRAN
Dedin brat Adem
imao je konja Jadrana
u Šipu je vukao teške balvane.
Svaku večer čuo bih zveket lanaca
čuo bih: hija, eha, neka, miraaan!
A Jadran bi puhnuo kroz nozdrve
zvuk koji ne umijem napisat.
Bio je dva puta veći od našeg konja Zekana
al miran, spor
ko stari dedo
naspram nas djece
Jednom sam mu se zagledao u oči
i pitao nenu zašto su tužne
kazala je: Ehhhh
moj sine
robija je za konje
vući balvane
i dodala da ne žive dugo.
Ne sjećam se kad je Jadran umro
al’ znam da mi naš zekan
više nije izgledao sitno…
Ne sjećam se ni kad je zekan umro
al’ znam da neni
nije bilo čudno
što joj unuče hajvanu gleda u oči?
ČOBANSKA
Biću dječak u ovoj noći,
sanjati popaske davne
i janjce bijele
što majke željno čekaju…
Blejaće ovce
na solilima prošlosti
i rosiće kiše
proljetne
iznad Mujine doline…
Na dlanovima vabljenja
oživjet će bičaji čobanski
i torba s užinom hljeba i sira
Stazama poznatim hodaću
tražeći osmijehe, nade
i želje srcem prosute
po kršu hercegovačkom.
Ja sam u njemu i on je u meni
ko smilje stidno da zamirišem
s prvim vjetrom
ko šargan da zaprijetim
svakom štapu
koji u moj škrip
nepozvan krene…
ŽUPA – MOJ ZAVIČAJ
Razgonim željom maglu na Vrapču,
krade mi nebo mog rodnog mjesta,
skriva mi mladost što, evo, nesta
čim uspomene iz mene šapću.
Kročit ću odmah iz ovih stopa
u topla njedra župske doline,
smiriti srce što muklo tuče
dok još je ima
i u njoj mjesta
za moje sutra
i moje juče.
Gore je kamen
kojem sam prve ljubavi rek’o,
gore je streha
i pod njom pendžer
gdje sam te ček’o,
gdje sam te ček’o.
Otišao davno iz njenih sam polja,
sanjajući zvijezde ganjao sjene,
vidjeh se čitav, gledajući spolja,
al’ iznutra – samo pola mene.
KONJIC
Jutro je vedro,
Moj grad me zove
Suncem me mami i tiho zaziva
da mu ispričam svoje snove,
da on meni svoje kaziva
Još sanjiv gledam – ćuprija stara
ko prsten bračni obale spaja
pod njenim lukom, u bistroj vodi,
kamen oblutak kuli se udvara
Zastao pogled i misao stala
Fali mi riječi, smišljam neke nove
Ne znam u trenu dal’ Neretva teče
il’ obale njene ka izvoru plove
A gore, iznad, već stoljeća mnoga
Minareti bijeli u visine sežu
slaveći Boga
zemlju s nebom vežu
Sa stećaka pozdravljaju preci
sa bašluka ljiljan širi ruke
hajde strpi pa ništa ne reci
za sinove, da ostane spomen
za unuke
da poteče nada
Uskoro mi ljeto pedeseto
Sjede kose ispod kape sklanjam
Mom Konjicu osamsto i neko
Ko bi rek’o
Da još ima snove
Ko bi rek’o
Da ga budan sanjam.
POTRAGA ZA SREĆOM
Svakim danom me više
i svakim danom me manje.
Takva je priroda postojanja.
Što više jesi,
to si bliže da nisi,
kao da stvarna bit postojanja
jeste u nestajanju.
Svete knjige kažu da krajnji cilj je Bog.
Bog nas uči da pronaći Ga mogu
samo oni koji sebe pronađu.
“Ja sam uz misao roba Moga o Meni“
“Odazivam se molbi onoga ko Me moli”
Može li Boga zazvati
onaj koji sebe ne čuje,
onaj koji, i kad skupi svjetla u srcu,
u sopstvene ga oči okrene i zaslijepi se?
Može li ga odagnati iz misli i najgori poricatelj?
Zaziva čovjek u samoći,
traži da zvuk drugog do njeg dopre,
pa makar i eho glasa njegova,
jal nijemi govor slova…
Tu ispod slova, ispod mezara misli
sliježe se on
ČOVJEK – INSAN
Tako slova bivaju ono što mislimo,
a praznine među njima ono što ne dosežemo.
I kad titnta oteža, kad se oblaci tmurni u srcu sakupe,
tad se slova sakriju pod busenje malaksalosti,
muk se naseli u djelovanje, no,
ni to ne podrži dugo,
jer čovjek je nejakim stvoren – progovorit će,
jal glasom,
jal slovom,
jal tek suzom što ništa drugo nije doli stih duše,
znak onog nevidljivog,
duhovnog,
obznanjen u svijetu pojavnosti.
Poteći će iz srca i kanut na oči, a oči šta li su doli knjiga srca, doli vrh pera iz kog kapa tinta našeg duhovnog postojanja.
I tad, stegnut će vas u grlu, kao majku u leđima što stegne pred porod čeda njenoga.
Rođenje svako sa sobom nosi bol,
u njemu često je samo sjeme sreće,
pa pomislim ponekad kako boli i nema,
kako sve je samo rađanje sreće…
ŠIFRE
Ukucali smo šifru
na telefon
na računar
na e-mail
na ime
na prezime
na ljeta
na zime
sakrili smo se iza zvjezdica
sami sa sobom
da se dijelimo
sabiramo
i oduzimamo
ukucli smo šifru
na snove
na javu
na tuge
sreće
dane i noći
na nježne
i grube riječi
na šale
i pozdrave
kud god pogledamo
šta god pomislimo
zvjezdice
Ukucali smo i šifru za šifre
da se sačuvamo
da opstanemo
da se odbranimo
razvijemo
ostvarimo
Razgovor vodimo vrhovima prstiju
Smijemo se znakom bez osmijeha
Tugujemo isto
Znakom srca
Kažemo da volimo…
Pod šifrom nas vode
Pod šifrom nas liječe
Pod šifrom se tražimo
Šifra nas potvrđuje il’ niječe
Vremenom sami ostarimo
Jer smo sve pute do nas
Zaključali šiframa
Koje ni mi sami
Više ne pamtimo…
ZINDANSKA
Zatvorit će te
radi virusa
radi minusa
radi plusa
I EU
i Rusija
i USA
Zatvorit će te
Zarobit će te
zdrobit će te
radi tebe
radi njih
radi nas
kao da smrt
vijekovima
prije svega
nije bio zadnji spas
Zatvorit će te
iz žurbe
zbog sporosti
iz predostrožnosti
zbog nužnonosti.
Zatvorit će te
zbog virusa
zbog Boga
zbog Isusa
svetog duha
i kore kruha
kao da virus nije napao tebe
nego kao da
ti si napao njega
i zbog sunca
i zbog kiše
i zbog snijega
Zatvorit će te
unutar tebe
a tada više
neće biti važna prostranstva
Stanica mir
projekat NASA
ni EU ni USA
ni strah od islama
hakera Rusa
najezde Kine
Zatvorit će te
bez etikete
zbog onih što šute
zbog onih što govore
i zbog onih što kete
Zatvorit će te
za rad planete
da noć pomete
što Bog stvori
da čovjek pokuša
ponovo iz epruvete
začeti Adama
i čistu Evu
Adama dijete i
Evu dijete
Zatvorit će te
za tvoje dobro
jer ti si probro
da zatvoren budeš
Zatvorit će te
zbog virusa
zboh minusa
i zbog plusa
kad zgasne Sunce
zgasne i Mjesec
al’ čime misle ugasiti zvijezde?
VODA
Život je iz vode stvoren
U vodi oslikan
Ko voda
Živi
Bilo da se krećeš
Bilo da stojiš
Voda si u vodi
S vodom
Živiš
Ko izvor mali
Ko potok
Ko rijeka
Ko lokva
Jezero
More
Okean
U svemu
Kap
Par
Dva H i jedno O
Sve drugo je put tek
Kruženje
Pamćenje
Stanja i preobrazbe
Kap iz mora što oblake gradi
Kap što kišom
Na zemlju se spušta
Kap što s kapim ko izvor poteče
Potočićem u rijeku oteče
Rijekom opet
U more se ulije
Kap što dom je za život
Gutljaj je za život
Suza je za život
da na obraz kane
iz oblaka duše
rjeđe za rad sreće
češće za rad tuge
kad nastupe suše
Život je ko voda
voda je sloboda
uzalud je dlanom
stezati i rastezati
nikada se neće
u čvor moći svezati
Život je da tečeš
Da se nebu vineš
I sa neba opet zemlji da se spustiš
Da požare gasiš
Da prepreke rušiš
Da dubine kriješ
I obraze miješ
Da zaplačeš češće
Nego se nasmiješ.
NEŠO I BEŠO
Bio jedan TERS
Gdje god ga dirneš varniči
Kad ga pustiš paniči
Drugi bio BAKSUZ
Nehtijuć belajsuz
Dva i dva kad sabere
Njemu tri ispadne
Treći bio HRSUZ
I kad bi pričao
Krao je slova
Bilo mu je ladno, ruće, beze…
Četvrti bio UGURSUZ
U svaku praću hotio
Ako ništa drugo
Haljinku će naizvrat obuć
Peti bio PETI
Nekad umal džihar
Nekad zamal šeš
Ali uvijek pet.
Zvali su ga Bešo!
MRAZ
Brrr brrr studen-mraze
Pade i ti noćas taze
Na krovove i na staze
Na livade i bogaze.
-Padoh, evo, diljem cijelim
U sto šara da se bijelim
Da ukrasim, za nos pipnem
Rumenilom da te štipnem.
Snovi mi se raspršiše
Oči mi se razbudiše
Bil mogao bit topliji
Da ne drhtim ni ja ni ti?
-Hajde, hajde šta se treseš
Prigrni se stud će nestat
Šta bi rek’o da ćeš ko ja
Već sa prvim suncem nestat.
NERETVA
Volio sam tu rijeku,
ljeti kad oseknu joj vode,
s jeseni kad obale razgargaša.
I zimi kad hukom prijeti u bjelini.
I s proljeća kad žubori s visibabama.
Volio sam je bistru i čistu,
tihu i brzu,
modru i mutnu.
U tihacima, kao i u brzacima…
Obje njene obale cijelim tokom,
svaku krivinu i vir.
Volio sam je i govorio da je volim;
i njen pijesak,
pastrmke,
kljenove
piševe,
ade,
zajedno s pritokama i otokama.
Ona je nekad voljela što je volim.
Nekad bjesnjela na to.
Nekad – kao da joj bješe svejedno,
nekad puno,
nekad malo.
Nekad je obijesno znala proteći
i ne pogledavši me;
nekad prigovoriti da i nemam
druge rijeke koju bih volio.
Nisam joj nikad prigovorio.
Nisam joj nikad rekao
da sam za dugih odsustvovanja
gledao i Nil i Gang,
Eufrat i Tigris;
za dva puta pogled
preko Amazona bacao.
U čeličnoj ptici preletio
skoro sve rijeke svijeta…
Volio sam tu rijeku u čovjeku.
Volim je i danas,
cijelom dužinom obala,
s pritokama i otokama,
mutnu i bistru;
kad me pusti da se u njoj ogledam,
i kad zastane da se ogleda u mojim očima.
I bez tog.
(Nekad sam sve rijeke njenim imenom zvao. Danas su sve one rijeke,
a samo ona mi je Neretva.)
DO MJESECA I DALJE
Čovjek
U vodu zaranja
Koliko dubok mu je dah
A ne ona
Od vatre odmiče
Na granicu ugodnosti
Tako i od studeni se štiti
Neugodnih stanja
Pojava i ljudi
Osim kad žuri
Kad hiti
Kad izgubi kontrolu
Ili kad nešto drugo
Kontroliše njega
I nije do kiše, nije do mraza
Nije do vatre niti do snijega
Do čudnog je niza
Uzroka i posljedica
Sudbine i odrednica
Nauma nijeta
I učinjenog djela
Zahvalnosti i nezahvalnosti
Udjeljenog i otuđenog
Olakšanog i otežanog
Odmjerenog i neodmjerenog
Otrpljenog i požurenog
posijanog i požnjevenog
Od koliko trebam
do koliko hoću
Nekad je dalje
Nego od Zemlje do Mjeseca
KOME SEDŽDU
ČINIŠ BRATE
KOME SEDŽDU ČINIŠ BRATE
Kome sedždu činiš brate
kaži bratu svom?!
-Gospodaru svih svjetova
Rabbu Jedinom!
Gdje je brate tvoj Gospodar
gdje je njegov dom?
-Okreni se dragi brate
svuda stoji On!
Da l’ On čuje, da l’ On vidi
kad je dan i noć?
-On sve čuje, On sve vidi
ima nad svim moć!
Imal’, brate, još Bogova
Osim Rabba tvog?
-Nema Boga, sem Allaha
Jednog Jedinog
On pretvara kamen, drvo
u najmanji prah
zato, brate, srcem kaži
Allah Hak Allah!
Allah Hak Allah!
SEDŽDA
Bor visoki što se vije
nebu plavom u visini
samo Tebe slavi Bože
samo Tebi sedždu čini!
Šumski potok što se blista
tankim nitim mjesečine
kaplje rose svud po travi
samo Tebi sedždu čine!
Vjetar silni što sad puše
u blizini, u daljini
samo Tebe slavi Bože
samo Tebi sedždu čini!
Sa kamena sa drveta
ptica jato kad se vine
i sve stvari ovog svjeta
Bože Tebi sedždu čine!!
ŠEHADET
Jednom će srce zastati
jednom će oči zaspati
samo će šapat ostati
la ilahe illallah!
Zvijezde će kose rasplesti
nebo će ćilime smotati
samo će šapat ostati
la ilahe illallah!
Brda se u prah smrviti
Kose u trenu osijediti
Grudi od straha drhtati
la ilahe illallah!
Čovjek će istinu vidjeti
svoga se nedjela stidjeti
Mizan će pravdu vagati
la ilahe illallah!
Džennet će sretne primiti
hladove svoje širiti
selam će vjerni začuti
la ilahe illallah!
PRED SMRT
Strah se strese u meni
moji dani minuli
moje noći pređašnje
sad stadoše preda me
Gdje si sada reče mi
avaz dječji plašljivi
Što me sama ostavi
ovoj tihoj odaji
Znaš li im’o zadnje si
svoje sutra jučer si
dobro vidi na čem’ si
svoje halje, u čem’ si
Gdje su visi sinajski
Gdje su krici kerbelski
nosiš li ih sa sobom
imaš li ih u sebi
u srcu sad sa kim si
sabljom svojom uz kog si
Munkir će te pitati
dal ćeš znati kazati?
SELAM
Pozdravljam te sa selamom
kojim Vječni odabranog
u miradžskoj svetoj noći
sa Svog Arša pozdravljo je
Mir dozivam
Mir ti želim
Mir mirujem
Mirom mirim
Sa selamom u selamu
sam sa sobom da se smirim
i izmirim
da u miru se susrećem
da u miru život živim…
KRUG
Gledao sam staze
kojim zvijezde gaze
iznad moje glave
Gledao sam boje
u kojim se roje
žute, bijele, plave…
I nebo mračno i mjesec žut
u mom umu
nađoše svoj put
i čitavo nebo,
kao jedno tijelo
osjetih u sebi…
Razum mi se povi
kao plamen svijeće
i poče u krug da se kreće…
Rabbi jessir, ve la tu’ assir
Rabbi temim bil hajr!
Amin!
JAHAČ HRABROSTI
Ti jahaču usamljeni
stazom svjetla dojaši nam,
daruj nura ovoj sjeni
i okove poskidaj nam!
O rumeni sunčev sjaju,
ti nas mraka oslobodi,
srca takni da spoznaju,
kom je dato da nas vodi!
Zatvorenik tame moli,
prah nepravde da poraziš,
čežnjom duša njega boli,
za stazama kojim gaziš!
Jaši grome od oblaka,
liku pravde i hrabrosti,
skini perdu s ovog mraka,
ulij srcu dah radosti!
STAZE
U haljetku starom bos ću ove noći
kroz dolinu Tuva ka Sinaju poći,
u hladove drevne gdje još šapat piri,
Pokaži mi, Bože, da se srce smiri!
Vođen pjesmom naja, daleko od ljudi,
potražit ću pute u doraslost ćudi,
gdje pustinja spava na vjetru tišine
i brda se lome od Tvoje siline.
Uhvatiću svjetlo sa nebeskih strana,
kroz nemirne krošnje maslinovih grana
i nemani strasti u trenu će pasti
od siline tapa Musaova štapa.
Izbrisat ću staze što ne vode Tebi,
napojit’ se kapim’ tek popale rose,
sastaviti mora ljubavi u sebi
i upregnut vjetre da me Tebi nose.
KAD BEZ TVOJE LJUBAVI SAM
Kao Mjesec bez Sunca sam
kad bez Tvoje ljubavi sam,
tu sam, jesam, k’o da nisam,
bez Tvog sjaja nevidljiv sam.
Moje jastvo u javi je
sakriveno bez šamije,
vjetar aška kad zapuše,
skida perdu moje duše.
Ispod luga žeravice
pokazuju svoje lice
i kabesi što ga ištu
sagoriše na ognjištu.
Prhut ove mjesečine
smotat će se u ćefine,
iz ihrama ovog jutra
rodit će se novo sutra.
Kao Mjesec bez Sunca sam
kad bez Tvoje ljubavi sam,
tu sam, jesam, k’o da nisam,
bez Tvog sjaja nevidljiv sam.
SA IMENOM TVOJIM
Ja ne trebam srce u kom Tebe nema,
ja ne trebam ljubav kojoj izvor nisi,
u naumu djela kom se ruka sprema,
nek je Ime Tvoje, neka Bože Ti Si.
Vidim kad samoća sapinje mi grudi,
dok šapatom zikra tražim Ti blizinu,
na vrata mi ova dođu dragi ljudi,
osmjesima čistim ispišu tišinu.
I Tvojih bi Riječi znadem žedan ost’o,
da Resula svjetlost Ti nam nisi posl’o,
kroz njegovo srce One do nas teku,
Čovjek u čovjeku nađe vječnu rijeku.
Nauči me, Bože, pročisti mi grudi,
da znam voljet sreću u srcima ljudi,
pomozi mi perdu od neznanja smaći,
i Tebe ću tako, slutim, lakše naći.
Ne daj mi da volim koga Ti ne voliš,
ne daj mi da idem onom sa kim nisi,
ma u kakvom halu bila moja duša,
usred srca ovog samo Jedan Ti Si.
STVARALAC LJEPOTE
Zanesem se ponekad
u molitvi svojoj
ljepotom slike
sa stare serdžade:
Dvije palme krune
džamijsko munare
Ah, kako je lijepa ta ljepota šara
Kako li je lijep onaj što ih slika
a nadasve opet
prenem se i shvatim
Najljepši je Onaj
što stvorio sve je
palme i munare
slikara i boje!
Pa podižem ruke ko u Kunut-dovi
Tihim glasom što u dlan se povi
Molim Bože lijepo ovog svijeta
I ljepote vječnog Ahireta!
HADŽIJSKA
Odvedi me da vidim
Kineski zid,
može i s Mjeseca,
samo da ga vidim.
Odvedi me do zemlje
gdje lotos na vjetru treperi.
na pučinu okeana
gdje nikakvo se kopno ne vidi,
da neba se nagledam
i krupnoće
svoje sitnoće.
Odvedi me
u indijanski vigvam,
ponudi me lulom,
da u miru odbijem dimove,
nauči me slijedit tragove bizona
i živjet s prirodom.
Odvedi me na Mrtvo more,
u Jerusalem,
na Sinaj,
i tužnu Kerbelu,
u miris masline
i vječnog šehadeta.
Odvedi me na Bedr,
Uhud,
u grad svijetli što pamti
njegove mubarek stope.
Odvedi me u pećinu Hira,
iza paukove mreže Sevra,
do Ajuna,
čije mirišljave stijene
ljubih u zidovima Bejtullaha.
Obuci mi bijelu odjeću bez kroja,
bez šare i šava,
da svi zidovi,
sve pučine,
svi tragovi,
i svi mistični cvjetovi,
stope se u jedno,
da kao leptir,
živim jedan dan,
kružeć oko kuće Voljenog.
Da moje jučer,
danas i sutra,
stope se u glas,
Lebbejke
Allahumme lebbejk…
TIŠINA
Šapće ti nebo
dok toplo vedro
u tihoj noći čežnjivo gledaš:
Neko te vidi,
Neko te voli,
Neko te zove da mu se predaš!
Njegove riječi
s listova časnih
zovu te sebi, mudrost ti nude,
Zrnevlje svemira,
dahovi tvoji,
ajeti jasni za sve su ljude,
i samo tama
iz tube noći
za svjetlost zvijezda otvori oči,
i kap tišine
iz te visine
istine jasnost u srce toči:
Allah je Jedan,
neba je sedam,
i Njega slave dok ih ti gledaš.
Allah te vidi,
Allah te voli,
Allah te zove da Mu se predaš.
OBJAVA
Nije ni žubor
ni riječ ljudska nije
a žubori
a čuje se
od svakog glasa jasnije
i na svjetlosti dana
i snom kad se usnije
I svaka mis’o
ma odakle da počne
u njenim istinama skonča
Na ranu duše kad se privije
mehlem je i lijek
u špiljama mračnim
kad se progovori
svjetlost daje
i put dobra pokazuje
i strahu svakom sablju otupi
i dokazom svojim
svako drugo pravo ospori
i srce smiri
i srce smiri kad se
prozbori.
RESULE NAŠ
Grudi ove raspori mi,
srce ovo rastvori mi,
Knjigu Tajni otvori mi,
pogled jedan pokloni mi,
da lice mu ugledam,
žeđ očiju ugasim
i selam nazovem,
Ja Resulallah,
Selam ja Resulallah!
Selam tebi, svjetlo nura!
Selam tebi, zvijezdo blistava!
što trag te nijedan ne nadilazi.
Selam usnama tvojim
što s njih je Objava kapala,
Očima što rahmetom su rosile,
grudima što tajnu su Istine
u sebi nosile!
Selam ja Resulallah!
Grudi ove raspori mi,
srce ovo rastvori mi,
pogled jedan pokloni mi,
i dah da l’ umire kaži mi,
grudi ove da udahnu,
usne sretne da uzdahnu,
Selam ja Resulallah,
Selam ja Nebijjallah!
NA KAPIJI GRADA ZNANJA
Daleko smo, daleko smo
od istine od Sifina
daleko smo, daleko smo
od Kerbele tvoga sina
Vjernih vođo, tražimo te
snagu tvojih sljedbenika
sjajne noći, tihe pute
do spoznaje tvoga lika
Da pijemo s vrela snage
i hrabrosti predvodnika
da branimo rodne prage
od dušmana nevjernika
Svuda zli su sad vladari
dodijali nama v’oma
da nam Allah mir podari
prostranog ti tihog doma!
Zato Bošnjak naum čini
kroz kapije tvoje proći
i do grada časnog znanja
Milošću Bož’jom doći!
RIJEČ
Riječ je data
i dobru i nedobru
jednako da je izgovore
napišu
I lijek je dat
i dobru i nedobru
jednako da ga popiju
priviju.
No, snaga riječi
i snaga lijeka
u Gospodara je našeg
On čini da nečija riječ živi
ne bude prazan govor
da nečiji lijek
izliječi ili ne izliječi.
A Njegova riječ lijek je za sve
i objašnjenje za svaku stvar
koja nam grudi tišti
dotaći je može
onaj ko se čisti.
Čistim se riječju za riječ Njegovu
na dlanu dove ko lijek je primam
svjestan da nemam kad nje nemam
svjestan da imam kad nju imam.
DA VODA NISI
Nađi razlog u bezrazložnosti
dovoljno razložan da bude nerazložan.
Smisao u svakom besmislu
dovoljno smislen
da bude besmislen.
U netraganju
trag
koji će ga
traganjem učiniti
i osmijeh dovoljno krut
da tugu može skriti.
Skini breme koje te steže
obavezom bivanja
zasjedom kojom sam sebe vrebaš.
Onaj ko te stvorio
kojem se vraćaš
ne treba tebe
ti Njega trebaš.
I spoznaj pute
vječne sreće:
ako ti napustiš Njega
On opet tebe napustiti neće
Traži razlog ili ga ne traži
samo dopusti da budeš nađen.
I izgubljeni sebi
Njemu su znani…
Ostani ležati ili ustani
šta god učiniš, to opet nisi ti
i ono prije
i ono poslije
samo je između…
Svaka kap kiše iz mora potiče
svaka kap kiše u more otiče
gdje god da kaneš
u moru ćeš da skončaš
samo nemoj mislit
da voda nisi…
SEHURSKA SJEĆANJA
Ispod gunja u sjećanju
Sa veriga i sadžaka
Skida nena sehur topal
Na siniju pred nas meće.
Blago, tiho sokoli nas
Ćusegijom na ognjištu
ispod džezve žeru spreće.
Na bismilu podsjeća nas
da na usta snaga ide
da s nebesa meleci nas
na sehuru baška vide.
A u ganjku na banjici
Abdesta se voda čuje
Još zalogaj koji uzet
Pinut gutljj i zanijetit
Salavatom i selamom
Resula se našeg sjetit.
RAMAZANSKO STIHAVANJE
Stihnulo me nešto ovih dana
Od iftara
Od sehura
Od mubarek ramazana
Na sresrca prije zore
Dva tri stiha nakon jela
Iza podne, ikindije
Sa iftarom pjesma cijela
A možda je od proljeća
Iako se ne osjeća…
Biće da post dušu čisti
Pa ni dasi nisu isti
Zametne se neka mis’o
Pa udahne novi smis’o
Dođe svjetlo
Ode tama
Šta je život do li pjesma
Kad šejtan nije s nama.
PJESNIČKI KANDILJI
Jednu noć s Musom, drugu s Hajamom
Treću s Jelovcem, Latićem, Makom
Šestu s Hadžemom, Sidranom, Lorkom
Devetu s Hafizom, desetu s Mehom
našim Konjičaninom, nižem
Tespih od tespiha
Iz pjesama vadim strofe
A iz strofa dva tri stiha
Ko začini od zahire
Istim mirom noću mire
Da pitanja svijeta smire
Bez okvira riječi stave
Bilo da se njome bune
Il Vječnoga Rabba slave
Nema kraja nit beskraja
Jedno drugim omeđeno
Drugo trećim otvoreno
Prošireno kao svemir
Nekad šapat je u tami
Nekad svjetlo nad svjetlima
Nekad tijesno, kad smo sami
Nekad opet tu na tlima
Sedždom aška prožimani…
MUKABELA
Dok držeći u rukama korice mushafa
i čitam govor Božiji
Meni upućen, mislim
Da ovi harfovi i nisu
Slova tintom zemaljskom pisana
No prorezi berzahski
Kroz koje glasi nebeski
Do Zemlje se spuštaju
I čovjeka na njoj
Podsjećaju na Gospodara
I njegovo iskonsko počivalište
I kad čujem KUL,
znam da meni se govori.
Tajne svijeta
istine stvorenosti
i vijesti o narodima prošlim
kroz šest hiljada i više
ajeta se u me slijevaju
kroz dvadeset osam harfova
oblika, ključaonica
iz visokih nebeskih svodova
nadvremene noći kaderske
bolje od hiljadu mjeseci
u kojima nje nema
u kojima se Ruh
s dozvolom Gospodara
na zemlju ne spušta
i svaki harf je prolaz
za jedan ramazanski dan
s bismilom na početku
i amin pred novi početak
Krug po krug
dah po dah
ajet po ajet
sedam kati nebesa
miradžski put
kaderska noć
i riječji Božje
Moć
KUN
i ono biva!
RAMAZANSKI DAN
Ramazanski dan je sofra
Iz svijeta se gajba stere
Grijeha naših sapiruće
U blještećim čašam piće
Da bi kuš’o njena jela
Sve darove i lezeta
Ti se moraš ustegnuti
od nimeta ovog svijeta
I kad dišeš ti ne dišeš
Zikrullaha žubor to je
I kad spavaš ti ne spavaš
Ibadete činiš svoje
Ramazanski dan je sofra
A njegova noć što slijedi
Bejt nebeski tek oslikan
U zemaljski okvir metnut
U toj gozbi ko da nema
perde među svjetovima
Gajb i java stapaju se
Rob je Rabbu u gostima
…A NOĆ DA SE MRSI
Ako je dan čovjek
Noć je žena
On jasan, vidljiv
pod suncem dana
njegove crte jasnim se vide
Ona skrivena
Pojava njena
Nije za sunca
već za mjesečine
Ako je čovjek dan
Dan je da se posti
Ako je žena noć
Noć je da se mrsi
I blagodat iftara
I berićet sehura
Na njenim krajevima
su prostrti
NOĆ ODABRANA
Sa sahana nebeskoga
I ovog će ramazana
Noć kanuti odabrana
Na trpezu muslimana…
Među našim iftarima
Njen je iftar najvrjedniji
I međ svima sehurima
Nem sehura poput njenog.
Nema gladi nit’ tegobe
Srce koje njoj se nada
Niti straha bremenita
Ko njom žeđi svoje gasi.
Sa neba se čuju glasi
Uskoro će sjaj njen granut
Ko god žudi da se spasi
Na sedždu će Bogu panut.
Za hiljadu mjeseci će
Hajr- kazaljke pomjeriti
Dostatna je svakoj želji
Samo treba vjerovati.
PRAOČIMSKA DOZIVANJA
Ademe
Koliko ti je vremena trebalo
Nakon onog džennetskog zalogaja
Da na Zemlji
Išta progutaš
I koliko dana
Samotnih noći
Ako si ikad
Da svikneš na dunjaluk?
Jesi li postio
I dan i noć
U strahu
Da ispod dunjaluka
Još svjetova ima
Na koje spušten možeš biti?
Da li si među imenima poučenim
Znao
Da ću jednom i ja
Ko i ti
S imenom Milostivog postiti?
Jesi li u mrklim noćima mislio
O potomcima
Kao što mi sada
O precima mislimo?
Ti o nama i mi o tebi
Ti zbog nas i mi od tebe
Ovoliki potekli
Da li si znao dok si na ruke nalakćen
Zore prve zemaljske čekao
Je li te bilo strah
Oče naš
Ili je zov džennetski
Natkrivao sva druga osjećanja?
HAVISANJE PO ADEMU
I hoće li
ijedan adem ikad
ijednu havu shvatiti
Umom obuhvatiti
Bit njenu spoznati
Ta dok on je poučen imenima
Mogao misliti
Ona je mogla samo tragati
I dok se on trudio dan
Ona se trudila i dan i noć
Dok je on prešao pola
Ona prešla cijeli je put.
Adem je molio Boga
Da mu ukaže pravac
Hava je tražila
Da joj pokaže Adema.
Dok se on želio vratiti raju
Ona se željela vrati njemu.
Hoće li ijedan adem
Ijednu havu shvatiti?
Hoće li naći svoje počivalište
Ne spozna li njeno konačište?
Nju su njegovi tragovi doveli njemu
njega će njeni uvesti u raj…
B E S A N
BESAN
Kad u besan zađem, samoćo moja,
ja te pjesmom tvorim,
dajem ti oblik, suštinu, formu,
da se gledamo,
da iz njega tobom zborim.
U Besanu nem’ vremena,
svi smo godin’ Isaovih,
to je vječnost ovog svijeta,
to je ono na Ahiret što se nosi.
To je ono kad smo sami,
kad sam sebi društvo činim,
kad se s općim poopćujem,
kada opće posebljujem.
To je ono što mi svijetli
u očima kad te lažem.
S godinama u Besanu
sve sam duže, sve sam duže,
i bojim sve se više
da l’ ću jednom kada uđem
moći opet da se vratim.
Zato pjesma, zato slovo,
da samoćo snenim kažeš
gdje sam ost’o ne bi l’ na tren
prenuli se da dokuče
da su tamo gdje sam bio.
NA PRAGU SNA
Noć priteže kolane tame,
jahalica sna oči mi brīdi,
odavno su kopnile mi same,
taj trag i sad u njima se vidi.
Ne tražim druga za svoju samoću,
ne tražim riječi za svoju sjetu,
znam gdje sam stigao i kamo hoću
i kakve pute želje mi pletu.
Kao planinar osvajam dane,
za svakim vrhom novi iz daleka,
za svakom noći jutro novo svane,
i na istom pragu sudbina me čeka.
Obuvam je i tragove širim,
godinama tako život živim,
za sve žali kad podvučem crtu,
samo sebe mogu da okrivim.
Svojih grešak’ ne bojim se više,
prestao sam na njih da se viknem,
kad s jeseni vjetar me zanjiše
ja ću pasti da s proljećem niknem.
Tokom zime puhat ću u staklo,
tvoje ime u tom dahu pisat,
kako stade, nije se pomaklo,
niti će se dok ja mognem disat.
TKALJA
Zima je stegla
Peć topla
Kroz duhan puše se uspomene
i sam povučem pokoji dim
Očima šaram po šiši
I zaželio bih da se sijelo raziđe
Samo da znam šta raditi poslije.
Na serdžadi dva slova
Utkala tkalja svoje incijale
I kako mi na to nabasa pogled
Tako mi nekako misli odoše na zimu ’91
Upoznao sam tada
u jednom višegradskom selu
Dosta lijepih ljudi
Pa mi sad pade naum
Šta to znači u mom životu
Kad ih više nikad vidjet neću
U proljeće ’92
Pomela ih četnička kama
Može bit je Bogu drago
što ih se sjećam!
KARANĐOLOZ
U mladosti sam dobro pamtio
kroz život tražio znakove sjećanja
i uvijek bio pomalo tužan
misleći kako ću to sve jednom otkriti do kraja
Nisam bio u pravu
nešto nikako da nađem.
Još sam bio dijete kad su me učili
da sam ne hodam po mraku
jer će me ščepat karanđoloz.
Danas se otisnem po svijetu
sam samcat
a karanđoloza nigdje
i čudno mi
što ga više nema
to ga se više bojim.
POGLED
Daljine u suknenim platnima
vuku poglede snom zakrčene
u klance i kovitlace
u vode presahle i nedotekle
u riječi usahle nedorekle
ko staze prije vjetra
bile prekratke
Vihori
stubovi
dimovi
drumovi
biljezi u sjećanja pobodeni
posađeni
odloženi
BITISANJE
Krš se kršom slama
čime zvjezde s neba da zaškripe
i zahukću
kad krš se kršom slomi
u ovoj izbi ustajalog duha
u ovom zdencu ustajale vode
u ovom glibu skorjeloga blata
Za leđima mjesec
Najvrijednije noći
za leđima mjesec kerbeleskih suza
za leđima tekbir
bedranskih šehida
za leđima oči usahle od besna
vuku svoje posrnule poglede
čovječe
čovječe kad znak čuješ
a repom ne mahneš
prestao si znati i da si bio
a kamo li da ćeš nekad biti
STRAH
Čovjek pred časom jasnim
sebe nemoćna mišlju potpunom ugled’o
Satkan od straha
izveden iz skloništa zaborava
trese se pred nepoznatim
O Bože!
Nikad jasnijeg znaka ni manje snage
Pred zidom stojim
nijem i pored moći govora
jezik je našao da su riječi izlišne
jer sve što u umu nastane
strah prije plamena proguta
Vrijeme
kad vrijeme traje duže
kad sekunde prevaljuju sate
sati dane
dani godine
Kad ono čega se bojim
jedino je mjesto gdje bih mog’o pobjeć’
ČAS
Ne mogu krenuti stazom straha
izlišne su stope tragova po njoj
Ne mogu kročit van svoga bića
ma kakva me bol tjerala na to
Ja sam čovjek stvoren da voli
da krače zemljom ko pred većim
što se putevi njeni otvaraju pred njim
Ne mogu krenuti stazom straha
jer iza straha još ima snaga
još ima vrlina što mi biće krase
i ovog časa i ovog dana
ne bude li drugih
ja sebi ću nove
krčiti trase
SJENA
Na zavitoj grani
zastao list u svom opadanju
nebo mu daleko
zemlja mu teška
a peteljka nema snage da ga drži više
Čudan je zakon
mimo moje volje
što me zemlji vuče
Čudan je strah
srcem što tuče
i ovo danas
nakon onog juče
kad lahor je blago
dizo moje tijelo
kad kapi su kiše
kvasile mi grudi
kad ja i stablo
bjehosmo jedno
s mrakom što liježe
i jutrom se budi…
DAN
Gasi se tišina još jedne noći
proplanci suza na licu vehnu
u novo jutro
ka novom danu
upirem čelom
Dug je put Sunca na našem nebu
do nove noći što treba proći
dugi su sati gledani jutrom
do onog trena na kraju dana
kad noć će pasti sa zvonkim glasom
akšamskog ezana
Kad mis’o će stati
pred sobom sama
slobodna, gipka
bez oglava i jarma
da opet tabiri istine vječne
da svijetom traži istinski srećne
i u kruge druge vasione
da sretne one
čije vrijeme
vječno srcem teče…
JUTRO
Šta bi da si jutro
ili zora
ili cik zore
Da traješ kratko
Da se za sve druge
Ponavljaš hiljade puta
I kao takav podrazumijevaš
a da znaš da nijedan cik
Nijedna zora
Nijedno jutro
Zbog mnoštva cikova
Zora i
Jutara
Nije isti, ista,isto
i ništa manje zaseban
zasebna
zasebno?
Da li bi našao snage da
cikneš, zazoriš, odjutriš?
Da li bi našao vjere
Dovoljno jake
I razložne
Da obrazložiš
svoju jedinstvenost
svoju nužnost i svoju slobodu
Slobodan da cikneš
I nužno da ćeš ciknuti
Slobodan da zoriš
I nužan da zazoriš
Slobodan da jutriš
I nemoćan da ne odjutriš
AKO PIŠEM
Ako napišem pjesmu kad sam tužan
Hoću li je znati čitati sretan
Ako je napišem sretan
A budem je čitao sjetan
Hoću li znati da je cijenim
Da li je čovjek
Uvijek samo jedan
Ili ću vremenom
Naučit da se dijelim
Na sretnog sebe
Na tužnog sebe
Na hrabrog sebe
Na plašljivog sebe
I ko ću biti
Kad se skupimo
Da ko jedan
Odgovor damo
Hoćemo li glasat
I koji period će biti uzet
Kao onaj pravi?
KAMENDAN
Preveć su mi mladu prhke
Podarile vile snove
Bosnu našu da odsanjam
Od njenih prvih dana
Pa do dana Kamendana.
A o danu Kamendanu
Postojano evo mislim
Od onoga davnog trena
Kad u knjigam sam pročit’o
O Bošnjaku što sultanu
Carigradskom ponosito
Na naredbu „Predaj Bosnu“
Odgovor je posl’o stamen:
„S ramena ću glavu lahko
Ali Bosne ne dam kamen!“
Zato sma ja Dan Istine
Dan susreta s Gospodarom
Ko zakletvu nas Bošnjaka
Nazvao još Kamendanom.
EVO I MENE DRUŽE
Dok god u životu
imam snage priznati da griješim,
dotle ću smatrati da živim.
Evo i mene, druže
među te tvoje ruže,
napravi mi mjesta.
Onaj hitac ispaljen prije sedamnaest godina
konačno me stigao,
ni ja više nisam promašen čovjek.
Ponestalo mi straha,
snage da se bojim
sa osmjehom, evo,
sad pred tobom stojim.
Puno je prošlo, puno za ispričat,
al’ sada smo skupa i dat će se našit,
nisi mi trebao govorit: Budi hrabar!
trebao si reći: Prestani se plašit!
DOBRO MI DOŠAO
Treba mi jaka riječ,
oštra vrha i hladna tijela,
da njome probodem besmisao.
Trebaju mi čvrsti nokti
i krepak bijes,
da zgulim tuđe tapete sa svojih zidova.
Treba mi jauk što će na pucanj
da se odazove iz mračne rupe,
da znam da nije bio u prazno.
Il’ možda samo jedno kucanje,
jedno toplo: Bujrum,
dobro mi doš’o, druže stari!
Ti što još uvijek pamtiš sve naše smislove,
sve naše pute, prečice i odmarališta,
sve naše šale, smijeh i nedoživljeno sutra.
Ti što me podsjećaš koliko malo nam treba
kad znamo šta hoćemo,
koliko malo gubimo kad unaprijed sve dajemo,
i koliko puno imamo kad sve osim Njega odbacimo…
Bujrum, dobro mi doš’o, druže stari,
u ovu izbu žive samoće,
gdje svi drugi strahovi
u onom pred Njim samiru,
gdje sve druge ljubavi u onoj k Njemu umiru,
gdje glas se u šapate pretače,
a šapati u tišinu uviru.
KOM SU GORKE NAŠE SLASTI
Prošlost se spekla u meni
k’o nenin kolač rumeni
kad na jakoj vatri pečen
stvrdne se k’o kocka šećera.
Uzalud mi je zube na njoj lomit
a ne znam kako želju udomit
da joj opet slasti kušam,
da njen šapat opet slušam.
Za ovom mi zemljom želja,
u njenom mi suncu nada,
sa istoka kad se rađa
i zapadu kada pada.
Jeftino mi danas krčme
kosti dragih saboraca,
kao findžan mlake vode
krv gazija poima se.
Ne mogu je voljet bez njih,
bez pamćenja i bez dike,
nit’ riječ pisat ako neće
otvarati te vidike.
Bole riječi izrečene
al’ još više prešućene,
gubi pjesma svoje rime,
prošlost vapi: Izbavi me!
***
Treba li nam ’92., ’93., ’94., ’95.,
da ponovo nađemo jedni druge
istinske vrijednosti sreće i tuge
hiljade naših jučer ima samo jedno sutra
Zašto smo se prestali
voljeti i cijeniti
šta se to mrvi
u našoj krvi
da nam zadnji
postaju prvi
Mi podnijeli jesmo žrtve
al’ ničija žrtva nismo
okreni se, opipaj se
pored svega opstali smo
Nismo jadni, bespomoćni
nego hrabri i odvažni
uz sve naše teške rane
i dalje smo spremni, snažni.
SREBRENICA
Uzalud nagnuta nad zdencem duše
tragam za suncem vabeći osmijeh
što nekad je davno igrao na mojim usnama.
K’o suha zemlja
usne mi od jauka ispucale…
Žeđ duše kao plima i oseka na gargašama teške sudbine
izjeda me svojim mjenama
trga svojim zupcima,
tamo i ovamo,
svaku nit mi ponaosob odvaja…
A kad sve utihne, mine,
duša se daškom života napoji,
valja mi k’o prelja u prste pljucnut
i te niti u pređu presti,
pređu u klupka motati,
u klupka igle zadjenuti
i džemper plesti za njihove kosti.
jedan džemper za moga Nisada,
jedan džemper za moga Ismeta,
jedan džemper za moga Hamida,
jedan džemper za moga Mustafu,
jedan džemper za moga Ahmeda,
jedan džemper za moga Šefku,
jedan džemper za moga Sulju,
jedan džemper za moga Adema,
jedan džemper za moga Šaćira,
jedan džemper za moga Muju,
jedan džemper za moga Edina,
jedan džemper za moga Samira,
jedan džemper za moga Behrema,
jedan džemper za moga Amira,
jedan džemper za moga Ramiza,
jedan džemper za moga Refika,
jedan džemper za moga Atifa,
jedan džemper za moga Muniba,
jedan džemper za moga Hasiba,
jedan džemper za moga Hajrudina,
jedan džemper za moga Džemala,
Ko mati moja Hadžera
strepim nad kostima djece rođene,
u kamenu svog bola
treperavo trčim smetena i izgubljena
dozivam vraga imenima njegovim:
Mihajlo, je l’ ti srce smireno
kad moj drhat ugledaš?
Miladine, je l’ ti duši široko
kad mojih sinova nema?
Radovane, što kolo ne povedeš,
sad ti niko ne smeta?
Savo, jesi li manje ćorav otkad ih ne gledaš?
Petko, Rajko, Branko, Neđo…
je l’ vam u duši granulo?
Osjećate li slobodu,
il’ strepite od šušuta lišća srebreničkih polja,
zazirete li od proljeća u strahu da djeca moja,
cvjetovi moje duše,
ne niknu iz svojih dunjalučkih grobnica!?
Bojite li se kletve i suze majčine
što svakim dahom kane
i svakim treptajem Boga zaziva?
evo kosti natkoljenice moga hitrog Džemala,
evo skeleta moga dojenčeta,
evo haljinke moje snahe Emke,
evo prstena mog djevera Hamdije,
evo deset hiljada nevinih duša,
ispod svakog busa,
gdje kolac zabodeš da krv šikne,
kad vode se napiješ,
iz njihovih usta će da poteče,
plug kad upregneš,
zemlju da preoreš,
njihove kosti ćeš da izoreš,
i djetetu svom zalogaj kad daš
s njihovih kostiju znat ćeš da je uzrio…
Ja nemam dijete da mu za pleća se sklonim,
nit’ brata da se na njeg oslonim,
nit’ muža da ga ponosno pogledam,
nit’ djevera da ga zamolim,
nit’ snahe da je ispomognem,
nit’ šćeri da je zakunem,
Al’ imam čvrstu Božiju riječ
i svoju tešku zakletvu:
DA NE ZABORAVIM,
DA NE OPROSTIM,
DA PROKUNEM!
Džemper za moga Nisada
dat ću Atifu u ljutu Krajinu,
džemper za moga Ismeta Arifu u kršnu Hercegovinu,
džemper za moga Hamida Fatimi u Cersku,
džemper za moga Mustafu Ševkiji u Goražde,
džemper za moga Ahmeda Taibu u Travnik,
džemper za moga Šefku Tariku u Sarajevo,
džemper za moga Sulju Harisu u Zenicu,
džemper za moga Adema Abidu u Tuzlu,
džemper za moga Šaćira Harunu u Tešanj,
džemper za moga Muju Halilu u Gradačac,
džemper za moga Edina Hajri u Visoko,
džemper za moga Samira Nezimu u Maglaj,
džemper za moga Behrema Aliju u Brezu,
džemper za moga Amira Hajdaru u Minhen,
džemper za moga Ramiza Selimu u Bruklin,
džemper za moga Refika Samri u Australiju,
džemper za moga Atifa Husejnu u Belgiju,
džemper za moga Muniba Redži u Holandiju,
džemper za moga Hasiba Fudi u Italiju,
džemper za moga Hajrudina zaovi Emši u Dansku,
džemper za moga Džemala ponijet ću sutra u Potočare
u njemu su moje zakletve, moja sjećanja,
on je moja zastava, moja dova i moj vasijet.
Zaogrnite se džemperima moje duše
gdje god da ste,
djecu svoju u njih obucite i uza se pribijte
imenom ih njihovim zovnite i mlijekom majčinim zakunite:
DA SE NE ZABORAVI!
NIKAD NIKOM NE PONOVI!
SANELU JAHIĆU – ČUPI
Brali smo cvijeće na ledinama Bosne
Skidali paučinu s njenih prozora
Brojali zvijezde kroz krošnje
Tek dozrelih trešanja
Slavili rođendane
Naše sedamnaeste
Osamnaeste
Devetnaeste
Čekali slobodnu Bosnu
Boreć se za nju
Jula 92-e
Jula 93-e
Jula 94-e
Allah je sebi uzeo one koji voli!
Ostale su puste moje dvadesete
Dvadeset prve
Sve moje buduće
Do trena
U Levhi mahfuzu skrivena
Kada ćemo se s hajrom
U svijetu vječnosti sresti.
JA NISAM VOJNIK ZA
MRTVE STRAŽE
Ja nisam čovjek za to odijelo,
zgurenim leđima
i krivim nogama
ne paše tkanina ta
i takav profinjen KROJ!
Ja ne želim da zarad drugog
podmećem pleća,
stišćem zube,
nit’ nasmijan budem
dok kičmu mi probija ZNOJ!
Ja neću da me prevode žednog,
zbog lažne slobode,
preko vode,
i zarad mnoštva da pristanem
ne biti više SVOJ!
U ovoj glavi topovi grme,
nedužnih jauk,
samrtni krik,
u mojoj krvi moja je vjera,
u mom inadu moj je SOJ!
Ja nisam vojnik za mrtve straže,
pucam iz prve jer mi se tri put
ne ponavlja STOJ!
NA SLICI USPOMENA ZASPALA
Na šatorskom krilu moga zavežljaja
prosuti redenici života,
neispaljeni hici,
zahrđale čahure
i navlažen barut.
Svi do kraja neispavani momenti,
nabrzinu upućeni osmijesi
i škripa zuba
što zatomljuje suze nemoći
kad ne mogu odagnati strah.
Jedna čutura s vodom,
miris u maloj staklenci,
crna beretka
i potkošulja
s rupom na sebi.
Kao da fali još jedna akcija,
da opravda nered,
brižne ruke kuharice Raze,
da sve to slože
dok se mi vratimo.
Ko bi rekao tada
da će nam danas faliti straha,
onog straha što fitilj života pali,
onog života
što detonira u svakom damaru
bića ovog.
BOSNOM ZVANA
Ne znam od kad si i
ne znam do kad si
al’ znam da moja si…
Od Kulina Bana
i ranijih dana
na obrvam rijeka
u dlanu planina
topla i mehka
moja domovina
Od Boga dāna
Bosnom si zvana
* * *
Rodih se u tebi
opraše me vodom,
pod uzglavlje mi staviše jabuku,
na uho ikamet i ezan proučiše
da budem k’o moji preci,
da vjerujem i da znam
na kojoj mi je zemlji živjeti,
s koje mi je česme piti,
pod kojim mi je kamenom mrijeti,
da pamtim k’o svoje ime,
ako me sudbina siročetom učini,
da sam iz Bosne
i da mi je Bosnom hoditi,
u njoj tugovati,
u njoj se veseliti,
i da mi se Bosnom zvati,
htio ostati,
ili se odseliti!
* * *
Moja si jedina domovina
u tebi su svi moji tragovi,
sva moja padanja i ustajanja,
osmjesi i jecaji,
moje jučer,
moje danas,
moje sutra…
Pod tvojim su ledinama moji preci,
na tvojim stazama moji potomci.
Svakom si putu mjesto vraćanja,
svakom sjećanju mjesto konačenja.
DOMOVINO
Ah, kako je lijepo reći da te volim,
da polja sam tvojih i planina gordih
u vremenu teškom
vjeran čuvar bio.
Ah, kako je lijepo što probrao tad sam
od strahova samo da se Boga bojim,
od prilika mnogih, da s Imenom Njega
na braniku tvome ja čestito stojim
Ah, kako je lijepo
voljeti te slijepo
ko nevjestu mladu lišenu mahana
Spreman da me uzmeš suđenoga dana
Kad s melekom smrti sretnu mi se puti.
ZAPIS O BOSNI
Ime mi je Sanel, svi me zovu Čupo
Ime mi je Rasim, svi me zovu Gera
Ime mi je Mirsad, svi me zovu Hodža
Ime mi je Izudin, svi me zovu Suljo
Ime mi je Muzafer, za jarane Muza
***
Ime mi je Bosna
Ime mi je Hercegovina
U meni žive gordi Bošnjaci
i Srbi i Hrvati i
Romi i Jevreji
i mnogi drugi
Rodila sam hiljade Čupa, Gera, Sulja i Mirsa
Primila u se hiljade suza majčinih
Kad su isti život svoj
Za život drugih
Davali
Pod busenjem ih svojim grlim
Nijemom svojim dozivam
Potomstvom svojim pamtim
Uzdahom majčinim
zelenilo ledini porađam
Suzom sestre
Ružom rascvjetam
Glasom dječijim
Svojom Bosnom, Neretvom, Vrbasom, Drinom…
Zažuborim
***
Bio sam Sanel, bio sam Čupo – sad me zovu šehid
Bio sam Rasim, bio sam Gera – sad me zovu šehid
Bio sam Mirso, bio sam Hodža – sad me zovu šehid
Bio sam Izudin, bio sam Suljo – sad me zovu šehid
Bio sam Muzafer, bio sam Muza – sad me zovu šehid
Bili smo s vama – sada više nismo
Bili smo sinovi Bosne i Hercegovine
Sada smo SVJEDOCI da je zemlja
Više od života
u srcu da se nosi
srcem da se brani
životom da se posvjedoči
ako to usud traži
***
Ime mi je Bosna i Hercegovina,
I godinama ga ispisujem sobom po sebi
po bijelim nišanima, kamenu stećku
Nad humkama mojih najodanijih sinova
Mijenjali su bajrake, vojske i bojeve
Nikad majku
Zemlju svoju
i ime njeno
i cvijeće njeno
ljiljan zvonki
***
Pišem da ne zaboravim
Pjevam da nadu ne izgubim
O Bosni i Hercegovini
O zemlji
O istini
Zemlja se jedna ima
Zemlja se jedna voli
Kroz nju se vole i žive
I Čupe i Gere,
i Hodže i Sulje
i pisci i pjesnici,
i stećci i nišani,
i mezari i grobovi
i očevi i sinovi
I njeno jučer i danas i sutra
***
Zvali su ga Halile,
Zvali su ga sine, mužu, brate
A ja sam ga zvao oče
I danas s njm u šehidskom mezarju
kraj bašluka s ljiljanima
Besjedu o zemlji šutim
On šehid njen
Ja sin njegov
A ona zajedno – zemlja naša
***
Istinu je kazao ko je rekao
Da je zemlja pomiješana sa vodom blato, a zemlja pomiješana sa krvlju Domovina.
Zovem se priča – da me pričaš
zovem se pjesma- da me pjevaš
zovem se Bosna i Hercegovina – da me voliš!