Taha Abdurrahman: Ko je i o čemu piše
(Priredio Esad Bajić)
Taha Abderrahmane rođen je 1944. godine u El Jadidi, marokanskom gradu koji je tada bio pod francuskom okupacijom.¹ Ta okolnost nije beznačajna. Dijete koje odrasta pod tuđom vlašću, koje u školi uči jezik osvajača i koje pamti udarac koji ga je oborio na pod zato što je u školskoj zadaći opisao narodni otpor, ne ostaje ista osoba. Iz tog iskustva rodilo se pitanje koje će ga goniti čitav život: kako muslimani i Arapi mogu prevladati poraz, svoju zaostalost, vlastitu nemoć pred onim koji ima i silu i znanje?
Taj lični motiv postat će filozofski program.
Filozofija kao oružje i kao odgovornost
Abderrahmane odlazi u Pariz 1967. godine, u period studentskih nemira, noseći sa sobom dvije brige. Prva je katastrofalni vojni poraz Arapa u Šestodnevnom ratu iste godine, poraz koji on ne doživljava kao vojni incident nego kao civilizacijsku krizu.² Druga je epistemološka: htio je razumjeti kako razum funkcionira i kako ga staviti u službu svog naroda i svoje vjere.³
U Parizu studiozno uči filozofiju iz izvornih tekstova: čita na njemačkom, engleskom, francuskom, grčkom. I uočava nešto što će odrediti čitav njegov opus. Filozofske ideje nisu iste u svakom jeziku. Ono što se čini univerzalnim, pokazuje se kao kulturno uvjetovano. Svaki jezik nosi vlastitu sliku svijeta, a svaki pojam koji prelazi iz jednog jezika u drugi nosi sa sobom nataložena značenja koja novi jezik možda nema.⁴
Iz tog uvida izrasta njegova prva doktorska teza: o utjecaju jezika na filozofiju, odbranjena na Sorbonni 1972. godine.⁵
Fiqh al-falsafa: filozofija iznutra i izvana
Abderrahmane pravi razliku koja malo ko čini s takvom preciznošću. On razlikuje bavljenje filozofijom kao čin koji se odvija unutar filozofije, i proučavanje filozofije kao fenomena izvana. Ovo drugo nazvao je fiqh al-falsafa, razumijevanjem filozofije. To je metodološka nauka koja filozofiju promatra kao pojavu, onako kako sociolog promatra društvenu pojavu: opisuje kako filosof gradi pojmove, kako formulira argumente, kako potkrepljuje tvrdnje.⁶
Bit argumenta koji iz toga slijedi je jasna: ono što su muslimanski filozofi srednjeg vijeka zvali “islamskom filozofijom” bila je uglavnom grčka filozofija prevedena u arapske haljine. Prevodili su Aristotela, prilagođavali ga, pokušavali pomiriti s islamskim vjerovanjem, ali bez uspjeha. Dvije filozofske tradicije nikle su iz potpuno različitih kulturno-jezičnih tala, i pojmovi se ne daju transplantirati bez gubitka.⁷
Abderrahmane to ilustrira na jednom od filozofski najopterećenijih pojmova: wujūd, bitak ili egzistencija. U zapadnim jezicima, “egzistencija” dolazi od latinskog existere, što znači stajati izvan, isticati se iz temelja, odatle cijela ontologija supstancije i samopostojanja. Arapska riječ wujūd dolazi od korijena wajada, što znači naći, susresti, dostići. To je fundamentalno drugačija slika bitka: ne nešto što stoji samo od sebe, nego nešto što se otkriva u susretu. Muslimanski filozofi su, preuzimajući grčke kategorije, taj uvid izgubili i tako blokirali razvoj izvorne islamske misli.⁸
Isti problem ilustrira na Descartesovom cogitu. Standardni arapski prijevod “ana ufakkir idhā ana mawjūd” za Abderrahmanea je besmislica u arapskom semantičkom svemiru. On predlaže “unẓur tajid”, gledaj i naći ćeš, jer taj izraz integrira arapska semantička polja naẓara (kontemplacije) i wujūda (pronalaženja, susreta), vraćajući jedinstvo percepcije, misli i duhovnog iskustva koje je kartezijanska tradicija razlomila.⁹
Tajdid: obnova bez kopiranja
Abderrahmane je 1980-ih zaokupljen pojmom tajdida, obnove. Tu je precizan: tajdid nije imitacija prošlosti ni kopiranje Zapada. To je obnova iz unutarnjeg izvora tradicije, koristeći mehanizme koji su toj tradiciji organski.¹⁰
Razlikuje āliyāt maʾṣūla, ukorijenjene mehanizme koji su nastali iznutra, od āliyāt manqūla, uvezenih mehanizama koji dolaze izvana. Kada se islamska tradicija vrednuje marksističkim ili nekim drugim stranim alatom, rezultat je karikatura tradicije, a ne njeno spoznavanje. Tradicija se može vrednovati samo alatima koji su sukladni njenoj unutarnjoj logici.¹¹ Taj metodološki princip Abderrahmane razrađuje u djelu Tajdīd al-manhaj fī taqwīm al-turāth objavljenom 1994. godine.¹²
Isti princip primjenjuje na pojam modernosti. Odbija tezu da je modernost europski izum. Modernost je, smatra on, universalna pojava, prisutna u svakoj civilizaciji koja je prošla kroz vlastiti period procvata i obnove. Islam je imao svoju modernost u poslaničkom periodu i periodu prvih halifa. Zadatak danas nije oponašanje europske modernosti, nego obnova islamske, živjela ona u vrijednostima koje je taj period aktualizirao. Tu tezu sustavno razrađuje u djelu Rūḥ al-ḥadātha iz 2006. godine.¹³
Paradigma emaneta: filozofija odgovornosti
Ono što Abderrahmane smatra srcem svog doprinosa je al-naẓariyya al-iʾtimāniyya, paradigma povjerljive odgovornosti ili emaneta.
Polazna točka je etička. Čovjek nije vlasnik svojih sposobnosti, svog znanja, svog razuma. On je povjerenica. Sve što ima, primio je na čuvanje. Iman nije ovdje puki dogmatski postulat, nego temeljna etička orijentacija: onaj ko zna da je primio dar a nije vlasnik, ponaša se drukčije od onoga ko misli da je sve stekao sam.¹⁴
Abderrahmane ovu distinkciju suprotstavlja kartezijanskoj i postkartezijanskoj tradiciji, koja je razum postavila kao suverena nad prirodom, a znanje kao nešto što se osvaja i posjeduje. Ta posjednička epistemologija, tvrdi on, nije filozofski neutralna. Ona ima moralne posljedice: vodi dominaciji, eksploataciji, moralnoj aroganciji.¹⁵
Sokrat je za Abderrahmanea paradigmatski primjer ispravnog odnosa prema znanju. Sokrat nije tvrdio da posjeduje mudrost, nego da je ljubi i traga za njom. Ta epistemička poniznost bila je moralna stava, ne retorika. Upravo od te sokratovske tradicije, smatra Abderrahmane, moderna zapadna filozofija je skrenula počevši od Descartesa.¹⁶
Wael Hallaq, jedan od najvažnijih zapadnih tumača Abderrahmaneove misli, u knjizi Reforming Modernity iz 2019. godine detaljno analizira kako paradigma emaneta preobražava ne samo etiku nego i epistemologiju i političku filozofiju, nudeći alternativu dominantnim zapadnim okvirima.¹⁷
Fikhu, šerijat i sloboda
Abderrahmane primjenjuje paradigmu emaneta i na islamsku pravnu misao. Klasični fikh uglavnom je razumijevao odnos između čovjeka i božanskih propisa kao odnos naredbe i poslušnosti. Abderrahmane to ne odbacuje, ali smatra da je taj okvir uzak.
Kada se Kur'an pažljivo čita, vidi se da su naredbe i zabrane gotovo uvijek uokvirene u kontekst božanskih blagodati. Allah podsjeća čovjeka na Svoje darove, i onda na tom temelju uspostavlja obaveze. Obaveza ne nastaje iz arbitrarne vlasti, nego iz zavjeta (mīthāq): čovjek prepoznaje dar i iz zahvalnosti prihvaća odgovornost.¹⁸ Taj uvid mijenja narav šerijata. Šerijat nije ograničenje slobode nego njena struktura, jer čovjeku omogućava da djeluje iz unutarnjeg prepoznavanja, a ne iz vanjske prisile.
Sluh, slika i kriza vidljivog
Jedno od neočekivanih poglavlja Abderrahmaneovog rada tiče se vizualne kulture i digitalne slike. Cijela zapadna filozofska tradicija, počevši od Grka, privilegirala je vid kao primaran spoznajni organ. Čak i u arapskom, pojam naẓar, koji prvotno znači gledanje, postao je sinonim za intelektualnu refleksiju. Sluh je gurnut u stranu.¹⁹
Ali vjera je stvar sluha, ne vida. Objava se prima ušima, ne očima. Allah se ne može vidjeti, ali može biti čuven. Šerijat se u arapskom naziva samʿ, sluh, jer je temeljno čin primanja i odgovaranja na govor. Ekran koji zamjenjuje Knjigu nije samo tehnološki problem. To je pomak u onom što smatramo znanjem i u onom što smatramo stvarnim. Tu dijagnozu Abderrahmane razvija u knjizi al-Taḥaddiyāt al-akhlāqiyya, trećem dijelu serije Dīn al-ḥayāʾ, objavljenom 2017. godine.²⁰
Etika kao politika: frontovi istine
U Abderrahmaneovoj misli etika nikada nije ostala u kuli od slonove kosti. Njegova knjiga Thughūr al-murābaṭa iz 2018. godine nastala je kao etički odgovor na političku stvarnost: normalizaciju arapskih zemalja s Izraelom, eroziju muslimanskog solidariteta, poraz bez patetike.²¹
Tu uvodi pojam al-sharr al-muṭlaq, apsolutnog zla. To nije samo moralna kategorija. To je opis oblika zla koje se prikriva, nosi maske dobra u javnom diskursu i tako generira moralnu zbrku. Ono nije lako prepoznatljivo jer ne dolazi s potpisom.²² Upravo zato zahtijeva poseban oblik otpora.
Abderrahmane poziva na ono što naziva fikr jāthim, misao koja kleči, misao koja se spušta s apstrakcije u konkretno, koja ulazi u rov. Filosof koji ostaje u apstrakciji ne obavlja svoju dužnost u trenutku krize. Naše mišljenje mora postati oblik ribāṭa, odbrane granica istine i etičkog bitka.
Oktobar 2023. i borba Palestinaca rastopili su u njemu kompleks koji je nosio od 1967., kada je vjerovao da je arapski intelekt zaostao i neplodnim. Kreativnost, strateška inteligencija i duhovna snaga koje su Palestinci pokazali bili su za njega empirijska potvrda temeljne teze: tamo gdje ima imana i moralne jasnoće, ima i sposobnosti.²³
Ko je Taha Abderrahmane
Teško ga je smjestiti u uobičajene kategorije. Nije islamist u političkom smislu. Nije akademski filosof koji piše za druge akademike. Nije sufija koji je okrenuo leđa vanjskom svijetu, iako je tasavvuf za njega lično filozofija u pravom smislu, znanje koje se živi a ne samo misli.²⁴
On je mislilac koji je cijeli život proveo u naporu da pokaže jednu stvar: da islam nosi u sebi resurse za izgradnju izvorne, moralno ozbiljne filozofije koja ne duguje svoju dubinu ni Aristotelu ni Kantu ni Hegelu. I da je taj posao nužan, jer svijet koji je izgubio etičko središte ne treba samo tehničke odgovore. Treba mislioce koji su voljni kleknuti do problema, ne lebdjeti iznad njega.
Njegova filozofija emaneta, od logike do kulturne kritike, od fikha do tumačenja politike, kruži oko jedne točke: čovjek je biće odgovornosti, i ta odgovornost ima izvor koji nije u njemu samom.²⁵
Fusnote
¹ Taha Abderrahmane, intervju za al-Sharq Podcast, rekonstruiran i preveden u: Uthman Badar, “Falsafa, Tajdīd, and the Primacy of the Ethical: A Reflective Tour of Taha Abderrahmane's Life and Thought, Part I”, Hashiya, 2025. Vidi i biografsku skicu u: Mohammed Hashas, “The Trusteeship Paradigm: The Formation and Reception of a Philosophy”, u: Islamic Ethics and the Trusteeship Paradigm (Brill, 2020), str. 37–61.
² Poraz 1967. za arapski intelektualni svijet imao je karakter civilizacijskog šoka. Detaljnu analizu tog intelektualnog konteksta nudi: Ibrahim M. Abu-Rabiʿ, Contemporary Arab Thought: Studies in Post-1967 Arab Intellectual History (Pluto Press, 2004).
³ Badar, “Part I”, Hashiya, 2025.
⁴ Ibid. Abderrahmane ovim uvidima anticipira argumente koji su u filozofiji jezika već bili prisutni: Wilhelm von Humboldt i Charles Taylor neovisno su argumentirali da svaki jezik utjelovljuje poseban pogled na svijet. Vidi: Charles Taylor, Philosophical Arguments (Harvard University Press, 1985), naročito dio III.
⁵ Taha Abderrahmane, Langage et philosophie: Essai sur les structures linguistiques de l'ontologie (doktorska disertacija, Sorbonne, 1972). Doktorat državne razine (Doctorat d'État) stekao je 1985. godine radom o logici argumentativnog i prirodnog zaključivanja.
⁶ Taha Abderrahmane, Fiqh al-falsafa I: al-Falsafa wa-l-tarjama (al-Markaz al-Thaqāfī al-ʿArabī, 1995); Fiqh al-falsafa II: al-Qawl al-falsafī (al-Markaz al-Thaqāfī al-ʿArabī, 1999).
⁷ Kritiku derivativnosti medievalne islamske filozofije Abderrahmane detaljno razvija u navedenim djelima. Za drugačiju ocjenu, koja ukazuje na originalne doprinose filozofa poput al-Fārabīja i Ibn Sīne, vidi: Peter Adamson, Philosophy in the Islamic World (Oxford University Press, 2016).
⁸ Badar, “Part I”, Hashiya, 2025. Abderrahmane pojmovnu analizu wujūda i njegovih prijevodnih deformacija razvija u prvom svesku Fiqh al-falsafe.
⁹ Taha Abderrahmane, Fiqh al-falsafa I, op. cit. Abderrahmaneov prijedlog prijevoda cogita kao “unẓur tajid” analiziran je i u: članak “Translation and traditions: Taha Abderrahmane's intersectional views as a threshold for cultural dialogue”, British Journal of Middle Eastern Studies, vol. 52, br. 3 (2024).
¹⁰ Pojam tajdida Abderrahmane izvodi iz hadisa “Obnovite svoju vjeru” (Musnad Aḥmad, br. 8710), naglašavajući da je obnova autentičan unutarnji pojam islamske tradicije, a ne kalk sa zapadnog pojma modernizacije.
¹¹ Badar, “Part I”, Hashiya, 2025.
¹² Taha Abderrahmane, Tajdīd al-manhaj fī taqwīm al-turāth (al-Markaz al-Thaqāfī al-ʿArabī, 1994). Djelo razvija sustavnu kritiku metodologije Muḥammada ʿĀbida al-Jābirīja, odbacujući fragmentarno čitanje tradicije u korist holističkog pristupa koji tradiciju vrednuje njezinim vlastitim unutarnjim mehanizmima.
¹³ Taha Abderrahmane, Rūḥ al-ḥadātha: Naḥwa al-taʾsīs li-ḥadātha Islāmiyya (al-Markaz al-Thaqāfī al-ʿArabī, 2006). Abderrahmane duh modernosti identificira s univerzalnim etičkim vrijednostima poput pravde, istinoljubivosti i dostojanstva, tvrdeći da islamska modernost nije replikacija zapadnih modela nego obnova (tajdīd) utemeljena u etičkim i duhovnim temeljima islama.
¹⁴ Taha Abderrahmane, Suʾāl al-akhlāq: Musāhama fī al-naqd al-akhlāqī li-l-ḥadātha al-gharbiyya (al-Markaz al-Thaqāfī al-ʿArabī, 2000). Djelo razvija sustavnu kritiku zapadne etičke teorije, naročito njenih prosvjetiteljskih temelja, argumentirajući da privilegiranjem autonomije i racionalnosti zapadna modernost odvaja etiku od njezinog nužnog utemeljenja u religioznoj svijesti.
¹⁵ Badar, “Falsafa, Tajdīd, and the Primacy of the Ethical: A Reflective Tour of Taha Abderrahmane's Life and Thought, Part II”, Hashiya, 2025.
¹⁶ Ibid.
¹⁷ Wael B. Hallaq, Reforming Modernity: Ethics and the New Human in the Philosophy of Abdurrahman Taha (Columbia University Press, 2019). Hallaq nudi najprodubljeniju analizu Abderrahmaneovog filozofskog projekta dostupnu na engleskom jeziku, s naročitim naglaskom na paradigmi emaneta i njezinim implikacijama za epistemologiju i političku filozofiju.
¹⁸ Badar, “Part II”, Hashiya, 2025.
¹⁹ Ibid.
²⁰ Taha Abderrahmane, Dīn al-ḥayāʾ: Min al-naqd al-iʾtimārī ilā al-naqd al-iʾtimānī, sv. 2/3: al-Taḥaddiyāt al-akhlāqiyya li-thawrat al-iʿlām wa-l-ittiṣāl (al-Muʾassasa al-ʿArabiyya li-l-Fikr wa-l-Ibdāʿ, 2017). Djelo ispituje etičke poremećaje koje generira revolucija modernih medija i komunikacija, pristupajući im iz islamskog moralnog okvira, a ne kroz sekularnu kritičku teoriju.
²¹ Taha Abderrahmane, Thughūr al-murābaṭa: Muqāraba iʾtimāniyya li-ṣirāʿāt al-umma al-ḥāliyya (Maghareb Center for Civilizational Studies, 2018). Prvo poglavlje dostupno je u engleskom prijevodu: Taha Abderrahmane, “The Jerusalemite Murābaṭa: On the Frontier of the Islamic-Israeli Conflict”, prev. Monir Birouk, ur. Mohammed El-Sayed Bushra, Ummatics, 3. mart 2025.
²² Pojam al-sharr al-muṭlaq uveden je u Thughūr al-murābaṭa, gdje Abderrahmane israelsku okupaciju Palestine opisuje kao pojavu koja nalikuje apsolutnom zlu u svojoj sposobnosti samoprikrivanja, poricanju dostojanstva mjesta i korumpiranju kolektivne moralne memorije.
²³ Badar, “Part II”, Hashiya, 2025.
²⁴ Abderrahmane razrađuje odnos između tasavvufa i filozofije u: Rūḥ al-dīn: Min ḍīq al-ʿilmāniyya ilā siʿat al-iʾtimāniyya (al-Markaz al-Thaqāfī al-ʿArabī, 2012). Djelo istovremeno kritizira zapadni sekularizam i politički islamizam, nudeći paradigmu povjerljive odgovornosti kao okvir za odnos vjere i politike. Vidi i analizu u: Hallaq, Reforming Modernity, poglavlje 6, str. 205–256.
²⁵ Sveobuhvatnu kritičku analizu Abderrahmaneovog filozofskog projekta nudi i: Farid Suleiman, “The Philosophy of Taha Abderrahman: A Critical Study”, Die Welt des Islams (Brill, 2020). Za pristupačniji uvod na engleskom dostupan je zbornik razgovora: Taha Abderrahmane, Dialogues for the Future, ur. Abdellah El Boubekri (Brill, 2023).
Literatura
Primarna literatura (Taha Abderrahmane)
Taha Abderrahmane, Fī uṣūl al-ḥiwār wa-tajdīd ʿilm al-kalām (al-Markaz al-Thaqāfī al-ʿArabī, 1987).
Taha Abderrahmane, Tajdīd al-manhaj fī taqwīm al-turāth (al-Markaz al-Thaqāfī al-ʿArabī, 1994).
Taha Abderrahmane, Fiqh al-falsafa I: al-Falsafa wa-l-tarjama (al-Markaz al-Thaqāfī al-ʿArabī, 1995).
Taha Abderrahmane, Fiqh al-falsafa II: al-Qawl al-falsafī (al-Markaz al-Thaqāfī al-ʿArabī, 1999).
Taha Abderrahmane, Suʾāl al-akhlāq: Musāhama fī al-naqd al-akhlāqī li-l-ḥadātha al-gharbiyya (al-Markaz al-Thaqāfī al-ʿArabī, 2000).
Taha Abderrahmane, Rūḥ al-ḥadātha: Naḥwa al-taʾsīs li-ḥadātha Islāmiyya (al-Markaz al-Thaqāfī al-ʿArabī, 2006).
Taha Abderrahmane, Rūḥ al-dīn: Min ḍīq al-ʿilmāniyya ilā siʿat al-iʾtimāniyya (al-Markaz al-Thaqāfī al-ʿArabī, 2012).
Taha Abderrahmane, Dīn al-ḥayāʾ, sv. 2/3: al-Taḥaddiyāt al-akhlāqiyya li-thawrat al-iʿlām wa-l-ittiṣāl (al-Muʾassasa al-ʿArabiyya li-l-Fikr wa-l-Ibdāʿ, 2017).
Taha Abderrahmane, Thughūr al-murābaṭa: Muqāraba iʾtimāniyya li-ṣirāʿāt al-umma al-ḥāliyya (Maghareb Center for Civilizational Studies, 2018).
Taha Abderrahmane, Dialogues for the Future, ur. Abdellah El Boubekri (Brill, 2023). [Jedini zbornik preveden na engleski jezik koji daje uvid u čitav raspon Abderrahmaneove misli.]
Sekundarna literatura
Wael B. Hallaq, Reforming Modernity: Ethics and the New Human in the Philosophy of Abdurrahman Taha (Columbia University Press, 2019). [Najopsežnija studija na engleskom jeziku.]
Mohammed Hashas, “The Trusteeship Paradigm: The Formation and Reception of a Philosophy”, u: Islamic Ethics and the Trusteeship Paradigm (Brill, 2020), str. 37–61.
Farid Suleiman, “The Philosophy of Taha Abderrahman: A Critical Study”, Die Welt des Islams (Brill, 2020).
Ibrahim M. Abu-Rabiʿ, Contemporary Arab Thought: Studies in Post-1967 Arab Intellectual History (Pluto Press, 2004).
Peter Adamson, Philosophy in the Islamic World (Oxford University Press, 2016).
Uthman Badar, “Falsafa, Tajdīd, and the Primacy of the Ethical: A Reflective Tour of Taha Abderrahmane's Life and Thought, Part I i Part II”, Hashiya (Yaqeen Institute, 2025).