Odabrani tekstovi

Gramatika jezika i gramatika srca

Sažetak

Ovaj esej bavi se mišlju koja se stoljećima ponavlja u islamskoj tradiciji: da postoje dvije gramatike. Gramatika jezika uređuje pravilan govor. Gramatika srca uređuje unutrašnje stanje iz kojeg govor izlazi. Polazna tačka je Ibn Arebijeva slika daha koji kreće iz grudi i na mahredžima, izlazištima harfova, postaje slovo i glas. Esej zatim prati ovu misao kroz tri djela. Prvo je El-Kušejrijeva Nahvul-kulub (Gramatika srca) iz jedanaestog stoljeća. Drugo je Rumijeva priča o gramatičaru i lađaru iz Mesnevije, s igrom riječi nahv (gramatika) i mahv (brisanje sebe). Treće je Ibn Adžibin komentar El-Ādžurrumijje, El-Futuhatul-kudsijja, u kojem svako gramatičko pravilo dobija i duhovno tumačenje, išaru. Ibn Haldunovo shvatanje jezika kao stečene vještine (melek) i Gazalijeva definicija ahlaka pokazuju da se obje gramatike uče na isti način: postepeno, ponavljanjem, uz učitelja i uz poniznost pred pravilom koje nismo sami postavili. Posebno poglavlje posvećeno je marokanskom filozofu Tahi Abdurrahmanu. On razum shvata kao djelo srca, razlikuje tri stupnja razuma i čovjeka određuje kao etičko, a ne samo razumno biće. Njegov rad u eseju se čita kao filozofski nastavak iste tradicije. Na kraju esej ukazuje na srodna zapažanja kod Simone Weil, Iris Murdoch i Ludwiga Wittgensteina. Zaključak je da pravilan govor ostaje nepotpun ako mu izvor nije čist.

Ključne riječi: gramatika srca; nahv; mahv; Ibn Adžiba; El-Kušejri; Rumi; El-Ādžurrumijja; išara; tesavvuf; Taha Abdurrahman; etika jezika

Abstract

This essay examines a recurring idea in the Islamic intellectual tradition: that there are two grammars. The grammar of the tongue governs correct speech. The grammar of the heart governs the inner state from which speech proceeds. The essay begins with Ibn ʿArabī’s image of breath that rises from the chest and becomes letters at the points of articulation (makhārij). It then traces the idea through three works: al-Qushayrī’s Naḥw al-qulūb (11th century); Rūmī’s story of the grammarian and the boatman in the Mathnawī, with its wordplay on naḥw (grammar) and maḥw (effacement of the self); and Ibn ʿAjība’s commentary on the Ājurrūmiyya, al-Futūḥāt al-quddūsiyya, in which every grammatical rule receives a spiritual allusion (ishāra). Ibn Khaldūn’s view of language as an acquired habit (malaka) and al-Ghazālī’s definition of character show that both grammars are learned in the same way: gradually, through repetition, with a teacher, and with humility before rules one did not make. A separate section is devoted to the Moroccan philosopher Taha Abdurrahman, who understands reason as an act of the heart, distinguishes three levels of reason and defines the human being as an ethical rather than merely rational being; his work is read as a philosophical continuation of the same tradition. The essay closes with parallel insights in Simone Weil, Iris Murdoch and Ludwig Wittgenstein, and concludes that correct speech without a purified source remains incomplete.

Keywords: grammar of the heart; naḥw; maḥw; Ibn ʿAjība; al-Qushayrī; Rūmī; Ājurrūmiyya; ishāra; Sufism; Taha Abdurrahman; ethics of language

الملخص

تتناول هذه المقالة فكرة متكررة في التراث الإسلامي، وهي أن هناك نحوين: نحو اللسان الذي يضبط صحة الكلام، ونحو القلب الذي يضبط الحال الباطنة التي يصدر عنها الكلام. وتنطلق المقالة من صورة النَّفَس عند ابن عربي، إذ ينبعث من الصدر ويتشكل حروفًا في مخارجها. ثم تتتبع هذه الفكرة في كتاب «نحو القلوب» لأبي القاسم القشيري في القرن الخامس الهجري، وفي حكاية النحوي والملّاح في «المثنوي» لجلال الدين الرومي وما فيها من جناس بين النحو والمحو، وفي شرح ابن عجيبة على الآجرومية «الفتوحات القدوسية»، حيث يقرن كل قاعدة نحوية بإشارة صوفية. وتستعين المقالة برأي ابن خلدون في أن اللغة ملكة مكتسبة، وبتعريف الغزالي للخُلُق، لتبيّن أن النحوين يُكتسبان بالطريقة نفسها: بالتدرج والتكرار وصحبة المعلم والتواضع أمام قاعدة سابقة على المتعلم. وتخصّص المقالة قسمًا مستقلًّا للفيلسوف المغربي طه عبد الرحمن، الذي يرى العقلَ فعلًا من أفعال القلب، ويميّز بين ثلاث مراتب للعقل، ويعرّف الإنسان بأنه كائن متخلّق لا مجرد كائن عاقل، فتقرأ مشروعه امتدادًا فلسفيًّا لهذا التراث. وتختم بالإشارة إلى ما يقابل هذه الفكرة عند سيمون فايل وآيريس مردوخ ولودفيغ فيتغنشتاين، وتخلص إلى أن صحة اللفظ دون صفاء مصدره تبقى ناقصة.

الكلمات المفتاحية: نحو القلب، النحو، المحو، ابن عجيبة، القشيري، جلال الدين الرومي، الآجرومية، الإشارة، التصوف، طه عبد الرحمن، أخلاق اللغة

Dah koji postaje riječ

Rijetko razmišljamo o mehanizmu govora. Kako nastaje glas, riječ. No, ako razmislimo vidjet ćemo da prije nego što izgovorimo ijednu riječ udahnemo. Potreban nam je zrak u grudima koji izlazeći iz njih na putu kroz grlo, preko korijena jezika, uz nepce, zube i usne, zastaje na drugačiji način i postaje drugo slovo. Arapski gramatičari ta mjesta zovu mahredži, izlazišta harfova. Sibevejh, kojeg tradicija smatra ocem arapske gramatike, u svom djelu El-Kitab poredao je slova upravo po tim izlazištima, od najdubljeg u grlu do onih usnenih.

Ibn Arebi je u djelu El-Futuhatul-mekkijje (Mekanska otkrovenja) u ovom običnom ljudskom iskustvu vidio sliku mnogo veće stvarnosti. Cijelo jedno poglavlje posvećuje dahu, nefesu. Kaže da ljudski dah polazi iz srca, širi se kroz usta i na tom putu oblikuje slova. Na isti način, po njemu, svijet nastaje iz daha Milostivog, nefesur-Rahmana. Kao što se ljudski dah na različitim mjestima pretvara u različita slova, tako se Božiji dah na različitim stupnjevima pretvara u različita bića. Dvadeset osam slova arapskog jezika Ibn Arebi povezuje s dvadeset osam stupnjeva postojanja. Svijet je za njega izgovoreni govor, a bića su Božije riječi.

Ne moramo slijediti Ibn Arebija u cijeloj njegovoj kosmologiji da bismo uočili da riječ ne počinje u ustima. Počinje u grudima, tamo gdje je srce. Grlo, jezik i usne daju oblik onome što je krenulo iznutra. Zato je pravilan izgovor uvijek samo pola posla. Druga polovina je pitanje šta je krenulo iz grudi: iskrenost ili laž, zahvalnost ili oholost, briga za drugoga ili želja da se drugi ponizi.

Iz ovakvog razmišljanja i gledišta izrasla je i misao koju zatičemo u islamskoj tradiciji od njenog početka. Uslovno bi mogli kazati da možemo govoriti o dvije gramatike. Jedna koja “prati” put od grla do usana i uči nas da govorimo pravilno i druga koja uređuje ono što se događa prije toga, u grudima, i uči nas da govorimo istinito. Prvu su klasični autori zvali gramatikom jezika, drugu gramatikom srca. U ovom tekstu pokušao sam istražiti kako su o ovoj drugoj gramatici pisali muslimanski učenjaci. Prvi poznati tekst o njoj napisao je Abdulkerim el-Kušejri (umro 465/1072), učenjak iz Horasana, pravnik, teolog i sufijski učitelj. Njegova Er-Risala (Poslanica) i danas je jedan od temeljnih priručnika tesavvufa, a napisao je i knjigu Nahvul-kulub (Gramatika srca). Posljednji veliki autor ove tradicije kojim se bavim je Ahmed ibn Adžiba (rođen 1747, umro 1809), marokanski učenjak i sufija. On je napisao komentar El-Ādžurrumijje, najpoznatijeg udžbenika arapske gramatike, i u njemu svako gramatičko pravilo protumačio i kao pravilo srca. Posebno poglavlje posvetio sam marokanskom filozofu Tahi Abdurrahmanu, koji istu misao razvija jezikom savremene filozofije, a na kraju sam se osvrnuo i na neke zapadne mislioce koji, drugim riječima, prepoznaju isto.

Zašto se gramatika učila

Muslimani su gramatiku učili iz jednog jasnog razloga: željeli su ispravno razumjeti Kur’an. Arapski je jezik u kojem je Objava spuštena, a u tom jeziku značenje rečenice često zavisi od jednog vokala na kraju riječi. Ta promjena završetka zove se iʿrab.

Kao primjer možemo uzeti ajet: „Allaha se od Njegovih robova boje samo učeni“ (Fatir, 28) riječ Allah je u akuzativu, a riječ ulema, učeni, u nominativu. Ako neko zamijeni ta dva vokala, dobije rečenicu koja kaže da se Allah boji učenih. Jedan vokal dijeli istinu od bogohuljenja. Zanimljivo je da baš ovaj ajet govori o znanju koje rađa strahopoštovanje pred Bogom. Gramatika jezika čuva njegovo značenje, a njegovo značenje govori o gramatici srca.

Ibn Adžiba piše da je nakon popravljanja vjere, najvažnije da čovjek popravi jezik od grešaka, jer tako može razumjeti Kur’an i sunnet. Bez ove nauke u vjeru bi ušle promjene i iskrivljavanja, a razumijevanje Allahove Knjige bilo bi poremećeno (Ibn Adžiba, El-Futuhatul-kudsijja, str. 15).

Zbog toga alimi pišu priručnike o pravilima gramatike. Među najpoznatijim je El-Ādžurrumijja. Napisao ju je Muhammed ibn Muhammed ibn Davud es-Sanhadži, poznat kao Ibn Ādžurrum, gramatičar i učač Kur’ana iz Fesa (umro 1323). Priručnik nije opširan ali obuhvata ono što svaki početnik mora znati: vrste riječi, padeže, glagole, imenice i čestice. U osmanskim medresama, pa i kod nas, učilo se iz priručnika autora Emsile, Bine i Avamila, i oni su obrađivali i definisali isto: od oblika riječi do pravila rečenice.

Takvo učenje tražilo je strpljenje, ponavljanje i poslušnost pravilu. Učenik nije birao da li će riječ poslije prijedloga biti u genitivu. Pravilo je postojalo prije njega, i on se morao prilagoditi. Upravo tu su neki učenjaci primijetili nešto važno: način na koji se uči gramatika jezika vrlo je sličan načinu na koji se odgaja duša. A ako je tako, onda i sama pravila jezika mogu govoriti o pravilima srca.

El-Kušejri i Gramatika srca

Najstariji poznati tekst u kojem se gramatika jezika sistematski čita kao gramatika duše je El-Kušejrijeva Nahvul-kulub (Gramatika srca).

Kušejri u ovoj knjizi prolazi kroz gramatička pravila redom i uz svako pokazuje šta ono govori o čovjekovoj unutrašnjosti. Istraživači koji su proučavali ovu knjigu navode niz primjera koji su lahko razumljivi i onome ko ne zna arapski. (Primjeri koji slijede preuzeti su iz savremenih studija o ovoj knjizi, a ne neposredno iz arapskog izvornika.)

Subjekt na početku rečenice, mubteda’, mora biti slobodan od riječi koje bi mu promijenile padež. Tako i čovjek koji kreće putem prema Bogu mora najprije biti slobodan od onoga što ga vuče unazad, a to su grijesi. Početak puta je tevba.

Prijedlozi koji traže genitiv spuštaju riječ na kesru, koju Kušejri smatra najslabijim vokalom. Grijeh na isti način spušta čovjekovo stanje kod Boga.

U arapskom glagolu postoje tri „slaba“ slova: vav, elif i ja. Kušejri ih povezuje s tri bolesti srca: pokazivanjem pred ljudima (rija), samodopadljivošću (udžb) i opuštenim samozadovoljstvom. Kao što slabo slovo može stajati na početku, u sredini ili na kraju glagola, tako i ove bolesti mogu ući u djelo na početku, u sredini ili na kraju. Djelo pokvareno u bilo kojoj tački više nije „zdravo“, baš kao ni glagol sa slabim slovom.

I padeži imaju svoje značenje. Podizanje (refʿ) je uzdizanje srca iznad dunjaluka i iznad strasti. Postavljanje (nasb) je uspravljanje: najprije tijela, zatim srca pred Bogom, pa najdublje unutrašnjosti u osami.

Kušejri nije bio usmaljen u ovom promišljanju. I na kršćanskom Zapadu, četiri stoljeća kasnije, Jean Gerson (Žan Žerson), kancelar pariškog univerziteta piše kratko djelo Donatus moralizatus (Moralizirani Donat) u kojem latinsku gramatiku, koju su djeca učila iz Donatovog udžbenika, pretvara u pouku o vrlinama. Američki istraživač F. Dominic Longo (Dominik Longo) u knjizi Spiritual Grammar (Duhovna gramatika) upoređivao je ova dva djela i zaključio da se radi o posebnoj vrsti vjerske knjige, u kojoj gramatika služi da čitaoca odgoji, a ne samo da ga pouči. Učeći padeže, učenik uči i sebe.

Rumi: gramatičar u lađi

Dva stoljeća poslije Kušejrija, Dželaluddin Rumi ispričao je priču koja istu misao pokazuje s druge strane. Nalazi se u prvoj knjizi Mesnevije.

Neki gramatičar sjeo je u lađu. Okrenuo se lađaru i upitao ga je li učio gramatiku. Lađar je rekao da nije. „Onda ti je pola života propalo“, odgovorio je gramatičar. Lađara je to zaboljelo, ali je šutio. Onda je vjetar bacio lađu u vrtlog. Sada je lađar upitao gramatičara: „Znaš li plivati?“ Kad je ovaj rekao da ne zna, lađar mu je odgovorio: „Onda ti je cijeli život propao, jer lađa tone.“

Rumi zatim objašnjava pouku igrom riječi koja u arapskom i perzijskom zvuči gotovo isto: ovdje je potreban mahv, a ne nahv. Nahv je gramatika. Mahv je brisanje, poništavanje sebe. Ko je umro sebi, more ga nosi na površini. Ko je pun sebe, potonut će. Odmah zatim Rumi spominje „fikh fikha, nahv nahva i sarf sarfa“, za koje kaže da ih čovjek nalazi tek kad se umanji. (Fikh je nauka o šerijatskim propisima, a sama riječ znači razumijevanje. Nahv je gramatika, nauka o tome kako se riječi slažu u rečenicu i kako im se mijenja završetak. Sarf je nauka o oblicima riječi: uči kako se iz jednog korijena izvode različiti glagoli i imenice, a doslovno znači okretanje ili mijenjanje. Rumi kaže da „fikh fikha, nahv nahva i sarf sarfa“ čovjek nalazi tek kad se umanji. Drugim riječima, iza svake od ovih nauka stoji njena dublja svrha. Tumači Mesnevije objašnjavaju da je „nahv nahva“ razumijevanje onoga čemu gramatika služi. Po istoj logici, fikh fikha bio bi razumijevanje svrhe propisa, a sarf sarfa preobražaj samog čovjeka, onako kako se riječ mijenja iz oblika u oblik.)

u navedenoj priči ismijava gramatičara koji svoje znanje koristi da bi drugog ponizio. Rumi ga naziva samoobožavateljem. Znanje padeža mu ne smeta. Smeta mu oholost u koju je to znanje pretvorio.

Ovaj lik lahko je prepoznati i danas. Svi smo vidjeli čovjeka koji drugima javno ispravlja pravopis, a sam piše grubo i bez trunke poštovanja. Zna gramatiku jezika, a ne zna gramatiku srca. U mirnoj vodi to se ne vidi. Vidi se tek u vrtlogu, kad zatreba nešto što se iz knjige gramatike ne može naučiti.

Par riječi nahv i mahv nastavio je živjeti. Pet stoljeća kasnije Ibn Adžiba će napisati da sufije gramatiku srca zovu upravo mahv, jer ona briše iz srca sve osim Boga.

Ibn Adžiba i dvije gramatike

Ahmed ibn Adžiba rođen je u Maroku. Bio je cijenjen učenjak iz ugledne porodice, a u zrelim godinama napustio je ugled i krenuo sufijskim putem, u derkavijskom ogranku šazilijskog tarikata. Napisao je oko četrdeset djela. Najpoznatiji su njegov tefsir El-Bahrul-medid (Neizmjerno more) i komentar Ibn Atau-llahovih Hikama, Ikazul-himem (Buđenje težnji). Umro je 1809. godine.

Njegov komentar El-Ādžurrumijje zove se El-Futuhatul-kudsijja fi šerhil-Mukaddimetil-Ādžurrumijje (Sveta otvaranja u tumačenju Uvoda Ibn Ādžurruma). Knjiga je napisana na neobičan način. Svaki dio najprije je ozbiljan gramatički komentar, s pravilima, primjerima i raspravama gramatičkih škola. Zatim slijedi kratki odjeljak naslovljen išara, aluzija, u kojem isto pravilo dobija duhovno značenje. Ibn Adžiba ne napušta gramatiku da bi govorio o duši. Govori o duši kroz gramatiku.

Već u uvodu kaže da nakon popravljanja jezika čovjek mora popraviti razum i srce: očistiti ga od loših osobina i ukrasiti vrlinama, kako bi postalo dostojno svjetla tevhida. Zatim kao da sažima cijelu knjigu: „Popravljanje jezika je savršenstvo ispod savršenstva, a popravljanje oboje zajedno je savršenstvo savršenstva.“ Uz to navodi stih koji pripisuje Sibevejhu:

„Rječit jezik, pravilan u svom govoru,
kamo sreće da se spasi kad stane pred polaganje računa.
Šta koristi iʿrab ako nema takvaluka,
a onome ko ima takvaluk ne šteti ni nespretan jezik.“ (El-Futuhatul-kudsijja, str. 15 i 16)

Samu podjelu na dvije gramatike Ibn Adžiba donosi preko riječi jednog egipatskog učenjaka iz sedamnaestog stoljeća, Ibrahima el-Mejmunija: „Najružnije od ružnog je da čovjek uči kako da popravi jezik, a ne uči kako da popravi srce, koje je mjesto u koje Gospodar gleda.“ (El-Futuhatul-kudsijja, str. 16. Iz skeniranog izdanja nije sasvim jasno gdje Mejmunijev citat završava, pa nastavak može biti i Ibn Adžibin.) Gramatika je, dakle, dvojaka: gramatika jezika u ustima i gramatika srca. Može se naći čovjek koji gramatiku ne zna, griješi u padežima i stavlja nominativ gdje treba akuzativ, a svojim životom slijedi Kur’an i sunnet. To je gramatika srca i to je drago Allahu i Njegovom Poslaniku. A ima i gramatičara koji padeže znaju besprijekorno, a žive suprotno onome što uče.

Gramatiku srca Ibn Adžiba naziva ličnom obavezom svakog muslimana, farzi ajn. Pod njom misli na liječenje bolesti srca: ljubavi prema dunjaluku, brige za nafaku, straha od ljudi. „Ovu gramatiku srca“, piše on, „sufije zovu mahv, s mimom, jer ona briše iz srca sve osim Allaha“ (El-Futuhatul-kudsijja, str. 16). Tako se Rumijeva igra riječi vraća, ovaj put kao naziv za cijelu jednu nauku.

Uvod zatvaraju dvije anegdote. Velikog marokanskog evliju Ahmeda ibn Musu pitali su je li učio gramatiku. Rekao je da je iz Ibn Malikove Elfije naučio samo dva stiha: „Nama ne preostaje drugo osim da slijedimo Ahmeda“ i „Što je dozvoljeno, čini, a ostavi ono što nije dozvoljeno.“ Mevlaj el-Arebi ed-Derkavi, šejh Ibn Adžibinog šejha, govorio je da od cijele gramatike zna samo iʿrab jednog ajeta: „Ako budu siromašni, Allah će ih iz Svoje dobrote obogatiti“ (En-Nur, 32). Obojica su gramatičke primjere pročitali kao pravila života (El-Futuhatul-kudsijja, str. 16 i 17).

Govor sastavljen od riječi i djela

Prvo pravilo El-Ādžurrumijje je definicija govora: kelam je izgovorena riječ, sastavljena od više riječi, koja daje potpuno značenje. Ibn Adžiba kaže da je kod pronicljivih ljudi govor sastavljen od riječi i djela. Govor bez djela ne koristi srcima, jer stanje govornika pobija ono što govori. Tada je, kaže, govor kao „udaranje po hladnom željezu“. Govor koji izađe iz srca padne u srce, a onaj koji izađe samo s jezika zastane kod ušiju (El-Futuhatul-kudsijja, str. 27).

Tu navodi i stihove koji se često pripisuju Ebul-Esvedu ed-Du’eliju, čovjeku kojeg predaja smatra začetnikom arapske gramatike: „O ti koji druge podučavaš, zašto ne poučiš sebe? Opisuješ lijek bolesnom, a sam si bolestan. Počni od sebe i odvrati je od zablude, pa kad se odvrati, tada si mudar.“ (El-Futuhatul-kudsijja, str. 27) Ako je pripisivanje tačno, prvi gramatičar ostavio je i prvu pouku o gramatici srca.

Tri vrste riječi i tri stupnja puta

Sve riječi u arapskom su imenice, glagoli ili čestice. Ibn Adžiba u njima vidi tri koraka. Imenica je zikr jednog Imena, Allah, koji traje dok ne pređe s jezika na srce. Glagol je mudžahede, lomljenje navika: previše govora lomi se šutnjom, previše sna bdijenjem, previše jela malo gladi. Najteža navika je ljubav prema ugledu i vlasti, a lomi se poniznošću. Čestica, harf, doslovno znači rub. Ibn Adžiba je tumači kao himmet, unutrašnju čežnju da se stigne do Boga. Ta čežnja je potrebna na početku puta, a na cilju se odbacuje. Postoji i „tamni harf“: kad čovjek vjeru koristi da bi došao do položaja i ugleda. Kur’an takvog opisuje kao onoga ko Allahu „na rubu“ ibadet čini (El-Hadž, 11; El-Futuhatul-kudsijja, str. 30 do 32).

Padeži kao stanja duše

Iʿrab je promjena završetka riječi zbog riječi koje na nju djeluju. Ibn Adžiba piše: kao što se završeci riječi mijenjaju zbog različitih faktora, tako se i stanja srca mijenjaju zbog onoga što na njih dolazi. Nekad dođe stezanje, kabd, a nekad širenje, bast. U stezanju je lijepo ponašanje mirovati pod Božijom odredbom i čekati izlaz. U širenju je lijepo ponašanje čuvati jezik i ne uzoholiti se (El-Futuhatul-kudsijja, str. 46).

Zatim tumači četiri padeža. Podizanje (refʿ) je uzdignutost kod Boga, a do nje vode znanje o Bogu, pokornost i druženje s dobrim ljudima. Spuštanje (hafd) je poniženje, a do njega vode neznanje, grijeh i slijeđenje strasti. Postavljanje (nasb) je kad čovjek svoju dušu postavi pod tokove Božije odredbe i bude zadovoljan. Odsijecanje (džezm) je čvrsta odluka da se ide putem do kraja. Čovjek se, kaže Ibn Adžiba, stalno koleba: nekad pobijedi svoju dušu pa se uzdigne, nekad ona pobijedi njega pa padne (El-Futuhatul-kudsijja, str. 47 i 48).

Zanimljivo je da isti pojam spuštanja na drugom mjestu dobija suprotno značenje. Kad govori o znakovima genitiva, Ibn Adžiba kaže da je hafd skrušenost pred Gospodarom i poniznost prema ljudima, i da istinska poniznost dolazi iz svjedočenja Božije veličine. Spuštanje može biti pad ili poniznost. Razlika je u tome da li čovjeka spušta grijeh ili se spušta sam, pred Bogom (El-Futuhatul-kudsijja, str. 35 i 67).

I najmanje riječi dobijaju značenje. Prijedlog min, od, označava početak puta, a to je trud. Prijedlog ila, ka, označava njegov kraj, a to je svjedočenje Boga srcem. Prijedlog bi, sa, znači tražiti Božiju pomoć na putu: ko počne s Bogom, s Njim i završi. Čestice sin i sevfe, kojima se u arapskom izražava budućnost, opominju čovjeka da ostavi odgađanje (El-Futuhatul-kudsijja, str. 40, 41 i 44).

Pismo gramatičaru

U komentaru Hikama Ibn Adžiba uz Ibn Atau-llahovu misao da „svaki govor izlazi odjeven u ruho srca iz kojeg je izašao“, prepričava jedan događaj. Neki gramatičar došao je u medžlis bagdadskog predavača Ibn Semʿuna (u izdanju stoji el-Hasen ibn Semʿun; poznati bagdadski propovjednik ovog imena je Ebul-Husejn ibn Semʿun, umro 387. h.). Čuo je da griješi u padežima i otišao s prezirom. Predavač/govornik mu je napisao pismo, otprilike ovako:

Zbog velike zadivljenosti sobom zadovoljio si se da stojiš pred vratima. Oslonio si se na pravilnost svojih riječi, a tvoja djela griješe u padežima. Izgubio si se između spuštanja, podizanja, postavljanja i odsijecanja, pa si se odsjekao od cilja. Zašto nisi Allahu podigao sve svoje potrebe, spustio sve što je ružno, odsjekao se od strasti i postavio smrt pred svoje oči? Tako mi Allaha, brate, robu se neće reći: zašto nisi pravilno mijenjao padeže, nego: zašto si griješio. Cilj nije rječitost riječi, nego rječitost djela. (Ibn Adžiba, Ikazul-himem, II, str. 341)

U ovom pismu četiri padeža postaju četiri zadatka za život. Nekoliko rečenica dalje kaže da je savršenstvo nad savršenstvima kad se u čovjeku spoje dobro stanje srca i rječitost govora, jer se takvim govorom ljudi koriste i stoljećima poslije njegove smrti. Kao primjere navodi Gazalija, Šazilija i Ibn Atau-llaha (Ikazul-himem, II, str. 342). Cilj nije odbaciti gramatiku jezika. Cilj je da ona služi gramatici srca.

Kako se uči gramatika srca

Ako postoje dvije gramatike, prirodno je pitati kako se uči ova druga. Odgovor je: isto kao i prva.

Ibn Haldun je u Mukaddimi kaže d aje jezik, melek, ukorijenjena vještina koja se stiče ponavljanjem i slušanjem. Poznavanje gramatičkih pravila je znanje o toj vještini, ali to još nije sama vještina. Daje primjer čovjeka koji teorijski zna sve o krojenju, umije potanko objasniti kako se reže i šije, a ne zna sašiti ni jednu košulju. Zato tvrdi da se jezik uči prije svega živim dodirom s dobrim govorom, a pravila tu samo pomažu.

Ova misao se prenosi na karakter. Čovjek može znati sve o strpljenju, iskrenosti i poniznosti, a da nijednu od tih osobina nema. Može znati definiciju zahvalnosti, a biti nezahvalan. Znanje o vrlini još nije vrlina, kao što znanje o krojenju još nije košulja.

El-Gazali ahlak opisuje na isti način. U Ihja’u kaže da je ahlak čvrsto ustaljeno stanje u duši iz kojeg djela izlaze lahko, bez dugog razmišljanja. To je ista struktura kao Ibn Haldunov melek. Na početku je napor, a na kraju postaje priroda. Ko je dugo učio jezik, više ne razmišlja o padežima dok govori. Ko je dugo vježbao darežljivost, više ne vaga hoće li dati. U kratkoj poslanici Ejjuhel-veled Gazali pooštrava: znanje bez djela je ludilo, a djelo bez znanja ne biva.

Ibn Adžiba dodaje još jedan važan uvid: i gramatika srca uči se postepeno. Kad govori o zikru, savjetuje da čovjek ne ostavlja zikr jezikom samo zato što mu srce u njemu nije prisutno. Neka ustraje jezikom, dok mu Allah ne otvori zikr srca. Na drugom mjestu kaže da se duh hrani kao dijete. Najprije dobija zikr jezika, zatim zikr srca uz jezik, pa samo srca, pa dublje. Ako djetetu daju hranu odraslih, ono je ispljune (Ikazul-himem, I, oko str. 120, i II, oko str. 346).

Isto je s učenjem jezika. Gramatika jezika i gramatika srca dijele istu pedagogiju: malo po malo, uz učitelja, uz ponavljanje, uz poniznost pred pravilom koje je postojalo prije nas.

Naravno ne smie se zaboraviti ni opasnost. Među stvari koje čovjeka zastiru od Boga ubraja i jezičke nauke, ako se čovjek kod njih zaustavi. Prenosi izreku da je Bog „učenjake zastro njihovim znanjem od Onoga koga znaju“ (Ikazul-himem, II, oko str. 300). Ista nauka koja može biti put može postati i zid. Rumijev gramatičar stao je pred tim zidom.

Taha Abdurrahman: razum kao djelo srca

Ono što su Kušejri i Ibn Adžiba rekli jezikom gramatike i tesavvufa, marokanski filozof Taha Abdurrahman pokušao je reći jezikom savremene filozofije. Cijeli radni vijek proveo je baveći se upravo ovim o čemu govorimo jezikom, njegovim pravilima i odnosom jezika i mišljenja. Uz to pripada sufijskom tarikatu Budšišijje i otvoreno kaže da njegova filozofija izrasta iz iskustva duhovne prakse.

Razum kao djelo srca

Taha razum, akl, ne shvata kao zasebnu stvar u čovjeku. Za njega je razum djelovanje, i to djelovanje srca. Kao što je vid djelo oka, tako je razumijevanje djelo srca. Ovim se vraća kur’anskom govoru, u kojem se razumijevanje pripisuje srcu: „Pa da imaju srca kojima bi razumjeli“ (El-Hadž, 46).

Ako je razum djelo srca, onda se misao, govor i srce ne mogu razdvojiti. Gramatika jezika i gramatika srca tada su dvije strane jednog istog čina, kao što su dah i glas dvije strane jedne iste riječi.

Tri stupnja razuma

U knjizi El-Amelud-dini ve tedždidul-akl (Vjersko djelovanje i obnova razuma, 1989) Taha razlikuje tri stupnja razuma.

Prvi je apstraktni razum (el-aklul-mudžerred). On radi sam po sebi, kroz pojmove i dokaze, bez obaveze prema djelu. Taha smatra da je naslijeđen iz grčke filozofije i da je najviše utjecao na kelam.

Drugi je usmjereni razum (el-aklul-musedded). On se drži šerijata, traži korist i izbjegava štetu, i znanje vezuje za djelo. Ali i on ima svoje bolesti. Taha ih naziva pretvaranjem (tezahur) i oponašanjem (taklid): čovjek radi ispravno, ali da bi bio viđen, ili radi ispravno zato što tako rade drugi.

Treći je podržani razum (el-aklul-muejjed). To je razum ojačan živim duhovnim iskustvom, onim što sufije zovu zevk, kušanje. On spaja prednosti prva dva i, po Tahi, najpotpuniji je oblik razuma.

Ako ovu podjelu prislonimo uz našu temu, sličnost je uočljiva. Apstraktni razum liči na gramatičara koji pravila zna radi samih pravila. Usmjereni razum liči na čovjeka koji govori i radi pravilno, ali ga pravilnost može odvesti u pokazivanje. To je upravo Rumijev gramatičar i gramatičar kojem je Ibn Semʿun pisao pismo: obojica su bili pravilni, a pravilnost im je postala ogledalo za sebe. Podržani razum je ono što su klasični autori zvali gramatikom srca: znanje koje je postalo stanje.

Čovjek kao etičko biće

U knjizi Su’alul-ahlak (Pitanje etike, 2000) Taha odbija staru definiciju čovjeka kao razumnog bića. Umjesto nje predlaže da je čovjek biće koje se oblikuje ahlakom. Po njemu je etika ono što čovjeka čini čovjekom, i ona dolazi prije razuma.

Taha pritom povezuje dvije arapske riječi iz istog korijena: halk, stvaranje, i huluk, ćud ili karakter. Čovjek ima stvorenu građu i moralnu građu. Halk i huluk pišu se istim slovima, a razlikuju se samo po vokalima. Razliku između onoga kako smo stvoreni i onoga kakvi postajemo jezik bilježi upravo onim znakovima kojima se bavi iʿrab.

Riječ koja traži djelo

Kroz cijelo djelo Taha insistira na djelovanju. Znanje o nečemu mora biti povezano s djelovanjem prema tom znanju. Zato je kritičan i prema onome što naziva kulturom govora, kad se, na primjer, društvo pokušava popraviti samo riječima i programima, bez promjene ljudi. To je ista misao koju Ibn Adžiba izriče u definiciji govora: kelam bez djela je udaranje po hladnom željezu.

Taha nije pisao sufijski komentar gramatike ali njegov rad može se čitati kao filozofski nastavak iste tradicije: srce je mjesto gdje razum radi, etika je prije razuma, a znanje tek u djelu dobija svoj puni smisao. Treba reći i da njegovi kritičari, među njima njemački istraživač Farid Suleiman, smatraju da Taha nije toliko originalan koliko sam tvrdi i da često previše uopćava kad govori o naslijeđu. Za ovaj esej važnije je nešto drugo: on pokazuje da je pitanje gramatike srca živo i danas i da ga postavlja jedan savremeni filozof jezika.

Savremeni odjeci

Savremeni mislioci ne koriste izraz „gramatika srca“, ali neki od njih opisuju isti proces. Njihov jezik je drugačiji, ali su zapažanja bliska. Pokušao sma jendostavnom pretragom baza knjiga i tesktova otkriti ko je sve pisoa na ovu temu.

Simone Weil (Simon Vej), francuska filozofkinja, napisala je 1942. godine kratki esej Réflexions sur le bon usage des études scolaires en vue de l’amour de Dieu (Razmišljanja o dobroj upotrebi školskog učenja radi ljubavi prema Bogu). U ovom eseju ona polazi od tvrdnje da se molitva sastoji od pažnje. Školske vježbe, rješavanje geometrijskog zadatka ili prevođenje latinske rečenice, razvijaju nižu vrstu pažnje. Ali upravo ta pažnja kasnije se može okrenuti Bogu i bližnjem. Razvijanje sposobnosti pažnje je, po njoj, pravi i gotovo jedini cilj učenja. Ovo je možda najbliža savremena paralela Ibn Adžibi: gramatička vježba kao priprema za namaz.

Iris Murdoch (Ajris Merdok), britanska filozofkinja i spisateljica, u knjizi The Sovereignty of Good (Suverenost dobra, 1970) daje primjer učenja ruskog jezika. Učenikse ssureće sa strukturom koja ima svoj autoritet i traži poštovanje. Ne može je prilagoditi sebi, ne može je izmisliti, ne može je prevariti. Poštenje koje mu tu treba isto je ono poštenje koje treba moralnom čovjeku. Za Murdoch je moralni napredak upravo to: skretanje pažnje sa sebe na ono što je stvarno. U tome se prepoznaje svjetovna verzija Rumijevog mahva.

Ludwig Wittgenstein (Ludvig Vitgenštajn), jedan od najutjecajnijih filozofa dvadesetog stoljeća, u Philosophische Untersuchungen (Filozofska istraživanja, §373) zapisao je kratku rečenicu: „Gramatika govori kakva je vrsta predmeta nešto. (Teologija kao gramatika.)“ Gramatiku je shvatao šire od pravila rečenice, kao pravila upotrebe riječi u životu. Ako ovu misao primijenimo na našu temu, dobijamo jednostavan uvid. Riječi kao što su šukur, tevba ili tevekkul imaju puni smisao samo u životu u kojem se žive. Čovjek koji ih izgovara bez takvog života pravilno ih izgovara, ali gubi njihovu pravu gramatiku.

Zaključak: šta učimo dok učimo

Vratimo se dahu s početka. Svaka riječ koju izgovorimo kreće iz grudi, prolazi kroz grlo, jezik i usne, i tek na kraju postaje glas koji drugi čuju. Gramatika jezika brine o tom posljednjem dijelu puta. Gramatika srca brine o prvom. Kušejri, Rumi i Ibn Adžiba, svako na svoj način, podsjećaju da je pravilan glas bez čistog izvora prazan, baš kao što je i dobra namjera bez jasnog jezika često nijema.

Iz ovih tekstova možemo izvući nekoliko jednostavnih pouka. Prva je da svako učenje oblikuje čovjeka, htio on to ili ne. Ko uči padeže, uči i strpljenje, poslušnost pravilu i pažnju. Druga je da znanje može postati i put i zid. Ibn Adžibina gramatika vodi prema Bogu, a Rumijev gramatičar od istog znanja napravio je oholost. Treća je da se gramatika srca, kao i svaki jezik, uči postepeno: ponavljanjem, uz učitelja i uz dobre ljude. Niko ne postane strpljiv čitanjem o strpljenju, kao što niko ne progovori arapski čitanjem pravila.

Naše vrijeme mnogo pažnje posvećuje pravilnom izražavanju. Ispravljamo pravopis, biramo riječi, pazimo na ton. To je dobro, i Ibn Adžiba bi se s tim složio, jer je i sam popravljanje jezika smatrao dužnošću. Ali njegovo pitanje ostaje: šta je krenulo iz grudi prije nego što je riječ dobila oblik? Pismo Ibn Semʿuna gramatičaru završava rečenicom koja se može primijeniti na svakog od nas. Robu se neće reći: zašto nisi pravilno mijenjao padeže, nego: zašto si griješio.

Zato je ovo pitanje uvijek savremeno. Nije teško naučiti govoriti pravilno. Teže je naučiti da ono što pravilno govorimo bude istinito, da dolazi iz srca koje je očišćeno od oholosti i koje u drugome vidi brata, a ne grešku za ispravljanje. To je gramatika koju niko ne može naučiti umjesto nas, i ispit koji će svako polagati sam.

Izvori

Primarni izvori

  • Ahmed ibn Adžiba, El-Futuhatul-kudsijja fi šerhil-Mukaddimetil-Ādžurrumijje, priredio Abdusselam el-Imrani el-Halidi, Bejrut, Darul-kutubil-ilmijje, drugo izdanje. Uvod i dvije gramatike na str. 15 i 16; kelam na str. 27; ism, fiʿl i harf na str. 30 do 32; iʿrab i četiri padeža na str. 46 do 48; znakovi hafda na str. 67.
  • Ahmed ibn Adžiba, Ikazul-himem fi šerhil-hikem, priredio Asim Ibrahim el-Kejjali, Bejrut, Darul-kutubil-ilmijje. Pismo Ibn Semʿuna u II. tomu, 20. poglavlje.
  • Arapski tekst Futuhata s radnim engleskim prijevodom: The Hikmah Project.
  • Dželaluddin Rumi, Mesnevija, I, oko 2835. bejta; engleski prijevod R. A. Nicholsona na net.
  • Ibn Haldun, Mukaddima, 6. poglavlje, odjeljak o razlici između jezičke vještine i gramatike.
  • El-Gazali, Ihja’ ulumid-din i Ejjuhel-veled.
  • Ibn Arebi, El-Futuhatul-mekkijje, 198. poglavlje, o dahu. Bosanski izbor: Mekanska otkrovenja, prev. Salih Ibrišević i Ismail Ahmetagić, Sarajevo.

Sekundarni izvori

Taha Abdurrahman

  • Taha Abdurrahman, El-Amelud-dini ve tedždidul-akl (Vjersko djelovanje i obnova razuma), Kazablanka, El-Merkezus-sekafijjul-arebi, 1989.
  • Taha Abdurrahman, Su’alul-ahlak: musahemetun fin-nakdil-ahlakijji lil-hadase el-garbijje (Pitanje etike: prilog etičkoj kritici zapadne modernosti), Kazablanka, El-Merkezus-sekafijjul-arebi, 2000.
  • Taha Abdurrahman, El-Lisan vel-mizan ev et-tekevsurul-akli (Jezik i vaga ili umno umnožavanje), 1998.
  • Studija o odnosu razuma i vjere kod Tahe Abdurrahmana, Tasfiyah, 2021 (razum kao djelo srca, prema El-Amelud-dini, str. 81).
  • Taha Abdurrahman, filozof etike, Al Jazeera.
  • Farid Suleiman, The Philosophy of Taha Abderrahman: A Critical Study (Filozofija Tahe Abdurrahmana: kritička studija), Die Welt des Islams 61 (2021), str. 39 do 71.

 

 

 

Esad Bajić