Hvala Allahu dž.š. Stvoritelju svjetova na neizmjernim blagodatima i neka je salavat i selam na posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda a.s., na njegovu časnu porodicu, čestite ashabe i sljedbenike.
“Ono što žele vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju…” (Al-Mu’minun, 1-2.)
Allah, dž.š., u suri El-Ahzab, spominjući osobine vjernika kojima je obećao Svoj oprost i veliku nagradu, spominje: … i poniznim muškarcima i poniznim ženama (Al-Ahzab, 35)
“O, čovječe, grijeh koji prouzrokuje poniznost prema Meni, draži mi je od pokornosti koja će te učiniti uobraženim i oholim. Draži Mi je jecaj griješnika dok me doziva da mu oprostim od slavljenja umišljenog.” (zabilježeno kao Hadis-i-kudsi)
Poniznost (el-hušu’) je potpuna potčinjenost i pokornost srca, njegova smirenost i naklonjenost Uzvišenom Allahu, uz osjećaj stvarne niskosti pred Njim, kao i potrebe, te istinska vjera u Njega i susret sa Njim.
Nasuprot poniznosti je oholost a znamo dobor ko je njen začetnik. “Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu.” (Žene, 36) Od Poslanika, a.s., se prenosi: „Neće ući u džennet ko u svom srcu bude imao i trun oholosti.”(Muslim)
Poniznošću izražavamo Božju veličinu i prisutnost svijesti o Bogu u sebi a oholost izražava zaborav Boga i otrgnuće s puta Njegova. Poniznost je vrlina. Kao i sve druge vrline i ona nam je urođena, stoga je ne trebamo naučiti, nego samo osvijestiti i izražavati. U našem okruženju današnjem poniznost, podređenost, popuštanje i poslušnost interpretiraju se kao slabosti, a ponizne osobe često su krivo shvaćene kao osobe bez osjećaja svoje vrijednosti, koje nemaju ni samopoštovanja niti samopouzdanja, koje uvijek “podvijaju rep”. Tako se uslijed društvene stvarnosti ova vrlina krivo tretira kao mahana jer mnogi pogrešno izjednačavaju poniznost i ponižavanje
Smatram važnim ukazati na razlikovanje poniznosti i poniženja tj. poniženosti. Dok se poniznost javlja uslijed velikog štovanja, poniženost se javlja uslijed sramote i osjećaja manje vrijednosti ili bezvrijednosti. Ponizna osoba ne osjeća manjak vrijednosti,dapače, veoma je objektivna, vidi i sebe i druge u svojoj izvornosti, svjesna je svoje uloge u svijetu ali i uloge drugih ljudi. Promatra svijet u cjelini i ne stavlja sebe u središte niti na prvo mjesto, jer joj tu i nije mjesto. Ponizne su osobe svjesne povezanosti svih stvorenja, jer imamo istog Stvoritelja, pa se sukladno tome i odnose prema drugima, poznatima i nepoznatima, kao svojoj braći i sestrama. Ponizna osoba stvara ozračje mira i ljubavi oko sebe jer cijeni vrijednosti drugih i pokazuje poštovanje prema njima. Takva osoba ne hvali sebe nego druge. Osjećaj svoje vrijednosti temelji na svojim unutarnjim kvalitetama, na svojoj povezanosti s Božijim zakonima, a ne na tome koliko je bolja od drugih ili koliko više ima od drugih. Ponizan čovjek zna da je griješnik i da pred Bogom nitko ne može sakriti svoje mahane i slabosti, stoga se obraća Bogu ponizno, moleći za milost i pomoć. Nasuprot tome, ohol čovjek sklon je precjenjivanju vlastitih zasluga i hvalisanju, tražeći izdašnu nagradu za svoja dobra djela, pri čemu ne priznaje svoja nedjela. Oholost se napuhava, nadima se i teži za taštom slavom i čašću, za potvrdom. Često se izdiže iznad drugih i klanja se svojoj sebičnosti.
Prenosi se da je Poslanik, a.s., kazao: “Hoćete li da vas upoznam ko će biti od stanovnika džehennema” … “Svaki “ters” (‘atel), nadmeni (dževaz) i oholnik (mustekbir).”
“I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!”(Lukamn, 18-19.)
Novac je područje u kojem se duboko ogleda jačina vrline poniznosti. Mnogi podređuju svoj život stjecanju novca. Ta vrsta poniznosti – poniznost prema novcu i svemu materijalnom – ne donosi trajna dobra. Moguće je naravno da čovjek posjeduje veliki imetak, ali da on taj imetak troši na Božijem putu. Hazreti Sulejman, a.s., imao je, uostalom, neviđeni imetak i najveće kraljevstvo, a opet je bio ponizan i pored sveg imetka, za ručak se zadovoljavao komadom suhoga hljeba, a svoj imetak i moć koristio je za pomaganje ljudima i širenje Božije vjere.
Osim što ne bismo trebali iskazivati poniznost prema novcu i svemu onom što se novcem može kupiti, ne bismo trebali biti ponizni ni prema svom egu, kao ni strahu niti prema bilo kojem drugom “demonu” koji nas žele podrediti sebi. U svakoj situaciji kad osjetimo da ego ili strah ili neka druga napast vuče naše konce trebali bismo se isti tren prisjetiti da nismo sluge egu, nego Bogu. To će nam dati snage i inspiracije da se odupremo napastima i da njima zagospodarimo.
„One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju! (Er-Rad 28.
Bog nam je podario razum, ne zato da bismo ga izgubili ili bili kao roboti. Poniznost prema Bogu ne znači biti poslušni robot. Osobnost, sa svim svojim vrlinama i jedinstvenim osobinama i talentima, nam je podarena kako bismo mogli imati uvjete ali i slobodu da možemo krojiti svoju sudbinu unutar određenih uvjeta. Poniznost nam pomaže da utječemo na svoju sudbinu i uvjete. Što smo ponizniji Bogu to možemo više očekivati Njegovu pomoć i milost. Biti ponizan prema Bogu ne znači samo klečati na sedždi, nego u potpunosti izvršavati sve Njegove zapovijedi i upute.
Hazreti Alija u jednom svom govoru citirao je ajet: “Gospodaru moj,” – reče (šejtan) – “zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudiću se da ih sve zavedem, (Hidžr, 39.) pa nakon toga kazao: „Iako je rekao tako samo nagađajući o budućnosti nepoznatoj i na osnovi pretpostavljanja krivog, ipak sinovi nadutosti, braća pristranosti stranačke i konjanici oholosti i neznanja vjeruju mu toliko da kada se osobe nepokorne između vas poklone pred njim, i pohlepa njegova prema vama učvrsti… Pa je u nastavku govora nastavio savjetujući nas: „Zato, utrnite vatre pristranosti stranačke i plamene neznanja koji su pritajeni u srcima vašim. Ta oholost može postojati u muslimanu samo uslijed nagovaranja šejtanovih, bahatosti njegove, navođenja na zlo i utvaranja. Izgradite svijesti svoje da biste imali poniznost nad glavama svojim, da biste zgazili uznositost pod nogama svojim i da biste zbacili uobraženost s vratova svojih. Uzmite poniznost svoju kao oružje između vas i neprijatelja vašeg, Iblisa i vojski njegovih. On zasigurno ima u narodu svakom borce, pomagače, pješadiju i konjicu. „
Vidimo iz ovog kazivanja da je nedostatak poniznosti istinske doveo mnoge od nas pojedinačno i mnoga naša islamska društva skupno u stanje poniženosti pa smo rasplamsali vatre pristrasnosti stranačke i uzdigli ih iznad same poniznosti Bogu, dopustili smo da nam srca obuzmu vatre neznanja i pristali smo na nagovaranja šejtanska. Stranački položaji, dirketorske fotelje, društvena zvanja ne smiju biti razlozi naše poniznosti. Poslušajmo savjete hazreti Alije i vratimo se istinskoj poniznosti, zgazimo lažnu uznositost i zbacimo maske i uobraženosti iza kojih se skrivamo. Vratimo svoj mir poniznošću Bogu i svoj ponost nepristajanjem na poniženost koja nastaje kad se ponizimo nečem mimo Boga.
Što nam je položaj u društvu veći, stolica visočija to nam je i iskušenje veće i trud i zalagnje veće se od nas očekuje. Stoga, ako smo se takvih stolica prihvatili znajmo da to nije privilegija nego iskušenje, ma koliko se visoko uzdizali jednako na zemlju u sedždi moramo pasti kao i oni što su prividno ispod nas i znajmo da se njima mnogo lakše iz njihova položaja sageti na sedždu nego nama. Visina sa sobom nosi i udaljenost. No ne zanosimo se ni mi koji mislimo da smo niko i ništa u ovom društvu da smo ponizni i tako spašeni od oholosti. Pogledajmo samo pri životnim situacijama pronalazimo li mir u stanjima onih za koje mislimo da su ispod nas moleći Boga da pomogne i nama i njima ili su nam pogledi očarani žudnjom za stanjima onih iznad nas za koje govorimo da imaju sve jer su nakrali?
“A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u džennet Moj” (Al-Fadžr, 27-30.)
„Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih postupaka naših, i učini da poslije smrti budemo s onima dobrima.“ (Ali-Imran, 193)
Prenosi se od Enesa, r.a., da je Poslanik, a.s., učio dovu kojom završavam današnju hutbu:
„Allahumme ini e‘ūzu bike minel-hemmi vel-hazeni vel-‘adžzi vel-keseli vel-buhli vel-džubni ve dal‘i-d-dejni ve galebetir-ridažli“
„Gospodaru moj utječem ti se od brige i tuge, nemoći i lijenosti, škrtosti i straha, tereta duga i ljudske dominacije (prevlasti).“
Esad Bajić, 27.03.2015.g. / 7. Džumade-l-uhra 1435.h.g.
Hutba u džematu Grabovci