Idžtihad između teksta i stvarnosti: Metodološka vizija Abd el-Medžida en-Nedždžara
Uvod: Sveobuhvatni pristup razumijevanju i primjeni vjere
Dr. Abd el-Medžid en-Nedždžar (rođen 1945. u Tunisu), istaknuti savremeni islamski mislilac i stručnjak za usulud-din, razvio je sofisticiranu i sveobuhvatnu teoriju idžtihada koja prevazilazi tradicionalne okvire. Kao profesor na Univerzitetu iZejtunija i dugi niz godina član Evropskog vijeća za fetviju i istraživanja, Nedždžar je posvetio svoj akademski život pitanjima obnove islamske misli i prilagođavanja vjere savremenim izazovima. Njegova ključna djela – poput “Fi fikhit-tedeijuni fehmen ve tenzilen” (U razumijevanju i primjeni religioznosti), “Khilafetul-insani bejnel-wahji vel-‘aql” (Kalifat čovjeka između objave i razuma) i “Mekasidush-sheri’ati bi eb’adin dždideh” (Mekasidi šerijata s novim dimenzijama) – predstavljaju temeljne pokušaje da se islamska tradicija učini relevantnom za 21. vijek.
U srži Nedždžarove misli nalazi se fundamentalno razlikovanje između dina (vjere kao objavljenog učenja) i tedeijuna (religioznosti kao ljudskog odgovora na to učenje). Dok je din savršen, apsolutan i nepromijenjen – dolazi direktno od Allaha – tedeijun je nužno nesavršen, relativan i promjenjiv jer predstavlja ljudski napor razumijevanja i primjene. Ova distinkcija otvara vrata za dinamičan pristup idžtihadu koji ne kompromituje svetost objave, ali priznaje kontekstualnost ljudskog razumijevanja.
Dvostruka priroda idžtihada: Tekst i stvarnost
Nedždžar razvija teoriju idžtihada koja se temelji na dva komplementarna nivoa, što predstavlja revolucionarni doprinos savremenom fikhu:
- Idžtihad u razumijevanju objavljenog teksta (النصّ)
Ovaj prvi nivo idžtihada bavi se fundamentalnim pitanjem: kako pravilno razumjeti Kur’an i Sunnet? En-Nedždžar ističe da tekstualno razumijevanje nije jednodimenzionalno. Postoje tri nivoa sigurnosti u razumijevanju objavljenog teksta:
Prvi nivo:– Oni koji dozvoljavaju samo jedno razumijevanje, gdje je Allahova volja kristalno jasna. Primjeri uključuju fundamentalne istine poput tevhida, temeljnih ibadata i apsolutnih etičkih imperativa. Ovdje nema prostora za idžtihad u samom značenju, već samo u načinu primjene.
Drugi nivo:– Tekstovi koji dozvoljavaju više od jednog legitimnog tumačenja. Ovdje idžtihad postaje neophodan. En-Nedždžar naglašava da razlike u razumijevanju ovih tekstova nisu nužno problem, već prirodna posljedica bogatstva islamske tradicije. Ali ove razlike moraju biti zasnovane na metodološkoj strogosti.
Treći nivo: Opšta mekasidska uputstva – Tekstovi koji ne pružaju detaljne propise, već opšte principe i ciljeve (mekasid). Ovdje je idžtihad najširi i najkreativniji, jer mudžtehid mora razumjeti dublji cilj i mudrost šerijata, a zatim osmisliti načine kako taj cilj ostvariti u konkretnom kontekstu.
Nedždžar insistira da razumijevanje teksta zahtijeva nekoliko ključnih alata:
- Jezičko znanje – Duboko poznavanje arapskog jezika, njegove strukture, retorike i semantike
- Razum (‘aql) – Ali razum koji je metodološki disciplinovan, ne spekulativan ili arbitraran
- Usulske metodologije – Poznavanje principa fikha
- Poznavanje mekasida – Razumijevanje cilјeva šerijata, bilo da su eksplicitno navedeni ili da se izvode kroz induktivno proučavanje
Ključno je da Nedždžar odbacuje dva ekstrema: one koji odbijaju svako korištenje razuma u tumačenju teksta (doslovna rigidnost) i one koji zloupotrebljavaju razum do te mjere da tekst prilagođavaju vlastitim idejama, umjesto da svoje ideje prilagođavaju tekstu.
- Idžtihad u razumijevanju stvarnosti (الواقع)
Razumijevanje teksta nije dovoljno. En-Nedždžar naglašava da se vjera ne živi u vakuumu, već u konkretnom historijskom, društvenom i kulturnom kontekstu. Stoga drugi nivo idžtihada – idžtihad u razumijevanju stvarnosti – postaje jednako bitan kao prvi.
Šta znači “vakih” (stvarnost)? Za Nedždžara, vakih predstavlja sveukupnost ljudskog iskustva: načine života ljudi, njihove običaje, tradicije, društvene strukture, ekonomske sisteme, političke organizacije, kulturne kodove, ali i nove događaje (nevazili) i izazove koji se pojavljuju.
Idžtihad u vakihu zahtijeva:
Društvene nauke: Nedždžar hrabro tvrdi da muslimanski učenjaci moraju koristiti društvene nauke – sociologiju, antropologiju, ekonomiju, političke nauke – kako bi precizno razumjeli stvarnost u kojoj žive. Ovo nije uvoz “zapadnih” metoda, već priznanje da su to univerzalni alati za razumijevanje društvenih fenomena.
Historijska svijest: Mudžtehid mora razumjeti kako je prošlost oblikovala sadašnjost. Nedždžar ističe tri ključna faktora u savremenom islamskom kontekstu:
- Vjerski faktor – Kako muslimani doživljavaju i praktikuju svoju vjeru danas, što često odstupa od idealnog modela
- Historijski faktor – Baština islamske civilizacije, ali i trauma kolonijalizma i slabljenja muslimanske moći
- Faktor zapadne civilizacije – Hegemonija zapadnih vrijednosti, tehnologije i epistemologije
Kontekstualna osjetljivost: Ono što funkcionira u jednom kontekstu može biti štetno u drugom. Nedždžar poziva na duboko razumijevanje lokalnih običaja (‘urf), psihologije naroda i društvenih dinamika.
Jedinstvo objave, razuma i stvarnosti
Centralna teza Nedždžarovog djela “Khilafetul-insan bejnel-vahji vel-‘aql” je da nema stvarnog sukoba između objave (vahj), razuma (‘aql) i stvarnosti (vakih). Sva tri proizlaze iz istog izvora – Allaha, Stvoritelja i objave i razuma i kosmičkog poretka. Prividan konflikt nastaje zbog:
- Pogrešnog razumijevanja objave – Kada ljudi projektuju svoje predrasude na tekst
- Zloupotrebe razuma – Kada razum radi bez metodološke discipline ili se koristi za racionalizaciju strasti
- Ignorisanja stvarnosti – Kada se propisi primjenjuju mehanički bez razumijevanja konteksta
Nedždžar odbacuje dvije krajnosti: one koji pokušavaju podrediti objavu razumu (liberali/modernisti) i one koji pokušavaju podrediti objavu ili razum lažno shvaćenoj “stvarnosti” ili “interesu” (maslaha). Njegova metodologija traži harmoniju: razum služi kao alat za razumijevanje objave, a stvarnost je polje primjene – ali objava ostaje normativni autoritet.
Fikh et-tenzil: Od razumijevanja do primjene
Nedždžar uvodi koncept fikh et-tenzil (razumijevanje primjene) koji nadilazi klasični fikh. Ovaj fikh ima tri faze:
Faza 1: Fikh el-fehm (Razumijevanje)
Pravilno razumijevanje i dina (teksta) i vakiha (konteksta). Ova faza koristi sve alate što smo gore opisali.
Faza 2: Fikh es-siagha (Formulisanje)
Pretvaranje apstraktnih principa u konkretne, primjenjive projekte koji odgovaraju specifičnom vremenu i mjestu. Ovo je kreativna faza gdje mudžtehid mora biti i učenjak i društveni arhitekta. On postavlja pitanje: kako principe pravde, šure, ekonomske redistributivnosti ili očuvanja dostojanstva realizovati u ovom specifičnom kontekstu?
Faza 3: Fikh el-indžaz (Realizacija)
Stvarna implementacija. Nedždžar priznaje da je ovo najteža faza jer zahtijeva ne samo znanje, već i mudrost, strateško planiranje, političku vještinu i, često, organizovane institucije.
Kritička refleksija: Mekasid kao ključ
U svom monumentalnom djelu “Mekasidush-sheri’ati bi-eb’adin dždideh”, Nedždžar proširuje tradicionalnu teoriju mekasida. Dok klasična teorija fokusira na “čuvanje” (hifz) pet ili šest osnovnih vrijednosti (din, nafs, ‘aql, nasl, mal), Nedždžar predlaže:
1.Proširenje na kolektivne mekasidi – Ne samo individualno čuvanje, već društveno ostvarivanje pravde, šure, dostojanstva
2.Hijerarhija i balansiranje – U situacijama konflikta između mekasida, kako utvrditi prioritete?
3.Posljedice – Duboko razumijevanje dugоročnih posljedica pravnih odluka
Ova metodologija čini idžtihad ne samo tekstualnom vježbom, već sveobuhvatnim moralnim i društvenim projektom.
Praktični primjeri i primjena
Iako Nedždžar, prema nekim kritičarima, nije uvijek ponudio dovoljno konkretnih primjera, njegove metodološke principe možemo primijeniti na niz savremenih pitanja:
Ekonomski sistemi: Umjesto mehaničkog preslikavanja srednjovjekovnih ekonomskih propisa, mudžtehid mora razumjeti ciljeve (zabrana eksploatacije, redistributivna pravda, očuvanje dostojanstva) i osmisliti ekonomski sistem koji te ciljeve ostvaruje u kontekstu globalizovanog kapitalizma.
Politički sistemi: Šura nije samo “savjetovanje” već princip participativne vladavine. Kako taj princip implementirati? Parlamentarna demokratija? Konsultativni savjeti? Odgovor zavisi od specifičnog vakiha.
Pitanja rodne ravnopravnosti: Tekst pruža principe – dostojanstvo, pravda, komplementarnost. Ali konkretna prava i uloge mogu varirati zavisno od društvenih struktura i ekonomskih realnosti.
Izazovi i kritike
Nedždžarova metodologija, iako inovativna, suočava se s kritikama:
1.Relativizam? Da li njegov naglasak na kontekstu ne vodi u relativizam gdje se sve može opravdati “vakihom”? En-Nedždžar bi odgovorio da tekstualni principi ostaju nepokolebljivi – samo se njihova primjena prilagođava.
2.Ko je kvalifikovan? Ako idžtihad zahtijeva poznavanje i islamskih nauka i društvenih nauka, ko može biti mudžtehid? Ovo je praktični problem koji Nedždžar ne rješava do kraja.
3.Nedostatak konkretnosti: Neki kritičari primjećuju da Nedždžar nudi metodološki okvir, ali rijetko konkretne pravne odluke. On bi možda odgovorio da je njegova zadaća postaviti principe, a ne rješavati svako pojedinačno pitanje.
Zaključak: Dinamički islam za dinamičan svijet
Abd el-Medžid en-Nedždžar predstavlja svjež glas u savremenoj islamskoj misli. Njegova vizija idžtihada – kao dvostrukog procesa razumijevanja i teksta i stvarnosti – nudi put između dviju pogrešnih alternativa: rigidnog tradicionalizma koji ignoriše stvarnost i adaptacionizma koji kompromituje tekst.
Njegova metodologija je, u suštini, poziv na intelektualnu serioznost, moralnu odgovornost i kontekstualnu mudrost. Islam nije statična kolekcija pravila, već živi sistem vrijednosti i principa koji traže kontinuirano tumačenje i primjenu od strane učenih, posvećenih zajednica.
U vrijeme kada mnogi muslimani traže ili mehaničke odgovore ili potpuno napuštanje tradicije, Nedždžar nudi treći put: vjernost objavi kroz kreativno razumijevanje, razumijevanje stvarnosti kroz rigoroznu analizu i harmonizaciju obojega, kroz mudrost mekasida.
Njegov doprinos je u metodologiji koja omogućava muslimanima da sami, u svojim specifičnim kontekstima, pronađu autentične islamske odgovore na izazove svog vremena. To je, možda, najvažniji oblik idžtihada u savremenom dobu.
priredio: E.Bajić
“Tedeijun nije samo razumijevanje dina; to je razumijevanje života u svjetlu dina i dina u svjetlu života.” – Abd el-Medžid en-Nedždžar
Link na tekst od ovog učenjaka: Ka-ustanovljenju-fikha-muslimanskih-manjina-u-zapadnim-društvu (pdf)