BEDELI SVOJIH OČEVA
Roman Smajkanov autora Fajke Kadrića u izdanju Biblioteke “Behram-beg” u Tuzli 2026.g. djelo je koje se svjesno odriče izmišljanja, jer mu stvarnost nije ostavila tu privilegiju. To je potresna ratna priča o Bošnjaku, ratnom heroju Šemsudinu Salihoviću – Smajkanovom sinu iz Cerske kod Vlasenice i njegovom “ratnom životu”.
Istovremeno, to je i priča o iskustvu Bošnjaka u opkoljenim dijelovima Bosanskog Podrinja od 1992. do 1995. godine – na prostorima Cerske i u enklavi koja će postati svjetski poznata kao Zaštićena zona Srebrenica. U julu 1995. odluke međunarodne zajednice bit će pogubno iznevjerene, čime je omogućen genocid nad Bošnjacima te enklave.
Središnji dio romana posvećen je jedanaestodnevnom proboju iz Srebrenice prema slobodnoj teritoriji. Jedanaest dana u kojima istina ne dopušta izmišljanje. Kadrić to jasno naznačava u jednoj od ključnih misli: sretne su i nesretne zemlje u kojima pisci izmišljaju priče. Bosna u tom smislu nije bila sretna.
Zato ovaj roman traži čitaoca spremnog da izdrži ogoljenu i neporecivu istinu.
Zbog autentičnosti roman funkcioniše na više razina odjednom. S jedne strane to je zastrašujuće precizan dokumentaristički zapis historijskog užasa onih koji su se probijali iz Srebrenice prema slobodnoj teritoriji. S druge strane, ako se makne taj sloj ratnog haosa, pred čitaocem ostaje duboka psihološka anatomija identiteta, sjećanja i ljudskog sazrijevanja.
Posebna simbolička snaga romana koncentrisana je već u samom naslovu. Glavni lik, stvarna osoba Šemsudin Salihović, ne govori pod vlastitim imenom, nego preuzima nadimak izveden iz imena svoga oca – Smajkan. Razlog leži u činjenici da je protagonista na putu smrti izgubio gotovo sve. Zidovi njegovog individualnog svijeta samljeveni se pred njegovim vlastitim očima. Time njegovo preživljavanje prestaje biti samo biološki čin; ono postaje nastavak jedne porodične i narodske linije. Preživjeti kao „Smajkanov“ znači nedati da kontinuitet postojanja nestane. Taj izbor predstavlja čin očajničkog očuvanja identiteta. U trenutku kada individualno „ja“ biva razoreno, lik se vraća kolektivnom „mi“.
Zamislimo staru porodičnu kuću koju pogodi razorna oluja. Vjetar odnese krov, sruši zidove, raznese svaki komad namještaja, izbriše svaku uspomenu koja je tu zgradu činila domom. Ostane samo goli betonski temelj, duboko urezan u tlo. Zvati se po ocu u takvom trenutku totalnog uništenja to je kao stati na taj temelj, pogledati u oluju i reći: možda nemam više ništa oko sebe, ali još uvijek postojim i znam točno čiji sam.
No taj temelj nije pasivno ostao u zemlji. Nije se tek tako zatekao tu nakon oluje. On je svjesno odabran i iskopan kao štit. Da je Šemsudin pokušao preživjeti taj pakao samo kao pojedinac koji je upravo izgubio sve što je volio pukao bi. Ali ako preživi kao Smajkanov, onda s njim preživljava cijela jedna loza, cijela historija obitelji, cijeli identitet jedne zajednice skuplja se u tu jednu ranjenu točku kako bi se obranio od nestanka. Njegovo ja se naizgled povlači iz priče ali čini to samo zato da bi ono veliko mi moglo preživjeti.
U islamskoj tradiciji postoji pojam “bedel”. To je onaj koji umjesto drugog obavi hadž, koji ispuni dug koji drugi nije stigao ispuniti. Smajkanov živi kao babin bedel. Nosi njegovo ime kao zalog. I u tome je jedna od najdubljih istina bošnjačkog identiteta – sin nije samo on sam. Sin je i otac kojeg nosi, i djed kojeg nije upoznao, i narod iz kojeg je nikao. Kad sve izgori, ostaje ime. I ime je dovoljno da se nastavi hodati.
Roman se stalno, gotovo opsesivno vraća na jednu riječ „NAIVNOST“ uporno podvlačeći da je ona u ovom kontekstu grijeh. Glavni junak s ogromnom gorčinom odbacuje svoju početnu lakovjernost shvatajući da ona nosi, kako autor genijalno formulira, elemente glupavosti ukoliko se stalno ponavlja.
U mirnodopskom životu naivnost se romantično smatra vrlinom – znak čiste duše, dječje neiskvarenosti, vjere u dobro u ljudima. Ali u kontekstu rata, i posebno u kontekstu genocida, naivnost prestaje biti simpatična osobina. Ona postaje fatalna greška koja ljude košta života. Prepuštanje sudbine u ruke drugih, vjerovanje na riječ onima koji imaju moć je luksuz koji onaj ko je označen za uništenje naprosto sebi ne može priuštiti.
Tu naivnost Kadrić personificira kroz lik francuskog generala Filipa Moriona. I ono što je ključno: Morion ovdje ne egzistira samo kao historijska ličnost koja se slučajno zatekla u priči. On je književni arhetip. On predstavlja najgoreg lažnog prijatelja koji hini ogromnu zabrinutost, dok je iznutra duboko ravnodušan. Arhetip međunarodne zajednice koja dolazi, daje obećanja, ali bez ikakvog pokrića.
Morion dolazi u Cersku u martu 1993. Dolazi sa večere s Karadžićem i Mladićem i donosi prijedlog koji je zapravo ultimatum: položite oružje i napustite svoju zemlju. Nudi Smajkanovom cigaretu iako zna da je ramazan. Morion dolazi usred ramazana, svetog mjeseca posta, i nudi zapaliti čovjeku kojeg je navodno došao zaštititi.
To nije samo diplomatski gaf. To je potpuna kulturološka sljepoća, savršena minijaturna slika sistemskog nerazumijevanja i namjernog ignoriranja identiteta i kulture naroda kojeg si navodno došao zaštititi pod zastavom UN-a. Dajte mi oružje, a ja ću vam dati prazno obećanje.
Koliko puta jedan narod mora povjerovati u ta prazna obećanja prije nego što naivnost prestane biti nesretna okolnost i postane sukrivnja za vlastito stradanje? To je pitanje koje ovaj roman postavlja bez uljepšavanja. I to je pitanje koje odjekuje i danas.
Najpotresniji slojevi romana otvaraju se u prikazu samog proboja. Šuma kroz koju se likovi kreću prestaje biti prirodni prostor i pretvara se u masovnu grobnicu bez obilježja. Usred tog mraka, pod vlastitim nogama, Smajkanov nabasa na dva skeleta. Kosti oslobođene duše. Ovaj susret ne proizvodi krik koji bi smo očekivali nego tišinu.
Čovjek koji hoda kroz tu šumu ne smije stati. Ne smije pasti na koljena. Ne smije vrisknuti. Jer zaostajanje znači predaju, a predaja znači sigurnu smrt. Ta psiha mora se doslovno amputirati. Mozak se mora isključiti da bi tijelo uopće nastavilo hodati. Svaki osjećaj tuge, svaka normalna reakcija na smrt mora biti potisnuta toliko duboko da je čovjek više ne može pronaći.
To gutanje užasa mora negdje na kraju eksplodirati. I kod Smajkanova eksplodira fizički, brutalno, neposredno pred izlaskom na slobodnu teritoriju. Geler mu presijeca grlo. On ostaje nijem. Ne može proizvesti ni jedan jedini zvuk.
Kadrić je mogao raniti svog junaka na mnogo načina. Izabrao je da mu oduzme glas. I u tom izboru leži slika koja daleko nadilazi fizičku ranu. Jer postoje iskustva koja ne stanu u rečenicu. Postoje stvari koje si vidio a za koje ne postoji dovoljno tačna riječ ni u jednom jeziku. I tijelo to zna. Pa ušuti.
Tijelo počinje fizički oponašati unutrašnje stanje duše. Mozak koji je vidio kosture po šumi naprosto kaže: nema tih riječi. Ni u bosanskom, ni u engleskom, ni u jednom jeziku ovog svijeta, koje bi ikad mogle prenijeti ono što smo vidjeli i preživjeli. Pa ćemo ugasiti funkciju govora u potpunosti.
Ta fizička rana od gelera prestaje biti samo ozljeda tkiva. Ona postaje metafora za cijelu jednu naciju. Gubitak glasa glavnog junaka predstavlja kolektivnu nijemnost svih koji su taj mrak preživjeli. Preživjeli su trostruko ušutkani: samim zločinom, vlastitom neprocesuiranom traumom, i nepravdom sustava u koji su tako naivno vjerovali. Gubitak glasa postaje simbol nemogućnosti da se trauma iskaže, ali i simbol svijeta koji ne želi slušati.
Smajkanov mora proći kroz sedamnaest teških kirurških zahvata samo kako bi mu bio vraćen glas. Sedamnaest operacija kroz koje lik prolazi da bi ponovo progovorio predstavljaju dug i bolan proces vraćanja prava na istinu. Da se progovori o onome što se stvarno dogodilo na zaboravljenim šumskim putevima Cerske i Srebrenice. Svaki šav je nova riječ. Povratak glasa Smajkanovom znači povratak prava na vlastitu istinu i vlastitu historiju.
U završnici romana, u Ženevi, dolazi do ključnog moralnog preokreta. U teatru Saint-Gervais održava se Forum posvećen preživjelima holokausta i genocida. Smajkanov je tu, s ožiljcima po vratu, s novim glasom koji ga je koštao sedamnaest operacija. I u toj elegantnoj dvorani, pred svjetskom intelektualnom elitom, neočekivano susreće generala Moriona.
Onog istog. S cigaretom iz Cerske. S ultimatumom zamotanim u zabrinutost.
Morion mu mirno, nonšalantno, s nevjerojatnim sljepiilom za vlastitu ulogu u tragediji pruža ruku. Gest lažnog pomirenja. Diplomatske kurtoazije. Ispraznog prijateljstva pred publikom.
Smajkanov tu ruku odbija. Hladnokrvno, jasno, bez podizanja glasa. I kaže:
— Ne, generale, bolje da ostanemo neprijatelji. Iskreniji je.
To nije ispad traumatiziranog čovjeka koji ne vlada sobom. To je hladna, kristalno jasna i duboko promišljena odluka. U tom djeliću sekunde Smajkanov konačno odbacuje onu smrtonosnu naivnost s početka priče. Ne dopušta da se historija njegovog bola, kosturi njegove obitelji, izbriše ili ušminka gestom jeftine diplomatske kurtoazije.
Smajkanov tako zatvara svoj krug: od potpunog uništenja do rekonstrukcije identiteta. Ali ta rekonstrukcija nije zasnovana na zaboravu, nego na pamćenju. Roman postavlja teško, ali nužno pitanje savremenom čitaocu: da li je insistiranje na zaboravu zapravo novi oblik šutnje? I da li je odricanje od istine, u ime komfora, opasniji gubitak glasa od onoga koji nastaje pod prisilom?
Ukratko: Roman je počeo s čovjekom koji u trenutku gubljenja svog osobnog identiteta uzima očevo ime da ne nestane (i on i sve prije što je bilo). Pratili smo ga kroz mračne, krvave šume pune nepokopanih istina. Svjedočili smo kako mu je grlo prerezano gelerom, kao brutalna metafora ušutkavanja cijelog jednog naroda. I na kraju, u elegantnoj dvorani u Ženevi, stoji taj isti čovjek, obilježen ožiljcima, ali uspravan, i novim, bolno vraćenim glasom jasno i glasno kaže lažnom spasiocu: ne.
To je put od potpune destrukcije do rekonstrukcije koja kategorički odbija zaboraviti tko je i na koji način srušio temelje. Geler mu je glas oduzeo nasilno, u šumi. Ali ako mi danas, kao društvo, sami odaberemo šutjeti, iz komocije, iz straha da ne ispadnemo negativni ili previše opterećeni prošlošću, onda nismo žrtve okolnosti nego smo sami sebi prerezali grlo.
U konačnici, Kadrićevo djelo ne nudi utjehu. Ono nudi jasnoću koja je,koliko god bila bolna, jedini temelj na kojem se može graditi budućnost oslobođena iluzija.
* * *
Roman Smajkanov u samom je vrhu bošnjačkih književnih svjedočanstava o ratu u BiH, ne samo zbog onoga što opisuje, nego zbog načina na koji to čini: s punom moralnom lucidnošću preživjelog koji nije izgubio ni dostojanstvo ni razum.
Priredio: E.B.