Sejfullah-efendija Proho (Prohić), potomak ugledne porodice Proho (Prohić) iz Konjica, poznato je ime našoj naučnoj javnosti. Ubraja se među posljednje bošnjačke pisce na orijentalnim jezicima.
Rodio se 1276./1859. godine u Konjicu. Početna znanja stječe pred Derviš-efendijom Gaćom i hfz. Zulfikar-efendijom Džumhurom u rodnom gradu. Osnovno obrazovanje, a potom i nižu medresu završio je u rodnom Konjicu gdje je učio pred poznatim Omerom-efendijom Humom. Školovanje nastavlja u Sarajevu gdje je slušao predavanja čuvenog učenjaka i sarajevskog muftije Mustafe-efendije Hadžiomerovaća koji će kasnije postati prvi bosanski reisul-ulema. Predavanja prati i u Hanikahu pred veoma uglednim i poštovanim učenjakom Hasanom-efendijom Spahom. U ova dva visoko rangirana obrazovna zavoda uči do svoje 25. godine.
Iz Sarajeva Sejfullah-efendija Proho odlazi u Istanbul, gdje uči punih jedanaest godina pred najpoznatijim učenjacima tog vremena.
Po povratku iz Istanbula 1312./1894. godine, Sejfullah-efendija Proho radi kao vjeroučitelj (muallim) u Konjicu, da bi četiri godine kasnije bio imenovan muderrisom u Cazin-skoj medresi. Godine 1326./1908. postavljen je za profesora “Šeriatsko-sudačke škole” u Sarajevu, gdje je ostao sve do odlaska u penziju 1345./1926. godine zbog toga što je bio potpuno oslijepio. Potpuni gubitak vida u posljednje dvije godine života mnogo ga je pogodio jer nije mogao čitati niti pisati.[i]
Kada je doznao da ga je Mehmed Handžić spomenuo u svojoj knjizi El-dževheru’l-esna,[ii] radovao se, pa mu je rekao: “Drago mi je, iako ne zaslužujem, da si me spomenuo. Možda će sebeb biti da mi se rahmet preda…”[iii]
Umro je u četvrtak 29. decembra 1932. godine (01. ramazana 1352. h.).[iv]
Njegovo obrazovanje predstavlja uspješan hod darovitog intelektualca koji kroz tadašnji sistem školovanja u Konjicu, Sarajevu i Istanbulu postiže visok nivo učenosti. Govor i uspješno pisanje na tri jezika: arapskom, turskom i bosanskom, ukazuje na velike obrazovne mogućnosti tadašnjih škola. Naročito je impresivan podatak da je Sejfullah-efendija Proho još u toku svojih studija u Istanbulu na arapskom jeziku napisao nekoliko djela za koja su njegovi profesori dali visoke ocjene.
Godine 1987. radeći na poslovima direktora Gazi Husrevbe-gove biblioteke u Sarajevu, u arhivu ove Biblioteke došao mi je do ruku jedan vrlo dragocjen rukopis koji rasvjetljava do sada neke nepoznate dijelove života i rada Sejfullah-efendije Prohe. Naime, radi se o njegovoj Autobiografiji, koju je on svojeručno napisao na arapskom jeziku. Ispisana je lijepim rukopisom, crnim mastilom, na bijelom papiru sa vodoravnim širokim linijama na tri stranice, formata 33 x 21, tekst 28,5 x 20,5 cm, 71 redak.
Na trećoj stranici Autobiografije kasnije je dopisan spisak Prohinih djela. Budući da je evidentna razlika u rukopisu, vjerovatno je to učinio neko ko je bio dobro upućen u njegov književni rad i zaostavštinu.
U obilju dokumentacione i arhivske građe ova Autobiografija Sejfullah-efendije Prohe predstavlja vrijedan dokument koji će značajno poslužiti istraživačima djela i doprinosa ovog našeg pisca i naučnika.
Registrovana je u Privremenoj inventarskoj knjizi arhiva Gazi Husrev-begove biblioteke, knj. III, br. 113.
Sejfullah-efendija Proho u Autobiografiji piše o nekim ličnostima iz naših krajeva i o više naučnika iz Istanbula koji su imali značajnu ulogu u sistemu tadašnjeg obrazovanja i naučnog života svojih sredina. Nezaobilazna je njegova ocjena njihovih naučnih nivoa, čemu se, inače, ne može poreći au-toritativnost, s obzirom da je Autobiografiju pisao u poznim godinama svoga života, kada je doživio puno naučno zrenje i afirmaciju. Proho se kao student isticao svojom aktivnošću i bistrinom. Neki su ga profesori zapazili i posvećivali mu naročitu pažnju, o čemu govori u svojoj Autobiografiji. Zanimao se za šerijatsko pravo (fikh), a naročito za šerijatsko nasljedno pravo (Feraiz). U svoje vrijeme bio je najbolji bosanski fakih i, nesumnjivo, najbolji poznavalac šerijatskog nasljednog prava.
Iza sebe je ostavio poduži spisak vrijednih djela na tri jezika od kojih je znatan broj objavljen kod nas.
U toku studija u Istanbulu napisao je nekoliko djela, a za ‘Ukdetu’l-feraid šerhu ‘umdetu’l-feraid dobio je najviše ocjene i pohvale od svojih profesora i pismenu saglasnost Mešiha-ta i Minstarstva prosvjete Turske za njegovo štampanje ali, na žalost, do toga nije došlo. Dvije kopije ove saglasnosti se čuvaju u autografu spomenutog djela u Gazi Husrev-begovoj biblioteci koje je Sejfullah-efendija Proho lično uvakufio ovoj Biblioteci.[v]
Djela su mu, uglavnom, iz: porodičnog, nasljednog i te-stamentalnog prava, iz usul-i fikha, ibadata, historije šeri-jatskog prava, disputacije i vjeronauke (Ilmihal), te pravila čitanja kur’anskog pisma (Tedžvid). Okušao se i u poeziji, a bavio se i prevođenjem s arapskog i osmanskog turskog jezika.[vi] Do danas je utvrđeno da je Sejfullah-efendija Proho autor mnogih djela.
Na arapskom jeziku su mu štampana četiri djela, a ostala su ostala u rukopisu:[vii]
1. Kitabu’n-nikah,[viii]
2. Ahsenu’l-vesiletifi ma’rifeti’l-vesaja ve’l-vasijje,[ix]
3. Zubdetu’l-fera’id,[x]
4. Esahhu’l-akdijje fi lubsi’l-kalensuve’n-nasranijje,[xi]
5. Hedijjetu’t-tullab fi uslubi mutale’ati’l-Kitab,[xii]
6. El-feva’idu’n-nefisetifi tertibi’l-hidžedži ve’l-ekise,[xiii]
7. Teshilu’l-vusulifi ‘ilmi’l-vad’i,[xiv]
8. Šerhu diabadže ‘Alikušdži šerhu ‘ale’l-vad’ijje,[xv]
9. Ta’likatu ‘alel-kavli’l-hamisi min hašijeti Hafiz Sej-jid ‘ala šerhi’l-vad’ijje,[xvi]
10. Teshilu’l-fera’id,
11. Lubabu’l-fera’id,
12. ‘Umdetu’l-fera’id[xvii]
13. ‘Ukdetu’l-fera’id šerhu ‘umdetu’l-fera’id,[xviii]
14. Nuzhetu’r-ra’id šerhu zubdetu’l-fera’id,[xix]
15. Kitabu’l-‘ibadat me’a mukaddimeti’l-fikh,[xx]
16. Hedijjetu’l-evsijja,[xxi]
17. Kitabu’l-meva’iz,
18. Autobiografija.(donosimo je u nastavku ovog teksta)
Na turskom jeziku:
1. Tuhfe’i sibjan durri tedžvidi Kur’an,
2. Kava’idu i’rab,
3. Kava’idu sarfijje,
4. Majenfe’u bihi’l-mer’u ba’de mevtihi.[xxii]
Na bosanskom jeziku:
1. Ma’lumatu ibtidaijje,
2. Tedžvidu’l-Kur’an,
3. Teshilu’t-tedžvid,
4. Bidajetu’l-inas[xxiii]
5. Tedživdu’l-inas,[xxiv]
6. Kifajetu en-nisa’,
7. Mesa’ilu dinijje,
8. Mesa’ilu fikhijje,
9. Vezaifu islamijje,[xxv]
10. Ahvalu niša’[xxvi]
10. Zubdetu ejman (O zakletvama),
11. Tariku en-nedžat (O vasijjetima i popravku griješnika),[xxvii]
12. Tedribu’l-mubtedi fi’l-‘arebi (Vježbanka za početnike u učenju arapskog jezika),
13. Smrt hazreti Fatime,[xxviii]
14. Uputa kako treba vasijjet (oporuku) činiti,[xxix]
15. Tenzilu’l-mubtedi fi’l-‘arebi.[xxx]
Prijevodi sa turskog na bosanski jezik:
1. Durrijekta (terdžumesi),[xxxi]
2. Šuruti-salat,[xxxii]
3. Brošura o hajzu.[xxxiii]
Članci:
1. Jedno pitanje,[xxxiv]
2. Jedno potrebno upozorenje.[xxxv]
Autobiografija
Siromašni rob Sejfullah Proho, ovisan o milosti njegovog moćnog Stvoritelja, sin je hadži Salihage, koji je umro 1310./1892. godine na Mini, u toku obavljanja hadždža, po silasku sa Arefata i ukopan u Mekki el-Mukerre-mi u mezaristanu el-Džennetu el-mu’lat, do mezara njegovog najprisnijeg prijatelja Kumašina Mustafe, sina Abdullahova, Sarajlije, a Salihaga je sin hadži Mustafe Herceglije, Konjiča-nina, koji je, također, umro na povratku sa hadždža i ukopan u Suecu, Egipat, približno 1280./1863. godine. Neka im Allah Uzvišeni oprosti grijehe Njegovim najljepšim oprostom.
Znanje sam počeo stjecati od momenta kad sam mogao razlikovati desnu od lijeve strane, tako da se u meni ni za što drugo više nije mogla razviti sklonost.
Nakon što sam u svom rodnom gradu Konjicu završio osnovno obrazovanje pred pobožnim muallimom Gačom Derviš-efendijom Konjičaninom, umro 1287./1870. godine, neka mu se Allah smiluje, a potom pred muallimom, kojemu nije bilo ravnog u njegovom vremenu u pobožnosti i asketiz-mu, hadži hafizom Zulfikar-efendijom Konjičaninom, umro u toku obavljanja hadždža 1308./1890. godine, neka mu se Allah smiluje, uključio sam se u kružok (halku) gdje je predavanja držao profesor i učenjak Humo Omer-efendija Mostarac, autor dva djela iz sintakse Veliki izbor i Mali izbor, zatim djela: Sehletu’l-husul fi’l-‘ibadeti i El-Menzume elbu-snevijje fi’l-mev’izati, umro oko 1297./1879. godine, neka mu se Allah smiluje.[xxxvi]
Potom sam otišao u Sarajevo, Bosna, gdje sam prisustvovao predavanjima u Gazi Husrev-begovoj medresi, u razredu kom je predavanja držao čuveni alim, reisul-ulema i muftija, hadži Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović iz Kulen Vakufa, umro oko 1312./1895. godine,[xxxvii] neka je AUah s njim zadovoljan. Tu sam za tri godine prešao: El-Feva’idu’d-dija’ijje šerhu el-Kafije Ibnu’el-Hadžib od Džamija(43) sa osnovnim tekstom Isa-godži od Ebherija.[xxxix] Za to kratko vrijeme primio sam od svjetla njegovog znanja ono što nije bilo moguće primiti od drugoga, u sličnoj situaciji i pored težine njegovog stila u izrazu. Allah ga je naročito obdario tim vrlinama i blagoslovom.
U tom vremenu sam ustrajao u posjećivanju predavanja Šejha Husrevovog Hanikaha, časnog merhuma Spaho hadži Hasana Husni-efendije Sarajlije, umro 1334./1915. godine, pisca djela Muntehabu’l-usul li intidabi el-vusul fi’l-usul, Risale-tun fi’l-medžaz i Komentar na Risaletu adabi’l-bahs od Šejha Mustafe ibn Jusufa Mostarca, pisca brojnih djela, koji je poznat pod pseudonimom Šejh Jujo, umro 1610. godine, neka mu Allah uzvrati nagradom kao uzdarje za ukazani trud i neka ga obaspe Svojom dobrotom i dobročinstvom.[xl]
Onda sam, odredbom Uzvišenog Allaha, smjelo krenuo na put, otisnuvši se pučinom mora u želji za stjecanjem znanja od svih učenih ljudi (do kojih sam mogao doprijeti).
U Carigrad, neka ga Allah sačuva od propasti i nesreća, stigao sam početkom 1300./1882. godine po hidžri časnog Vjerovjesnika, kada mi je bilo oko 25 godina života. Allah me je usrećio time što sam mogao studirati pred izuzetno učenim i uglednim naučnikom i genijalnim piscem Mustafom Hakki ibn Halilom el-Džum’avijem, umro oko 1315./1897. godine, Svevišnji ga nastanio u cvjetnim džennetskim baščama kroz koje rijeke teku. U toku mog studija pohađao sam predavanja u džamiji Sultana Mehmeda el-Fatiha, jutrom i večerom, a uz to i dopunsku nastavu na kojoj su bila predavanja iz racionalnih i tradicionalnih znanosti, što mi je donijelo veliku korist. Spomenuti mi je profesor, neka ga Allah podari obilnom mi-lošću, ukazivao naročitu pažnju, a respekt sam imao i od drugih mojih profesora. On mi je dao usmeno dopuštenje, a to je naveo i u diplomi (idžazef), da mogu predavati iz onih nauka i naučnih disciplina koje sam kod njega učio. U diplomi je spomenuo i svog profesora, poznatog naučnika, autoriteta njegovog vremena, Mustafu Ševket-efendiju Istanbulija, umro oko 1288./1871. godine, neka je na njeg Allahova milost. Također je spomenuo i ostale svoje profesore, sve do posljednjeg u tom nizu, neka je na svih njih Allahova milost.
Diploma je datirana 1311./1893. godine. U njoj mi je preporučio permanentno samoobrazovanje i slijeđenje Pravog puta. Ovo je vrhunac njegovog zahtjeva i cilj onoga što je od mene tražio.
Na planu mog obrazovanja, u slobodno vrijeme, prisustvovao sam predavanjima i kod nekih drugih znamenitih profesora, kao što su poznati naučnici: Hadži Ismail Hakki-efendija el-Manastirli, umro oko 1335./1916. godine, Mu-stafa-efendija el-Udeši, Hadži Ahmed-efendija, pozant pod nadimkom el-Istanbuli, kao i kod nekih drugih uvaženih profesora, neka im Allah pokloni obilje Svoje milosti.
Uvaženi naučnik i savršeni profesor Ahmed Hamdi-efen-dija el-Džihar Šanbevi dao mi je diplomu (idžazet) iz nasljednog prava u kojoj je naveo niz svojih profesora sve do Vjero-vjesnika, neka je na njeg najbolji blagoslov i mir, i naložio mi je, Svemilosnik mu milost udijelio, da nasljedno pravo predajem na osnovu moja dva djela: ‘Umdetu’l-fera’id i Komentaru na isto ‘Ukdetu’l-fera’id, koja sam napisao u toku studija i o kojima se on, tom prilikom, izrazio na najpohvalniji način. Kad sam odlučio krenuti nazad u domovinu, poštovani profesor el-Džum’avi, neka mu je Allah milostiv, preporučio mi je da ne molim namještenje za profesora, muftiju i si: “Ako ti nešto ponude od sebe i bude ti odgovaralo, prihvati, a ako ne ponude, vrati se u Istanbul i ovdje se posveti profesorskom zvanju jer je tako za tebe najbolje. Da ćeš ovdje dobiti zaposlenje garancija ti je to što imaš naklonost najutjecajnijih ljudi u islamskom Mešihatu, zbog dva djela koja si napisao u toku studija, a koja su oni, nakon uvida, ocijenili vrijednim i dobrim i dali dozvolu za štampanje i distribuciju.” Zbog profesorovih pohvala pocrvenio sam u licu od stida! Iznenadio sam se otkud mu informacija b ocjeni mojih knjiga jer mu ja to nisam kazao. Kasnije sam doznao da mu je to jedna ličnost iz Mešihata otkrila.
Stigavši u domovinu posjetio sam reisul-ulemu (Hadžio-merovića), koji mi je ponudio položaj kadije, što sam odbio ispričavajući se teretom odgovornosti te dužnosti, za što se, uostalom, nisam ni školovao. Pošto mi on tog momenta nije imao ništa drugo ponuditi što bi meni odgovaralo, zvanje nastavnika ili muftije, a ponuđeno ne primih jer u životu me je privlačilo zvanje i posao učitelja, za što sam se školovao, a ne posao radi pukog uhljebljenja, bez posla sam ostao kod kuće godinu dana. Kada je ostalo upražnjeno mjesto mualli-ma u mektebu u mom gradu, sugrađani su mi ponudili da podučavam djecu i reformišem nastavu u tom mektebu. Na njihovo traženje prihvatio sam se tog posla, dok mi Allah ne ukaže novu priliku. Taj posao sam radio na način kako sam se školovao, uloživši sve svoje snage i volju. U tome su mi prošle pune tri godine, kad mi mještani Cazina, grada u Bosni, ponudiše mjesto profesora u tamošnjoj Medresi, godine 1316./1898. Tu ponudu sam prihvatio, neumorno se davši na posao, po cijeli dan držeći nastavu, bez pauze i odmora. To je tako trajalo punih 11 godina, za koje vrijeme je, Allahovom pomoći, ispred mene izišlo osposobljeno za imame i mualli-me oko pedeset svršenika, ne računajući one koji su nastavili studije u Istanbulu, “Šeriatskoj sudačkoj školi” u Sarajevu i one koji su se počeli baviti drugim zanimanjima.[xli]
Direktor “Šeriatske sudačke škole” u Sarajevu, Spaho hadži Hasan Husni-efendija, neka mu je Allah milostiv, ponudio mi je da predajem u toj školi na upražnjenom mjestu jednog umrlog profesora, ali nisam mogao prihvatiti tu ponudu jer sam bio vezan za Medresu u Cazinu kojoj je bio potrebniji profesor nego “Šeriatskoj sudačkoj školi”. Međutim, neki moji prijatelji su mi savjetovali da se prihvatim ponuđenog posla radi općeg interesa te sam na kraju pristao.[xlii]
Kada sam se prihvatio nove dužnosti, počeo sam predavati fikh s pripadajućim pomoćnim znanostima. U toj namjeni napisao sam predavanja za početnike pod naslovom: Mukaddimetu’l-fikh[xliii] kako bih studentima olakšao da jednostavnije ovladaju ovom naukom i omogućio bolje razumijevanje materije. Ovo djelo obuhvata pitanja koja su neophodna početnicima: ono što je prethodilo formiranju ove časne nauke s kojom se postiže blagostanje na oba svijeta, dok sam o njenim vrijednostima govorio u drugom djelu. U navedenoj knjizi sam iznio nužne informacije za razumijevanje ove nauke, bez čega nije moguće pristupiti valjanom studiju:
1. Podjela šerijatskih znanosti koje su sadržane u fikhu;
2. Osnivanje fikha;
3. O četiri velika imama;
4. Vrline i doprinos Imama Ebu Hanife; o više hanefijskih i drugih učenjaka iz četiri pravne škole (mezheba);
5. Uzroci razilaženja među učenjacima četiri pravne škole;
6. Generacije islamskih pravnika, glavne ličnosti svake generacije i najznačajniji autori;
7. Problemi ove znanosti raspoređeni po generacijama i djela koja to tretiraju;
8. Opis institucije muftije sa njezinom adekvatnom upotrebom u pravnim djelima;
9.0snivanje fikhske znanosti, njezin doseg, područja, cilj i potrebe za njom i drugo što će poboljšati upoznavanje s ovom naukom kod početnika, da im bude jasnije i da studij tog predmeta zavole.
Ukratko, glavno djelo na kome je bilo utemeljeno Mukaddimetu’l-fikh iz povijesti fikhske znanosti je El-Bidajetu ‘ile’n-nihaje i to, što je bilo moguće kraće.
Glavni cilj je bio obuhvatiti što više pitanja iz obredoslov-lja i ona koja su u vezi s tim, od čega sam sačinio jedan zbornik pristupačan svakom studentu i da mu pruži odgovore na postavljena pitanja. Sve ono što je bilo u Mukaddimi iz raznih komentara i glosa, Kešfu’z-zunun-a, Kamusu’l-i’lam-a, nekih djela o generacijama naučnika (tabekat) i njihovim komentarima, sve sam to tu sažeo ukoliko je bilo važno i potrebno da znaju početnici – studenti, kako bi im bilo olakšano učenje. Također sam, da bi studentima bilo pristupačnije, na osnovni tekst dao Komentar da bi se na njeg mogli oslanjati.
Namjeravao sam da štampam ovu knjigu kako bi bila u široj upotrebi, ali je buknuo Balkanski rat, a zatim Svjetski rat u koji su bile uključene evropske zemlje, što je odgodilo štampanje mog djela, a iza toga i drugi faktori koji su otežavali ovu moju zamisao. Onda je ušao u opticaj novac u papirnim novčanicama, što je potpuno eliminisalo mogućnost štampanja spomenute knjige. Kasnije sam nakanio da štampam samo Mukaddimu zbog sve veće potražnje studenata za ovom knjigom jer većini njih u našim krajevima nije dostupna literatura o vjerskim pravcima, o autoritetima u vjerskim znanostima, pa je njezino pisanje bilo preče od pisanja neke druge knjige. Dapače, većina njih misle, osobito neuki svijet, posebno neki koji su opsjednuti učenošću pisaca kršćanske Evrope, da je nauka i umjetnost privilegija kršćana, iako je njihova učenost nastala utjecajima islamskih naučnika i proučavanjem njihovih djela, kao što je to spomenuto i navedeno kroz devet poglavlja ove knjige, kako sam naveo.
Molim Allaha Uzvišenog da mi olakša svaku poteškoću u životu, a sve ono što je nama teško, Njemu je lahko!
Prijevod s arapskog i bilješke Muharem Omerdić
Vezani članci: Sejfullah Proho: Smrt hazreti Fatime, r.a.
[i]Hfz. Mahmud Traljić, Iz kulturne historije Bošnjaka. Travnik 1999., 64. (Tedžvidi na bosanskom jeziku).
[ii]Muhammed ibn Muhammed el-Handži (Handžić) el-Busnawi, El-Džewheru’l-esnafi teradžimi ‘ulema i we šu’ara’i Busna. Al-Qahira, 1349./1930., 80-82
[iii]Mehmed Handžić, Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana. Sarajevo 1933., 20-21.
[iv] Hazim Šabanović, Književnost Muslimana Bosne i Hercegovine na orijentalnim jezicima. Sarajevo 1973., 617; Chameran (H. Ibrahim llakki Čokić), Merhum Sejfullah-ef. Proho. Hikmet, IV/1933, 44, Hasanefendić M. Hifzija, Sejfullah Proho. Narodna pravda, 11/1941., 42, 4.; Merhum Sejfullah Proho. Novi behar, VI/1933
[v]Autograf ‘Ukdetu’l-fera’id šerhu ‘umdetu’l-fera’id je registrovan u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u fondu rukopisa pod brojem R-620. Spominju ga dr. Hazim Šabanović i Mehmed-efendija Handžić, a katalogizirao ga je i opisao Kasim Dobrača u Katalogu arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, II, 902-903. Sejfullah-efendija Proho je svojom rukom napisao na autografu da ga uvakufijuje za Gazi Husrev-begovu biblioteku i odredio uslove. U autografu su i brojne autorove bilješke od kojih i neke iz njegovog života, koje predstavljaju dragocjenu građu za istraživače. Bilješke su nastale u vrijeme Sejfullah-efendinih kasnijih čitanja svog rukopisa.
[vi]Dr. Hazim Šabanović, Književnost Muslimana Bosne i Hercegovine na orijentalnim jezicima. Sarajevo 1973., 617-620; Muhammed el-Handži el-Busnawi, El-Džewheru’l-esna…, ibid., 80-82.; Mehmed Handžić, Književni rad…, ibid., 19-20.
[vii]Hfz. M. Traljić, ibid., 323.
[viii]Djelo Kitabu’n-nikah Sejfullah-efendija napisano je 1331./1913. godine. Štampano je u Sarajevu 1916. godine kao udžebnik za “Šeri-atsku sudačku školu” u Sarajevu. Profesor Husein Dozo u svome tekstu pod naslovom “Kontrola i planiranje rađanja u svjetlu učenja islama”, donosi izvod iz ovog djela i daje mu veliki značaj, a njegovog autora svrstava u red velikih i mjerodavnih autoriteta u šerijatsko-pravnoj nauci. (Vidi: Preporod, IX/1978., 9/184, 4-5.)
[ix]O poznavanju oporuka i testamenata. Djelo je završeno 15. ramazana 1337. h./14. juna 1918., a štampano u Sarajevu 1920. godine.
[x]Djelo Zubdetu’l-fera’id je iz nasljenog prava. Rukopisni autograf ovog djela čuvao se u Orijentalnom institutu u Sarajevu pod br. R-207/57. (H. Šabanović, ibid., 618.) Nažalost, ovaj rukopis je izgorio s ostalom rukopisnom, arhivskom građom i drugim blagom ovoga Instituta 1992. godine, u toku agresije na BiH. Štampano u Sarajevu 1909. godine i propisano kao udžbenik u “Šeriatskoj sudačkoj školi” u Sarajevu. Njime su se mogli koristiti samo najbolji poznavaoci arapskog jezika i ove nauke.
[xi]Esahhu’l-akdijje fi lubsi’l-kalensuve en-nasranijje napisano je 1338./1919. godine. Doživjelo je četiri izdanja. U dodatku je kraći rezime na četiri stranice na bosanskom jeziku. Djelo predstavlja piščevu raspravu o nošenju šešira kao kršćanske nošnje.
[xii]Hedijjetu’t-tullab fi uslubi mutale’ati’l-Kitab, djelo iz teorije šerijat-skog prava…
[xiii]El-feva’idu’n-nefisetifi tertibi’l-hidžedži ve’l-ekise djelo je iz područja disputacije. Jedan rukopis u prepisu Emina ibn Ibrahima Maglajlije čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pod br. R-3097, obima 14 stranica.
[xiv]Teshilu’l-vusulifi ‘ilmi’l-vad’i je iz područja disputacije.
[xv]Iz područja disputacije.
[xvi]Iz područja disputacije.
[xvii]O temeljima islamskog nasljednog prava. Jedan rukopis se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pod br. R-620, str. 304-309.
[xviii]O šerijatskom nasljednom pravu, dovršeno 1892. godine u Istanbulu, napisano u toku studija. Odobrenje za štampanje dobijeno od Mešihata i Minstarstva prosvjete Turske, a o tome se nešto spominje i u Prohinoj Autobiografiji. Rukopis ima 302 stranice, unikatni primjerak u Gazi Husrev-begovoj biblioteci br. R-620.
[xix]Komentar Zubdetu’l-fera’ida. Rukopis ovog djela čuvao se u Orijentalnom institutu u Sarajevu pod br. R-207/57, iz 1915. godine. (Šabanović, Nav. dj., 618). Na žalost, ovaj rukopis više ne postoji jer je izgorio s ostalim rukopisnim blagom 1992. godine.
[xx]Iz područja fikha. O ovom djelu autor Sejfullah-efendija Proho šire govori u svojoj Autobiografiji.
[xxi] Iz testamentalnog prava
[xxii]Štampano u Kalendaru Gajret, 1,1324./1906., 67-84, a napisano u Cazinu godinu dana prije (08. ševvala 1323. h.). Autor je ovdje posebno podvukao važnost prevođenja vjerskih knjiga na bosanski jezik jer efikasno vjersko obrazovanje može biti samo na maternjem jeziku. “Kao što drugi islamski narodi imaju vjerske knjige na svojim jezicima, pa bi, prema tome i mi morali imati vjeronaučne knjige na svome jeziku, radi lakše i općenitije vjeronaučne obuke. Ovo je farz-i kifaje za našu ulemu. (… ) Glavni je cilj doći do pravog smisla i značenja i tako naučiti potrebite vjerske stvari, bez obzira kojim će se to riječima naučiti i kako će se cilj postići…”, veli Sejfullah-efendija. (Vidi: Mer-hum Sejfullah-ef. Proho. Islamski svijet, 11/1933., 22,4.)
[xxiii]Djelo je doživjelo tri izdanja; drugo izdanje je doživjelo ispravke i dopune.
[xxiv]Štampano 1907. god. u Sarajevu na 16 stranica.
[xxv]Jedan dio djela je štampan u Kalendaru Mekteb za 1326. godinu. Vidi, Hfz. Mahmud Traljić, ibid., 323.
[xxvi]Štampano u Sarajevu, 1907. godine, na 24 stranice.
[xxvii]Prema obavijesti Islamske dioničke štamparije iz 1347. h. da će ovo djelo biti štampano. Vidi: Na našem jeziku opširna vasijetnama, na poleđini. Također: Spisak djela u dodatku Autobiografiji… Kaže se da će biti štampano na našem i turskom jeziku i da će govoriti: o iskatu i devru, pripremi grešnika za onaj svijet, vasijjetu i vasijet-nami itd.
[xxviii]M. Handžić, Književni rad…, ibid., 20.; H. Šabanović, ibid., 617 Njih dvojica navode da je Sejfullah-efendija Proho sastavio i nekoliko ver-sifikacija vjersko-didaktičkog sadržaja na maternjem jeziku koje su bile jako popularne među muslimanskim masama… Međutim, oni ne spominju druge spjevove osim navedenog, koje je doživjelo više izdanja. (Vidi, O.A. Sokolović, Pregled štampanih djela na SH jeziku Muslimana BiH od 1878-1948. Sarajevo 1957., 52. i 71.)
[xxix]Uz uputu je data i tiskanica za vasijetnamu, 40 x 25, Islamska dionička štamparija u Sarajevu, br. 1445, 08, 4 stranice. Doživjelo je više izdanja pod različitim naslovima.
[xxx]Vidi, Merhum Sejfullah-ef. Proho. Islamski svijet, 11/1933., 22, 4.
[xxxi]Prijevod sačinio u Cazinu, litografsko izdanje, Cazin 1911., 80 stranica. (O. A. Sokolović, Pregled, ibid., 71.)
[xxxii]Prijevod s nekim preinakama i dodacima. Djelo je doživjelo devet izdanja, latinično pismo. (O.A. Sokolović, Pregled, ibid., 51-52 i 72.)
[xxxiii]M. Handžić smatra da je ovo Prohin prijevod (Književni rad…, ibid., 20) a negdje se navodi i kao originalni rad (Islamski svijet, 11/1933., 22,4.)
[xxxiv]Novi behar, 1/1927., 3, 7-8.
[xxxv]Hikmet, III/193L, 25,13-15. Rad je prenesen iz lista Večernja pošta.
[xxxvi]Živio u vremenu od 1820. do 1880. godine. Mehmed Handžić i Ha-zim Šabanović smatraju da mu je najpoznatije djelo Sehletu’l-vusul, dok ga Proho navodi kao Sehletu’l-husul fi’l-‘ibadeti. Navedeni autori spominju još sedam njegovih djela. (M. Handžić, Ibid., 95-97.; H. Šabanović, Ibid., 661.)
[xxxvii]Živio u vremenu 1816.-1895. godine. Obrazovanje je stjecao u Bosni i Istanbulu. Bio je jedan od najvećih alima svog vremena kod nas. Obnašao je dužnosti imama, muderisa, muftije i reisul-uleme. Na dužnosti muftije u Sarajevu postavljen je 1856. god. i časno je obavljao oko 40 godina. Šejhu’l-islam u Istanbulu ga je 1882. god. imenovao prvom ličnošću vjerskog života i poslova na našim prostorima. Iste godine su ga austrougarske vlasti imenovale prvim reisul-ulemom u BiH. Ustoličenje je obavljeno 15. decembra 1882. god. u Sarajevu. (Vidi više o ovoj ličnosti: Ismet Bušatlić, Hadži Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović. Islamska misao, VII/1985., 82, 3-10.)
[xxxviii]El-Feva’idu’d-dija’ijje je poznati komentar na Ibn Hadžibovo grama-
tičko djelo El-Kafiju, a napisao ga je 1492. godine čuveni perzijski pjesnik i naučnik ‘Abdurrahman ibn Ahmed el-Džami’ (u. 1493.) za svog sina Dijauddina Jusufa, po kome ga je i naslovio, a pozanto je i pod naslovom: Kitabu Munla Džami’. (Vidi, Wilhelm Ahhvardt, Verzeichniss der arabishen Handschriften der Koniglichen Bibliot-hek zu Berlin. Berlin 1887-99, VI, 68.; Hifzija Hasandedić, Katalog arapskih, turskih i przijskih rukopisa. Izdanje Arhiva Hercegovine Mostar, Mostar, 1977., II, 64. i 84.)
[xxxix]El-Isagudžija je poznati udžbenik iz logike od Atiruddina Mufedda-la ibn ‘Umera el-Ebherija (u. 663./1265.)
[xl]Vidi o učenjaku Hasanu Spahi: M. Handžić, Ibid., 26.; H. Šabanović, Ibid., 608.
[xli]Uz Atifa-efendiju Bahtijarevića, Sejfullah-efendija Proho ima najveće zasluge za kulturni napredak Cazinske krajine. (Vidi: Traljić Ma-hmud, Desetogodišnjica smrti Sejfullaha-ef. Prohe. Osvit, 1/1942.,42-43, 2.)
[xlii]Halid Buljina smatra da je na Sejfullah-efendijino mjesto u Cazin došao hadži hafiz Abdullah-efendija Sofić, a da je on došao u Foj-nicu za muderisa, o čemu u Prohinoj Autobiografiji nema spomena. (Vidi: Halid Buljina, Fojnica i njena medresa. Glasnik, Vrhovno islamsko starješinstvo u Jugoslaviji, 46/1983., 5, 693.
[xliii]Puni naslov je: Kitabu’l-‘ibadat me a mukaddimeti’l-fikh.
Prijevod s arapskog i bilješke Muharem Omerdić
[1] Hfz. Mahmud Traljić, Iz kulturne historije Bošnjaka. Travnik 1999., 64. (Tedžvidi na bosanskom jeziku).
[2] Muhammed ibn Muhammed el-Handži (Handžić) el-Busnawi, El-Džewheru’l-esnafi teradžimi ‘ulema i we šu’ara’i Busna. Al-Qahira, 1349./1930., 80-82
[3] Mehmed Handžić, Književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana. Sarajevo 1933., 20-21.
[4] Hazim Šabanović, Književnost Muslimana Bosne i Hercegovine na orijentalnim jezicima. Sarajevo 1973., 617; Chameran (H. Ibrahim llakki Čokić), Merhum Sejfullah-ef. Proho. Hikmet, IV/1933, 44, Hasanefendić M. Hifzija, Sejfullah Proho. Narodna pravda, 11/1941., 42, 4.; Merhum Sejfullah Proho. Novi behar, VI/1933
[5] Autograf ‘Ukdetu’l-fera’id šerhu ‘umdetu’l-fera’id je registrovan u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u fondu rukopisa pod brojem R-620. Spominju ga dr. Hazim Šabanović i Mehmed-efendija Handžić, a katalogizirao ga je i opisao Kasim Dobrača u Katalogu arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, II, 902-903. Sejfullah-efendija Proho je svojom rukom napisao na autografu da ga uvakufijuje za Gazi Husrev-begovu biblioteku i odredio uslove. U autografu su i brojne autorove bilješke od kojih i neke iz njegovog života, koje predstavljaju dragocjenu građu za istraživače. Bilješke su nastale u vrijeme Sejfullah-efendinih kasnijih čitanja svog rukopisa.
[6] Dr. Hazim Šabanović, Književnost Muslimana Bosne i Hercegovine na orijentalnim jezicima. Sarajevo 1973., 617-620; Muhammed el-Handži el-Busnawi, El-Džewheru’l-esna…, ibid., 80-82.; Mehmed Handžić, Književni rad…, ibid., 19-20.
[7] Hfz. M. Traljić, ibid., 323.
[8] Djelo Kitabu’n-nikah Sejfullah-efendija napisano je 1331./1913. godine. Štampano je u Sarajevu 1916. godine kao udžebnik za “Šeri-atsku sudačku školu” u Sarajevu. Profesor Husein Dozo u svome tekstu pod naslovom “Kontrola i planiranje rađanja u svjetlu učenja islama”, donosi izvod iz ovog djela i daje mu veliki značaj, a njegovog autora svrstava u red velikih i mjerodavnih autoriteta u šerijatsko-pravnoj nauci. (Vidi: Preporod, IX/1978., 9/184, 4-5.)
[9] O poznavanju oporuka i testamenata. Djelo je završeno 15. ramazana 1337. h./14. juna 1918., a štampano u Sarajevu 1920. godine.
[10] Djelo Zubdetu’l-fera’id je iz nasljenog prava. Rukopisni autograf ovog djela čuvao se u Orijentalnom institutu u Sarajevu pod br. R-207/57. (H. Šabanović, ibid., 618.) Nažalost, ovaj rukopis je izgorio s ostalom rukopisnom, arhivskom građom i drugim blagom ovoga Instituta 1992. godine, u toku agresije na BiH. Štampano u Sarajevu 1909. godine i propisano kao udžbenik u “Šeriatskoj sudačkoj školi” u Sarajevu. Njime su se mogli koristiti samo najbolji poznavaoci arapskog jezika i ove nauke.
[11] Esahhu’l-akdijje fi lubsi’l-kalensuve en-nasranijje napisano je 1338./1919. godine. Doživjelo je četiri izdanja. U dodatku je kraći rezime na četiri stranice na bosanskom jeziku. Djelo predstavlja piščevu raspravu o nošenju šešira kao kršćanske nošnje.
[12] Hedijjetu’t-tullab fi uslubi mutale’ati’l-Kitab, djelo iz teorije šerijat-skog prava…
[13] El-feva’idu’n-nefisetifi tertibi’l-hidžedži ve’l-ekise djelo je iz područja disputacije. Jedan rukopis u prepisu Emina ibn Ibrahima Maglajlije čuva se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pod br. R-3097, obima 14 stranica.
[14] Teshilu’l-vusulifi ‘ilmi’l-vad’i je iz područja disputacije.
[15] Iz područja disputacije.
[16] Iz područja disputacije.
[17] O temeljima islamskog nasljednog prava. Jedan rukopis se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci pod br. R-620, str. 304-309.
[18] O šerijatskom nasljednom pravu, dovršeno 1892. godine u Istanbulu, napisano u toku studija. Odobrenje za štampanje dobijeno od Mešihata i Minstarstva prosvjete Turske, a o tome se nešto spominje i u Prohinoj Autobiografiji. Rukopis ima 302 stranice, unikatni primjerak u Gazi Husrev-begovoj biblioteci br. R-620.
[19] Komentar Zubdetu’l-fera’ida. Rukopis ovog djela čuvao se u Orijentalnom institutu u Sarajevu pod br. R-207/57, iz 1915. godine. (Šabanović, Nav. dj., 618). Na žalost, ovaj rukopis više ne postoji jer je izgorio s ostalim rukopisnim blagom 1992. godine.
[20] Iz područja fikha. O ovom djelu autor Sejfullah-efendija Proho šire govori u svojoj Autobiografiji.
[21] Iz testamentalnog prava
[22] Štampano u Kalendaru Gajret, 1,1324./1906., 67-84, a napisano u Cazinu godinu dana prije (08. ševvala 1323. h.). Autor je ovdje posebno podvukao važnost prevođenja vjerskih knjiga na bosanski jezik jer efikasno vjersko obrazovanje može biti samo na maternjem jeziku. “Kao što drugi islamski narodi imaju vjerske knjige na svojim jezicima, pa bi, prema tome i mi morali imati vjeronaučne knjige na svome jeziku, radi lakše i općenitije vjeronaučne obuke. Ovo je farz-i kifaje za našu ulemu. (… ) Glavni je cilj doći do pravog smisla i značenja i tako naučiti potrebite vjerske stvari, bez obzira kojim će se to riječima naučiti i kako će se cilj postići…”, veli Sejfullah-efendija. (Vidi: Mer-hum Sejfullah-ef. Proho. Islamski svijet, 11/1933., 22,4.)
[23] Djelo je doživjelo tri izdanja; drugo izdanje je doživjelo ispravke i dopune.
[24] Štampano 1907. god. u Sarajevu na 16 stranica.
[25] Jedan dio djela je štampan u Kalendaru Mekteb za 1326. godinu. Vidi, Hfz. Mahmud Traljić, ibid., 323.
[26] Štampano u Sarajevu, 1907. godine, na 24 stranice.
[27] Prema obavijesti Islamske dioničke štamparije iz 1347. h. da će ovo djelo biti štampano. Vidi: Na našem jeziku opširna vasijetnama, na poleđini. Također: Spisak djela u dodatku Autobiografiji… Kaže se da će biti štampano na našem i turskom jeziku i da će govoriti: o iskatu i devru, pripremi grešnika za onaj svijet, vasijjetu i vasijet-nami itd.
[28] M. Handžić, Književni rad…, ibid., 20.; H. Šabanović, ibid., 617 Njih dvojica navode da je Sejfullah-efendija Proho sastavio i nekoliko ver-sifikacija vjersko-didaktičkog sadržaja na maternjem jeziku koje su bile jako popularne među muslimanskim masama… Međutim, oni ne spominju druge spjevove osim navedenog, koje je doživjelo više izdanja. (Vidi, O.A. Sokolović, Pregled štampanih djela na SH jeziku Muslimana BiH od 1878-1948. Sarajevo 1957., 52. i 71.)
[29] Uz uputu je data i tiskanica za vasijetnamu, 40 x 25, Islamska dionička štamparija u Sarajevu, br. 1445, 08, 4 stranice. Doživjelo je više izdanja pod različitim naslovima.
[30] Vidi, Merhum Sejfullah-ef. Proho. Islamski svijet, 11/1933., 22, 4.
[31] Prijevod sačinio u Cazinu, litografsko izdanje, Cazin 1911., 80 stranica. (O. A. Sokolović, Pregled, ibid., 71.)
[32] Prijevod s nekim preinakama i dodacima. Djelo je doživjelo devet izdanja, latinično pismo. (O.A. Sokolović, Pregled, ibid., 51-52 i 72.)
[33] M. Handžić smatra da je ovo Prohin prijevod (Književni rad…, ibid., 20) a negdje se navodi i kao originalni rad (Islamski svijet, 11/1933., 22,4.)
[34] Novi behar, 1/1927., 3, 7-8.
[35] Hikmet, III/193L, 25,13-15. Rad je prenesen iz lista Večernja pošta.
[36] Živio u vremenu od 1820. do 1880. godine. Mehmed Handžić i Ha-zim Šabanović smatraju da mu je najpoznatije djelo Sehletu’l-vusul, dok ga Proho navodi kao Sehletu’l-husul fi’l-‘ibadeti. Navedeni autori spominju još sedam njegovih djela. (M. Handžić, Ibid., 95-97.; H. Šabanović, Ibid., 661.)
[37] Živio u vremenu 1816.-1895. godine. Obrazovanje je stjecao u Bosni i Istanbulu. Bio je jedan od najvećih alima svog vremena kod nas. Obnašao je dužnosti imama, muderisa, muftije i reisul-uleme. Na dužnosti muftije u Sarajevu postavljen je 1856. god. i časno je obavljao oko 40 godina. Šejhu’l-islam u Istanbulu ga je 1882. god. imenovao prvom ličnošću vjerskog života i poslova na našim prostorima. Iste godine su ga austrougarske vlasti imenovale prvim reisul-ulemom u BiH. Ustoličenje je obavljeno 15. decembra 1882. god. u Sarajevu. (Vidi više o ovoj ličnosti: Ismet Bušatlić, Hadži Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović. Islamska misao, VII/1985., 82, 3-10.)
[38] El-Feva’idu’d-dija’ijje je poznati komentar na Ibn Hadžibovo grama-
tičko djelo El-Kafiju, a napisao ga je 1492. godine čuveni perzijski pjesnik i naučnik ‘Abdurrahman ibn Ahmed el-Džami’ (u. 1493.) za svog sina Dijauddina Jusufa, po kome ga je i naslovio, a pozanto je i pod naslovom: Kitabu Munla Džami’. (Vidi, Wilhelm Ahhvardt, Verzeichniss der arabishen Handschriften der Koniglichen Bibliot-hek zu Berlin. Berlin 1887-99, VI, 68.; Hifzija Hasandedić, Katalog arapskih, turskih i przijskih rukopisa. Izdanje Arhiva Hercegovine Mostar, Mostar, 1977., II, 64. i 84.)
[39] El-Isagudžija je poznati udžbenik iz logike od Atiruddina Mufedda-la ibn ‘Umera el-Ebherija (u. 663./1265.)
[40] Vidi o učenjaku Hasanu Spahi: M. Handžić, Ibid., 26.; H. Šabanović, Ibid., 608.
[41] Uz Atifa-efendiju Bahtijarevića, Sejfullah-efendija Proho ima najveće zasluge za kulturni napredak Cazinske krajine. (Vidi: Traljić Ma-hmud, Desetogodišnjica smrti Sejfullaha-ef. Prohe. Osvit, 1/1942.,42-43, 2.)
[42] Halid Buljina smatra da je na Sejfullah-efendijino mjesto u Cazin došao hadži hafiz Abdullah-efendija Sofić, a da je on došao u Foj-nicu za muderisa, o čemu u Prohinoj Autobiografiji nema spomena. (Vidi: Halid Buljina, Fojnica i njena medresa. Glasnik, Vrhovno islamsko starješinstvo u Jugoslaviji, 46/1983., 5, 693.
[43] Puni naslov je: Kitabu’l-‘ibadat me a mukaddimeti’l-fikh.
Vezani članci: Sejfullah Proho: Smrt hazreti Fatime, r.a.