SADAKATU-L-FITR
(Treća ramazanska hutba 1422./2001.)
Od liepih i korisnih sadržaja koje donosi mubarek ramazan-i šerif jeste i čin izdvajanja sadakatu-l-fitra. Ova obaveza definisana je kao vadžib za svakog muslimana
porebna proizlazi iz mnogobrojnih kura’nskih ajeta. Mi ćemo navesti samo jedan od (mukellefa) koji u posljednjoj trećini Ramazana posjeduje minimum viška imovine preko svojih osnovnih kućnih potreba. Obaveza pomaganja onima kojima je ta pomoć njih, koji je dovoljan da se razumije suština islamskog učenja po pitanju brige o potrebama drugih ljudi.
Uzvišeni Allah kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ أَنفِقُواْ مِن طَيِّبَاتِ مَا كَسَبْتُمْ وَمِمَّا أَخْرَجْنَا لَكُم مِّنَ الأَرْضِ وَلاَ تَيَمَّمُواْ الْخَبِيثَ مِنْهُ تُنفِقُونَ وَلَسْتُم بِآخِذِيهِ إِلاَّ أَن تُغْمِضُواْ فِيهِ وَاعْلَمُواْ أَنَّ اللّهَ غَنِيٌّ حَمِيدٌ .
O vjernici! Dijelite od lijepih stvari koje ste stekli iz onog što smo vam mi iz zemlje izveli! Nemojte ono bezvrijedno izdvajati da bi ste to podijelili, a niste ni vi voljni to uzeti, osim očiju zatvorenih! Znajte da je Allah neovisan i hvale dostojan. (El-Bekare, 267.)
U ovom ajetu Allah, dž.š., povezuje vjerovanje sa obavezom brige o nevoljnima, onih kojima je pomoć potrebna. Muslimanu nije dovoljno samo izjaviti da je on vjernik i da je time sve završeno. On je neodvojivi dio šire zajednice i samo ako izvršava svoje obaveze prema toj široj zajedenici zaslužuje da mu se prizna status člana te zajednice. Također se iz ovog ajeta može raspoznati i poruka da musliman ne smije postati zarobljenik bilo kojih materijalnih vrijednosi. Kada pomaže one kojima je pomoć potrebna on ih pomaže onim što mu je najdragocjenije a ne onim što mu je na neki način višak. Nema te vrijednosti koja sama po sebi zaslužuje da se od nje ne može rastati. Sve što posjedujemo rezultat je Allahove, dž.š. milosti a ne rezultat samo našeg truda. Sve što posjedujemo samo je trenutno, i to vrlo uvjetno rečeno, naše. Toga trebamo uvijek biti svjesni. Što više pomažemo druge time postajemo jači u svojoj vjeri i ponosniji na sebe. Kada čovjek dođe u stanje da postane nekoristan član društva on počinje osjećati sažaljnje i prema samome sebi. Nema prave radosti za čovjeka sve dok ne uvidi da je zapravo suštinski smisao života u tome da osjeti korisnost svoga postojanja, kroz svoj doprinos rješavanju nevolja drugih ljudi. Musliman ne smije i ne može postati sakupljač ovosvjetskih dobara koja on broji vjerujući u svoju samodovoljnost kada ih posjeduje.
Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže:
الَّذِي جَمَعَ مَالاً وَعَدَّدَهُ . يَحْسَبُ أَنَّ مَالَهُ أَخْلَدَهُ .
Onome koji blago zgrće i broji ga, misleći da će blago njegovo vječnim učiniti ga. (El-Humeze, 2-3)
Što se tiče same vjerske obaveze koja se naziva sadakatu-l-fitrom ili zekatu-l-fitrom, ona je, konkretno, utemeljena na riječima Muhammeda, a.s., kako se navodi u hadisu:
– Poslanik, a.s. je propisao sadakatu-l-fitr i tom prilikom rekao:
“Opskrbite (siromaha ) u ovom ( bajramskom) danu kako ne bi kružio naokolo (proseći).” (Bejheki)
Sadakatu-l-fitr je vadžib i odnosi se na svakoga ko je musliman-mukellef koji u predbajramske ramazanske dane posjeduje višak imovine preko svojih osnovnih potreba, onoliko koliko iznosi jednodnevna ishrana jednog člana njegove porodice. Kad se kaže da je to obaveza svakog muslimana, onda znači da je time obuhvaćen svaki član porodice makar i u pasivnom smislu.
Dakle, onaj koji ostvaruje prihode dužan je da za svako svoje dijete i svog roditelja koji nema svojih prihoda izdvoji na njihovo ime propisani iznos sadkatu-l-fitra. Ako maloljetno ili maloumno dijete ima svoje prihode koje kontroliše njegov zaštitnik-velija, a to je najčešće roditelj, onda će njegov zaštitinik izdvojiti iz njegovog imetka njegovu obavezu. Taj maloljetnik ili maloumnik sam osobno nije mukellef za sadakatu-l-fitr ali jeste njegov imetak. Ako, pak, odrasla djeca imaju svoje prihode, a žive u zajedničkom domaćinstvu sa roditeljem onda njihov roditelj nije dužan da iz svojih prihoda izdvaja sadakatu-l-fitr za njih već su sami dužni to učiniti. Obaveza roditelja je da ih samo opomene da sami izvršavaju ovu svoju dužnost.
Moglo bi se reći da je sadakatu-l-fitr jedna vrsta hajr-dove koja se čini za svakog člana porodice u danima kada su vjernici najbliži milosti Allaha, dž.š. Visina sadakatu-l-fitra koji se daje za pojedinca jednaka je njegovoj jednodnevnoj ishrani. I kod određenja iznosa sadakatu-l-fitra, kao i kod iznosa koji se daje za svakog člana porodice, uzima se u obzir prosječna isharana te porodice u danima u kojima se on izdvaja. Pošto se radi o ramazanskom vremenu onda se računaju dva dnevna obroka kao osnova za iznos sadakatu-l-fitra.
Osnovna namjena ove vjerske i ramazanske obaveze jeste u tome da se svakom članu Zajednice muslimana obezbijedi da u dane Ramazanskog bajrama može doživjeti radost i ljepotu ovog islamskog blagdana. Zato je i precizirano da se sadakatu-l-fitr mora izdvojiti i predati potražitelju prije početka samog klanjanja bajram-namaza, prvi dan bajrama. Ako se davanje ne obavi do tog momenta onda to prerasta u običnu sadaku, što svakako nije isto.
Sadakatu-l-fitr je namijenjen istim onim potencijalnim kategorijama potražitelja kojima je namijenjen i zekat a koji su naznačeni u kur’anskom ajetu gdje se kaže:
إِنَّمَا الصَّدَقَاتُ لِلْفُقَرَاء وَالْمَسَاكِينِ وَالْعَامِلِينَ عَلَيْهَا وَالْمُؤَلَّفَةِ قُلُوبُهُمْ وَفِي الرِّقَابِ وَالْغَارِمِينَ وَفِي سَبِيلِ اللّهِ وَابْنِ السَّبِيلِ فَرِيضَةً مِّنَ اللّهِ وَاللّهُ عَلِيمٌ حَكِيمٌ .
Zekat pripada: siromasima, bijenicima, organizatorima njegovog prikupljanja, onima koje treba pridobiti u islam, za iskup neslobodnih, prezaduženima, za djelovanje na Božijem putu i putniku nevoljniku. (Et-Tevba, 60)
Odluku o tome koja je ova kategorija potražitelja najprioritetnija u datom momentu i prostoru donosi samo i isključivo Ulu-l-emr, vrhovni vjerski autoritet toga prostora, odnosno, vrhovna zvanična Islamska institucija. U našem slučaju to je Rijaset Islamske zajednice.
Svako pojedinačno rezonovanje o tome kako se ne vodi računa o ovoj ili onoj kategoriji potražitelja vodi u pogrešnom pravcu. Nemoralno je, sa islamskog stanovišta, kritikovati ono o čemu se ne snosi nikakva odgovornost. Onaj kome je povjreno da izabere prioritete u pogledu određenja koja je to grupa ili grupe potencijalnih potrošača zekatskog fonda, od pomenutih osam u citiranom ajetu, trenutačno najpreča da joj se pomogne iz zekatskog i sadakatu-l-fitranskog fonda, snosi punu odgovrnost za svoje odluke pred Allahom, dž.š., i pred muslimanima. Ako muslimani ne poštuju svoje insitucije onda se ne mogu nadati nikakvom dobru. Nažalost, u nas je postala navika da pojedinci brane islam od islamskih institucija o čemu god daje riječ. Da bi Ulu-l-emr mogao određivati prioritete, on mora da kontroliše taj fond. To znači da se ta sredstva stave pod njegovu kontrolu. Mi znamo da je, još uvijek, opstojnost islamskih odgojno-obrazovnih institucija vezana za fond zekata i sadakatu-l-fitra. Bez tog fonda sve naše islamske odgojno-obrazovne institucije trenutno bi prestale raditi.
Očima svojim gledamo i ušima svojim slušamo kako pojedini naši muslimani, kojima su povjereni zajednički poslovi, namjeravaju ozakoniti pljačku vakufske imovine koja se desila nakon dolaska takozvane narodne vlasti poslije okončanja drugog svjeskog rata i to nimalo se ne bojeći Božijeg prokletstva koje je naznačeno u svakoj vakufnami a ono glasi:
“Neka je Božije prokletstvo na onoga koji na bilo koji način ili bilo iz kojih razloga promijeni oduke vakifa.”
Odluke vakifâ su postale šerijatska kategorija. Stalno slušamo nebuloze o tome kako vakuf ne pripada Islamskoj zajednici nego da on pripada svima. Iskustva iz nedavne prošlosti uče nas šta biva sa onom vrstom imovine koja navodno pripada svima. Da li će taj «svako» brinuti o onome što vakifi izričito naglašavaju u svojim vakufnâmama u koju će se svrhu trošiti sredstva njihovih vakufâ. Islamski svijet je imao, i danas ima, razne vrste diktatora i zulumćara ali nikada se, niti jedan od njih nije usudio, da dirne u vakufsku imovinu. Bosna je prvi slučaj u islamskom svijetu, da ljudi koji se osjećaju muslimanima, govore kako treba vakufsku imovinu pokloniti onima koji su je tako nasilnički prigrabili u jednom teškom vremenu. Nikada se, također, nije desilo da je Božije prokletstvo mimoišlo one koji su mijenjali odredbe vakifâ o tome u koje svrhe će se trošiti prihodi od njihovih vakufâ. Sigurni smo da će se to prokletstvo ostvariti i ovoga puta, bilo to odmah ili u nekom budućem vremenu.
Ono što se takođe mora znati, kada je riječ o onima kojima se može dati sadakatu-l-fitr jeste, da se on može dati samo onima koji sami nisu dužni istu davati ili su toliko primili vitara da su i sami postali obavezni da za sebe dadnu.
Sadakatu-l-fitr se nikako ne može dati onima koje smo dužni izdržavati a to je uzlazna i silazna rodbinska loza.
Neka Svevišnji Allah ukabuli svako naše doboro i naš ibadet koji činimo u ovim lijepim ramazanskim danima.