Istočni divan

Dževad Karahasan, Istočni divan,

“Istočni divan” sam prvi put pročitao u novembru 1994. godine, u stanu Bajre Perve, pod Bistrikom. Nije bilo struje; legao sam s prvim mrakom, upalio svijeću i iz rafe na polici pokraj kreveta uzeo ovaj roman. Za čitanje je potrebna jedna noć, dvije svijeće i pola dana.

Kasnije sam ga pročitao još nekoliko puta. Nakon zadnjeg čitanja ostavio i poduži zapis:

Ova knjiga nije napisana da bi se razumjela niti da bi se razložila u pojmove i teorijske alate. Divan išće sabur. Traži čitaoca koji umij strpljivo šutjeti dok čita.

Karahasan nam nudi da napravimo predah, da zastanemo, da prepoznamo vlastiti strah u Al-Mukaffinom otporu prema praznom svitku. Vlastitu izgubljenost u Rustemovom nespretnom optimizmu. I vlastitu zrelost u Begzadinom pismu koje ne pokušava popraviti svijet, nego samo voljeti – do kraja, i bez ostatka.

U Istočnom divanu granice između filozofije, poezije i proze brišu se kao granice između sjećanja i sna. Ovdje priča nije sredstvo, nego cilj.

Karahasan plete mrežu oko pojmova: istok i zapad, red i haos, ljubav i strah. Glavni lik, Al-Mukaffa, nije junak u klasičnom smislu. On je svjedok vlastite slabosti, učenjak koji se plaši praznine više nego smrti. U jednom pismu koje prima od voljene žene, čita tragove tuge, čežnje i nadnaravnog znanja: “Uljepšam se i sjednem da s tobom razgovaram…” – i već tu nas tjera da zastanemo.

Ljepota u ovom romanu nije površinska, nego ritualna, sveta. Svaki čin ima značenje, svaki pogled, a tišina između riječi nudi more shodno plivačkim sposobnostima smaog čitaoca.

“Volim te lijepo, suho i spokojno, više kao sliku nego kao živo tijelo, više kao sjećanje nego kao nešto što se žudi.”… “Sjedimo jedno do drugoga i mislimo se, mislimo, mislimo… samo se mislimo i raspadamo se od užitka.” (Citat)

Begzada, žena koja piše to pismo, zna čitati srcem. Ali ne razumije Al-Mukaffin strah od praznog papira. A upravo tu – u tom strahu od praznine – Karahasan nalazi svoj filozofski temelj. On piše da bi branio svijet od haosa. Zna da se između reda i proizvoljnosti odvija najveća drama ljudske svijesti. I zato je ovaj roman ogledalo u kojem na mjesot likova vidimo vlastite nedoumice.

Čitati Istočni diwan znači izgubiti pojam o žanrovima. To je roman, esejska meditacija, filozofska rasprava i sufijska molitva u istom dahu. Ova knjiga dolazi iz vremena koje više ne postoji, ali govori o našem vremenu kao da nas poznaje lično.

U svijetu Istočnog divana, ima i Rustem – čovjek bez razloga, bez znanja, bez hijerarhije. Gonič deva, mirisav i sirov, narodni mudrac i budalasti svjedok – Rustem je ono što red ne može podnijeti, ali ga život ne može bez njega zamisliti. Mukaffa ne može s njim, ali ne može ni bez njega.

Rustem ne zna čitati, ali zna slutiti. Ne zna filozofiju, ali zna razveseliti ili razbjesniti. U njemu Karahasan daje glas neuređenom svijetu, onoj proizvoljnosti koju Mukaffa pokušava zatomiti svojim „Traktatom o suborcima“. Ali upravo Rustem izgovara najpotresniju istinu o svijetu: “Zamisli kakve nam blagodeti nudi velika [smrt] ako nam mala donosi ovoliko dobra! A ipak svi čeznemo za malom i bježimo od velike.” (citat)

Rustem je onaj koji kvari formu, unosi miris mesa i znoja. U tom dvojstvu između Rustemove neukosti i Mukaffinog znanja, roman pronalazi svoje srce: nigdje ne vrijedi znanje ako ne znaš voljeti, a ni ljubav ne vrijedi ako ne priznaješ neznanje.

U svijetu Istočnog divana ima i Begzdada. Ona nije samo žena. Ona je Istočni duh, svijet prije zaborava, svijet koji zna osjećati, ali i raspoznavati laž u uliskanim riječima. U Begzadinim pismima Karahasan je najnježniji, ali i najprecizniji. Ona se ne protivi znanju – ona se protivi umišljenom znanju koje misli da razum može urediti svijet.

Begzada je pjesnička istina:„Moje sjećanje na tebe danas je mnogo više misao nego užareno treperenje kože. To je ono što si uvijek želio, zar ne?“ (citat)

I kad kritikuje Mukaffin Traktat, kad se smije njegovim velikim planovima da uredi svijet, ona to ne čini iz gorčine, nego iz uvida: „Mi nismo sami, mi smo samo jedna vrsta biljaka u Božijoj bašči.“ -kaže ona. Taj red ljubavi, taj kozmološki vrt u kojem ruža ne pokušava vladati lavom, Begzada razumije bolje nego sve halife i učenjaci zajedno.

Karahasanov divan vrhunac dostiže u pripovijesti o životinjama – basni koja objašnjava logiku haosa. Sve počinje mišem koji nalazi savršenu rupu, a završava njegovom smrću izazvanom lavom kojeg on nikada nije vidio. Poruka je razoružavajuće jednostavna: živimo u svijetu gdje posljedice ne zavise od uzroka, gdje se nesreće događaju ne zato što smo krivi, nego zato što se lav negdje drugdje posvađao s tigrom.

“Znači da je svijet u redu, jer ni ti ni tvoj Halladž ne možete upravljati njime i ne možete praviti red u neredu niti nered u redu.” (Citat)

Ova priča je suštinski odgovor na pitanje: Šta se događa? Događa se život. A život nije red, nije logika – to je složena tapiserija uzroka i posljedica koje nas prevazilaze. I zato Mukaffa ne piše da bi objasnio – piše da bi ublažio besmisao.

Karahasanov junak bori se s praznim prostorom – sa svicima koji nisu ispunjeni, s tišinom između rečenica, s odsustvom žene koju voli. Ali ispod svega toga krije se jedan strah: da sve što zna, nije dovoljno. I da ono što voli, ne zna kako da sačuva.

Istočni divan je stoga i knjiga o poniznosti pred Vječnim. U njenoj tišini čujemo ono što ni filozofija ni poezija ne znaju sasvim reći: da je istinski život negdje između rečenice i šapata, između pisma i odsutnosti, između Rustemove ludosti i Begzadinog razuma srca.

Naslov ove knjige nije slučajan. Divan je više od forme, više od naziva za zbirku. U sebi nosi miris Orijenta, šum dvorskih bašča, zveckanje derviških sandala što se gube niz tekijske basamake. U suprotnosti s tim stoji traktat, hladna zapadna forma. Al-Mukaffa pišući traktat, gubi dijalog s Begzadom. Traktat ne poznaje pjesmu. Ne priznaje čežnju. Traktat hoće red – ali red koji zaboravlja srce.To govori Begzada:

„Ne bih se zapravo složila ni u čemu. Ne bih se složila s tim da odnose među ljudima treba urediti prema razumu. Bilo bi to tužno, pusto i dosadno da smo samo razumni.” (citat)

Karahasan nas podsjeća da je istok duhovna orijentacija, ne geografska. Istočni čovjek, poput Mukaffe, kad istinski voli, kad se do kraja ogoli, počinje da sumnja u znanje, a vjeruje u slutnju. To je Karahasanov divan – mjesto gdje riječi nisu zakoni nego dove – dove da se voli makar i iz neznanja.

Istočni divan iziskuje sabur. Treba sjesti i pustiti priču da kaplje. U tom kapanju je njena mudrost: ništa se ne rješava brzo, a najvažnija pitanja nemaju odgovore, bar ne brze i ejndostavne.

U vremenu kad ljudi sve više liče na traktate, a sve manje na divane, Karahasan nam vraća pravo da osjećamo, sumnjamo, zadrhtimo, i – budemo tihi pred onim što nadilazi razum.

Kao što Begzada piše: Ne možeš uređivati čitav svijet, dragi moj. Mi smo samo jedna vrsta biljaka u Božijoj bašči“ ili „Ne slažem se s tobom da ljudi trebaju uređivati odnose u čitavom svijetu. Mi, čovječe, nismo sami, mi smo samo jedna vrsta biljaka u Božijoj bašči i ne može na dobro izići ako se upustimo u to da uređujemo čitavu bašču. (citat)

„Zamisli da ruže iz mog vrta odluče urediti, ne samo čitav vrt nego i raspored i ponašanje svih ruža u čitavoj Perziji ili na cijelom svijetu od mora do mora! Koji bi to užas bio!? (…) A u tvom spisu se računa samo s ljudima i s njihovim uređenjem čitavog svijeta.” (Citat)

***

“Vjersko” iščitavanja divana:

U ovom djelu, čovjek piše iz straha – straha od praznine, od neredâ, od mogućnosti da svijet ostane bez smisla ako ga ne uredimo. Ali pisanje samo po sebi nije rješenje. Pisanje je svjedočenje. I svjedočenje je ibadet, ako se obavlja pred Allahom, a ne pred ogledalom.

Kao što Kur’an podsjeća:
“Onima koji vjeruju i dobra djela čine – srca se njihova smiruju kad se Allah spomene. A čime bi se, osim spominjanjem Allaha, srca mogla smiriti?” (Er-Ra’d, 28)

Mukaffa piše „Traktat o suborcima“ ne da bi zlo porazio, već da bi mu nadjenuo red. Ali red bez zikra nije red, nego šablon. Znanje bez svjetla nije nūr, već ponos. Mudrost bez srca postaje zakon, a zakon bez rahmeta – nasilje.

Begzada to osjeća. I zato joj je ljubav veća od traktata. U njenim riječima ima nečeg iz prvih ajeta sure El-Bekare: slušanja, čekanja, osjećanja onoga što ne mora biti rečeno.
Kad ona piše:

„Ne slažem se s tobom da ljudi trebaju uređivati odnose u čitavom svijetu. Mi, čovječe, nismo sami, mi smo samo jedna vrsta biljaka u Božijoj bašči…”
– ona ne brani haos. Ona brani Božiji red koji nismo stvorili. I to je najveća poniznost.

Rustem, s druge strane, simbol je svijeta bez forme, bez škole, ali sa srcem. Njegova riječ nema fusnotu, ali ima iskru. Njegovo prisustvo je poput beduina u pustinji – ne zna gdje je jug, ali zna gdje je izvor. I zna da se mala smrt voli, a velika daruje onima koje volimo.

U toj slici smrti koju se ne bojimo ako volimo, Karahasan dotakne ono što musliman u sebi zna: da je smrt samo prelazak iz jedne prostorije u drugu. I da život, ako nije čitanje smisla, nije ništa drugo nego duga fusnota uz praznu stranicu.

Begzada kao alegorija hakikata

U kontekstu islamske filozofije, posebno sufizma, hakikat označava dublju, unutarnju istinu koja nadilazi površinsko razumijevanje stvarnosti. Begzada, kroz svoja pisma i odnos prema al-Mukaffi, simbolizira upravo tu dimenziju istine. Ona ne pokušava racionalno urediti svijet, već ga prihvata s ljubavlju i razumijevanjem njegove kompleksnosti. Njen stav reflektira sufijsku spoznaju da se istina ne može potpuno obuhvatiti razumom, već se dostiže kroz srce i duhovno iskustvo.

U jednom od njenih pisama, Begzada piše:

“Ne slažem se s tobom da ljudi trebaju uređivati odnose u čitavom svijetu. Mi, čovječe, nismo sami, mi smo samo jedna vrsta biljaka u Božijoj bašči i ne može na dobro izići ako se upustimo u to da uređujemo čitavu bašču.”

Ova rečenica odražava duboko razumijevanje božanskog reda i podsjeća na sufijsku ideju da je svako biće dio šireg kosmičkog sklada koji čovjek ne može u potpunosti shvatiti niti kontrolirati.

Al-Mukaffa i Rustem: Razum i intuicija

Al-Mukaffa, učenjak koji teži racionalnom uređenju svijeta, simbolizira razum i potrebu za redom. Nasuprot njemu, Rustem predstavlja intuiciju, instinkt i povezanost s prirodom. Njihov odnos ilustrira unutarnju borbu između racionalnog uma i duhovne intuicije, što je česta tema u sufijskoj literaturi.

Kroz njihove interakcije, Karahasan istražuje pitanje: može li se istina dostići samo razumom, ili je potrebno i duhovno prosvjetljenje? Ova dilema je centralna u sufijskom učenju, gdje se naglašava važnost duhovnog putovanja i pročišćenja srca kako bi se spoznala božanska istina.

Istočni divan nas poziva na introspektivno putovanje, potičući nas da preispitamo vlastite vrijednosti i način na koji percipiramo svijet oko sebe. Kroz likove i njihove priče, Karahasan nas podsjeća da istinska spoznaja dolazi iz balansa između razuma i srca, između znanja i duhovne intuicije.

Priredio:  E.B.

ISJEČAK IZ KNJIGE:

Sada ću ti ispričati priču koju sam ti već jednom ispričao, davno, u onim našim danima, jednom dok si ležala pokrivena crvenom svilom a ja se pravio da jedem.
Nisi je, naravno, upamtila jer si mislila na ono što si htjela, a ni ja ne znam jesam li ti je ispričao baš ovako jer mi nije bilo do priče. Mislio sam na ono što mi obećavaš i boljelo me je što moram ići, a pričom sam ti nastojao objasniti da moram ići i zašto moram, pa mi se nekako nije ni pričalo. Na samome rubu pustinje, u velikoj stijeni, miš je naišao na rupu u koju se mogao lijepo smjestiti. Zamirao je od radosti misleći na miran i spokojan život koji mu ova rupa obećava. Nema više stalne strepnje, nema trzanja na svaki šum, nema bezglavog bježanja od svega što čuje i vidi. Ovdje je sa svih strana zaklonjen i od svega obezbijeđen. Otvor je dovoljno malen da se niko osim njega ne može uvući, a rupa dovoljno velika da se smjesti udobno i čak raskošno. Pravi Božiji dar i pravi dokaz da ga Bog voli više od svih svojih stvorenja i da radi njega stvara sve na svijetu pa i rupe u najtvrđoj stijeni. I to baš na rubu pustinje, na mjestu koje svakome, pa i njemu, najbolje odgovara. U sumrak iziđe da nešto pojede (a na livadama koje su mu pred nosom hrane je u izobilju) i onda se zatvori u svoju rupu da spava kao car ili neki drugi od blaženih. A kad se probudi – odmara se u sigurnosti i gleda kroz otvor na svijet uživajući u prekrasnom pogledu koji je očigledno baš za njega stvoren – da upotpuni njegov užitak u novome domu.
Za to je vrijeme negdje daleko, na samome rubu šume, lav išao bijesan i gladan, tražeći nešto da pojede. Već dva-tri dana nije vidio ništa pomično a kamoli da je stavio zalogaj u usta. Pomišljao je već da oko njega ima u izobilju gazela i pasa, bivola i druge ukusne hrane, ali da on ništa od toga ne vidi jer je obnevidio od gladi ili neke bolesti. A onda je ugledao tigra kako u slast komada neku lijepu i veliku životinju od koje bi se obojica mogla najesti do guše, pa je nasrnuo na njega, iako bi se čas prije zakleo da to ne bi učinio nikada i nipošto. Ne bi zato što njegovom ponosu ne odgovara da jede ono što je drugi već načeo, ne bi zato što meso bez krvi  i nije neka gozba, a ne bi ni zato što tigar nije baš plašljiv i spreman da pobjegne čim to neko od njega zatraži. Nije mu se, iskreno govoreći, ni sada nasrtalo na tigra, ali je morao nasrnu ti i to je učinio ne znajući pravo šta čini. Nasrnuo je gotovo protiv svoje volje – da utaži svoju glad i da se ispuni ono što je mišu bilo zapisano.
Klali su se strašno i krvavo, borili se kao dva prava cara i dva najveća junaka, hrabro i bezumno, podjednako jaki i podjednako moćni tako da se nije moglo ni naslutiti koji će nadjačati. Izgrizli su jedan drugoga do kosti, na mnogim su mjestima jedan drugome dlaku s kožom oderali, ali nikako da jedan od njih zada ranu koja bi mogla odlučiti borbu. I kad se već činilo da pobjednika neće biti, kad su obojica bili umorni, malaksali i spremni da odustanu, lav je slučajno šapom udario tigra preko očiju i pomutio mu vid.

Bježeći iz poraza, izgrižen i postiđen, uma pomračena od bola i bijesa zbog poniženja koje je doživio, tigar se popeo na drvo da smisli osvetu i sačeka da mu se vid vrati. I baš kad je opet progledao, kad je polizao rane i posve jasno osjetio kakvu je sramotu doživio, ispod drveta je naišao slon. Ne bi normalan tigar nikad skočio na njega jer mu to ni za šta ne treba i inače mu nije takav običaj, ali je sada morao na nekome iskaliti bijes i nečijom krvlju saprati svoj stid i poniženje. Zato je skočio i počeo mahnito gristi slona koji mu nije ništa uradio i kojega, iskreno govoreći, ne bi ni okusio.

Zbunjen i izbezumljen iznenadnim bolom, slon je počeo rikati i trčati da se zemlja tresla. Poskakivao je, trzao se i cimao, nastojeći da zbaci s leđa čudnog napasnika, a od toga mu se glas prekidao i zavijao još strasnije, zemlja je od njegovih skokova još jače podrhtavala i sve je izgledalo kao da su se nebesa rastvorila da najave otvaranje grobova i posljednju raspravu.
Podrhtavanje zemlje i strašno zavijanje slona izazvaše neviđenu pometnju među krupnim i sitnim životinjama koje su se mirno hranile pri kraju šume i u livadama. Majmuni poskakaše zebrama i žirafama na leđa, pa ih još gore prepadoše i natjeraše ih u još luđi trk. Pred njihovim trkom prepadoše se i mahnito jurnuše gazele i bivoli, psi i divlje mačke, vukovi i bezbrojne ptice. Sve je to jurilo ne pazeći kuda ide, ne videći jedno drugo i ne gledajući ni na šta pred sobom.

Jeziva strka koja je nastala u livadama doprla je i do ruba pustinje. Tu je uplašila zmiju koja se izležavala na suncu i koja je, gledajući da se makne, pojurila u rupu koju je vidjela u stijeni. U rupi je našla miša i progutala ga, a kažu da je i njoj neka krupna životinja nagazila rep koji nije mogao stati u rupu, samo što ona od toga nije imala nikakve štete jer joj se rep obnavlja, što je najbolji dokaz da njezin čas tada nije kucnuo.

To je jedina moja, priča koja ti odgovara na pitanje „Sta se događa”. Ne događa se ništa,
samo što stalno negdje hoda neki gladan lav zbog kojega činimo ono što moramo, a ne ono što bismo htjeli.