Kosmos duše – poezija Fatime Halilović, Bosanska riječ, Tuzla, 2019.
Zbirka pjesama Kosmos duše Fatime Halilović otvara se pred čitateljem poput tihog razgovora sa sobom i svijetom, ali i poput svjedočanstva koje traži da ga prepoznamo. Ove pjesme su tragovi unutrašnjih putovanja, lomova i otkrića, kojima pjesnikinja gradi vlastiti kosmos.
U njima se prepoznaje jedno stalno traženje: šta je poezija, zašto pišemo, gdje duša nalazi mir? U prvoj pjesmi ona nas pita: „Mogu li se lijepe riječi što se u čovjeku jave staviti pod neko stakleno zvono… sačuvati nekako da ne iščeznu?“ To pitanje kao da stoji nad cijelom zbirkom.
Poezija Fatime Halilović je ispovjedna i otvorena, ali nikada nije zatvorena u sebe. Ona pušta da kroz nju progovori i bol drugih, onih koji su ostali bez glasa. U pjesmi Šehid govori glasom ubijenog sina majci, a u pjesmi Snovi i sjećanja otvara se potresno svjedočanstvo žene žrtve rata. Upravo u toj sposobnosti da osjeti i izgovori tuđu bol leži snaga njenog pjesničkog glasa.
Ali, ova zbirka je svjedočanstvo bola, ali i prostor ljepote, igre i duhovnog smiraja. U pjesmama o ljubavi, putovanjima, susretima s umjetnošću i književnicima, pa i u malim svakodnevnim prizorima – poput djevojčice u autobusu ili crnog šešira putnika koji čita Tolstoja – pjesnikinja nalazi ono nevidljivo što svijet čini širim i dubljim.
Posebno mjesto zauzimaju duhovni motivi. Kada kaže: „Svaki moj otkucaj srca jedan je harf ezana sa bosanskih minareta“, Fatima Halilović nam otkriva da je srž njenog bića u vjeri i u Bosni, u jednoj simfoniji duhovnog i zavičajnog.
Stil pjesnikinje je slobodan, slikovit i bogat digresijama, često s osjećajem kao da razgovara sama sa sobom ili s čitateljem u tišini. Njena poezija nastaje iz iskrene potrebe da se sačuva ono što bi lahko moglo biti izgubljeno – osjećaj, sjećanje, trenutak, suza.
Kosmos duše je, zapravo, knjiga o tome da čovjek nije samo tijelo i vrijeme, nego i duša koja traži prostor da se izrazi. A Fatima Halilović nam svojom prvom zbirkom otvara vrata tog prostora i poziva nas da u njemu zastanemo, prepoznamo vlastite suze i vlastite radosti.
Esad B.
SVIJET U POEZIJI FATIME HALILOVIĆ
(Recenzija pjesničkog rukopisa Kosmos duše Fatime Halilović)
Kosmos duše prva je pjesnička knjiga autorice Fatime Halilović, knjiga kojom autorica ulazi u svijet poezije, kojom u potpunosti prikazuje kako sebe, svijet koji je okružuje, tako i nastanak samih pjesama. U samoj svojoj suštini ovo je knjiga o vlastitoj intimi, posrijedi je emocionalno ustreptala ispovijest unutar svijeta koji se neprestano urušava, deformira (kakav je vanjski svijet), a zatim iznova i iznova gradi (kako je prikazan odnos pjesnikinje i svijeta). Na taj način Halilovićeva, uslovno kazano, otvara vrata svog života i uvodi nas u njega, obznanjujući svoj intimni prostor, govori o sebi, ali i drugima, ljudima koji su joj bliski, prijateljima, govori o ljubavi, o putovanjima, o smrti, ratu, religiji, Bogu – jednostavno rečeno, sve što je okružuje, što plijeni njenu pažnju, ona oblikuje u pjesmu i na taj način njen intimni svijet postaje javan.
Halilovićeva svojom prvom knjigom pjesama iskustva života (i svog i tuđeg) prenosi u poeziju. Iz njenog „susreta“ sa svakim novim danom, sa umjetnošću (književnost, film, slikarstvo, muzika) nastaju pjesme. Ona, također, piše o bliskim ljudima (prijateljima i porodici), ali i potpuno nepoznatim ljudima koje susreće u autobusu, na izložbi, na ulici, i iz takvih „susreta“ nastaje jedan jedinstven umjetnički izraz.
Unutar knjige isprepliće se pjesnikinjino sjećanje na djetinjstvo, na bliske ljude, na trenutke provedene u krugu porodice, zatim posebno i naglašeno je prikazana svakodnevica kroz koju ponajbolje oslikava svoja unutrašnja stanja. Knjigom pjesama metaforičkog naslova Kosmos duše autorica prikazuje i materijalno i duhovno iskustvo u svijetu koji je okružuje. Tako je već s početka knjige vješto postavljena pjesnikinjina zapitanost da li će joj biti lakše ljudsko bitisanje podnositi ako riješi da o sebi svijetu zbori. Ovaj dio s početka funkcionira kao moto knjige, odnosno autoričino predstavljanje i naglašavanje o kakvoj se poeziji radi – a to je poezija koja nastaje u najdubljim porama njenog bića.
Fatima Halilović ovom knjigom pjesama ispisuje sebe, svoj život, govori o svojoj zapitanosti nad procesom stvaranja i oblikovanja pjesama. Ona otvara vrata svog života, razotkrivajući pjesmom svoj unutrašnji svijet. Također, na razini cijele knjige primjećujemo i pjesnikinjino majstorstvo zaustavljanja kada shvati da je dovoljno kazala, da nas je u određenoj mjeri, ali nikada ne potpuno, pustila u svoj kako životni, tako i stvaralački prostor. Na koncu, ipak, pjesnikinja za sebe ostavlja najintimnije trenutke.
Na takvim postavkama ona ispisuje ovu knjigu podijeljenu u šest ciklusa: U začudnom svijetu umjetnosti, Kad sam prošla ispod duge…, Prostor intime, Mreža misli, Srž mog bića, Traganje. Naslovi ovih ciklusa svojom metaforičnošću i pjesmama grupiranim unutar njih ocrtavaju jedan veoma raznovrstan pjesnički svijet. Posmatrajući knjigu u cjelini, možemo zaključiti da su njene stranice pažljivo ispisane, pjesme snažno povezane, tako da se na razini cijele knjige gradi koherentna i ujednačena cjelina.
Prvi ciklus naslovljen U začudnom svijetu umjetnosti u potpunosti je, što mu samo ime nagovještava, fokusiran na umjetnost i umjetnike. U prvom planu jeste zapitanost autorice o nastanku/nestanku pjesme, zatim intertekstualne veze koje uspostavlja sa drugim književnicima, ili imaginarni dijalog koji vodi sa pjesnicima (npr. Admiral Mahić). Karakteristična je pjesma Kako nestaje pjesma. Kada govorimo o poeziji, uvijek je potrebno imati na umu da za liriku ne postoji drugi predmet nego što je to sam pjesnik, i uvijek će se pjesniku iznova nametati pitanje o samom činu pisanja, odnosno o odnosu svijeta spram poezije i poezije spram svijeta. Tako da je cijeli prvi ciklus naglašeno autoreferencijalan – pjesnikinja je okrenuta sebi i poeziji, odnosno činu pisanja/oblikovanja pjesme. Halilovićeva unutar ovog ciklusa uranja u svoju pjesničku nutrinu i postavlja pitanje (prvenstveno sebi) koje se javlja gotovo kod svakog pisca: Zašto pišem? I šta je to poezija?
(…)
Knjiga Kosmos duše svojevrsna je kombinacija iskustva kako pjesničkog, tako i životnog. Posrijedi je poezija koja obiluje emocijom, koju čitalac itekako može osjetiti, jer u pjesmu ova autorica unosi sebe i otvara vrata svog svijeta.
Melida Travančić
FATIMA HALILOVIĆ: KOSMOS DUŠE
(Recenzija)
U svijetu koji bezglavo ide ka potpunom obezduhovljenju, u kojem se u sve vidljive i nevidljive pore njegova bitisanja uvukao materijalni momenat, u kojem zbog opsjednutosti materijalnim vrijednostima čovjek zaboravlja da je prolazno fizičko biće i da je cio njegov život samo trenutak u neprolaznosti vremena, i da jedino svojom duhovnošću može ostaviti trag ili znak svoga postojanja u vremenu i prostoru – pjesnikinja Fatima Halilović se svim svojim bićem posvetila duhovnim vrijednostima: ljepoti vjere, ljepoti umjetnosti i ljepoti života u njegovim običnim svakodnevnim pojavnostima, čija ljepota, kao u pjesmi Voćka poslije kiše Dobriše Cesarića, bude i prođe, a ostane nezapažena jer ljudi na svijet oko sebe gledaju samo očima tijela, a mogu gledati i očima duše koje bi tu ljepotu uočile i zapamtile.
U svemu o čemu pjeva Fatima Halilović, ona je pjesnikinja čijem se „kosmosu duše“ vjeruje jer je i u svom ljudskom i u pjesničkom biću iskrena – i na osjećajnom i na misaonom nivou.
Pjesme s duhovnim motivima odišu njenom iskrenom, sasvim ljudskom bogobojaznošću pred Allahom, Svemogućim Stvaraocem svega, plemenitom skromnošću, zadivljenošću univerzalnom ljepotom i mudrosti Božje riječi koja čovjeka nadahnjuje i vodi ga pravim putem. Pjesme s motivima tragedije Bošnjaka na završetku dvadesetog vijeka zrače njenom iskrenom osjećajnom i misaonom boli.
U pjesmama u kojima tematizira umjetnost, film, muziku (kultni filmovi i pjesme), slikarstvo, a napose književnost s akcentom na poeziji, Fatima Halilović pokazuje da se kao ličnost u svakodnevnom životu i kao umjetnica (pjesnikinja) učila i stasala „u krilu“ umjetnosti, koju obično određujemo pojmom „klasična“, u kojem je sadržana, prije svega, misao o neprolaznoj vrijednosti i uporednom hodu s vremenom. Posebno bih istakao njenu bliskost sa sufijskom poezijom, ali i to da ona nije njen ovovremeni epigon, nego je pjesnikinja u čijoj se poeziji sufijska mudrost reflektuje na stvaralački način, koji njenoj poeziji daje izvjesnu draž i pokazuje njenu duhovnu zrelost, neobičnu za tako mlado pjesničko biće.
Za mladu autoricu vrijedno je i to da je na formalnom nivou gotovo uvijek na nivou „poetskog sadržaja“, da uspijeva vješto postići ritmičko i emotivno-refleksivno suglasje. U to čak ulazi i ono što je u zagradama kao svojevrsna digresija koja prekida ritmički slijed stihova izvan zagrada, a što nije nimalo jednostavno postići.
Nisu sve pjesme u zbirci Kosmos duše jednakog dometa (ima li zbirke u kojoj jesu?), ali bitno je da nijedna pjesma nije ispod nivoa koji kazuje da je pred nama rukopis istinske pjesnikinje.
Vjerujem da je Fatima Halilović zbirkom Kosmos duše na lijepom putu da bude dio „kosmosa duše“ onih koji vole poeziju i ostaju joj vjerni uprkos sadašnjoj vladavini proze.
Zejćir Hasić
Iz knjige:
ŠEHID
1
ŠEHID I
Duša je moja, već skrivene perde
Između ovog i onog svijeta prošla,
Dok je haber o smrti mojoj tebi stigao.
Taj haber prodro je u tvoju dušu
Kao onaj hladan, olovni kuršum
Što grudi moje prostrijeli.
Bol nisam osjetio ja, nego ti, majko.
Krik je tvoj ispunio prostor između
Zemlje i neba
I odjeknuo jezivo u ušima žena
Oko tebe okupljenih.
One su krik taj čule svojim ušima,
Ali ti nisi glasom kriknula;
Već ti se dio duše otkinuo
I u krik se pretvorio.
Krik je tvoj odjeknuo u jednom trenu vremena,
Prošao one skrivene perde,
Moju dušu dotaknuo i tebi se, kao eho, vratio.
Nastanio sam se opet u tvojoj duši —
u obliku krika.
Mustra ljudskih sudbina precizno je skrojena
I ne može duša nazor iz tijela.
Jer da može, tvoja bi iz grudi probila,
A moja u tijelu ostala.
II
Jutros sam zorom avlijske vratnice odškrinuo,
U sedam koraka avliju prešao
(Samo mi bi žao što nisam, k’o nekad,
rosu po bosim tabanima osjetio),
basamacima na čardak se popeo,
snene ti oči poljubio, dvije pletenice pomilovao.
Ti si se iz sna prenula,
suza ti iz oka kanula.
Jesi li me osjetila?
Mati, osjeti.
Hodio sam zemljom, prilazio ljudima —
nisu me osjećali.
Mati, osjeti!
Na česmi avlijskoj abdest smo uzeli,
sabah smo klanjali.
Potom sam na dovama tvojim odletio
put perdi skrivenih.
Ne, nisu mrtvi oni što im šehadetom duše mirišu.
Živi su!
Miškom duše okupane, smirene,
Gospodaru vraćene,
vaše duše pohode.
Samo vi to ne znate.
SRŽ MOGA BIĆA
Svaki moj otkucaj srca
Jedan je harf ezana
Sa bosanskih minareta.
Mojim venama teku
Bosanske rijeke;
U mojim očima ogleda se
Plavo nebo bosansko.
Moja kosa je
Nemirni vjetar bosanski;
Moje tijelo, čini mi se,
Od zemlje je bosanske sazdano.
Jedna je ruka moja grana jeribasme,
A druga — grana šeftelije.
Sva mi je duša bosančicom išarana
I mirisom ljiljana ispunjena.
Vazda sam uspravna i stamena,
Ponosna i gorda k’o planine bosanske.
Kad u zemlju bosansku legnem,
Nek’ nada mnom kam bosanski iznikne
I na nj’ nek’ dijak ukleše:
Ase legoh
U zemlji Bosni
Na svojini
Na baštini
Plemenitoj.
Mir mi duša iska dok žih.
PJESNIKU KOJI JE POGINUO U RATU
„Ne znamo zašto pjesnici moraju biti vojnici kad topovi ne znaju pjevati o susretima.”
Izet Sarajlić
Ti si samo u knjigama slušao zvuk
Ispaljenog, iz puške od riječi, metka.
Samo na stranicama knjiga si gledao
Kako granata kida dijelove tijela vojnika.
I ni tad ti ruka nije čeznula za puškom,
Već za perom pjesnika.
U Tolstojevom Ratu i miru ti si radije,
U liku Denisova,
Sa Natašom Rostovom igrao mazurku,
Nego gledao mrtva tijela kod Borodina.
Tek kad ti u ruku staviše pušku,
Shvatio si — drugačiji je metak
Ispaljen u knjizi u tijelo od slova,
Od onog ispaljenog u živog,
od krvi i mesa, čovjeka.
I ni tad ti ruka nije čeznula za puškom,
Već za perom pjesnika!
Mislio si: Nisu meci u mojoj ruci,
Već lgoovi stihovi.
I nije zvuk metaka nadjačao
Zvuk glasa nekoć voljene djevojke.
Mislio si: Voli li ona još uvijek vojnike, a ne
pjesnike?
O, samo da hoće — ovo završiti, napisao bih joj
pjesmu,
Lijepu kao onu Juditi Gotje.
Al’ metak od misli, brži,
Ugasi poeziju tvog života.
Ti nisi znao — drugačije se umire u knjigama,
Drugačije na javi.
Sad u susjedstvu nebeskom čekaš svoju Juditu.